Gornja slika i citirani tekst preuzeti su sa online portala "hnl.org.rs", 08.06.2016
http://www.hnl.org.rs/nova/hrvati-u-srbiji/19-kultura/780-hrvatiuprasini#.V1iKqVCHMvY.facebook
"Piše: Antun Horvat
Hoće li Hrvati nestati i
pretvoriti se u prašinu sjećanja nečega lijepog kao jesensko lišće ispod
mojih prašnjavih cipela? Jer jedan po jedan polako odlaze svojim putem u
nove krajeve kao ptice selice, ali svaka od tih ptica se vraća svome
gnijezdu da ga ponovno svije i da podari radost života i svoga
postojanja gdje je i ponikla.
Ovom prigodom bih se zahvalili Antunu Horvatu koji je bio urednik
prvih 6 brojeva, kada nam je bilo najteže, koji je radio i prijelom
novina, a uz sve to je stigao i napisati jedan od najjboljih tekstova do
sada objavljenih u mjesečniku Hrvatske novine. Hvala mu!
Jesenja sjetna šetnja
U ovaj jesenski dan dok hodam korak po korak, gazeći požutjelo lišće
koje je palo pod moje prašnjave cipele, kao kroz jesensku jutarnju
izmaglicu dopiru do mene riječi Sergeja Jesenjina:
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,živio sam usput, ko da sanjam,kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
Zamućenog pogleda uprtog u beskraj samo njemu znan, srećem neka znana
lica uz kratko kimanje glavom za pozdrav ili jedva čujno „Zdravo“ ili
„Dobar dan“. I dok se požutjeli listovi u svojoj agoniji pretvaraju u
prah ispod mojih stopa, prolaze mi misli čuđenja i zabrinutosti. Sa
svakim novim korakom srećem sve manje poznatih lica. Gdje su nestali?
Nije im vrijeme da otputuju na onaj svijet, a sve ih je manje. Njihovo
mjesto su zauzeli neki novi, meni strani, ljudi. Svaki novi korak
postavlja novo pitanje. Gdje su nestali meni dragi i znani ljudi? Hoću
li sa novim korakom sresti meni neko znano i drago lice?
Hodimo
zajedno po ovim jesenskim, prašnjavim ulicama i jedan po jedan se polako
odvaja i skreće u svoju ulicu, u svoj sokak, koji ga vodi ka nekome
drugome mjestu, nekoj drugoj ulici i nekoj drugoj tuđoj jeseni, zimi,
proljeću i ljetu. Zabrinutost moja stvara nemilu tjeskobu. Hoće li netko
još ostati da zajedno koračamo kao do sada svih ovih godina? Naše
korake smo naučili od svojih predaka. Učili su nas kako biti ponosit i
ponosito nositi svoje breme i uzdignute glave koračati ulicama.
Posustajemo li mi? Ili su nas promjene zatekle nespremne i prepuštamo da
one koji ostaju iza nas netko drugi, netko tuđ, uči koracima, koracima
života jer mi nemamo snage. Ta naša nemoć sve više nas zatvara u sebe i
svoj svijet. Osjećamo se usamljenim, misleć’ da nitko ne osjeća tu bol
koja samo nas uništava i cijepa nam srce i dušu, jer ne možemo da
podijelimo radost svakog uspjeha, ne možemo da podijelimo tugu i brigu,
sa nama dragima koji su otišli i napustili nas jer ovdje su im ulice
postale tuđe i strane, a svaki korak im je bio samo saplitanje uz bol
koji prožima cijelo biće.
Hoće li Hrvati nestati i pretvoriti se u
prašinu sjećanja nečega lijepog kao jesensko lišće ispod mojih
prašnjavih cipela? Jer jedan po jedan polako odlaze svojim putem u nove
krajeve kao ptice selice, ali svaka od tih ptica se vraća svome gnijezdu
da ga ponovno svije i da podari radost života i svoga postojanja gdje
je i ponikla. Ljudi, pa samim tim i mi – Hrvati, smo drugačiji. Kada
jednom raširimo krila i napustimo svoje gnijezdo da odletimo put
nepoznanih krajeva rijetko se vratimo da svijemo gnijezdo u svojim
krajevima odakle smo potekli. Ostavljamo za sobom sa prazninom u srcu i
mutna suzna pogleda one koji su nas naučili prvim koracima, prvim
riječima, mjerilima vrijednosti i ponosu hrvatskoga roda, koji je kroz
mnoga stoljeća osjećao samo patnju, stradanja i progone sa svojih
ognjišta. Nisu to uvijek progoni sa „ognjem i mačem“. To su mnogo finiji
i suptilniji progoni: uništavanjem ličnog dostojanstva i mogućnosti
normalnog života, uskraćivanjem prava na rad i adekvatnu isplatu zarade
za učinjeni rad… Spisak je i suviše dug. Vjerujem da će se svatko
pronaći u makar jednoj riječi uskraćivanja i omalovažavanja. Netko će se
pravdati „pa to je tako, tu ništa ne možemo učiniti“. Je li baš tako?
Ako smo zatomljeni u svojim brigama i nedaćama, zatvarajući se u sebe
tonući u melankoliju i depresiju, učiniti ništa nećemo bit će nam sve
gore i teže. Uvijek ima tko je „pametan“ za sve i o svemu „zna“ sve, pa
čak i odgovor na jednostavno pitanje: zašto je to ovako kako je. „Nije
vam bio dobar Titov režim, htjeli ste kapitalizam, pa izvolite i kušajte
ga sada kada ste ga odabrali.“ Dok će netko drugi reći „Sve je to
zavjera masona, iluminata, CIA-e, MI-6, i ostalih bjelosvjetskih
hohštaplera i probisvjetova koji samo žele da unište sve ljudsko u
ljudima radi ličnog boljitka i zarade, jer oni upravljaju svijetom a ne
vladari država i narod koji ih je postavio na to mjesto“. Kako da
odgovorim na tako „jake“ argumente? Pa stanem i zapitam se - ako već svi
znaju da je to tako velika bjelosvjetska zavjera i znaju tko su ti
bjelosvjetski izrodi i mrzitelji ljudskoga roda pa što ih jednostavno ne
uklonimo i ne eliminiramo iz naših života, pa da nam onda sve bude
lijepo. Uvijek slijedi pametan odgovor: „A ne. Ne može to tako
jednostavno, pa oni sve plaćaju i drže na svojemu platnom spisku i tko
neće da ih sluša jednostavno će mu biti uskraćen taj toliko vrijedni i
neophodni novac za njihovu dobrobit, za narod“. Sada sam ja ostao
zbunjen. Znači ti bjelosvjetski probisvijeti su zli, loši i mrze sve što
je ljudsko u ljudima, a onaj tko je njihov direktni izvršilac je jadan i
dobar, ali eto mora tako da čini jer Bože, drugačije ne bi bio tamo
gdje jeste, trudi se on ali oni gore navedeni mu to ne daju. I onda mi
bljesne „Lumin“ (mora da ću i ja postati iluminat kada mi se javljaju
bljeskovi koji me osvjetljavaju i prosvjetljuju), prođe mi kroz glavu
povijest našeg hrvatskog naroda i njegovo stradanje kroz pisanu riječ i
usmeno predanje. Nikada osvajači nisu bili toliko zli koliko su zli bili
naši dojučerašnji prijatelji, poznanici i rođaci, koji su promijenili
vjeru, naciju i svjetonazor. Jer Bože, pa oni su spoznali pravu istinu i
tu istinu žele po svaku cijenu naturiti svojim bližnjima, jer ih žele
spasiti i izbaviti od zla kojim hode jer su nesvjesni svojega neznanja i
zaslijepljeni u svojim korijenima i nefleksibilnim shvatanjima poimanja
realnosti, da je sada novo vrijeme, da se ne treba moliti Bogu nego
klanjati Alahu, da se ne treba prekrižiti otvorena srca i cijelom rukom
zahvatiti križ svoj nego ga treba stisnuti i usmjeriti jer bitan je broj
koji daje pravovjeru a sve ostalo je zabluda i laž ili se moliti na
nekome tuđem nama stranom i nepoznanom jeziku. Nikada mi nije bilo
jasno, do nedavno meni jako bliske povijesti, što znači „Nema većeg
Turčina od Poturice“. Osvrćem se oko sebe i posmatram, očima vjerovati
ne mogu koliko „Poturica“ u današnje vrijeme ima, koji sa svojom
brižnošću za boljitak Hrvata sprovode i uče pravovjeru, jer što su znali
naši preci, pa oni su bili glupi i nepismeni. A meni koliko je poznato
od glupih predaka i potomci su glupi, jer nisu imali od koga pamet
naslijediti. A pismenost se kroz škole uči i kroz život stječe, nisu
uvijek pismeni oni koji pisati znaju.
I kroz sve te patnje i
omalovažavanja sve manje ima nas Hrvata, odlazi se u bijeli svijet
trbuhom za kruhom, sa nadom da će na nekome drugome mjestu moći da
nastave život dostojan čovjeka, gdje će biti priznat kao jedinka kao
jedinstveni čimbenik svekolikog života."
