KAPITALNA ULAGANJA!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 28. svibanj 2013.
Za sve one koji se ne susreću često sa navedenim terminom, kapitalno ulaganje se definirao kao ulaganje novca u neki financijski proizvod ili ulaganje novca u određenu materijalnu vrijednost sa ciljem da se novac “oplodi” ili da se taj novac zaštiti od gubitka vrijednosti.

Novac možemo uložiti u slijedeće financijske proizvode:
– štednja na štednim knjižicama
– oročena štednja
– ulaganje u životno osiguranje
– ulaganje u mirovinsko osiguranje (dopunsko)
– štambena štednja…itd

Ulaganje u materijalne vrijednosti kao kapitalno ulaganje može biti:
– kupovina nekretnina (stanovi, kuće, kuće za odmor, vile, poslovni prostori)
– kupovina pokretnina (automobil, avion, brod, jahta)
– kupovina zemljišta (građevinsko, poljoprivredno, vrtovi, pašnjaci)
– kupovina šuma i ulaganje u vlasništvo nad dijelom prašuma
– kupovina umjetničkih vrijednosti (slike, skulpture, knjige, antikviteti općeniti)
– ulaganje u održive izvore energije (kupovina fotonaponskih panela, kupovina većih ili manjih   vjetrenjača za proizvodnju struje, kupovina uređaja za proizvodnju eko-plina)
– ulaganje u plemenite metale (zlato, srebro…)
– ulaganje u drago kamenje (dijamant, rubini…)

– ulaganje u bušotine nafte i plina

– ulaganje u izvore pitke vode
– ulaganje u udjele (dionice) u: tvornicama, kompanijama, konzernima, bankama, osiguranjima!

Postavljaju se temeljna pitanja: koja su dobra, a koja loša kapitalna ulaganja, gdje se danas najviše isplati uložiti, koja kapitalna ulaganja su rizična….itd?

Na ta pitanja je gotovo nemoguće odgovoriti. Tržište se svakodnevno mijenja i ono što je danas dobro, sutra više nije. Kod kapitalnog ulaganja je bitno da se odlučimo za jednu od dviju temeljnih stvari:

1. Viša dobit i veći rizik ulaganja
2. Niža dobit te manji rizik ulaganja

Kada smo to odlučili tada u razgovoru sa neovisnim financijskim savjetnikom možemo potražiti odgovarajući proizvod za naše ulaganje.

Želio bih ukratko spomenuti “oročenu štednju” kao način kojim pokušavamo oploditi naš novac ili ga u najmanju ruku zaštititi od inflacije.

U Njemačkoj je najčešća kamata na oročenu štednju između 2,8 i 3,2% na godinu.
To znači da ste od 100 oročenih eura godišnje zaradili maksimalno 3,2 eura, a  banka je godinu dana trgovala sa Vašim novcem i ostvarila dobar profit.
Ako uzmemo stopu inflacije u Njemačkoj od 3,2 % vidljivo je da ćemo oročenjem našeg novca  zaraditi nulu eura.

Međutim ako smo oročili veću sumu novca, te imamo kao pojedinac godišnju kamatnu dobit veću od 801 € ili kao bračni par veću od 1.602 €, tada još dodatno plaćamo državi slijedeće poreze:

1. Porez na dobit 25%
2. Porez na solidaritet 5,5%
3. Porez crkvi 8% (ako smo član katoličke ili protestantske crkve)

 

Pošto smo kroz oročenu štednju zaradili nula eura, moramo od toga još odbiti navedene postotke poreza kod većeg oročenog iznosa.

To je gorka stvarnost. Zaradila je banka, država i crkva, a mi smo u minusu.

Usprkos svemu tome građani  njemačke imaju  preko 5 bilijuna eura u različitim financijskim proizvodima (normalna štednja, oročena, životna osiguranja itd.)

Republika Hrvatska je po štednji građana daleko siromašnija od Njemačke, međutim građani  imaju na štednji u bankama RH preko 161 milijardu kuna, a samo u Ljubljanskoj banci imaju “zarobljeno” 300 milijuna eura.

U većini banaka u Republici Hrvatskoj oročena štednja se dijeli na kunsku oročenu štednju i deviznu oročenu štednju, odnosno oročenu štednju u eurima. Kamate za kunsku oročenu štednju su nešto više nego kamate na štednju oročenu u eurima. Klijent najčešće može oročiti svoj novac između jednog mjeseca i tri godine i shodno tome dobija određenu kamatnu dobit.

Važno je istaknuti da u Republici Hrvatskoj država preko Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka “jamči za štednju građana” do iznosa od 400.000 kuna. Preko tog iznosa štednja ima karakter “visokog rizika”!

Da li ćemo mi naš novac uložiti u neki financijski proizvod ili u materijalnu vrijednost ovisi jedino o nama samima. Vrlo je važno prije ulaganja konzultirati dva neovisna savjetnika iz područja kapitalnih ulaganja. O prijedlozima treba dodatno razmisliti i odlučiti se za najpovoljnije ulaganje u tom trenutku.

Vrlo je bitno da Vaš novac nikada ne uložite samo u jedan financijski proizvod. Za preporučiti je kombinacija ulaganja “financijski proizvod plus materijalna vrijednost”. U tom slučaju ako se i dogodi najgore izgubiti ćete samo jedan dio Vašeg kapitala.

Moram napomenuti da su pojedina kapitalna ulaganja podložna visokoj špekulaciji, pa je stoga neophodan dodatni oprez.

