UVOĐENJE LAPTOPA U ŠKOLE ILI DOSADAŠNJA PRAKSA SA TEŠKIM ŠKOLSKIM TORBAMA!

Ova tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele Europske Unije. Činjenica je koju svi znamo da školska torba osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo svakodnevno do škole i natrag.

Tko bi od nas pristao na takove "školske" uvjete?

Drugi problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.

Postavljam si godinama pitanje da li je edukacija sa skupim i teškim školskim udžbenicima uopće potrebna?

Danas jedan Laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.

Ovdje moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također profesori koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje ostvaruju.

Školske knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.

Šteta korištenja tradicionalnog sistema "teških školskih torbi" je višestruka:

1. Djeca ispaštaju vukući teške školske torbe!
2. Roditelji su opterećeni visokim školskim troškovima!
3. Sijeku se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
4. Sva djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom.
5. U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.

Dali li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi zaista i funkcionirao?

To treba isprobati!

Prošle godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi "Vežice" projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu. Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.

Ideja o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali školski uspjeh za čak 90%.

Pošto je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.

Tablete mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti e-mailom.

Osnovna škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog doba u kojem živimo. Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje. Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički razvoj uskraćen. Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi. Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.

Ja sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi. Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno računalo "Commodore 64" i rekao: "Djeco ta kutija vam je kompjutor!" Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome živimo.

Djeca od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.

Da bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.

Izdavačke kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju novih proizvoda, mušterija i tržišta.

Uvođenjem e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili zapošljavati programere iz stranih zemalja.

Informatika i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.

U novinskom izdanju "24 sata" 28.03.2012 gospođa Tanja Smolić je napisala:

"Prvi razred osnovne škole je ozbiljna investicija."

Na kraju članka je rezimirala:

"Koliko će vas (najmanje) koštati prvašić:"

Knjige: 670 kuna

Torba: 150 kn

Bilježnice: 30 kuna

Pernica, olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše

Radni stol i stolica: od 500 kuna

Tenisice: od 80 kuna

Vreća za obuću: oko 20 kuna

Užina: 80 kuna mjesečno

Produženi boravak: 400 kuna mjesečno

Muzička izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje

Tečaj jezika: oko 250 kuna mjesečno

Veliki broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150 kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.

To je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj se ne kupuje svake godine ponovo.

Jednog dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.

Uvođenje laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj borbi protiv nezaposlenosti mladih kako u Republici Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj Uniji.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/odr%C5%BEiva-ekonomija-republike-hrvatske

Dražen Katić

P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

Marina ide u 6. razred, ne nosi Diesel i nema iPhone... zato je svaki dan cijeli razred zlostavlja + KOMENTAR!

Gornja slika i citirani tekst preuzeti su sa online portala "jutarnji.hr", dana 07.10.2011

http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/marina-ide-u-6.-razred-ne-nosi-diesel-i-nema-iphone...-zato-je-svaki-dan-cijeli-razred-zlostavlja/1723971/

"Dvanaestogodišnja djevojčica zatražila je pomoć razrednice i psihologa koji, iako joj žele pomoći, zapravo ne uspijevaju.

‘Mama ti je kurva, a tata alkoholičar.’ Tu rečenicu i hrpu drugih uvreda čujem gotovo svaki dan čim sjednem u školsku klupu. Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i kad sam se sjetila da ponovo moram u školu, doslovno mi je pozlilo. Mučno mi je i svako jutro povraćam... Ne znam što ću. Strah me što ću sve čuti dok prolazim pokraj svojih kolega. Sva ta vrijeđanja postala su mi nepodnošljiva. Sama sjedim u klupi ‘jer sam siromašna’. Vjerojatno ću ipak morati promijeniti školu jer se uopće ne mogu koncentrirati na učenje - kaže 12-godišnja Marina, čiji glas drhti dok nam govori o izolaciji i psihičkom maltretiranju kojem je svakodnevno izložena od svih 28 kolega i kolegica u 6. razredu jedne zagrebačke osnovne škole.

Istina je, kaže, da su i razrednica i školski pedagog već lani pokušali riješiti problem, ali to ide teško. Nakon roditeljskog sastanka obično se malo smire kad je riječ o vrijeđanju i omalovažavanju, no ubrzo sve postane isto. A kako je sve počelo?

