Gornja slika i citirani tekst preuzeti su saonline portala "priznajem.hr", 12.06.2017
http://www.priznajem.hr/kultura/postoje-dokazi-da-hrvati-nisu-slaveni-vec-jedini-narod-korijene-sacuvao-6500-godina/
"INTERVJU: Mr. sc. KREŠIMIR GALIN Hrvati
nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog
stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama.
Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i
Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su
migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati
su, dakle, jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od
najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su kao gotovo niti jedan
drugi narod svoju baštinu uspjeli sačuvati čak 6500 godina!
Do tih zadivljujućih činjenica tijekom dugogodišnjih arheoloških i etnoloških istraživanja došao je magistar etnomuzikologije mr.sc. Krešimir Galin, koji već dvadesetak godina izučava prapovijest Hrvata.
Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?
– Naravno da mogu. Godinama se bavim arheologijom, korištenjem
etnografskih i povijesnih podataka, etnogenetskim istraživanjima, a
naročito živom kulturnom tradicijom Hrvata. Pritom mislim na običaje,
glazbu, glazbala, nošnje. Uspio sam, dakle, povezati više znanstvenih
disciplina, te pogotovo arheološkim nalazima dokazati kontinuitet
migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500
godina.
U te kulturne elemente o kojima govorim uključeni su i simboli
hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje možemo,
naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene
sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola
kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba
ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno
Mezopotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već
3000 godina prije Krista.
Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste
islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su
bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski
pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog
Irana, u kraljevstvu Harahvaiti.
Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u
stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se
sačuvali do danas?
– Postoje. Fantastično je da je hrvatska tradicijska kultura sačuvala
i glazbala posvećena tim božanstvima koja se i danas sviraju popodne i
večer uoči Jurjeva, kao i na samo Jurjevo. To su frule, odnosno svirala
bez rupica poznata kao pišta ili slavić, a koja se sviraju za boga
Mitru, odnosno boga Sunca. Školjka morskog puža također se i danas
koristi kao sviralo, te se svira za Jurjevo u čast boga Varune, koji je
tvorac i vladar svemira. Te simbole nalazimo na vazama uz istovremeni
prikaz božice Sarasvati, odnosno Harahuaiti (dok govori profesor
pokazuje fotografije tisuće godina starih vaza s jasno ucrtanim
pleterima, mjesecom i zvijezdom).
Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?
– Jesu, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području
datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6.
stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća
godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na
području gdje su prije migrirali prahrvati pod imenom Kuravathi, odnosno
Huriti.
Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju
su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i
strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna
tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte
migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon
biblijskog potopa koji se dogodio oko 2400 godina prije Krista ponovno
su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi
migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S
područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites,
koje je zajedno s Huritima (Hrvatima) migriralo.
Kada su prahrvati stigli u Europu?
– Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme
takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo
došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada
datiraju najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz
hvarske kulture.
Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?
– Zato što se kao magistar etnomuzikologije, i kulturni antropolog, tj. etnolog, godinama bavim tim istraživanjima.
Sigurnost mi daje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških
nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim
pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca)
iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s
Kavkaza, Kurawatha, tj. Hurita, biblijskom narodu, Horitima.
Tako veliki
broj činjenica vezan za jedan narod, koji ih označava kao visoko
razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom i državnim i
društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, visoko razvijenim
simboličkim jezikom, dozvoljava nam da ga pratimo, tj. dokumentiramo
njegove migracije od predpovijesti do danas. Tim više što su Hrvati
jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i
još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome
folkloru. Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća
duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu
posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom
sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo dijeliće, tj. pojedine kulturne
elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na
svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je
Europa izgubila, svoje korjene.
Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?
– Na opsežna interdisciplinarna znanstvena istraživanja tjerao me i
osobni motiv koji je proizašao iz naše političke situacije u kojoj ni u
samostalnoj Hrvatskoj, a pogotovo ranije, nije poželjno baviti se
hrvatskom prapoviješću. To potvrđuje i činjenica da se od Domovinskog
rata ni jedna hrvatska institucija, kao ni stručnjaci etnolozi, kulturni
antropolozi, kao i pretpovjesničari, nisu pozabavili projektom
istraživanja pretpovijesti i migracija prahrvata.
Društvo za
istraživanje etnogeneze Hrvata objavilo je, doduše, dva zbornika u
suradnji s iranskim kulturnim centrom u Zagrebu, a pod patronatom prvog
hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nažalost, u tim zbornicima
zastupljen je vrlo mali broj stručnjaka specijalista. To je ipak
značajna građa koja sadrži bibliografiju stranih autora koji su se
bavili i temom podrijetla Hrvata, no primarno podrijetlom iz Irana.
Hrvatska, zbog svega toga, treba znanstveni institut koji bi se
interdisciplinarno i stručno bavio pretpoviješću i migracijama
prahrvatskog etnosa s raznih aspekata.