U naredna tri članka pobliže ću objasniti kapitalna ulaganja u području:

–  Nekretnina

–  Plemenitih metala

–  Solarne energije

Moj osobni moto kod savjetovanja u području kapitalnog ulaganja je: ” Low risk. More sleep” Odnosno, hrvatski rečeno “Nizak rizik, miran san”!

 

ZLATO, SREBRO, PLATINA …!

Plemeniti metali kao kapitalno ulaganje s osvrtom na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 03. lipanj 2013.
Kapitalno ulaganje u plemenite metale je financijsko ulaganje u fizički proizvod jednako poput ulaganja u: nekretnine, zemljišta, šume, umjetničke vrijednosti, antikvitete, automobile, brodove, avione, drago kamenje itd.

Postavlja se pitanje: Zašto uložiti u plemenite metale?

Plemenitim metalima se, a tu u prvoj liniji mislimo na zlato i srebro, trguje već  6000 godina. U Starom zavjetu Biblije gotovo nema stranice na kojoj se ne opisuje način plaćanja u trgovini proizvodima. U to vrijeme se plaćalo zlatnicima i srebrnjacima.

1900. godine je u Americi uveden tzv. “zlatni standard”. Zlato je od tada bilo pokriće vrijednosti štampanog novca. Za jedan dolar ste mogli kupiti 1,504 632 g čistog zlata.

Pod čistim zlatom se smatra zlato iz koga su u potpunosti odstranjene primjese drugih metala, a označava se oznakom 999,9.

1969. godine papirni novac se nije mogao više zamjeniti za zlato. 1971. tadašnji američki predsjednik Nixon zbog rata u Vijetnamu ukida “zlatni standard” i od tada počinje bezgranično tiskanje papirnog novca.

Papirni novac nije imao više pokriće u zlatu. Jedna od posljedica takve monetarne politike je i činjenica da je američki dolar do danas izgubio oko 98 % svoje vrijednosti.

Procjenjuje se da danas pod zemljom postoji još oko 160 000 tona rezervi zlata i oko 12 000 tona srebra.

Najveće dvije svjetske ljevaonice plemenitih metala su:
1) UMICORE – belgijska tvrtka
2) ARGOR – HERAEUS – švicarska tvrtka

Pitamo se zašto je danas toliko izražena potražnja za plemenitim metalima, a posebice za zlatom?

Svjedoci smo da su u zadnjih dvije godine  u cijeloj Europi otvorena bezbrojna mjesta za otkup zlata. Pored radnji koje se bave jedino otkupom lomljenog, ali i certificiranog zlata i srebra, otkupom se kao dodatnom djelatnošću bave i druge različite trgovine.

Otkupljeno zlato se u većini slučajeva dalje preprodaje, završava u Austriji ili Njemačkoj, a potom putuje u Švicarsku. U Švicarskoj se rastapa, pročišćava i lijeva u zlatne certificirane poluge “Barren” koji su težine od 1 gr pa sve do 12,5 kg. Certificirano zlato u polugama se dalje iz Švicarske preko banaka i privatnih tvrtki prodaje u cijelom svijetu.

Danas postoji velika potražnja za zlatom iz sljedećih razloga:

1) Industrijska upotreba – zlato se danas jako puno koristi u industriji kod proizvodnje mobitela i računala, u industriji nakita, medicini, lijevanju certificiranog zlata itd.
2) Zlato ne gubi svoju vrijednost – cijena zlata se mijenja i formira se 2 puta dnevno na londonskoj burzi, ali vrijednost zlata je konstantna. Navodim slijedeći primjer: 1908 godine jedno dobro kvalitetno odjelo je koštalo 1 uncu zlata (31,1 gr zlata), a unca je vrijedila 1908 samo 20 $. Danas za jednu uncu zlata možete također kupiti jedno kvalitetno odijelo. Jedna unca iznosi po današnjem tečaju (23.05.2013) 1390 $, a to znači da još uvijek možemo kupiti jedno kvalitetno boss ili armani odijelo.

Cijena zlata u posljednjih 10 godina rasla je u rasponu izmedju 11,5 i 17% godišnje. Lako možemo primjetiti da čim je dublja financijska kriza i viša inflacija cijena zlata je u porastu. Za vrijeme rata u Libiji   i 2 mjeseca poslije  cijena zlata je pala. Razlog je bio velike količine čistog certificiranog zlata u polugama od jednog kilograma koje su kratkotrajno preplavile europsko i svjetsko tržište.

Prije otprilike dva mjeseca cijena zlata je iz ekonomski neopravdanih razloga ponovo pala. Zlato je sirovina i na burzi se njome špekulira poput nafte, drva, žitarica i drugih proizvoda. Definirao bih zadnji pad cijene zlata čistoj burzovnoj špekulaciji koja nema ekonomsku pozadinu ponude i potražnje.

Cijene zlata u posljednjih 10 godina je rasla iz slijedećih razloga:

1) Potražnja za zlatom je oko 4 puta veća od ponude.
2) Proizvodnja zlata (iskopavanje) je poskupilo. Prije se u afričkim rudnicima zlato kopalo maksimalno 1 kilometar u dubinu, a danas se u rudnicima zlata kopa do 4 kilometra.
3) Od 2010 godine Kinezi smiju posjedovati u privatnom vlašnistvu certificirano zlato, a tu se radi  o skoro 1,4 milijarde ljudi.