- Glavni razlog je to što sam siromašna. Mi smo siromašni, a u mom razredu nema nikoga tko je siromašniji od mene. Zato nemam ni tenisice Nike ni Dieselove traperice. Obično nosim ono što preraste moja sestra. Nemam ni iPhone. Moj mobitel više ne radi nego radi. Tako star, naravno, nema nitko u razredu. ‘Nosiš dronjke, pogle kak si debela’, čujem svaki dan od kolegica iz razreda, a to je samo mali dio uvreda koje čujem na svoj račun. Nije mi baš jasno zašto je to što sam siromašna razlog da se sa mnom nitko ne želi družiti ili zašto me stalno vrijeđaju. Istina, moj je tata obični radnik, ne nosi odijelo i kravatu, zato su ga nakon što mi je došao u školu na informacije proglasili alkoholičarom - nastavlja Marina svoju tužnu priču o psihičkom maltretiranju.
Nije joj jasno ni zašto su joj mamu proglasili kurvom, osim što znaju da će je tako rasplakati. Zadirkivanje i podsmijeh jedini su način komuniciranja njezinih kolega koji se silno trude da budu što okrutniji i da je drže u potpunoj izolaciji. Kad više nije mogla izdržati maltretiranje, Marina je u jednom trenutku ipak zatražila pomoć razrednice. - Ne mogu reći da mi nitko ne želi pomoći, ali zasad je sve bez uspjeha. Trenutno idem psihologu i čini mi se da ću ipak promijeniti ne samo razred nego i školu jer i u drugim razredima znaju što mi rade pa nekako ne vjerujem da bih i kod njih bolje prošla - objašnjava Marina.

Mora se priznati da bi njezin školski dan teško podnijeli i odrasli. - Dok traje odmor, ja sjedim na svom mjestu u razredu. To je bolje nego da stojim sama na školskom hodniku s obzirom na to da mi se nitko ne želi približiti osim što u prolazu dobace: ‘Što je, što gledaš, oćeš i ti ovakav mobitel. Slikat ću te u tim dronjcima da se vidiš kak si lepa!’ Najgore mi je kad to rade pod satom. Profesorica me prozove da odgovaram, a oni se smijulje, krevelje mi se i kao slikaju mobitelom. Dok profesor ne gleda, gađaju me papirićima. Nedavno sam tako trebala pokazati profesorici domaću zadaću iz hrvatskog, ali nigdje mi nije bilo bilježnice. Sakrili su mi je u drugom razredu u ormar. Slučajno ju je nakon nekoliko dana našla jedna profesorica. Ne mogu se koncentrirati na odgovaranje jer oni stalno nešto izvode, došaptavaju se i prstom pokazuju na mene - vrlo vjerno opisuje sadizam svojih školskih kolega i atmosferu u svom razredu. Gotovo svako jutro prije škole povraća od pomisli koje su nove uvrede smislili za taj dan.

Tuku li te, pitamo. Ne, kaže Marina i dodaje kako joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udare nego da je vrijeđaju i stalno joj turaju pod nos da to sve čine samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne novotarije koje njima njihovi roditelji mogu kupiti. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i razrednica.

- Ako promijenim školu, možda ću se moći upisati u razred u koji idu dvije moje prijateljice iz ulice pa će mi biti lakše jer ću imati s kim razgovarati - budi se malo optimizma u Marini.

Kaže kako je lani nekako izdržala, ali što vrijeme više prolazi, to joj je teže.
- Prije početka nove školske godine razmišljala sam da više uopće ne idem u školu jer mi je nepodnošljivo. Znam da je osnovna škola obavezna, ali ovako je nikad neću završiti. Njih 28 u razredu svaki dan smišlja nove psine kojima će me vrijeđati i maltretirati, a ja to sve teže podnosim - drhtavim je glasom Marina završila svoju tužnu priču."

KOMENTAR:

Iako je prica starija, takve i slicne stvari se medju djecom dogadjaju i danas u raznim skolama i raznim sredinama. I ne samo u Hrvatskoj. Najcesca diskriminacija medju djecom je na osnovu materijalnog statusa kao sto i stoji u ovom clanku.