I najvažnije, trebalo bi živu
tradicijsku kulturu brendirati kroz etnogenetska istraživanja u
turističku ponudu hrvatske kulturne baštine, te omogućiti strancima da
dožive pretpovijesne prahrvatske običaje, pjesme, glazbala, plesove,
obrede i tako dožive indoeuropske korijene suvremenih Europljana. Jer
Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz
vremena indoeuropskih početaka (i prije, jer se treba govoriti o
sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda
iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i konačno u Europu, kad te narode
nazivamo Indoeuropljanima). Imamo ih u novogodišnjim obredima, u
hrvatskim karnevalskim obredima i plesovima za koje hrvatski etnografi
nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom
porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u 6.
stoljeću nakon Krista.
Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?
– Genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o
slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista došli smo na
područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim
simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol
Sunca koje se vrti.
Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo
u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u
keramici s Kosova i Makedonije. Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen
‘EU 7’, a to nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 posto stanovništva ima
taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 posto, a Bošnjaci preko 70 posto.
Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci
ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina
prije Krista. Osim toga, dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7.
stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, tj. prilivom novog
genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje
je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom.
Bitno je reći da ta
teorija govori o dolasku Slavena kao podanika Avara, što očito nije
točno, jer avarski grobovi donose više nalaza dvojnih koštanih svirala
koje znamo kao diple – i to dalmatinske i hercegovačke, koje danas ne
sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati. Također i
arheološki nalazi praporaca u starohrvatskim grobovima od 7. do 12.
stoljeća A.D., potvrđuju njihovu vezu s Huritima, tj. prahrvatima. Ta
avarska kultura je imala puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha
koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima.
Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?
– Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza
Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno
sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih
uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i
govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku.
Za dugog boravka u Zakarpaću
prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti. To tvrde
ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a
postoji i čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi
proto šahovnice na keramici iz 2. i 7. stoljeća nakon Krista, ali i
prije toga. Važno je, dakle, napomenuti da su se migracije odvijale u
višestrukim valovima kroz više tisućljeća, što se može dokazati
arheološkim nalazima i narodnim običajima koji pokazuju raznovremene
kulturne elemente iz raznih migracijskih polazišta prahrvata.
Jedno od
značajnijih nalazišta Indoeuropljana, odnosno Hurito Iranaca,
pronalazimo iz vremena kada su Hurito Iranci, nakon velike bitke
Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava (tj. Kurawatha, odnosno
kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’, tj. kurskom,
odnosno huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji, opisane u
najvećem indijskom epu Mahabarata, migrirali natrag u sjeverni Iran i u
sjevernu Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani,
kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od 15.
do 13. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije,
Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva.
Ta
migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko
1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje
prema Europi.
Ako postoje dokazi o neslavenskom porijeklu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?
– Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek
vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke
ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bilo argument za
bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u 19. st. panslavizam je bio
antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj.
germanske dominacije).
No, očito je da Srbi u Srbiji, danas niti
povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi
(kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju,
kao što i govore ijekavski. Oni su podrijetlom avarsko stanovništvo
(toponim Obrovac, dolazi od etnonima Obri, što znači Avari) koje ima
hrvatsku kulturu i običaje, ali su pod utjecajem Pravoslavne crkve
srbizirani, te su prihvatili srpski etnos, jer im je obećano da će oni
biti vladari. Profesor Stojan Dimitrijević, na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, također hrvatski Srbin, donio je i pokazivao mi zdjele s
vučedolskom šahovnicom koja datira između 2500 i 2000 godina prije
Krista.
Tako mi je skrenuo pažnju na prahrvatsku uokvirenu šahovnicu,
već u vrijeme studija etnologije, na čemu sam mu zahvalan. Na tom ispitu
iz prethistorijske arheologije sam dobio odličnu ocjenu. Valja
istaknuti da se vučedolska kultura prostirala od Trsta do Boke Kotorske,
pa preko Mađarske, Slovenije i Austrije i Slovačke sve do Poljske
(djelomično područja povijesne Bijele, tj. ‘zapadne’ Hrvatske) i
obilovala je šahovnicama na keramici, ali i pleterima.
Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom
porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su
Hrvati ‘južni Slaveni’?
– Činjenica je da arheolozima pod utjecajem antihrvatske ideologije
nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i
popularizira. Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na
vučedolskom području nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze
nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o
višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić,
poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500-1000 g. pr.
Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu (njezin praoblik,
marame vezane oko vrata), a čiju fotografiju sam vam pokazao.
Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?
– To je zbog politike, odnosno ideologije koja hrvatski narod želi
pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno. Hrvati su još
od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu; toje bila
sabha). Hrvate se, osim toga, ne želi prikazati kao ratnički narod i kao
nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te
činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije nije niti znalo, jer ih
stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Razlog tomu je činjenica da nisu
komparativno promatrali tipične artefakte iz pretpovijesti, odnosno iz
istog vremenskog razdoblja u Sumeru i Vučedolu, tj. Hrvatskoj. Hrvati su
jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim
elementima i s vučedolskom kulturom koju simbolizira šahovnica, pleteri.
Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo!
Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?