Neki stručnjaci smatraju da će 1 UNCA zlata dostići cijenu od 5000 $, ili se čak u budućnosti popeti na 10 000 $. Naravno cijenu zlata u budućnosti nije moguće sigurno predvidjeti. Ono što je sigurno, to je da će cijena zlata i dalje u budućnosti rasti sa manjim oscilacijama.

U financijskoj konstrukciji svake porodice ili građana od ukupnog kapitala koji posjeduje 20-30%  bi trebalo biti zastupljeno u čistom certificiranom zlatu.
Važno je napomenuti da sve države ovog svijeta posjeduju “zlatne rezerve”, najčešće u plugama od 1 ili 12,5 kg.

U zemljama Europske Unije ne postoji porez na zlato. Na srebro se plaća porez. Otkup lomljenog zlata u cijeloj Europi kao i u Republici Hrvatskoj ima i negativnu konotaciju.

Zbog krize u kojoj se našao siromašni sloj građana naše zemlje, ljudi u nedostatku novca nerijetko su prisiljeni prodati lomljeno ili čak obiteljsko zlato.

Zlato je bilo u svakoj velikoj krizi ili u ratovima sredstvo plaćanja. Za vrijeme drugog svjetskog rata za zlato se kupovalo brašno pošto nije bilo dovoljno hrane.

Židovi koje su u drugom svjetskom ratu spasili nacisti, te koji su završili u Americi “kupili” su svoje živote također zlatom.

Postoji poznata priča kada je 1920-te za vrijeme velike svjetske krize u Minhenu prodana peterokatna kuća za 5 gr zlata.

U Republici Hrvatskoj je veliki porez na uvoz certificiranog zlata. Porez zajedno sa carinom iznosi gotovo 60%. Stoga se kupovina trenutno ne isplati. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju neće postojati više porez na kupovinu certificiranog zlata.

Zlato je lijepo posjedovati, ono nije podložno inflaciji, sigurno je sredstvo plaćanja u kriznim vremenima i za vrijeme rata ili kada papirni novac u potpunosti izgubi svoju vrijednost. Međutim nikada ne smijemo zaboraviti  …pored svih prednosti koje zlato pruža ono je ipak samo sirovina poput nafte ili drveta.                                                                                                                                   

 

ULAGATI U NEKRETNINE ILI NE?

 

Nekretnine kao kapitalno ulaganje te osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 10. lipanj 2013.
Nekretnine su kapitalno ulaganje u fizički proizvod.

Pod nekretnine možemo ubrojiti:
-stanove
-kuće
-kuće za odmor
-vikendice
-apartmane
– hotele i kampove
-garaže
-vile
-poslovne prostore

Ono što sam zapazio u posljednje tri godine je pad cijene nekretnina. Drugi specifiični fenomen je da se posljednjih godina usprkos padu cijena, nekretnine jako slabo prodaju.

U gradu  Štutgartu u kome trenutno živim primjetio sam da ima puno novoizgrađenih stanova koji se ne prodaju, odnosno koji stoje prazni i čekaju novog vlasnika.

Slična situacija je i sa poslovnim prostorima. Postoje poslovni prostori koja po dvije ili više godina stoje potpuno neiskorišteni.

Situacija ne bi bila apsurdna da u Štutgartu nema novca. To je industrijski grad za vrlo niskom stopom nezaposlenosti. U Njemačkoj građani imaju preko 5 bilijuna eura uloženih u različite financijske proizvode, od štednih knjižica, pa do životnih osiguranja, odnosno stambenih štednji. Kamata koju građani ostvaruju na oročenu štednju je manja od stope inflacije, a na normalnu štednju tri puta manja. Međutim građani Njemačke su daleko naklonjeniji financijskim proizvodima, nego ulaganju u nekretnine.

Prije godinu dana na Hrvatskoj televiziji je, između ostalih, u jednoj emisiji, gostovao Nenad Bach, naš poznati glazbenik koji živi u Americi. Tema razgovora je bila ekonomska kriza u Republici Hrvatskoj. Gospodin Bach je iznio zanimljivih 10 točaka, odnosno mogućnosti riješavanja krize u našoj zemlji kroz te točke. Jedna od tih 10 točaka bila je “Akcija prodaje 1000 stanova u Hrvatskoj u mjesec dana“.
U iznošenju te točke apel je bio usmjeren na iseljeništvo koje raspolaže dostatnim kapitalom za kupnju stanova. Ideja uopće nije bile nerealna.

U Republici Hrvatskoj kao i u Njemačkoj ima previše praznih novo izgradjenih stanova i poslovnih prostora. Prodaja nekretnina pripada u važno trgovačko poslovanje svake zemlje i osjetno pridonosi bruto društvenom proizvodu.

Postavljaju  se ključna pitanja:

1. Zašto se nekretnine ne prodaju iako pripadaju u investicije “niskog rizika”?
2. Je li postupanje banaka osnovni krivac za slabu prodaju nekretnina?
3. Je li  zadnja kriza nekretnina prije nekoliko godina u Americi razvila odbojnost građana prema ulaganju u nekretnine?

Kriza nekretnina koja je započela u Americi prije par godina nije do danas završila. U to vrijeme mnogobrojni građani Amerike su ostali bez svojih kuća zbog nemogućnosti plaćanja rate kredita bankama. Danas se ta kriza ocrtava najoštrije u Španjolskoj. U toj lijepoj zemlji svakih 15 minuta jedna familija završi na ulici deložacijom zbog nemogućnosti plaćanja kredita banci. U Republici Hrvatskoj deložacije su također poznata pojava.