Postoji nacin da se bar djelomicno suzbije diskriminacija djece u skolama na osnovu materijalnog stanja.

Prijedlog bi bio slijedeci:

Uvođenje "školske uniforme" za djecu u hrvatskim osnovnim školama po uzoru na engleske škole. "Školska uniforma" podrazumijeva temeljni gornji i donji odijevni dio, proljetnu i zimsku jaknu te proljetne i zimske cipele. Roditelji će snositi 1/3 troškova, a općina-grad i država 2/3 troškova.

Cilj uvođenja "školskih uniformi" za djecu u osnovnim školama:

A. Spriječavanje diskriminacije djece čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja

B. Stvaranje duha zajedništva i domoljublja

C. Rasterećenje porodica slabijeg imovinskog stanja

D. Potpuna integracija djece "izbjeglih migranata" u Republici Hrvatskoj

 

P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

MOŽEMO LI SI EKSPLOATACIJU RESURSA JOŠ PRIUŠTITI!

Naša civilizacija ovisna je o nafti, mineralu "rijetka zemlja" i fosfatima. Taj zaključak objavio je "Club of Rome" na održanom sastanku prošle godine u Berlinu, koji je zabilježen u izvješću "Opustošeni planet".
Znanstvenici su na sastanku upozorili na ubrzano smanjenje resursa, te uništavanju ekosistema.
Talijanski autor i kemičar Udo Bardi u Berlinu je rekao: "Uskoro ćemo investirati više energije u bušotine nafte i plina, nego eksploatacijom dobijemo. Resursi su postali rijetki, mora se bušiti sve dublje, te primjenjivati skupa tehnologija. Mi stvaramo jedan drugi planet, planet opustošenih sirovina i sasvim promjenjene klime".
Dalje je zaključeno da se nestankom fosilnih goriva naša civilizacija može vratiti u agrarno društvo.
Najvažniji Resurs Republike Hrvatske!
Republika Hrvatska nije bogata rudama,"rijetkom zemljom", kao ni fosfatima.
Međutim ona je bogata izvorima čiste pitke vode, koji su ujedno i naš najvažniji resurs.
UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.
Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.
U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.
Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:
1. Agrokor (Jamnica i Jana)
2. Podravka (Studena)
3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)
U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.
Proizvodnju vode u bocama mnogi vide kao veliki biznis ili biznis budućnosti.
Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativn stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje je neekonomičan, ne ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja, u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudski organizam. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivna alternativa za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i "mogućih bolesti", između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini i prirodni način proizvodnje vode.
Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro", te ih treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.
Voda će postati u budućnosti najvažniji resurs naše civilizacije.
Općenito gledajući na resurse koje mi danas u Europskoj Uniji imamo na raspolaganju, te ih koristimo za industrijsku proizvodnju, moram naglasiti da je te resurse jako važno "racionalno koristiti" i samo onda kada više recikliranjem ne možemo dobiti potrebnu sirovinu.
Mi već sada koristimo resurse nadolazećih generacija u potpunosti ignorirajući međugeneracijsku solidarnost. Kada govorimo o brizi za starije i nemoćne, o mirovinskom osiguranju vlo rado se pozivamo na glavni postulat održivog razvoja "međugeneracijsku solidarnost". Međutim kada se radi o eksploataciji prašuma, o prekomjernom ribarstvu, potrošnji nafte i plina, proizvodnji elektro-otpada, porastu CO2 koncentracije rado ćemo zanemariti glavni postulat.
 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

Dražen Katić

P.S. Vise o programu za 2017. mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

INDIKATOR - "PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE FOTONAPONSKIM SUSTAVIMA"

Mjeri se u ukupno instaliranim kilovatima fotonaponskih sustava po broju stanovnika.

"Sunce nam poklanja besplatnu energiju. Bez sunčeve svjetlosti i topline bio bi nezamisliv život na našem planetu. Sunce isijava u jednome danu 10.000 puta više energije nego što je mi ljudi i sva druga živa bića možemo potrošiti u cijeloj godini. Stari drevni narodi su štovali sunce kao božanstvo. Poznat je bio bog sunca "Ra" u starome Egiptu. Danas je moguće putem solarnih panela proizvesti vrlo eficijentno električnu energiju i toplinu.

