ZBRINJAVANJE I RECIKLIRANJE OTPADA KAO POSAO BUDĆNOSTI

Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.

Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada. Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.

Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!

Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.

Mi sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti i realizira.

Ja sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".

Prvi pojam "recikliranja" već sam objasnio, a "remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao "second hand" proizvod.

Moj model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!

Primjenjujući "remanufactoring" uštedjele bi se velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.

"Remanufactoring" možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka, televizora, računala ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.

Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o "međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat održivog razvoja.

Drugim riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.

Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).

Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije.

Kakva je situacija sa recikliranjem otpada u Republici Hrvatskoj?

U Europskoj Uniji se reciklira 40% otpada, a u Republici Hrvatskoj manje od 10%.

U najrazvijenijim europskim zemljama Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj 1% otpada se odlaže na odlagalište, a 99% se reciklira, spaljuje i kompostira.

Švicarska odlaže na odlagalište manje od 0,5%, a Republika Hrvatska više od 90% otpada.

To su neke relacije iz kojih je u potpunosti jasno da naša zemlja ima jako puno toga za učiniti da bi se u gospodarenju i preradi otpadom približili u najmanju ruku prosjeku Europske Unije.

Republika Hrvatska mora od 01.01.2015 građanima osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike, stakla, električkog i elektroničkog otpada, otpadnih guma, baterija.

Najzastupljeniji način recikliranja u Republici Hrvatskoj je recikliranje papira i kartona. Svaki kilogram recikliranog papira štedi 4 kg ugljičnog dioksida, a svaka tona spašava 20 stabala od sječe.

Skupljanje plastičnih PET boca i limenki je također rasprostranjeno u našoj zemlji. Postupkom recikliranja dobivamo sirovinu za novu proizvodnju.

Prikupljanje i odvajanje stakla će biti od 2015. obavezno u Hrvatskoj. Staklo se može neograničeni broj puta reciklirati. Svaka tona recikliranog stakla štedi 315 kg ugljičnog dioksida.

Kao i staklo, od 2015. će biti obavezno prikupljanje starih automobilskih guma. Recikliranjem starih guma dobija se sirovina za proizvodnju: novih guma, zaštitnih podnih obloga, obloga za izolaciju krovova itd.

Zbrinjavanje i recikliranje otpada je u razvojnoj fazi u Republici Hrvatskoj. Svi mi trebamo pridonijeti da se taj proces ubrza, te da što manje otpada u budućnosti završi na deponijama.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

Computer-Power auch für Mittelständler+KOMMENTAR

Quelle:

http://www.stuttgarter-zeitung.de/inhalt.hoechstleistungsrechenzentrum-stuttgart-computer-power-auch-fuer-mittelstaendler.da69c0f8-67c9-4267-b5d7-210ea95be6fc.html

Von Andreas Geldner 23. Juli 2015 - 08:45 Uhr
 

Am Stuttgarter Höchstleistungsrechenzentrum HLRS wird internationale Spitzenforschung betrieben. Doch noch muss sich bei kleineren und mittleren Firmen herumsprechen, dass hier auch günstige und flexible Computerkapazitäten für ihre Bedürfnisse reserviert sind.

Für das Höchstleistungsrechenzentrum Stuttgart hatte der US-Hersteller bei den neuesten Computern etwas Farbe übrig.Foto: Boris Lehner/HLRS

Stuttgart - Der Raum mit den brummenden und rauschenden schwarzen Elektronikschränken auf dem Universitätscampus in Stuttgart-Vaihingen ist eine Rechenfabrik erster Güte. Die Kühlungsventilatoren laufen an diesem heißen Sommertag auf vollen Touren. Das Computerhirn, das hier in den mehr als hundert Schränken mit blinkenden Leuchtdioden arbeitet, ist eines der leistungsfähigsten und schnellsten der Welt. Wenn im August in einer neuen Ausbaustufe die Rechenleistung fast verdoppelt wird, dann hat das Höchstleistungsrechenzentrum der Universität Stuttgart (HLRS) die Chance, wieder zu den führenden zehn Rechenzentren der Welt aufzuschließen.
Doch wenn Andreas Wierse, der Chef der 2011 von der Universität Stuttgart und dem Karlsruher Institut für Technologie gegründeten Sicos BW GmbH über sein Angebot redet, dann dürften auch die Verantwortlichen von kleinen und mittleren Unternehmen aufhorchen. Denn auf dem Superrechner ist ein Plätzchen für sie frei. Günstig und flexibel dürfen sie hier auch vergleichsweise kleine Kapazitäten anzapfen. So lassen sich etwa Simulationen durchführen, für die diese Firmen selbst nicht die Computer haben, und für die sie auch keine kommerziellen Cloud-Anbieter finden. Für diese Anbieter ist nämlich die Vermietung von Rechenleistungen erst von einer bestimmten Größenordnung an lukrativ. „Die privaten Firmen widmen sich heute immer noch lieber den Großkonzernen“, sagt Wierse.

Niedrige Zugangsschwelle

Die Zugangsschwelle im Stuttgarter Höchstleistungsrechenzentrum ist demgegenüber außerordentlich niedrig. Schon für einen Mindestbeitrag von 25 Euro kann man sich einige Rechenstunden reservieren. Die kleinste zu vergebende Kapazität von 24 Rechenknoten ist für 1,34 Euro in der Stunde zu erhalten. Zum Vergleich: Das ist etwa die sechsfache Rechenleistung eines modernen Laptops. Das erscheine auf den ersten Blick als nicht so viel, sagt Wierse. Doch selbst ein solcher Aufwand für eine vielleicht noch unerprobte Berechnung könne für kleinere oder mittlere Unternehmen eine unüberwindbare Hürde sein, sagt Wierse: „Oft benötigen Unternehmen solche Computerkapazitäten auch nur vorübergehend und wollen deshalb nicht dauerhaft in sie investieren.“
Die Rechenleistung der Universität bekommen sie hingegen zum Selbstkostenpreis. „Die Preise sind allerdings so gestaltet, dass das keine Subventionierung ist“, sagt der Sicos-Chef. Das Geld, das durch die Nutzer aus der Industrie hereinkommt, wird in die Stuttgarter Rechner reinvestiert. Der entscheidende Bonus gegenüber kommerziellen Angeboten liegt anderswo. Im Rahmen der verfügbaren Kapazitäten ist beispielsweise die Beratung und Betreuung inklusive – etwa bei der Entwicklung von Rechencodes oder der Frage, wie sich Lizenzen für die bei den Rechenvorgängen benutzte Software für den meist nur kurzen benötigten Zeitraum erwerben lassen.
Sicos BW will die Hemmschwelle für innovative Fragestellungen auch in kleineren und mittleren Betrieben senken. Denn auch wenn beim Thema Industrie 4.0 in Baden-Württemberg gerade viel über Daten als „Rohstoff des 21. Jahrhunderts“ geredet wird, tut sich die potenzielle Klientel beim Sprung ins große Rechenzentrum immer noch schwer. „Es gibt welche, die müssten es eigentlich machen, haben aber noch gar nicht davon gehört. Manche glauben, dass sie sich das nicht leisten können. Und wieder andere haben sich noch nicht mit möglichen Fragestellungen beschäftigt“, sagt Wierse. All diese Bedenken ließen sich aber ausräumen.Bisher ist mit den etwa zwei Dutzend Unternehmen, die das Rechenzentrum regelmäßig nutzen, die Quote für kommerzielle Nutzung, die einen einstelligen Prozentanteil an der Rechnerkapazität nicht überschreiten soll, kaum ausgeschöpft. Laut Wierse könnten doppelt oder gar viermal so viele Unternehmen berücksichtigt werden.

Eine Reihe von Erfolgsbeispielen

Doch es gibt eine Reihe von Erfolgsbeispielen. Sie beginnen mit dem kleinen Gründer, der zurzeit für die Analyse von Emulsionen komplexe Berechnungen durchführt. Dazu gehört auch die Korber Firma für Lasersystemtechnik Bollinger & Ohr, die in Zusammenarbeit mit dem Ingenieurdienstleister Lauer & Weiss aus Fellbach aufwendige Simulationen zu einer Verpackungs-Schweißtechnik erstellen ließ. Bisher waren hier teure praktische Testläufe nötig. „Da haben sie gleich einmal Teile mit Kosten von mehreren hundert Euro verbrauchen müssen“, sagt Wierse. Auch das Stuttgarter Unternehmen Recom Services hat schon komplexe Verbrennungsvorgänge in Kohlekraftwerken virtuell nachvollziehen lassen.
Nicht zuletzt hat der Stuttgarter Rechner im vergangenen Jahr den termingerechten Start des 3D-Trickfilms Biene Maja ermöglicht. Die Stuttgarter Firma Mark 13 ließ 115 000 datenintensive Stereobilder berechnen und sparte nicht nur Geld, sondern auch entscheidende Zeit. Für den Datentransport, sagt Wierse, seien wegen langsamer Leitungen in der Innenstadt konventionelle Mittel nötig gewesen: „Die Daten wurden jeden Morgen auf Festplatten angeliefert. Das ging am schnellsten.“

KOMMENTAR auf Kroatisch:

Prosle godine bio sam prisutan na jednom predavanju Prof. Dr.-Ing. Resch-a u Stuttgartu. On je rekao da ce era hardvera trajati do 2025, a da era softvera tek pocinje. Puno istine u jednoj recenici.