Građani Hrvatske koji nisu u mogućnosti isplaćivati kredit banci ostaju također bez “svoje” nekretnine.

Banke nemaju milosti kada se radi o vraćanju kredita.

Kada dignete kredit u jednoj banci za kupnju Vašeg stana ili kuće, dok ne isplatite zadnju ratu kredita banka je vlasnik tog objekta. Vi stanujete u tome objektu, međutim ne posjedujete ga.

Ako iz određenih razloga niste u mogućnosti više vraćati kredit, banka će prodati nekretninu za toliko novca koliko joj vi još dugujete. Vi ćete biti deložirani iz tog objekta, koji više ne pripada banci, nego novome vlasniku.

Tko je najveći gubitnik u cijeloj priči o kupnji nekretnine?

Prodajom nekretnine banka je pokrila trošak kredita koji joj još niste isplatili. Tom prodajom  banka je  također pokrila i kamate koje ste ugovorili s njom prilikom podizanja kredita. Te kamate su direktna dobit banke.

Najbolje u svemu tome je prošao novi kupac nekretnine koji ju u principu kupuje ispod tržišne cijene. Ako ste vi kojim slučajem već otplatili dvije trećine kredita, nekretnina je prodana samo za jednu trećinu.

Vi kao osoba koja ste otplaćivali kredit ste najveći gubitnik u priči o nekretninama.

Novac koji ste uplatili završio je u banci, a vi ne posjedujete ništa.

Jedina loša utjeha je da ste, za vrijeme otplaćivanja kredita banci,  smjeli stanovati u tom objektu, pa tako niste morali plaćati podstanarstvo.

Nijemci većinom žive u podstanarstvu i rijetko se odlučuju za kupnju nekretnine. Jedan od razloga je da se zbog posla često moraju seliti u drugi grad ili pokrajinu. Kod nas je obrnuta situacija. Većina građana Hrvatske ima nekretninu u kojoj živi. Međutim to najčešće nisu novo kupljeni stanovi ili kuće, nego napravljeni još u doba bivše Jugoslavije, ili naslijeđeni od svojih djedova, baka ili roditelja.

Mlada generacija u Republici Hrvatskoj djelomično ima strah od uzimanja kredita kod banaka iz već navedenih razloga.

Međutim kapital za kupnju nekretnina u našoj zemlji ne nedostaje. Građani imaju u obliku štednje u bankama u Republici Hrvatskoj preko 161 milijardu kuna.

Međutim još uvijek se radije drži novac kao štednja u banci ili u nekom drugom financijskom proizvodu nego u fizičkim proizvodima.

Zbog čega?

Zbog straha od daljnjeg pada cijene nekretnina?  Ili je kamata na štednju i oročenu štednju jača od želje za kupnjom nekretnine?  O tome se može  samo nagađati.

Najviše pogođena krizom nekretnina  je Kina. Kinezi su u zamahu ekonomskog razvoja izgradili ogromne gradove koji su danas  potpuno nenaseljeni. Gradnja tih gradova je tekla dobro, a prodaja nekretnina i ogromnih poslovnih prostora loše.

Više njemačkih stručnjaka iz područja financija i burzovne špekulacije smatra da će idući val svjetske ekonomske krize nastupiti 2015, a biti će iniciran krahom tržišta nekretnina u Kini.

Smak svijeta se nije dogodio 2012, pa ne smijemo potonuti u prijevremeni pesimizam!

Kako će se kriza i prodaja nekretnina dalje razvijati ovisi jednim dijelom o svima nama.                            

SUNCE JE TAKO BLIZU!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 17.06.2013. 
Sunce nam poklanja besplatnu energiju. Bez sunčeve svjetlosti i topline bio bi nezamisliv život na našem planetu. Sunce isijava u jednome danu 10 000 puta više energije nego što je mi ljudi i sva druga živa bića možemo potrošiti u cijeloj godini. Stari drevni narodi su štovali sunce kao božanstvo. Poznat je bio bog sunca “Ra” u starome Egiptu. Danas je moguće putem solarnih panela proizvesti vrlo efikasno električnu energiju i toplinu.

Zemlje Europske Unije su se obvezale da će do 2020 godine udio električne energije iz obnovljivih izvora iznositi 20%,  2030-30%, a 2050 najmanje 50%. Sunčeva energija pored energije vode i vjetra pripada u osnovu obnovljivih izvora energija. Također proizvodnja energije putem spaljivanja   organskih tvari i jednim dijelom smeća smatra se proizvodnjom iz obnovljivih izvora.

Znanstvenici tvrde da će sunce sijati narednih 4,5 milijardi godina. Iz tog razloga ne trebamo biti u brizi da će u skoroj budućnosti taj izvor energije nestati.

Danas u puno zemalja postoje atraktivne subvencije za sve koji se odluče investirati u solarnu energiju.

U većini Europskih zemalja možete višak proizvedene struje isporučiti energetskom koncernu koji se nalazi u vašoj zemlji, te za to dobiti financijsku naknadu koja je garantirana ugovorom, a proizlazi iz Zakona o obnovljivim izvorima energije.