Zemlje Europske Unije su se obavezale da će do 2020. godine udio električne energije iz obnovljivih izvora iznositi 20%, 2030.-30%, a 2050. najmanje 50%. Sunčeva energija pored energije vode i vjetra pripada u osnovu obnovljivih izvora energija. Također proizvodnja energije putem spaljivanja organskih tvari, a jednim dijelom i smeća "zakonski" se smatra proizvodnjom iz obnovljivih izvora. Da li to možemo akceptirati kao energiju iz obnovljivih izvora na svakom od nas je da odluči.

Znanstvenici tvrde da će sunce sijati narednih 4,5 milijarde godina. Iz tog razloga ne trebamo biti u brizi da će u skoroj budućnosti taj izvor energije nestati.

Danas u mnogim zemalja postoje atraktivne subvencije za sve koji se odluče investirati u solarnu energiju.

U većini Europskih zemalja možete višak proizvedene struje isporučiti državnom energetskom koncernu koji se nalazi u vašoj zemlji, te za to dobiti financijsku naknadu koja je garantirana ugovorom, a proizlazi iz Zakona o obnovljivim izvorima energije.

Investiranjem u solarnu energiju činite dobro i cijelom našem planetu. Teži se zaustaviti globalno zatopljenje, odnosno da prosječna temperatura na zemlji ne pređe granicu od dodatnih 2 stupnja celzijusa. Ako to uspijemo ostvariti razina mora i oceana do kraja ovog tisućljeća će se dignuti za maksimalno 1 m, a to je još uvijek dobar preduvjet da mi i buduće generacije možemo nastaviti lijep život na našem planetu.

Korištenje solarne energije je jedno od naših najjačih oružja u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Njemačka nije baš zemlja koja obiluje brojem sunčanih sati. Prije bi se reklo da obiluje brojem oblačnih i kišnih dana. Prosječan broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu u Saveznoj Republici Njemačkoj iznosi 950 sati. Daleko sunčanije europske zemlje su Italija, Portugal, Španjolska i Grčka. U tim zemljama prosječan broj sunčanih sati se penje čak do 1600.

Usprkos niskom broju sunčanih sati Nijemci su 2011. godine ostvarili kvotu od 20 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Nedostatak u suncu nadomjestili su proizvodnjom struje iz vjetra i vode, kao i spaljivanjem biološke mase."

Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?

Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati od Njemačke. Prosječan broj sunčanih sati na godinu po metru kvadratnom u našoj zemlji iznosi 1200 sati.

U južnoj Dalmaciji i na otocima je još povoljnije stanje. U tim dijelovima Hrvatske broj sunčanih sati može se popeti čak do 1500.

U prijašnje vrijeme gotovo da nije bilo za vidjeti u našoj zemlji na krovovima fotonaponske panele za proizvodnju struje. Ono što se ponegdje vidjelo bili su solarni sustavi za grijanje tople vode.

17

U zadnjih par godina u Hrvatskoj se pojavilo više tvrtki koje nude postavljanje fotonaponskih sustava za proizvodnju struje na privatne kuće, ali i na državne objekte. Cijena jednog fotonaponskog sustava bolje kvalitete za prosječnu veličinu krovišta od 10 m2 se danas kreće između 17.000 i 25.000 €. U to je uračunana dokumentacija i svi troškovi.

Pošto je to još uvijek prilično visoka cijena za veći broj hrvatskih građana, neke od tvrtki nude "sistem najma" gdje mušterija iznajmljuje svoje krovište na 14 godina, a nakon tog roka preuzima u vlasništvo fotonaponski sustav. Nakon tih 14 godina mušterija koja je postala vlasnikom sustava može koristiti dobivenu električnu energiju za vlastite potrebe ili ju prodavati državi.

Birokratska prepreka u realizaciji postavljanja fotonaponskih sustava je ishodovanje dokumentacije. Da bi dobili odobrenje za "povlaštenog proizvođača električne energije" morate u Republici Hrvatskoj ishodovati veći broj različitih dozvola koje koštaju preko 1.000 €.

