http://www.dw.com/hr/prodaja-podravke-rizi%C4%8Dna-za-hrvatsko-selo/a-19215239
"Hrvatska vlada želi prodati državni udio u prehrambenoj industriji Podravci. To bi se moglo loše odraziti na hrvatsko gospodarstvo, upozoravaju stručnjaci. Smatraju da bi Podravka mogla biti pokretač nacionalnog agrara.
Posljednje najave reformskih poteza hrvatske vlade uključuju nekoliko sektora poput zdravstva, javne uprave, školstva i drugih, ali i privatizaciju državne imovine u nizu poduzeća. Ovom prilikom obratit ćemo pozornost na državni udio i ulogu u firmama od strateškog značenja za poljoprivredu i srodne djelatnosti, između kojih su se na vladinu popisu našli Podravka, Hrvatske šume, Petrokemija, Nacionalna veletržnica i veletržnica Opuzen. Rasprodaja bi jednokratno riješila dio proračunskog deficita, no njome bi se također eliminirale značajne šanse za oporavak i opći razvoj hrvatskog agrara.
Nakon zahtjeva desetaka drvoprerađivača iz Hrvatskog drvnog klastera – odreda privatnih poduzeća – da vlada nipošto ne privatizira Hrvatske šume i tako ne ugrozi stabilnost tržišta koje predstavlja 10,4 posto nacionalnog izvoza, premijer Tihomir Orešković izjavio je da do te prodaje ipak neće doći. Tim više su prema tržištu dionica isturene Podravka i Petrokemija, međutim, dvije zacijelo najveće preostale poluge državne poljoprivredne politike, ako govorimo o industrijskim subjektima. Nažalost, i dvije također nedovoljno iskorištene poluge, ako hrvatsku praksu usporedimo s onom na zapadu EU-a.
Žila kucavica hrvatske ekonomije
DW je već pisao o pritiscima kreditora na Petrokemiju radi forsiranja privatizacije. A prehrambeni gigant Podravka tek dolazi u prvi plan, nakon dužeg razdoblja mira. Država je vlasnik kontrolnog paketa od 25,4 posto, dok su najkrupniji suvlasnik mirovinski fondovi s 42, a pritom valja uzeti u obzir i da bi s nedavno prizivanom mogućnošću nacionalizacije drugog stupa mirovinske štednje i taj dio Podravke mogao dospjeti u državne ruke, odnosno pod kontrolu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. S druge strane, ne zna se što bi se vremenom moglo dogoditi ako neki inozemni konkurent otkupi tu koprivničku kompaniju s preko 500 proizvoda, kao što su Vegeta, Čokolino, Studenac, Lero, Eva.
Goran Đulić, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), te analitičar hrvatske poljoprivredne politike, mišljenja je da Podravkino poslovanje samo po sebi dovoljno govori o značenju te kuće po nacionalni agrar. „Treba sagledati tri presudne cjeline: prva nam pokazuje da je tvrtka ostvarila neto dobit od 400 milijuna kuna u prošloj godini, s gotovo 30 posto prihoda na tržištima srednje Europe i zemalja bivšeg SSSR-a, uz strukturu prihoda temeljenih na vlastitim brendovima od čak 88 posto“, rekao nam je Đulić.
Drugi se važan aspekt, po njegovu mišljenju, odnosi na opisanu vlasničku strukturu kojoj na državnoj strani treba pribrojiti i nešto trezorskih dionica, pa biva jasno da je Podravka suštinski u više nego dvotrećinskom vlasništvu hrvatskih građana, čime ona predstavlja žilu kucavicu domaće ekonomije. Treće, pak, jest činjenica da je Podravka najveći otkupljivač voća i povrća u Hrvatskoj: „Povrće za preradu je 85-90 posto iz domaće proizvodnje, pa se prodajom Podravke nekom globalnom koncernu dovodi u pitanje i plasiranje hrvatskih poljoprivrednih sirovina. Uzmimo za primjer mljekarski sektor i prodaju već ranije privatiziranog Dukata francuskom Lactalisu, koja je dovela do pražnjenja štala diljem države“, napominje Đulić.
Upitno preživljavanje ruralnih krajeva
Ta prodaja, naime, dovela je do rušenja otkupa uslijed jačeg plasmana stranih mliječnih sirovina, pa bi se slični efekti mogli očekivati i u slučaju prodaje Podravke. „A ostanak u vlasništvu države može uz još efikasnije upravljanje tvrtkom dovesti do većeg punjenja državnog budžeta“, ističe ekonomist BRID-a, „kao i do jačanja odnosa s domaćim kooperantima, što vodi stvaranju baze opstanka agrarnog sektora i, u krajnjoj liniji, gospodarskom preživljavanju ruralnih krajeva. No sve će to izostati ako interes krupnog kapitala, jer jedino njemu dugoročno odgovara ta prodaja, pretpostavimo toj perspektivi kroz opravdavanje 'vatrogasne' mjere krpanja proračuna“, kaže Đulić.