Investiranjem u solarnu energiju činite dobro i cijelom našem planetu. Teži se da se zaustavi globalno zatopljenje, odnosno da  prosječna temperatura na zemlji ne pređe granicu od dodatnih 2 stupnja celzijusa. Ako to uspijemo ostvariti razina mora i oceana do kraja ovog tisućljeća će se dignuti za maksimalno 0,5 m, a to je još uvijek dobar preduvjet da možemo nastaviti, mi i buduće generacije lijep život na našem planetu. Ako se prosječna temperatura digne iznad 2 stupnja celzijusa u odnosu  na današnju, naša budućnost će biti pod upitnikom. Mogući scenarij koji bi se mogao dogoditi zbog prevelike porasti temperature je prekid golfske struje koja nam omogućava ugodnu klimu, globalno zahlađenje u Europi, seobe naroda, nestajanje gotovo 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskim nadmorskim visinama, potapanje gotovo cijele Nizozemske itd.

Kako bismo osigurali našu budućnost na planetu korištenje solarne energije je jedno od naših najjačih oružja u borbi protiv globalnog zatopljenja, deficita električne energije, te konstantnog dizanja cijene električne energije.

Njemačka nije baš zemlja koja obiluje brojem sunčanih sati. Prije bi se reklo da obiluje brojem oblačnih i kišnih dana. Prosječan broj sunčanih sati  po kvadratnom metru na godinu u Saveznoj Republici Njemačkoj iznosi 950 sati. Daleko sunčanije europske zemlje su Italija, Portugal, Španjolska. U tim zemljama prosječan broj sunčanih sati se penje čak do 1600.

Usprkos niskom broju sunčanih sati Nijemci su 2011. godine ostvarili kvotu od 20 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Nedostatak u suncu nadomjestili su proizvodnjom struje iz vjetra i vode, kao i spaljivanjem biološke mase.

Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?

Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati od Njemačke. Prosječan broj sunčanih sati na godinu po metru kvadratnom u našoj zemlji iznosi 1200 sati. U južnoj Dalmaciji i na otocima je još bolje stanje. U tim dijelovima Hrvatske broj sunčanih sati se može popeti čak do 1500.

Prije gotovo da nije bilo za vidjeti u našoj zemlji na krovovima fotonaponske panele za proizvodnju struje. Ono što se ponegdje vidjelo bili su solarni sustavi za grijanje tople vode.

U zadnjih godinu dvije u Hrvatskoj se pojavilo više tvrtki koje nude postavljanje fotonaponskih sustava za proizvodnju struje na privatne kuće, ali i na državne zgrade. Cijena jednog fotonaponskog sustava bolje kvalitete za prosječnu veličinu krovišta se danas kreće između 17 000 i 25 000 €. U to je uračunana i dokumentacija, te svi troškovi.

Budući je to još uvijek prilično visoka cijena za veći broj hrvatskih građana, neke od tvrtki nude “sistem najma”, gdje mušterija iznajmljuje svoje krovište na 14 godina, a nakon tog roka preuzima u vlasništvo fotonaponski sustav. Nakon tih 14 godina mušterija koja je postala vlasnik sustava može koristiti dobivenu električnu energiju za vlastite potrebe ili ju prodavati HEP-u.

Hrvatska birokracija …hod po mukama

Birokratski problem u realizaciji fotonaponskog sustava je ishodovanje dokumentacije. Da bi dobili odobrenje za “povlaštenog proizvođača električne energije” morate u Republici Hrvatskoj ishodovati 13 različitih dozvola koje koštaju oko 1000 €. Ako se odlučite za suradnju sa nekom od privatnih  tvrtki i prihvatite sistem najma krovišta, tada će tvrtka koja vas zastupa ishodovati sve dozvole  i platiti troškove.

Što se tiče fotonaponskih panela, oni se danas većinom kupuju u Kini. Kina je najveći proizvođač fotonaponskih sustava na svijetu, te proizvodi panele odlične kvalitete. Iskoristivost panela nove generacije je oko 40 godina.

Također i njemačke tvrtke kupuju panele u Kini, te ih postavljaju u Njemačkoj i drugim zemljama.

Pored fotonaponskih panela za proizvodnju električne energije potrebno je imati i transformator struje kao i  dodatno električno brojilo koje pokazuje koliko je struje proizvedeno i  ubačeno u mrežu HEP-a. Ako struju koristimo za osobnu potrebu tada moramo imati i akumulatore.

Kod proizvodnje tople vode solarnim putem koriste se druga vrsta panela. Ispod tih panela nalaze se cijevčice kroz koje prolazi posebna vrsta ulja koje se vrlo lako zagrijava i dugo zadržava toplinu. To ulje grije bojler sa vodom.

Interesantno je za napomenuti da moderni solarni sustavi proizvode električnu energiju i kada je oblačno, čak i kada pada kiša, međutim smanjenim kapacitetom.

Po meni solarni sustavi za proizvodnju struje zauzimaju mjesto ispred hidroelektrana i vjetrenjača.

Gradnjom hidroelektrana i vjetrenjača mijenjamo prirodu, te unosimo neravnotežu u ekološki sustav.

Pored toga običan građanin nije u mogućnosti u privatnom vlasništvu posjedovati veliku hidrocentralu ili polje vjetrenjača. S druge strane solarni sustavi su u današnje vrijeme svima dostupni, naravno ako posjedujete svoje privatno koso ili ravno krovište.