Što se tiče fotonaponskih panela, oni se danas većinom kupuju u Kini. Kina je najveći proizvođač fotonaponskih sustava na svijetu, te proizvodi panele prilično dobre kvalitete. Iskoristivost panela nove generacije je oko 40 godina.

Također i njemačke tvrtke kupuju panele u Kini, te ih postavljaju u Njemačkoj i drugim zemljama.

Pored fotonaponskih panela za proizvodnju električne energije potrebno je posjedovati i transformator struje kao i dodatno električno brojilo koje pokazuje koliko je struje proizvedeno i ubačeno u državnu mrežu. Ako struju koristimo za osobnu potrebu tada moramo dodatno imati i akumulatore.

Kod proizvodnje tople vode solarnim putem koristi se druga vrsta panela. Ispod tih panela nalaze se cijevčice kroz koje prolazi posebna vrsta ulja koje se vrlo lako zagrijava i dugo zadržava toplinu. To ulje grije bojler sa vodom.

Interesantno je napomenuti da moderni solarni sustavi proizvode električnu energiju i kada je oblačno, čak i kada pada kiša, međutim smanjenim kapacitetom.

Po meni solarni sustavi za proizvodnju struje zauzimaju mjesto ispred hidroelektrana i vjetrenjača.

Gradnjom hidroelektrana i vjetrenjača mijenjamo prirodni okoliš, te unosimo neravnotežu u ekološki sustav.

Pored toga običan građanin nije u mogućnosti u privatnom vlasništvu posjedovati veliku hidroelektranu ili polje vjetrenjača. S druge strane solarni sustavi su u današnje vrijeme svima dostupni, naravno ako posjedujete svoje vlastito krovište.

Solarna energija ima veliku prednost, a to je da se može koristiti "decentralno". To znači da jedna osamljenu kuću u Lici ili Dalmatinskoj zagori gdje nikada nije sprovedena javna energetska mreža može koristiti struju proizvedenu solarnim panelima. To je ogromno veselje za baku i djeda koji već desetljećima živi u kući bez priključka struje te modernih električnih uređaja.

Solarni paneli se mogi instalirati na općinske i županijske zgrade, bolnice, škole, sportske dvorane, zgrade privatnih poduzeća, na crkve i župne zgrade, na garaže, te naravno na privatne krovove kuća i stambenih zgrada.

Njemačka savezna pokrajina "Baden – Württemberg“ postavila je visoki cilj da do 2050. godine 80% energije proizvodi iz obnovljivih izvora. Na kraju 2012. godine u toj pokrajini bilo je instalirano oko 0,4 kw solarnih panela po stanovniku.
Republika Hrvatska ima prirodne uvjete, državne poticaje, te ekološki osvještene građane kao temelj za odličan razvoj solarne proizvodnje energije u skoroj budućnosti.
Proizvodnja električne energije fotonaponskim sustavima je važan indikator za mjerenje održivosti, ali i pokazatelj tehničkog napretka, ekološke svijesti i "pametnog" investiranja.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/odr%C5%BEiva-ekonomija-republike-hrvatske

Dražen Katić

P.S. Vise o programu nezavisne liste za lokalne izbore 2017 u RH mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

 

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

STALNI GOSPODARSKI RAST U UVJETIMA OGRANIČENIH RESURSA!

Zadnjih godina smo svjedoci kako nam političari u medijima neprestano pričaju o stalnom gospodarskom rastu.

Gospodarski rast je postala fraza koju izgovaraju i oni koji se razumiju u ekonomiji, ali i oni koji se ne razumiju.

Resursi (prirodne sirovine) su na planetu Zemlji vrlo ograničeni. Resursi koji se ne obnavljaju (odnosno koji se obnavljaju milijunima godina) poput nafte, ugljena, plina, urana, plemenitih metala itd. su vrlo osjetljiva tema.

Obnovljivi resursi poput šuma ili prašuma nalaze se danas također na listi ubrzanog odumiranja.

Svjetska i nacionalne ekonomije, kao i gospodarski rast istih ovisi direktno o raspoloživosti “neobnovljivih” i “obnovljivih” resursa.

Stalni gospodarski rast u uvjetima ograničenih resursa nije moguć i pripada u iluziju koju nam svakodnevno putem medija prezentiraju politički i industrijski moćnici.