Ugodan dan. Drazen Katic.

Propali projekti medicinskog turizma od 500 milijuna eura + KOMENTAR

Tekst je citiran iz portala "Poslovni.hr", dana 24.07.2015

"Donedavno su u Varginu ministarstvu tvrdili da je europski novac siguran, no u Grčićevu kažu da se sve znalo 2013. godine.

Foto: Thinkstock

Iako su godinama očekivali i planirali da će bespovratnim sredstvima iz fondova Europske unije (EU) financirati kapitalne investicije koje su trebale nositi razvoj medicinskog turizma, osnivači i uprave specijalnih bolnica neugodno su se iznenadili doznavši da na novac iz EU nemaju pravo jer su javne ustanove.
Umjesto toga, nude im se krediti Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), što se ne uklapa u studije isplativnosti većine projekata ukupne vrijednosti oko 500 milijuna eura, koji redom dolaze u pitanje. Županije i uprave bolnica upiru prstom na državu i kažu da ih je zaboravila u pregovorima o operativnim programima s EU. U Ministarstvu regionalnog razvoja tvrde pak da se drukčije nije moglo ispregovarati te su na to osnivače upozoravali još prije dvije godine. Iz Ministarstva zdravlja pak sad poručuju osnivačima da uđu u javno-privatna partnerstva kako bi se uklopili u programe, a u međuvremenu iz EU fondova mogu dobiti tek novac za energetsku učinkovitost. No, teško će im obnova fasade riješiti kroničan manjak kapaciteta, bez kojeg mogu zaboraviti na konkurentnost.

50posto

investicije planirane na 80 milijuna kuna Naftalan je planirao pokriti iz EU

Specijalna bolnica Naftalan, čiji je osnivač Zagrebačka županija, prva se požalila da je zbog novih okolnosti morala prepoloviti projekt dogradnje, prvotno planiran na 80 milijuna kuna "Planirali smo aplicirati za strukturne fondove iz kojih bi se financiralo 50% investicije koja bi uključivala gradnju 120 smještajnih kapaciteta uz dodatnu ponudu, bazene, teretane... U ovoj fazi, međutim, odustajemo od smještajnih kapaciteta koje ćemo možda realizirati vlastitim sredstvima, no tek u drugoj fazi i ako nam krene posao", kaže ravnatelj bolnice Goran Maričić. Marcel Medak, ravnatelj Daruvarskih toplica i predsjednik Zajednice zdravstvenog turizma pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, smatra da je napravljen golem propust u pregovaranju.
"Razočarani smo jer smo zaboravljeni u pregovorima iako smo na to upozoravali. Pitamo se kako su novac iz fondova EU mogle iskoristiti druge zemlje članice za svoje toplice, primjerice Slovenija. Naši projekti se ne mogu financirati kreditima, a bez njih Hrvatska može zaboraviti razvoj medicinskog turizma", kaže Marcel Medak. I Daruvarske toplice na popisu su projekata za dogradnju vrijednu oko 90 milijuna kuna, no projekt će morati izmijeniti.  U Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU odbacuju optužbe da je hrvatska strana loše pregovarala. Ističu da su kriteriji za definiranje malih i srednjih poduzetnika unaprijed propisani, kao i regulativa EU za korištenja EU fondova koja je propisala da sredstva za jačanje poduzetništva mogu ići samo malim i srednjim poduzećima.
"Naftalan ne udovoljava tim kriterijima jer je u vlasništvu Županije. Nakon usvajanja konačne verzije regulative za korištenje EU fondova potkraj 2013. bilo je jasno da nema mogućnosti da se u novom programskom razdoblju otvori financiranje zdravstveno-turističkih projekata kakve su predlagale specijalne bolnice. Jedini prostor za financiranje iz fondova u sadašnjem vlasničkom obliku postoji kod projekata koji se mogu povezati sa znanstveno-istraživačkim aktivnostima te s projektima energetske učinkovitosti", ističu u Ministarstvu te tvrde da su na sve to na nizu sastanaka upozoravali osnivače i uprave specijalnih bolnica.

90milijuna

kuna u planu se očekivalo za Varaždinske toplice

Da će se projekti specijalnih bolnica financirati iz EU fondova donedavno je tvrdio Miljenko Bura, šef Zavoda za zdravstvene usluge u turizmu Ministarstva zdravlja. U Akcijskom planu navode se projekti nadogradnje i rekonstrukcije specijalnih bolnica Biokovka, Kalos, Varaždinske Toplice (90 mil. kuna), Naftalan, Daruvarske Toplice, Lipik te Stubičke Toplice. Bura specijalnim bolnicama poručuje da značajan novac mogu dobiti za energetsku učinkovitost. "Pripremili smo analizu i projekt za većinu toplica u ukupnom iznosu od 60 mil. eura. Uvjeren sam da ćemo ta sredstva i dobiti. To bi bio prvi dio, vrlo važan, za obnovu sadašnjih derutnih toplica. No, županije u nastavku mogu potražiti partnere za razvoj tih toplica i u tom slučaju toplice se u drugoj vlasničkoj strukturi mogu javljati na druge natječaje", ističe Bura.
Konzultantica Ariana Vela iz tvrtke EU projekti smatra, međutim, da se rješenja za sufinanciranje iz EU fondova mogu pronaći čak i bez izmjene vlasničke strukture. "Generalno je problem u tome što nedostatke u osnovnoj infrastrukturi pokušavamo riješiti kroz EU fondove, a njihov smisao nije u krpanju rupa nego u dodanoj vrijednosti. No, čak i u okviru postojećih okvirnih programa vjerojatno se mogu pronaći načini da se dobije novac kroz različite programe, primjerice kroz znanstvena istraživanja, pa čak i obnovu kulturne baštine. Svaka bolnica pritom mora pronaći vlastite modalitete. Trebaju sjesti zajedno s Ministarstvom regionalnog razvoja ili konzultantima i pronaći način", poručuje Vela."

KOMENTAR:

Medicinski turizam je u Republici Hrvatskoj vrlo vazna grana privrede. Mi imamo u Europi sve stariji broj stanovnika koji trebaju medicinsku njegu i odmor. Tradicionalnim turizmom zaradimo oko 8 milijardi eura na godinu, a isto toliko mozemo jos zaraditi medicinskim turizmom. Ta vrsta turizma nam garantira i zaposljavanje nove radne snage, te rijesavanja problema nezaposlenosti mladih. Na taj nacin moze se djelomicno rijesiti iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske jer im medicinski turizam za razliku od tradicionalnog nudi cijelogodisnje zaposlenje.

Ugodan dan. Drazen Katic

www.drazenkatic.blogspot.de

Gradnja sljemenske žičare kreće sljedeće godine + KOMENTAR

Tekst je citiran iz portala "Poslovni.hr", dana 23.07.2015,

"Obnovit će se okretište, graditi podzemna garaža i pješački most, ali i urediti okoliš

Ilustracija Foto: Thinsktock

Između osam i deset putnika vozit će se u svakoj kabini nove sljemenske žičare, a do vrha Medvednice Zagrepčanima će u kabinama biti dozvoljen i prijevoz bicikala. Zona nove donje stanice, smještena u području Gračani-Dolje trebala bi postati "novo gradsko čvorište sjevernog dijela grada", s obnovljenim okretištem tramvaja, autobusnim terminalom, podzemnom garažom, infopunktovima, pješačkim most iznad Gračanske ceste, koji bi spajao stanicu žičare s javnim prijevozom, ali i s voćnjacima i zelenim površinama, piše Večernji list.
Projekt je to kojeg Zagrepčani očekuju već godinama, a iako on u gradskim ladicama spremno čeka, u realizaciju moći će se krenuti tek sad, budući da su zastupnici na sjednici Skupštine prihvatili Urbanistički plan uređenja Gračana-Dolje. Upravo tim Urbanističkim planom određena je gradnja donje, odnosno početne stanice žičare, ispod koje bi se trebala smjestiti podzemna garaža na dvije ili tri etaže, s po 150 parkirnih mjesta na svakoj."

KOMENTAR:

Gradske zicare su moderan nacin prijevoza putnika koji se odvija iznad zemlje. Na taj nacin, posebno veliki gradovi rasterecuju prijevoz putnika cestom, smanjuju se guzve i zastoji.
Velika prednost je da voznja zicarom znaci dolazak od tocke A do tocke B bez kasnjenja.