Čovjek je ekonomsko biće lat. homo oeconomicus. Svi mi želimo da se naš kapital koji imamo oplodi i da sutra imamo više od uloženoga. Svi smo mi također u životu bar jednom loše investirali naš novac kao npr. dionice, fondovi, udjeli i slično.

Ulaganje u solarnu energiju nam omogućava autonomnu proizvodnju električne energije i topline, te mogućnost prodaje viška električne energije.

Ta investicija nije najbrži povrat uloženog kapitala, ali pripada u investicije niskog rizika.

 

KOJIM PUTEM?

Ekološka ili konvencionalna poljoprivreda u Republici Hrvatskoj?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 15.07.2013.
Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne  Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda.

Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.

Seoski turizam je najčešće popraćen sljedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern),  jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta  turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!

Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede  na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.

Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.

Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da  gastronomska ponuda bude “domaće i ekološko” ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u svijetu.

Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.

Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).

Pošto sam i sam  veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla  bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.

Prije dvije godine imao sam mogućnost provesti godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan.

To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan.

Iako smo se pripremali za tu rutu nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište.

Mislim da sam u ti četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera.

To što možete vidjeti vozeći bicikl, vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart.

Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od  ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.

Jedan novitet u turističkoj gastronomiji  je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite vegetarijanski obrok umjesto “brze improvizacije” neće vas zaboraviti.  Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..

Sa zdravstvenog aspekta  ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.

Jako puno  prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje  im  se prodajna cijena, tako da se često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.

Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?

Prednost ekološkog uzgoja postoji iz više razloga. Ekološka  hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja.

Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji  ima ponudu ekoloških napitaka. Danas  jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom.

Sjećam se kada sam prije 13 godina došao u Štutgart bile su dvije ili tri trgovine u cijelom gradu gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi,  Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških  proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.

Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.

Kod nas je prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To  zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.

U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala kako u zemljištu, tako i u uzgojenim plodovima.

Pod posijanim minama se  zemljište u Hrvatskoj regeneriralo i očistilo  od prijašnjih  kemijskih sredstava koja su desetljećima koristila u dohrani.  Samim tim to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego „iscjeđena“ zemlja u Europskoj Uniji.

Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva, teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, jednim dijelom Italija i Grčka i te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Unije.

S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su shvatile da je danas važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.

Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem naša zemlja želi ići.

Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.

Također ekološki uzgojena hrana i proizvedeno meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane  izbjegavati.

Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.

Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.

Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo.

 

KAKO SE PREHRANITI?

Vertikalna poljoprivreda i kontejnerski uzgoj hrane. Mogućnost primjene u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30.listopad, 2013.
Smatra se da će 2050 na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima “megacities” koji će imati čak preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti ti ogromni gradovi? Uvozom te gradove neće biti moguće snabdjeti s dovoljnom količinom hrane, tako da će dio hrane morati sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je “Vertikalna poljoprivreda”, engleski nazvano “vertical farming”!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate  ili spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način bi se osigurao jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U velikim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će  godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje.

Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene.

Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za pokretanje projekta “vetikalne poljoprivrede”.

Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogle uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od “vertikalne poljoprivrede” bi se moglo postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica  postupno toliko oronuti da neće biti više funkcionalna za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je “proizvodnja u kontejnerima”. U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti  i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam  posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bili je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je bio interesantan i donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je “kontejnerski uzgoj ribe i povrća”  u Dalmaciji.

Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi bili toliko ovisni o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Svakako da bi na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo, ne samo u Dalmaciji. Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima kontejnere bi se morali dodatno snabdjeti grijanjem.

Također je za potrebe “zdravstvenog turizma” kontejnerski uzgoj vrlo zanimljiv.

U neposrednoj blizini centara za  medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama.

U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostora mogla bi  imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi mogli proizvode prodavati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi pored znanja o ekološkom i održivom razvoju djeca stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac bi mogli investirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Iako gornji video prikazuje kontejnerski uzgoj kao primjer istraživanja u Berlinu, taj način uzgoja bi se mogao komercijalno sa punim uspjehom primijeniti u Republici Hrvatskoj.

Također bi se kontejneri za uzgoj mogli i komercijalno prodavati, jer se oni lako mogu postaviti i u vlastiti vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj  naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj nudi uvežena tuna iz konzervi. Novac zarađuje jedino vlasnik tvrtke za uzgoj i država. Pored tog negativnog aspekta uzgojem tuna u kavezima zagađuje se more. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju ribe, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao “sushi” završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Njega možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan.  To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split. Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje, u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu velike, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt uzgoja  bi se mogao integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za  mlađe od 25 godina, koji nosi naziv “Garancija za mlade”.

Tim projektom bi se osigurale volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi donosili bi čistu dobit, (kada se odbiju porez i troškovi energije).

Postoji poslovica da “svaka kriza nosi sa sobom i šansu”.

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF)!

 

RAT ZA PITKU VODU!

“Upravljanje resursom pitke vode te utjecaj tog upravljanja na ekonomiju Republike Hrvatske”!

piše: Dažen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 21.11.2013.
Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada smo naftu nazivali “tekućim zlatom”, a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine “slatke vode” u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam  priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu  da je  samo 2% slatke vode u “pitkom stanju”, pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje “pitke vode” u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno  industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za proizvodnju jednog automobila  troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako  i  odstranimo sol, ona nije više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački  parlament (Bundestag)je  izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.

Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro!

UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

Agrokor (Jamnica i Jana)
Podravka (Studena)
Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:

– 51 litra mineralne vode
– 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom ili biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje je ne ekonomičan, ne ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudski organizam. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivna alternativa za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i “mogućih bolesti”, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini i prirodni način proizvodnje vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao “opće dobro”, te ih treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF)!

 

KUD S OTPADOM?

Zbrinjavanje i recikliranje otpada kao posao budućnosti: Osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 16. siječanj 2014. 
Otpad je prerađena sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) koristiti ili se mora zbrinuti. Primjer, stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih   kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke, one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.

Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada.  Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina, kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam 4 zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje-vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.

Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu “all inclusive”, a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila “Prijevoz i transport budućnosti”!

Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.

Mi sudionici, koji smo prezentirali ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler  nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti realizira.

Ja sam zastupao tezu “Recyclinga” i “Remanufactoringa”.

Prvi pojam  “recikliranja” već sam  objasnio, a “remanufactoring” bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila,  mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao “second hand” proizvod.

Moj model budućnosti je glasio: “7 puta papir – 3 puta automobil”!

Primjenjujući “remanufactoring” uštedjele bi se  velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao “second hand” proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj “second hand” prodaji.

“Remanufactoring” možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod  hladnjaka, televizora, računala  ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod “second hand” proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet  i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju, poput nafte, plina i ugljena.

Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o “međugeneracijskoj solidarnosti” koja je glavni postulat održivog razvoja.

Drugim riječima, eksploatirajmo sirovine na način da se mogu obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.

Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana)!

Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije.

Kakva je situacija sa recikliranjem otpada u Republici Hrvatskoj?

U Europskoj Uniji se reciklira 40% otpada, a u Republici Hrvatskoj manje od 10%.

U najrazvijenijim europskim zemljama Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj 1% otpada se odlaže na odlagalište, a 99%  se reciklira, spaljuje i kompostira.

Švicarska odlaže na odlagalište manje od 0,5%,  a  Republika Hrvatska više od 90% otpada.

To su neke relacije iz kojih je u potpunosti jasno da naša zemlja ima jako puno toga za učiniti da bi se u gospodarenju i preradi otpadom približili u najmanju ruku prosjeku Europske Unije.

Republika Hrvatska mora od  01.01.2015 građanima osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike, stakla, električkog i elektroničkog otpada, otpadnih guma, baterija.

Najzastupljeniji način recikliranja u Republici Hrvatskoj je recikliranje papira i kartona. Svaki kilogram recikliranog papira štedi 4 kg ugljičnog dioksida, a svaka tona spašava 20 stabala od sječe.

Skupljanje plastičnih PET boca i limenki je također rasprostranjeno u našoj zemlji. Postupkom recikliranja dobivamo sirovinu za novu proizvodnju.

Prikupljanje i odvajanje stakla će biti od 2015 obavezno u Hrvatskoj. Staklo se može neograničeni broj puta reciklirati. Svaka tona recikliranog stakla štedi 315 kg ugljičnog dioksida.

Kao i staklo, od 2015 će biti obavezno prikupljanje starih automobilskih guma. Recikliranjem se dobija sirovina za proizvodnju: recikliranih guma, zaštitne podne obloge, obloge za izolaciju krovova itd.

Zbrinjavanje i recikliranje otpada je u razvojnoj fazi u Republici Hrvatskoj. Svi mi trebamo pridonijeti da se taj proces ubrza, te da što manje otpada u budućnosti završi na deponijima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 

AUTOINDUSTRIJA ILI EKOLOGIJA?

Osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 22. siječanj 2014.
Poznato je da danas ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta imaju jaku automobilsku industriju kao na primjer: Njemačka, Italija, Japan, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Brazil i Južna Korea.

U zadnje vrijeme se svjetskoj auto-eliti priključuju Indija koja proizvodi najjeftiniji “Tata” automobil na svijetu, te Kina sa svojom automobilskom produkcijom.

Manje je poznato da autoindustrija treba za proizvodnju enormne količine energije, sirovina i vode. Kao i u drugim industrijskim granama, tako i u autoindustriji postoji tendencija da europske automobilske tvrtke prebacuju proizvodnju u zemlje nižeg životnog standarda i nižih plaća. Tako je francuski Renault razvio proizvodnju u Sloveniji i Rumunjskoj, talijanski Fiat se afirmirao u Srbiji.

Postavlja se pitanje da li su autoindustrija i ekologija dva suprotna pojma i dali postojanje jednog isključuje drugo?

Moderna europska industrija podliježe strogim propisima i zakonima u cilju zaštite okoliša. Shodno tome danas gotovo sve tvornice automobila imaju kao gotov proizvod ili prototip električna vozila. Važno je napomenuti da električna vozila sadrže daleko manji broj dijelova nego vozilo sa unutarnjim izgaranjem, pa samim time se za izradu troši manje energije i sirovina. Električni automobil nema klasični motor, nema mjenjačku kutiju i kvačilo, nema rezervoara za gorivo itd. Međutim posjeduje litij-ionsku bateriju za pokretanje, koju klasična vozila nemaju. Na internacionalnoj konferenciji o električno pokretanim vozilima održanoj 27. i 28. svibnja 2013. u Berlinu, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučno je zastupala stajalište da do kraja ovog desetljeća po cestama u Njemačkoj treba voziti jedan milijun električnih automobila.