Mi danas trošimo toliku količinu resursa da ako želimo samo zadržati standard koji imamo bez “daljnjeg gospodarskog rasta” moramo imati na raspolaganju 4 zemaljske kugle.

Mi imamo samo jedan planet, a vrlo je upitno u skoroj budućnosti dovoženje i korištenje resursa (sirovina) s nekih drugih planeta.

Djecu u školi učimo o neprestanom gospodarskom rastu. Nismo spremni najmlađoj generaciji iznijeti pravu istinu, te ju odlučno usmjeriti u pravcu održivog razvoja.

Mi smo dosegnuli vrhunac ekonomskog razvoja u uvjetima u kojima se planet Zemlja može sama obnavljati i regenerirati. Daljnji ekonomski rast nas dovodi u poziciju uništenja planeta Zemlje.

Mi proizvodimo daleko više od onoga što nam treba.

Kada proizvode ne možemo prodati onda ih jednostavno uništimo da bi zadržali povoljnu tržišnu cijenu i da bi mogli nesmetano dalje proizvoditi.

Žrtva takvog načina razmišljanja i poslovanja su mlade generacije kojima uništavamo temelj egzistencije na ovom planetu.

Ponekad se pitam da li moćnici koji vladaju planetom imaju djecu i da li oni uopće žela da i njihovi unuci i praunuci nastave živjeti na zemlji?

Maštanja da ćemo napustiti ovaj planet i izgraditi novu koloniju ljudske rase na nekom drugom planetu, nisu potpuno nerealna.

Međutim mi za to nemamo više vremena. Za koloniziranje nekog drugog planeta biti će nam potrebno još nekoliko stotina godina, a prije toga planet Zemlju ćemo dovesti u uvjete koji neće biti više pogodni za život.

Rješenje navedene situacije je da hitno, a najbolje odmah počnemo živjeti u skladu sa načelima održivog razvoja, da stanemo sa ilizijom neprestanog gospodarskog rasta i da konačno počnemo proizvoditi samo onoliko koliko nam treba.

Jedino na taj način ćemo osigurati korištenje resursa i u daljnjoj budućnosti.

Na taj način ćemo osigurati da i buduće generacije imaju temelj za život i egzistenciju na ovom planetu.

S održivim razvojem možemo započeti vrlo jednostavno. Odvedimo djecu po lijepom vremenu biciklom u školu, otiđimo bar jednom tjedno tramvajem ili autobusom u grad, ostavimo automobil ponekad na parkiralištu ili u garaži, kupimo bar jednom tjedno voće i povrće na obližnjoj tržnici od seljaka iz okolice, jedan dan u tjednu prehranimo se vegetarijanski.

Vidite da održivi razvoj nije teška ni nemoguća misija. Važno je da svi sudjelujemo, cijeli planet, a ne samo nekoliko milijuna entuzijasta.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

Dražen Katić

P.S. Vise o programu nezavisne liste za lokalne izbore 2017 u RH mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

 

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

VERTIKALNA POLJOPRIVREDA I KONTEJNERSKI UZGOJ HRANE!

Smatra se da će 2050. na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima "megacities" koji će imati preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti stanovništvo tih ogromnih gradova? Te gradove neće biti moguće snabdjeti dovoljnom količinom hrane iz uvoza, tako da će dio hrane morati i sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je "Vertikalna poljoprivreda", engleski nazvano "vertical farming"!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate. Drugi model je spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način je moguće osigurati jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U većim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje. Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene. Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za moguće pokretanje projekta "vetikalne poljoprivrede". Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogla uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od "vertikalne poljoprivrede" moglo bi se postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica toliko oronuti da neće biti više funkcionalne za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je "proizvodnja u kontejnerima". U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bilo je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je "kontejnerski uzgoj ribe i povrća" u Dalmaciji. Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi toliko ovisili o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo i ne samo u Dalmaciji.

Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima bi kontejner morali dodatno snabdjeti sa grijanjem i strujom.