Kritičan je i neovisni ekonomski komentator Guste Santini, smatrajući da potezima vlade upravlja dominantni utjecaj krupnog privatnog kapitala, budući da se u Hrvatskoj ionako privatiziralo strateške uspješne firme i prije nego što su državne financije zapale u izraziti deficit. „Nisam uvjeren ni da bi ta prodaja donijela onoliko novca koliko neki misle, s obzirom na tržišne prilike. Ostat ćemo bez izuzetne platforme za razvoj agrara, što je upravo tragična situacija. Iako se taj problem ne tiče samo jedne vlasti, jer ni današnja oporba nije znala što bi s tim“, rekao je Santini za DW."
KOMENTAR:
Nakon rusenja socijalizma te uvodjenja demokracije, a samim tim i trzisnog nacina poslovanja u Republici Hrvatskoj zapoceo je proces privatizacije drzavnih tvrtki koji traje jos i danas. Traje vec punih 25 godina, rijetko se pitajuci da li je privatizacija neke tvrtke potrebna i da li ona koristi dobrobiti gradjana nase zemlje.
Nakon Domovinskog rata privatiziralo se sve sto se privatizirati moglo, po modelu "Cim dalje od socijalizma i socijalistickog samoupravljanja"!
Privatizirane su kako male i srednje tvrtke tako i vrlo velike tvrtke koje su u Hrvatskoj imale cak i preko 10.000 zaposlenih (primjer bivsa Jugotorbina u Mrzlom Polju). Ta privatizacija je u pravilu donijela sigurno otpustanje radne snage ili u najbolju ruku slanje u mirovinu uz odredjenu otpremninu onih koji su bili starije dobi.
Vazno je napomenuti da su privatizaciju vodili ljudi koji nikada nisu zivjeli u kapitalistickom sistemu te nisu imali temeljna znanja o funkcioniranju trzisne ekonomije, trzisnom pluralizmu, tijeku kapitala itd.
Ta privatizacija je bila jedan "pokus", odnosno "avantura" koja je osigurala stvaranje "divljeg kapitalizma", a koji nema nikakvog temelja u Europskoj trzisnoj ekonomiji.
Privatizirane su cak i tvrtke koje imaju vitalnu vaznost za hrvatsko gospodarstvo. Uzmimo na primjer "Hrvatske banke" ili "Hrvatske telekomunikacije". Na prstima jedne ruke mozemo nabrojati banke u Republici Hrvatskoj koje su danas u vlasnistvu hrvatske drzave ili gradjana hrvatske. Vecina banaka poput (Zagrebacke, Privredne...) su prodane talijanskom bankarskom koncorziju. Tom prodajom je omogucen nesmetan odlijev financijskog kapitala iz Republike Hrvatske prema Italiji. Koliko je meni poznato u Hrvatskim rukama su samo jos Hrvatska postanska banka, Karlovacka banka i mozda jos po neka druga.
Vec odavno, oko 15 godina Hrvatske telekomunikacije pripadaju "Deutsche Telekomu", a samim time i pretplate za fiksni telefon su gotovo u Hrvatskoj i Njemackoj izjednacene. Sto nam je donijela privatizacija Hrvatskih telekomunikacija?
Privatizacija pod svaku cijenu, posebice drzavnih tvrtki vaznih za hrvatsko gospodarstvo ne moze osigurati prosperitet kako ekonomije tako i dugorocnog razvoja nase zemlje. Novcem dobivenim od privatizacije mi mozemo jednim dijelom "pokriti" dio proracuna za tekucu godinu. Medjutim sta ce biti godinu poslije? Potrebno je dobro razmisliti na koji nacin financirati proracun drzave. Cak i nepopularno dizanje kredita (zaduzivanje) je bolje od rasprodaje nacionalne imovine. Kod donosenaj proracuna zemalja koje ne ostvaruju ogroman bruto-drustveni proizvod mora se ici po modelu potrebnosti i stednje. Nije fer da nadolazecim generacijama ostavljamo ogromne vanjske dugove i opustosenu ekonomiju.
Smatram da je Republika Hrvatska dosegla gornju granicu privatizacije, odnosno presla dozvoljenu crvenu liniju privatizacijskog procesa. Natrag se ne mozemo vratiti, pa je potrebno da donesemo mudre politicko-ekonomske odluke u skoroj buducnosti. Daljnja privatizacija tvrtki vitalnih za gospodarstvo Republike Hrvatske je stetna i dugorocno vodi u "ekonomsko robstvo".
Republika Hrvatska prelaskom dozvoljene "crvene linije privatizacije" treba razmisliti u skoroj buducnosti o procesu "REPRIVATIZACIJE". Drugim rijecima, sve drzavne tvrtke i tvrtke od vitalne vaznosti za hrvatsko gospodarstvo koje su prodane ili je u tim tvrtkama izgubljeno vise od 50% drzavnog vlasnistva nad dionicama trebale bi biti kupljene natrag.
Mnogi ce reci: "Lako je to napisati, ali odakle novac". Mozda novca za reprivatizaciju u ovome trenutku i nema, medjutim kada ga bude bilo tada ga treba utrositi upravu u tu svrhu.
Ako to ucinimo tada cemo nadolazecim generacijama ostaviti mogucnost za dostojanstven zivot u nasoj zemlji i bar djelomicno usporiti "iseljavanje" hrvatskog naroda iz Domovine.
Zakljucno, kao sto je vrlo lijepo argumentirao gospodin Goran Djulic "Podravka treba ostati u hrvatskim rukama"!
Ugodan dan
Drazen Katic