Dalje je dodala: “Elektromobilitet zahtjeva zajedničku poslovnu suradnju, izvan jedne branše i izvan granica Njemačke!”

Njemačka automobilska industrija želi do kraja iduće godine ponuditi tržištu 16 novih modela električnih automobila. Do sada postoji samo nekoliko tisuća registriranih električnih vozila na njemačkim cestama.

Kakvo je stanje sa proizvodnjom električnih automobila u Republici Hrvatskoj?

U našoj zemlji još ne postoje električni automobili iz serijske proizvodnje. Postoji par prerađenih električnih vozila, ali ne i tvornički proizvedenih.

Najdalje je u pripremi serijske proizvodnje električnog automobila otišla zagrebačka tvrtka Dok-Ing sa vozilom “XD Koncept”, kojeg očekujemo vidjeti na cestama Zagreba do kraja ove godine. Međutim radi se o proizvodnji samo nekoliko vozila na godinu, tako da je veliko serijska proizvodnja trenutno potpuno isključena.

Zašto je za Republiku Hrvatsku bitna industrija na bazi elektromobiliteta, jednako kao i ekologija?

Električni automobil doživljavaju nakon “130 godina sna” svoju renesansu.

Međutim nisu samo automobili ti koje možemo danas električki pokretati. Pored vlaka i tramvaja tu su električni bicikli, električni motori, električni čarter brodovi, a upravo se testira i prvi električni zrakoplov.

Industrija na bazi elektromobiliteta je industrija  budućnosti. Dijelovi za sklapanje jednog mercedesa proizvode se u 40 različitih mjesta i gradova. Proizvedeni dijelovi se potom dovoze u tvornicu u Štutgartu i sklapaju u gotov proizvod. Otprilike slično funkcionira i sa električnim vozilima.

Republika Hrvatska ima prostor i radnu snagu da sudjeluje ako ne u proizvodnji cijelog električnog automobila, motora, bicikla ili broda onda u proizvodnji dijelova za iste.

U kooperaciji sa velikim europskim tvornicama industrijska proizvodnja bi se u Hrvatskoj mogla brzo realizirati. Kancelarka Merkel je upravo o takvoj industrijskoj suradnji i govorila na konferenciji u Berlinu.

Republika Hrvatska za razvoj modernog turizma i sama ima veliku potrebu za korištenjem električnih vozila i plovila!

To je šansa koju trebamo iskoristiti i odlučno krenuti u stvaranje moderne industrije.

Ono što je danas prepreka u ekspanziji i prodaji električnih automobila je relativno visoka prodajna cijena u odnosu na vozila sa unutarnjim izgaranjem. Također električna baterija je teška, velika i malog kapaciteta. Ta baterija se može puniti i prazniti oko 1000 puta, a nakon toga potrebna je nova. Na području poboljšanja električne baterije radi se velikom brzinom.

Najjeftiniji električni automobil koji možemo kupiti u prodavaonicama automobila u Štutgartu je renaultov “Twizy”. Njegova cijena iznosi 7000 eura, te leasing za bateriju dodatnih 50 eura mjesečno.

http://www.youtube.com/watch?v=m-v8MQALb2Y

Republika Hrvatska ima šansu da objedini autoindustriju i ekologiju. Pošto je naša zemlja bogata vodom, već je ispunjen jedan od uvjeta za razvoj autoindustrije. Ta autoindustrija bi trebala biti isključivo na bazi elektromobiliteta.

Republika Hrvatska ima kvalificiranu radnu snagu, te dovoljno inžinjera strojarske i elektrotehničke struke koje može zaposliti u proizvodnji. Potrebu za sirovinama se može nadoknaditi iz uvoza. Karoserije električnih automobila se rade iz specijalnih plastičnih masa, a za tu svrhu trebamo naftu koju tako i tako već uvozimo.

Vrlo je bitno naglasiti da moguća autoindustrija na bazi elektromobiliteta smije isključivo koristiti pročišćenu (recikliranu) vodu koja je već bila u upotrebi. Pitka voda u Republici Hrvatskoj se smije jedino koristiti u proizvodnji “vode u bocama”, proizvodnji sokova i prehrambenih proizvoda, te proizvodnji piva.

Moderna industrija električnih automobila, motora, bicikala, te proizvodnja  električnih plovila ubrzala bi i razvoj industrije za recikliranje i zbrinjavanje otpada.

U toj dvojnoj kombinaciji bi industrija minimalno utjecala na ekološki sustav u našoj zemlji, te omogućila u budućnosti održivu proizvodnju koja nije jedino zasnovana na profitu.

Jadranska obala i gradovi su puni automobila, motora i skutera koji stvaraju priličnu buku i doprinose znatnom zagađivanju okoline. Ako je Njemačka zacrtala do 2020 jedan milijun električnih automobila na njemačkim cestama, onda bi i mi trebali postaviti cilj najmanje 10.000 električnih automobila do 2020.

Taj cilj nije nerealan, a ako se pokrene moderna industrijska proizvodnja električnih vozila i električnih plovila možemo cilj ostvariti i vlastitim snagama.

Da li ćemo prepoznati ponudu njemačke kancelarke Merkel o industrijskoj suradnji u proizvodnji električnih vozila ili ćemo krenuti u samostalnu proizvodnju ovisi o više faktora. Važno je da se odlučno krene u jednom od ta dva pravca ili u kombinaciju obadva.

 

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 

URBAN GARDENING - u slikama i videozapisima!