Također za potrebe "zdravstvenog turizma" kontejnerski uzgoj je vrlo zanimljiv. U neposrednoj blizini centara za medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama. U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostor mogla bi imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi škola mogla proizvode otkupljivati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi čenici pored znanja o ekološkom i održivom razvoju stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac škola bi moglainvestirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Kontejneri za uzgoj ribe i povrća mogli bi se i komercijalno prodavati pošto se lako mogu postaviti u svaki vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj prodaje konzervirana tuna iz uvoza. Negativi aspekt uzgoja tune u kavezima je i zagađenje mora. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju tune, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao "sushi" završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Kontejnerski uzgoj možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan. To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split.

Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu visoke, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt kontejnerskog uzgoja mogao bi se integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za mlađe od 25 godina, koji nosi naziv "Garancija za mlade".

Tim projektom osigurale bi se volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi bi bili čista dobit.

Postoji poslovica "Svaka kriza nosi sa sobom i šansu"!

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

Dražen Katić

P.S. Vise o programu nezavisne liste za lokalne izbore 2017 u RH mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html

POTROŠAČKO DRUŠTVO I NJEGOV UTJECAJ NA NACIONALNU I GLOBALNU EKONOMIJU!

Potrošačko društvo Europe utječe u velikoj mjeri na nacionalne ekonomije pojedenih zemalja, kao i na globalnu europsku i svjetsku ekonomiju.

Padom socijalističkog sistema te uvođenjem tržišnoga kapitalizma došlo je do eksplozije manjih ili većih prodavaonica i prodajnih centara u svim postsocijalističkim zemljama. Disciplinirani "socijalistički" potrošač našao se u jednoj sasvim novoj situaciji. Izobilje proizvoda, sezonskog i ne sezonskog voća, svih vrsta mesa, kozmetike i proizvoda za održavanje higijene promijenili su način razmišljanja i ponašanja bivšeg "socijalističkog" potrošača.

Danas postoji fenomen "zbunjenog potrošača", odnosno potrošača koji od 30 različitih vrsta jogurta i drugih mnogobrojnih ponuđenih proizvoda ima problem izbora, odnosno odluke koji proizvod da kupi.

Prosječni potrošač također misli da kupovinom proizvoda "pomaže ekonomiju". Samo jednim djelom to odgovara stvarnosti. Ako se proizvodi ne kupuju, onda ih nema potrebe ni proizvoditi. To je temelj trgovine, a samim tim i ekonomije.

Međutim pretjerana proizvodnja funkcionira toliko dugo, koliko dugo imamo dovoljno sirovina za proizvodnju.

Veliki problem proizvodnje, a samim tim i potrošnje je da mi pretjerano koristimo resurse, odnosno sirovine.

U Njemačkoj je bio fenomen kod pojačane potrošnje BIO benzina da je došlo do nestašice žitarica u pojedinim siromašnim zemljama koje su iz "hrane" proizvodile gorivo, te ga prodavale u Europi. Taj ECO benzin (E 10) je bio nešto jeftiniji, te stoga izazvao na početku prodaje interes potrošača. Međutim kada se pojavila glad u zemljama koje su taj benzin eksploatirale, došlo je do niza protesta humanitarnih organizacija i medija. Nakon što su njemački potrošači bojkotirali kupovinu ECO benzina (E 10) tržište žitaricama se ponovo stabiliziralo.

Fenomen koji je moderno potrošačko društvo izazvalo je da se proizvodi daleko više od onoga nego što se može potrošiti. Samim tim pojavile su se slijedeće negativne popratne pojave:

• namjerno bacanje i uništavanje prehrambenih proizvoda kako bi održali visoku tržišnu cijenu istih
• individualno bacanje hrane iz nepoznavanja roka valjanosti prehrambenih proizvoda
• izgladnjivanje stanovništva siromašnih zemalja
• uništenje zemljišnih površina sađenjem monokultura, te kultura za proizvodnju ECO dizela ili ECO benzina
• uništenje ogromne količine pitke vode u prekomjernoj proizvodnji
• uništenje zdravlja potrošača jer se konzumira meso, voće i povrće iz masovnog i neekološkog uzgoja, što direktno dovodi do tzv. civilizacijskih bolesti koje su našim djedovima i bakama bile nepoznate (dijabetes kod male djece i povećana masnoća u krvi itd.)

Zaključno bi želio iznijeti da najviše od "potrošačkoga društva" profitiraju tvrtke i koncerni koji proizvode hranu, velike tvornice za preradu i konzerviranje hrane, veliki prodajni lanci i banke, a najmanje potrošač.

Trebalo bi se polako okrenuti u pravcu "inteligentnog potrošača", koji kupuje samo potrebne stvari, odnosno kupuje u skladu sa svojim potrebama. Već sam napomenuo da ako nastavimo živjeti "ovako" kao do sada, tada trebamo 4 zemaljske kugle, a kao što svi znamo imamo samo jednu.

Naša civilizacija ovisna je o nafti, mineralu "rijetka zemlja" i fosfatima. Taj zaključak objavio je "Club of Rome" na održanom sastanku 06.06.2013 u Berlinu koji je zabilježen u izvješću "Opustošeni planet".

Znanstvenici su na sastanku upozorili na ubrzano smanjenje resursa, te uništavanju ekosistema.

Talijanski autor i kemičar Udo Bardi u Berlinu je rekao: "Uskoro ćemo investirati više energije u bušotine nafte i plina, nego eksploatacijom dobijemo. Resursi su postali rijetki, mora se bušiti sve dublje, te primjenjivati skupa tehnologija. Mi stvaramo jedan drugi planet, planet opustošenih resursa i sasvim promijenjene klime".

Na sastanku je također zaključeno da nestankom fosilnih goriva naša civilizacija se može vratiti u agrarno društvo.

Prelaskom sa socijalističkog samoupravljanja u demokratsko društvo Republika Hrvatska je uvela tržišnu ekonomiju. Samim time stvorilo se pogodno tlo za dolazak velikih europskih prodajnih lanaca. Odjednom su preplavili gotovo cijelu Hrvatsku njemački, austrijski i talijanski prodajni lanci. S vremenom su se etablirali i neki domaći prodajni centri, najveći među njima Konzum. Vrlo brzo svi proizvodi koje možemo kupiti u Njemačkoj bili su dostupni i u prodajnim lancima u Republici Hrvatskoj (Aldi, Lidl, Kaufland, DM, Baumarkt).

Hrvatski potrošač se u vrlo kratkom vremenu našao u sasvim jednoj novoj situaciji, situaciji velikog izbora. Međutim proizvodi koji se nude na hrvatskom tržištu različitih su cijena, kvalitete, zemlje uvoza i različitog roka upotrebe.

U Republici Hrvatskoj je osnovana 15.01.1998 "Hrvatska udruga za zaštitu potrošača". To je bila prva osnovana udruga u našoj zemlji. Nakon toga osnovane su Udruge za zaštitu potrošača po većim hrvatskim gradovima.

U većini tih udruga potrošač može dobiti savjetovanje iz područja: elektroopskrbe, vodoopskrbe, telekomunikacija, robnog prometa, financija i zdravstva.

Potrošač ima mogućnost uložiti pritužbu slijedećim tijelima:

1. Povjerenstvu za reklamaciju
2. Državnom inspektoratu
3. Sanitarnoj inspekciji
4. Sudu časti

Većina Udruga ima na svojoj WEB stranici i obrazac za pritužbe, kojima se potrošač može koristiti.

Potrošača u Republici Hrvatskoj osim Udruga za zaštitu potrošača štiti i zakon. Sabor Republike Hrvatske donio je 13.07.2007 na temelju članka 88 Ustava RH "Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09)".

Opasnosti kojima su vrlo često izloženi potrošači u Republici Hrvatskoj su ponude različitih telekomunikacijskih proizvoda, te ponude proizvoda za poboljšanje zdravlja (kreme, dodaci hrani, sredstva za mršavljenje, zdrav san itd.). Pored toga potrošač je izložen intenzivnom telefonskom marketingu, te pozivima na različite prezentacije.

Potrošač u Republici Hrvatskoj ima zakonsko pravo na podnošenje žalbe i pritužbe. Na taj način ne samo da se štite prava potrošača, već se i tjera tvrtke i koncerne na ispravan i zakonski reguliran rad. Jedino ako se ne žalimo tada smo kao potrošači zaista "nezaštićeni"!

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

Dražen Katić

P.S. Vise o programu nezavisne liste za lokalne izbore 2017 u RH mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

http://drazenkatic.blogspot.de/2016/10/trazimo-kandidate.html