Bolivijska metropola La Paz koja vec posjeduje gradsku zicaru, zeli  njeno prosirenje te do 2019. godine investirati dodatnih 450 milijuna dolara u jos 6 dodatnih linija zicare.

Bolivija bi se mogla uzeti kao primjer rijesavanja gradskih guzvi na ne bas jeftin, eli efikasan nacin.

Ugodan dan. Drazen Katic

www.drazenkatic.blogspot.de

UPRAVLJANJE RESURSOM PITKE VODE

Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.

Nekada smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.

Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?

Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje "pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.

Za proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.

Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament (Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.

Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.

Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.

Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.

Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.

UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.

U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.

90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.

Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.

Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.

Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

1. Agrokor (Jamnica i Jana)
2. Podravka (Studena)
3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:

• 51 litra mineralne vode
• 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.

Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.

Taj način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.

Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivno riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.

Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući način proizvodnje i punjenja vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

SLOVENCIMA DVIJE TREĆINE PIRANSKOG ZALJEVA? Pusić: 'To bi bilo šokantno i neprihvatljivo. Obratit ćemo se sudu da to istraži' + KOMENTAR

Citirani tekst je iz portala "Jutarnj.hr", dana 22.07.2015

• 
  Screenshot HRT/CROPIX

Autor: Portal Jutarnji.hr, Bisera Fabrio

"NOVO 12:06 - Mi smo ušli u ovu proceduru s povjerenjem u međunarodno-pravne institucije i međunarodno pravo. Najvažnije za nas je da smo osigurali da se teritorijalna pitanja odrede isključivo u skladu s međunarodnim pravom. U ovom trenutku ispitat ćemo istinitost tvrdnji koje se iznose u medijima. Svakako ćemo obavijestiti o novonastaloj situaciji i Arbitražni sud i Europsku komisiju koja je odigrala važnu ulogu u postizanju arbitražnog sporazuma - kazala je Vesna Pusić pa dodala kako su 'prve sumnje imali proljetos kada je slovenski ministar vanjskih poslova izjavio kako ima neformalne informacije kako će odluka ići u korist Slovenije.
- Tada smo začuđeni u pismu obavijestili Arbitražni sud i EU komisiju i dobili odgovor da nema razloga ni za kakvu sumnju. Ovog trenutka smatramo da se ta sumnja pojavila kao opravdana. To drastično utječe na situaciju. To bi bilo šokantno i neprihvatljivo za Hrvatsku, odnosno za bilo koju zemlju koja se pojavi pred arbitražnim sudom - kazala je Pusić i napomenula: Šefica diplomacije nije željela komentirati mogućnost odustajanja od postupka, već je samo kazala kako će se za početak Hrvatska obratiti i Europskoj komisiji i Arbitražnom sudu da istraže ovaj 'Piranleaks'.

- Prvi korak je vidjeti jesu li u tekstu navedene činjenice koje stoje. Europska komisija tome mora posvetiti pozornost. Za sada ćemo prvo provjeriti navode iz članka te dalje donijeti odluke - kazala je Vesna Pusić i napomenula kako se nije čula sa svojim slovenskim kolegom, obzirom da se ovdje navodi odnose na sud.
---------------------------------------
11:48 - Nakon što su u Večernjem listu objavljeni transkripti razgovora slovenskog člana arbitražnog suda Jerneja Sekoleca i slovenske zastupnice pred sudom Simone Drenik iz Ministarstva vanjskih poslova u kojima se sugerira pritisak na Arbitražni sud u slučaju oko Piranskog zaljeva, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova odlučilo je hitno reagirati.
Za točno u podne prva potpredsjednica Vlade i šefica diplomacije Vesna Pusić sazvala je hitnu press konferenciju na kojoj će prokomentirati izjavu Sekoleca koja je izašla u medijima, a koja glasi kako su 'Slovenci dobili što su htjeli na moru' te da najmanje 2/3 Piranskog zaljeva ide Sloveniji.
Srpski Kurir piše kako je Hrvatska odlukom Arbitražnog suda izgubila Piranski zaljev te da su Slovenci aktivno lobirali kod sudaca Arbitražnog suda.
- Slovenci su dobili izlaz na otvoreno more, odnosno direktan pristup međunarodnim vodama, što je važno za tu članicu EU, dok je Hrvatska završila kao potpuni gubitnik. Prema presudi, podjela zaljeva bit će 75 prema 25 ili 66 prema 33 posto u korist Slovenije, što će službeno biti priopćeno krajem godine. Odluka je konačna, pa poražena strana nema pravo žalbe - piše Kurir te napominje da je Slovenija izašla iz okvira regularnog ponašanja u arbitražnom postupku i da je sve vrijeme bila privilegirana kod sudaca Arbitražnog suda pošto su 'Slovenci ugovarali posebne večere s pojedinim članovima suda kao i da su aktivno radili da suci budu u njihovu korist'.
Slovenska zastupnica Drenik imala je čak i preporuku da što manje istupa jer su suci 'ionako na slovenskoj strani', piše Kurir.
Podsjetimo, još krajem travnja slovenski je šef diplomacije Karl Erjavec izjavio kako ima neslužbene informacije da će arbitražni sud koji rješava granični spor Hrvatske i Slovenije u presudi omogućiti kontakt Sloveniji s otvorenim morem te da bi bio vrlo razočaran ako se to ne bi dogodilo.
Nakon bure koju je ta izjava podignula u Hrvatskoj, Erjavec se pravdao kako nije rekao da ima 'neslužbene informacije' nego 'pozitivan predosjećaj'. No, unatoč tome hrvatska šefica diplomacije Vesna Pusić odlučila je poslati pismo Arbitražnom sudu.
'Izjavom slovenskog ministra vanjskih poslova 'ozbiljno se dovodi u pitanje arbitražni postupak koji je još u tijeku', napisala je tada Pusić u pismu."

KOMENTAR:

Republika Slovenija pokusava prosiriti svoje drzavne granice vec duzi niz godina. Piranski zaljev je posljednja mogucnost preko koje mogu doci u posjed drzavnog teritorija Republike Hrvatske. Arbitrazni sud bi trebao donijeti pravednu odluku po kojoj niti jedna strana ne bi trebala biti ostecena. Koje kriterije arbitrazni sud koristi, koja godina se smatra presudna za donosenje odluke o granicama meni je nepoznato. Proglasenjem neovisnosti Republike Hrvatske nasa drzava je postala teritorijalni vlasnik bivse SRH. Pomicanje granica na stetu Republike Hrvatske ne bi se smjelo dogoditi. Sa Republikom Slovenijom postoji jos nerijeseno pitanje Ljubljanske banke u kojoj jos do danas hrvatski stedise imaju zarobljenu stednju. U narednom periodu bi se te sve stvari trebale rijesiti tako da se moze dalje planirati dobrosusjedska buducnost. Ugodan dan i lijep pozdrav.
Drazen Katic
 

www.drazenkatic.blogspot.de

VERTIKALNA POLJOPRIVREDA I KONTEJNERSKI UZGOJ HRANE

Smatra se da će 2050. na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima "megacities" koji će imati preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti stanovništvo tih ogromnih gradova? Te gradove neće biti moguće snabdjeti dovoljnom količinom hrane iz uvoza, tako da će dio hrane morati i sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je "Vertikalna poljoprivreda", engleski nazvano "vertical farming"!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate. Drugi model je spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način je moguće osigurati jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U većim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje. Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene. Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za moguće pokretanje projekta "vetikalne poljoprivrede". Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogla uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od "vertikalne poljoprivrede" moglo bi se postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica toliko oronuti da neće biti više funkcionalne za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je "proizvodnja u kontejnerima". U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bilo je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je "kontejnerski uzgoj ribe i povrća" u Dalmaciji. Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi toliko ovisili o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo i ne samo u Dalmaciji.

Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima bi kontejner morali dodatno snabdjeti sa grijanjem i strujom.

Također za potrebe "zdravstvenog turizma" kontejnerski uzgoj je vrlo zanimljiv. U neposrednoj blizini centara za medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama. U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostor mogla bi imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi škola mogla proizvode otkupljivati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi čenici pored znanja o ekološkom i održivom razvoju stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac škola bi moglainvestirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Kontejneri za uzgoj ribe i povrća mogli bi se i komercijalno prodavati pošto se lako mogu postaviti u svaki vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj prodaje konzervirana tuna iz uvoza. Negativi aspekt uzgoja tune u kavezima je i zagađenje mora. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju tune, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao "sushi" završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Kontejnerski uzgoj možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan. To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split.

Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu visoke, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt kontejnerskog uzgoja mogao bi se integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za mlađe od 25 godina, koji nosi naziv "Garancija za mlade".

Tim projektom osigurale bi se volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi bi bili čista dobit.

Postoji poslovica "Svaka kriza nosi sa sobom i šansu"!

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

 

www.drazenkatic.blogspot.de