– Istina je. Knjiga bi se trebala zvati ‘Od Irana do Hrvatske i
Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala’. U
knjizi je dokazano sumersko podrijetlo vučedolske kulture a time i
Zagoraca kao jedinstvenog sumerskog antropotipa (premda su Sumerani bili
mješavina više naroda: Baska, Hurita tj. Kurawatha sa Kavkaza i Iranaca
-Arijaca). Zagorci su pristigli u Europu u vremenu između 3.000 do
2.000 godina prije Krista, njihova tradicijska kultura je izuzetno
značajna u proučavanju etnogeneze Hrvata. Njihovo sumersko i južno
iransko podrijetlo potvrđuju proljetna glazbala od kore drveta
(‘trobenta’ i ‘frula od kore kostajna’) koja su simbolizirala vedske
bogove Mitru i Varunu u jurjevskom (vedskom, tj. ‘jayurvedskom’ obredu).
To drevno sumersko podrijetlo Zagoraca dokazuju i pojedine obredne
tradicijske pjesme.
Također se u knjizi dokazuje i kavkasko-sumersko podrijetlo
Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora
rijeke Tigris. Knjiga obiluje arheološkim dokazima o starosti i
podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama
(običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno
svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih
Indoeuropljana.
Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci
(kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi
Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim
kulturama! Prva EU je bila prahrvatska! Zato, smatram da bi ta knjiga
predstavljala jedinstvenu i pravovremenu promidžbu zagorske i
dalmatinske i šire gledano hrvatske materijalne i nematerijalne kulturne
baštine, kao i njeno globalno brendiranje.
Pomozimo profesoru Galinu tiskati knjigu
Profesor Galin zamolio nas je da objavimo njegovu molbu za
financijsku potporu za tiskanje knjige ‘Od Irana do Hrvatske i Indije i
natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala’. I najmanja
financijska potpora bila bi, kaže, značajna, jer bi uvišestručena,
omogućila izdavanje knjige u većem broju.
Ako se odlučite pružiti financijsku potporu, donaciju za tiskanje
knjige uplatite na račun tvrtke profesorovog sina: ‘D – DESIGN’ –
Domagoj Galin, Trsatske stube 20, Rijeka. Domagoj Galin je ovlašteni
izdavač knjige i istovremeno radi grafičku pripremu materijala knjige za
tisak kao i prijelom knjige za tisak.
‘D-DESIGN’ – Domagoj Galin – Trsatske stube 20, Rijeka (OIB: 30840837776)
Erste bank – 2402006-1140195381.
Kratka biografija mr. Krešimira Galina
Mr.sc. Krešimir Galin (rođen 17. veljače 1947.g. u Varaždinu)
magistrirao je studij etnomuzikologije 1983. godine, na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu, a prije toga studij etnologije na Filozofskom
Fakultetu, kao i studij muzikologije i crkvenih orgulja na Muzičkoj
Akademiji u Zagrebu, tako da je stekao akademske naslove: magistar
etnomuzikologije, profesor muzike, akademski muzičar i profesor
etnologije (u međuvremenu je apsolvirao i studij prava u Zagrebu).
Kao znanstveni asistent radio je gotovo 20 godina u Institutu za
etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (tada Institut za narodnu
umjetnost, Zavod za etnologiju i folkloristiku) gdje je provodio
znanstvena etnomuzikološka i etnoorganološka istraživanja na terenu i
objavio oko trideset znanstvenih radova u zborniku radova Instituta,
Zborniku radova Udruženja folklorista a kasnije i u Grobničkom zborniku
(u izdanju Čakavske katedre), kao i u drugim časopisima.
Dva puta, bio je izabran za predsjednika Hrvatskog društva folklorista.
Kao voditelj seminara za svirače tradicijskih hrvatskih glazbala
(podučavao sviranje istarskih sopela,šurli,duplica,miha, krčkih sopela,
zagorskih dvojnica i drugih glazbala) više puta djelovao je na Ljetnim
školama folklora (Punat na otoku Krku, Korčula) u organizaciji
Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske i u Grožnjanu, centru Hrvatske
glazbene mladeži u Istri.
Do sada je postavio u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Austrija,
Švicarska, Mađarska, Irska, Makedonija, Crna Gora) 54 izložbi ‘Hrvatska
narodna glazbala’ (iz vlastite privatne zbirke od 200 glazbala) s
pratećim glazbenim radionicama (poduka sviranja i izrade određenih
glazbala) i održao isto toliko predavanja na otvorenjima istih uz
glazbeni ‘performance’ (svirka na dvojnicama / istarskim i zagorskim /,
istarskim šurlama, istarskim solpelama, istarskom mihu i dalmatinskim
diplama, svirka na svirali bez rupica za sviranje, zujalici, zvrku, kao i
izvedbe nekoliko narodnih pjesama), te brojna predavanja u organizaciji
drugih ustanova. O izložbi vidi
website:www.hrvatska-narodna-glazbala.com. Više informacija o autoru i
knjizi može se dobiti na websitu:
www. d-design.hr
Autor: D.K./
hazud.hr
SKICA PARLAMENTARNOG PROGRAMA Nezavisna liste ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI za I. do X. izborne jedinice nalazi se POD LINKOM:
