AUTOINDUSTRIJA ILI EKOLOGIJA?

Osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 22. siječanj 2014.
Poznato je da danas ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta imaju jaku automobilsku industriju kao na primjer: Njemačka, Italija, Japan, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Brazil i Južna Korea.

U zadnje vrijeme se svjetskoj auto-eliti priključuju Indija koja proizvodi najjeftiniji “Tata” automobil na svijetu, te Kina sa svojom automobilskom produkcijom.

Manje je poznato da autoindustrija treba za proizvodnju enormne količine energije, sirovina i vode. Kao i u drugim industrijskim granama, tako i u autoindustriji postoji tendencija da europske automobilske tvrtke prebacuju proizvodnju u zemlje nižeg životnog standarda i nižih plaća. Tako je francuski Renault razvio proizvodnju u Sloveniji i Rumunjskoj, talijanski Fiat se afirmirao u Srbiji.

Postavlja se pitanje da li su autoindustrija i ekologija dva suprotna pojma i dali postojanje jednog isključuje drugo?

Moderna europska industrija podliježe strogim propisima i zakonima u cilju zaštite okoliša. Shodno tome danas gotovo sve tvornice automobila imaju kao gotov proizvod ili prototip električna vozila. Važno je napomenuti da električna vozila sadrže daleko manji broj dijelova nego vozilo sa unutarnjim izgaranjem, pa samim time se za izradu troši manje energije i sirovina. Električni automobil nema klasični motor, nema mjenjačku kutiju i kvačilo, nema rezervoara za gorivo itd. Međutim posjeduje litij-ionsku bateriju za pokretanje, koju klasična vozila nemaju. Na internacionalnoj konferenciji o električno pokretanim vozilima održanoj 27. i 28. svibnja 2013. u Berlinu, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučno je zastupala stajalište da do kraja ovog desetljeća po cestama u Njemačkoj treba voziti jedan milijun električnih automobila.

Dalje je dodala: “Elektromobilitet zahtjeva zajedničku poslovnu suradnju, izvan jedne branše i izvan granica Njemačke!”

Njemačka automobilska industrija želi do kraja iduće godine ponuditi tržištu 16 novih modela električnih automobila. Do sada postoji samo nekoliko tisuća registriranih električnih vozila na njemačkim cestama.

Kakvo je stanje sa proizvodnjom električnih automobila u Republici Hrvatskoj?

U našoj zemlji još ne postoje električni automobili iz serijske proizvodnje. Postoji par prerađenih električnih vozila, ali ne i tvornički proizvedenih.

Najdalje je u pripremi serijske proizvodnje električnog automobila otišla zagrebačka tvrtka Dok-Ing sa vozilom “XD Koncept”, kojeg očekujemo vidjeti na cestama Zagreba do kraja ove godine. Međutim radi se o proizvodnji samo nekoliko vozila na godinu, tako da je veliko serijska proizvodnja trenutno potpuno isključena.

Zašto je za Republiku Hrvatsku bitna industrija na bazi elektromobiliteta, jednako kao i ekologija?

Električni automobil doživljavaju nakon “130 godina sna” svoju renesansu.

Međutim nisu samo automobili ti koje možemo danas električki pokretati. Pored vlaka i tramvaja tu su električni bicikli, električni motori, električni čarter brodovi, a upravo se testira i prvi električni zrakoplov.

Industrija na bazi elektromobiliteta je industrija  budućnosti. Dijelovi za sklapanje jednog mercedesa proizvode se u 40 različitih mjesta i gradova. Proizvedeni dijelovi se potom dovoze u tvornicu u Štutgartu i sklapaju u gotov proizvod. Otprilike slično funkcionira i sa električnim vozilima.

Republika Hrvatska ima prostor i radnu snagu da sudjeluje ako ne u proizvodnji cijelog električnog automobila, motora, bicikla ili broda onda u proizvodnji dijelova za iste.

U kooperaciji sa velikim europskim tvornicama industrijska proizvodnja bi se u Hrvatskoj mogla brzo realizirati. Kancelarka Merkel je upravo o takvoj industrijskoj suradnji i govorila na konferenciji u Berlinu.

Republika Hrvatska za razvoj modernog turizma i sama ima veliku potrebu za korištenjem električnih vozila i plovila!

To je šansa koju trebamo iskoristiti i odlučno krenuti u stvaranje moderne industrije.

Ono što je danas prepreka u ekspanziji i prodaji električnih automobila je relativno visoka prodajna cijena u odnosu na vozila sa unutarnjim izgaranjem. Također električna baterija je teška, velika i malog kapaciteta. Ta baterija se može puniti i prazniti oko 1000 puta, a nakon toga potrebna je nova. Na području poboljšanja električne baterije radi se velikom brzinom.

Najjeftiniji električni automobil koji možemo kupiti u prodavaonicama automobila u Štutgartu je renaultov “Twizy”. Njegova cijena iznosi 7000 eura, te leasing za bateriju dodatnih 50 eura mjesečno.

http://www.youtube.com/watch?v=m-v8MQALb2Y

Republika Hrvatska ima šansu da objedini autoindustriju i ekologiju. Pošto je naša zemlja bogata vodom, već je ispunjen jedan od uvjeta za razvoj autoindustrije. Ta autoindustrija bi trebala biti isključivo na bazi elektromobiliteta.

Republika Hrvatska ima kvalificiranu radnu snagu, te dovoljno inžinjera strojarske i elektrotehničke struke koje može zaposliti u proizvodnji. Potrebu za sirovinama se može nadoknaditi iz uvoza. Karoserije električnih automobila se rade iz specijalnih plastičnih masa, a za tu svrhu trebamo naftu koju tako i tako već uvozimo.

Vrlo je bitno naglasiti da moguća autoindustrija na bazi elektromobiliteta smije isključivo koristiti pročišćenu (recikliranu) vodu koja je već bila u upotrebi. Pitka voda u Republici Hrvatskoj se smije jedino koristiti u proizvodnji “vode u bocama”, proizvodnji sokova i prehrambenih proizvoda, te proizvodnji piva.

Moderna industrija električnih automobila, motora, bicikala, te proizvodnja  električnih plovila ubrzala bi i razvoj industrije za recikliranje i zbrinjavanje otpada.

U toj dvojnoj kombinaciji bi industrija minimalno utjecala na ekološki sustav u našoj zemlji, te omogućila u budućnosti održivu proizvodnju koja nije jedino zasnovana na profitu.

Jadranska obala i gradovi su puni automobila, motora i skutera koji stvaraju priličnu buku i doprinose znatnom zagađivanju okoline. Ako je Njemačka zacrtala do 2020 jedan milijun električnih automobila na njemačkim cestama, onda bi i mi trebali postaviti cilj najmanje 10.000 električnih automobila do 2020.

Taj cilj nije nerealan, a ako se pokrene moderna industrijska proizvodnja električnih vozila i električnih plovila možemo cilj ostvariti i vlastitim snagama.

Da li ćemo prepoznati ponudu njemačke kancelarke Merkel o industrijskoj suradnji u proizvodnji električnih vozila ili ćemo krenuti u samostalnu proizvodnju ovisi o više faktora. Važno je da se odlučno krene u jednom od ta dva pravca ili u kombinaciju obadva.

 

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 

URBAN GARDENING - u slikama i videozapisima!

 

ODRŽIVI RAZVOJ – NAŠA ŠANSA?

 

Stanje održivog razvoja u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30. siječanj 2014.
Pojam “održivog razvoja” prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica”  Hans Carl von Carlowitz u kome govori da “…samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti”!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987 u završnom dokumentu UN-a, nazvanom “Naša zajednička budućnost”, više poznatom kao “Brundtlandovo izvješće”, u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkog) …“Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one  zadovolje svoje potrebe.”

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:

1. Ekološka
2. Socijalna
3. Ekološka

Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj  upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.

Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao  i održivi mobilitet  (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd..

Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!

Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu  biciklom ili pješice.

Ako bi dalje nastavili sa iskorištenjem prirodnih resursa kao do danas, bilo bi nam u budućnosti potrebno 4 zemaljske kugle. U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekat staklenika. Klima se na planetu poremetila.

09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku  koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).

U zadnjih 800 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm.

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje  temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Razina mora i oceana  bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.

Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora  i oceana dignuti od 1 metar na više.

Samim tim dolazi do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu koju danas imamo. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći Europu.

Podizanje razine mora iznad 1 metar prouzročilo bi nestanak (potapanje) 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini. Pored toga cijela Nizozemska bi se našla pod vodom.

Rezultat takve porasti razine mora i oceana bio bi velike seobe naroda, novi ratovi i borbe za zemlju i vodu,  destabilizacija cijelog političko-ekonomskog sistema, bolesti i glad.

Proizvodnja i potrošnja u skladu sa održivim razvojem je najjače oružje koje trenutačno imamo. Održivi razvoj kao filozofija življenja nije vraćanje u kameno doba. To je način na koji uzimamo od prirode samo onoliko koliko nam treba. Samim time zadovoljavamo kako ekonomsku, tako i ekološku komponentu. Razmatrajući socijalnu komponentu u održivom razvoju ona smanjuje socijalne razlike između bogatih i siromašnih. Mi smo dotaknuli gotovo vrhunac u razdoru između bogatih i siromašnih. Oko 10 % čovječanstva posjeduje 90% ukupnih dobara na zemlji. Proces osiromašenja siromašnih, te bogaćenja bogatih se dalje nastavlja. Taj proces je u potpunoj suprotnosti sa održivim razvojem.

Poznato je da su američki indijanci ubijali samo onoliko bizona koliko im je bilo potrebno da pokriju zalihe hrane za zimu. Također i eskimi su u lovu na kitove lovili samo toliko koliko je trebalo zajednici za prehranu. Hrana bi se dijelila na sve stanovnike sela. Danas takav način egzistiranja postoji još kod nekih plemena amazonskih indijanaca koji se za sada uspijevaju sakriti od moderne civilizacije.

Održivi razvoj ne znači da trebamo zatvoriti sve tvornice, napustiti u potpunosti naš “civilizacijski” način života. On znači da trebamo promijeniti naš način razmišljanja i naše potrebe. Izobilje moderne civilizacije donijelo je civilizacijske bolesti, povećanje smrtnosti srednje generacije, nezaposlenost, siromaštvo, te neprestane ratove u svijetu.

Održivi razvoj se treba početi prakticirati već u osnovnoj školi.

Uvijek me ponovo impresionira osnovna škola Ivan Goran Kovačič u Dugoj Resi. Kada se prošećem pored škole uvijek zatečem lijepi prizor. Škola je obojena u ugodne nijanse zelene boje, posvuda je čisto, bez razbacanih papirića i smeća. S druge strane škole prema rijeci Mrežnici nalazi se školski vrt u kome učenici uzgajaju različite vrste povrća. 2006 taj vrt je izabran za jedan od 15 najljepših školskih vrtova u Republici Hrvatskoj.

Škola ima također aktivnu EKO grupu, te izdaju školski list “Breza”! U akciji “Budimo ekologični – stop sječi šuma” učenici su prikupili 13 tona starog papira. Sudjelovali su sa 2300 prikupljenih potpisa u peticiji “Univerzalne deklaracije za prava životinja” pri UN-u. Ta škola je primjer na koji način djecu trebamo učiti održivom razvoju. Toj djeci kada odrastu principi održivog razvoja neće biti strani, te će većina njih vjerojatno aktivno sudjelovati u izgradnji “zdravog – održivog” društva u Republici Hrvatskoj.

Stanje na našem planetu se ne može pozitivno promijeniti u jednom danu, mjesecu ili godini. Puno je stvari otišlo krivim putem.

Međutim još uvijek nije prekasno da svako od nas napravi mali korak u prakticiranju održivosti. Za pojedinca će to biti mali korak, ali ako ga napravi većina naš korak će biti ogroman.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.         

Održana "FinEdu" - Studentska konferencija o financijskoj pismenosti!

Danas 13.03.2026 je na Veleučilištu u Karlovcu održana studentska konferencija "FinEdu" o financijskoj pimenosti. Na konferenciji su sudjelovali predavači iz bankarskog sektora, investmenta, regulatornih financijskih agencija koji su nam probližili temelje svijeta financija.                                      Na slijedećim videozapisima možete pogledati glavne teme konferencje!                                                 

Dražen Katić

    
 

ŠTETNOST NOVOG TRENDA!

Prekomjerno konzumiranje mesa kao ekonomski, socijalni i ekološki problem!

piše: Dražen Katić, Hrvatsku Gkas Berlina, 05. veljače 2014.
Naši djedovi i bake su konzumirali meso jednom tjedno. Zadnjih 50 godina u Europi, a također i u drugim dijelovima svijeta došlo je do trenda svakodnevnog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda, tako da se do danas potrošnja učetvostručila.

Životinje se uzgajaju u neodgovarajućim uvjetima. Njihov rast ubrzavamo hormonima rasta,  vitaminskim dodacima pospješujemo uzgoj, te ih preventivno liječimo antibioticima!

Konzumiranje mesa postalo je “in”. U današnje doba se meso i mesni proizvodi ne samo jednom dnevno, nego ponekad i više puta na dan nađu na jelovniku!

Rezultati takve ishrane uzimaju već sada svoj danak. Djeca se ubrzano razvijaju od “hormona rasta”, antibiotici sve slabije djeluju kada smo bolesni, pošto antibiotike unosimo hranom pa bakterije stvaraju rezistenciju. Dječji dijabetes, prekomjerna težina, povećana masnoća u krvi postali su česte dječje bolesti. Bolesti srca i krvnih žila zauzimaju prvo mjesto po smrtnosti u europskim zemljama. Moždani i srčani udar su postali gotovo pravilo. Umiranje srednje generacije u dobi između 40 i 60 godina je sve učestalije.

Usprkos izobilja hrane i naprednoj medicini postići će se nivo da će pogrešnim načinom ishrane i utjecajem stresa duljina životnog vijeka sadašnje mlade i srednje generacije pasti ispod granice koju su doživjeli naši djedovi i bake.

Sa ekološkog stajališta povećana proizvodnja goveđeg mesa je opasna. Uzgoj goveda dovodi do dodatnog izlučivanja metana u atmosferu, a metan vrlo agresivno uništava ozonski omotač. Pored toga za uzgoj mesa potrebne su velike količine vode.

Prema “Statisti” za uzgoj jednog kilograma mesa je potrebno 16.000 litara vode, a za uzgoj jednog kilograma žitarica 1.350 litara.Postavlja se pitanje tko profitira od proizvodnje i  prekomjernog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda?

Da li su to koncerni koji proizvode hranu za stoku? Da li su to velike farme za uzgoj životinja? Da li je to medicina i farmaceutska industrija ? Da li su to veliki prodajni lanci i restorani?

Svi nabrojeni faktori ostvaruju pozamašan profit u procesu uzgoja, prodaje i konzumacije mesa i mesnih proizvoda. Naposljetku kada čovjek oboli medicina i farmaceutska industrija ostvaruju svoj dio dobiti.

Činjenica je da jedini koji gubi u prekomjernom konzumiranju mesa i mesnih proizvoda je potrošač. On gubi na svim područjima. Meso nije jeftino, znači da potrošač ima ekonomski gubitak. Od prekomjernog konzumiranja mesa se obolijeva, znači gubitak zdravlja.

Masovni uzgoj goveda oslobađa velike količine metana, a to znači ekološki gubitak kako za pojedinca tako i za cijelu ljudsku zajednicu. Korištenjem žitarica za uzgoj životinja povećava im se cijena na svjetskom tržištu, te postaju sve nedostupnije za prehranu stanovništvu siromašnih zemalja. To je socijalni problem.

Ako već nismo vegetarijanci uravnotežena ishrana bi značila: 2 puta meso na tjedan, 2 puta riba na tjedan i 3 puta vegetarijanska hrana tjedno. Nije se uvijek lako pridržavati tog pravila. Užurbani način života i pad životnog standarda pogodovali su posebno u velikim gradovima konzumiranju “brze hrane”, a ona se sastoji većinom od mesnih proizvoda.

Njemački portal Bild.de 10.01.2013 objavio je da svaki građanin Njemačke u svome životu prosječno pojede u obliku salame, gulaša i šnicli 1094 životinje, te od toga:

1. 945 pilića
2. 46 svinja
3. 46 pura
4. 37 patki
5. 12 guski
6. 4 janjca
7. 4 goveda

Navedeni podaci su dio studije BUND-a Njemačke.

“Statista” nam prikazuje potrošnju mesa (u kilogramima) po glavi stanovnika 2005. u navedenim zemljama, te prosječnu potrošnju u svijetu:

 

– USA……………………………………….126,60

– Australija………………………………..117,60

– Španjolska………………………………107,90

– Argentina………………………………..88,60

– Velika Britanija………………………..83,90

– Njemačka………………………………..83,30

– Norveška…………………………………61,70

– Kina……………………………………….59,50

– Rusija……………………………………..52,10

– Južna Afrika…………………………….46,20

– Japan………………………………………45,40

– Svjetska potrošnja…………………….41,20

– Tajland…………………………………….26,70

– Nigerija……………………………………7,50

– Bangladeš………………………………..3,10

Vidljivo je da su industrijske zemlje daleko iznad svjetskog prosjeka potrošnje mesa po glavi stanovnika.

U proizvodnji i prodaji mesa nerijetko dolazi do zloupotrebe. Prodaje se pokvareno meso, meso koje ne odgovara deklaraciji i sl.. Ne samo da se radi o prevari potrošača, nego se ozbiljno narušava i zdravlje građana.

Tome se možemo oduprijeti kupujući meso iz ekološkog uzgoja. Činjenica je da je to meso skuplje, međutim ako ga budemo manje konzumirali opet ćemo izaći na kraj sa našim mjesečnim budžetom za kupnju hrane.

Na web stranici WWF-a pod temom meso i konzum stoji: “Tko jede manje mesa može si priuštiti skuplju salamu i šniclu iz ekološkog uzgoja. Njemačko Društvo za ishranu preporuča iz zdravstvenih razloga 300 – 600 gr mesa tjedno, a to je manje od polovice koju danas prosječno konzumiramo.

Kako bi bilo učiniti prvi korak – jednostavno jedan dan u tjednu bez mesa!”

Ako spadamo u skupinu koja konzumira svakodnevno meso i mesne proizvode mogli bi o navedenom prijedlogu razmisliti. Ako nam financije dozvoljavaju prođimo jedan dan u tjednu u restoran i naručimo vegetarijansko jelo. Na taj način taj dan u tjednu nećemo doživjeti kao kaznu, već kao poklon nama samima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 Dražen Katić                                                                                                                                                  

NAJVAŽNIJI JE OSMIJEH!

 

Kakvu turističko-ugostiteljsku ponudu treba Republika Hrvatska!

Piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 19. veljače 2014.
 

Za Republiku Hrvatsku turizam igra jako važnu ulogu! Za kvalitetni turizam morate imati jako dobru ugostiteljsku ponudu. Te dvije stvari idu jednostavno zajedno.

Bilo da se radi o godišnjem odmoru na moru, odlasku na skijanje, seoskom turizmu, brdskom ili planinskom turizmu koji je popraćen vožnjom bicikla ili planinarenjem, medicinskom turizmu i wellnessu,  morate imati kvalitetne popratne ugostiteljske objekte!

Sjećam se kada sam 2010 godine u maju  proveo par dana godišnjeg odmora  u Austriji u blizini Kitzbühela. Krenuli smo iz Štutgarta, temperatura je bila gotovo 30 stupnjeva celzijusa. Za par sati vožnje stigli smo u Kitzbühel, te se tada počeli penjati automobilom na Alpe. Sat vožnje samo u brdo.

Zaboravio sam koja je to bila nadmorska visina, ali znam da smo nakon sat vožnje završili među oblacima.
Konačno smo došli do jednog lijepog motela gdje smo rezervirali par dana. Temperatura je bila oko 1 stupanj, znači razlika u temperaturi u 5 sati gotovo 30 stupnjeva celzijusa.

Motel je bio obiteljski obrt, jako ugodna atmosfera, familijski odnos prema gostu. Imao je unutarnji bazen, saunu, prostor za wellness. Što čovjeku više treba?

Međutim, što da radite u Alpama cijeli dan?

Gledati televiziju možete i kod kuće, a u sauni i bazenu ne možete ostati cijeli dan!

Pošto smo mi došli iz Štutgarta, a tamo ljudi rado pješače odlučili smo se ići pješice u brdo, svaki dan u drugom pravcu.

Drugi dan smo krenuli  nakon doručka na pješačenje. Temperatura je bila oko nule i polako je počinjao snijeg. Penjali smo se sve više i više u brdo prema oblacima. Osim prekrasne prirode, nije bilo nigdje ničega. Nakon sat vremena penjanja nismo sreli više niti jednog čovjeka, međutim nastavili smo dalje.

Najveći problem je bio da nismo ponijeli ništa za jelo i piće jer smo računali da postoji neki mali restoran za turiste. Tako je i bilo. Nakon sat vremena penjanja došli smo do jednog malog restorana koji je bio zatvoren, a radio je samo vikendom, naravno iz razumljivih razloga.

Nastavili smo pješačenje. Penjali smo se skoro 2 sata u planinu. Imao sam osjećaj da se penjemo na nebo, bili smo jako žedni i disanje je bilo otežano. Pošto nismo ponijeli vodu pili smo  iz obližnjih glečera koji su se topili. Kako smo nastavili penjanje snijega je bilo sve više i više.

Nakon gotovo 3 sata penjanja na planinu naišli smo na jednu malu vikendicu sa terasom, te stolom i klupom. Terasa je bila otvorena tako da smo sjeli na klupu, te od iscrpljenosti odspavali pola sata. To je bilo prvo mjesto nakon 3 sata penjanja na koje smo mogli sjesti i malo se odmoriti. Poslije kratkog sna, krenuli smo natrag niz planinu. Trebalo nam je 2 sata da stignemo do motela.

Ne mogu vam opisati osjećaj kada smo ugledali motel, znali smo da je tamo toplo, da ima hrane i pića.

Ovom pričom sam vam htio skrenuti pažnju na to, koliko su važni ugostiteljski objekti u turizmu.

Turizam u Republici Hrvatskoj igra presudnu ulogu i bitno utječe na životni standard građana, indirektno preko bruto društvenog proizvoda ili direktno preko mjesečnih primanja onih koji rade u turizmu. Svaki godišnji odmor pamti se posebno  po tome kakvu smo imali ugostiteljsku ponudu. Da li je hrana bila ukusna i raznovrsna, da li je bila svježe pripremljena?  Sve to ostaje dugotrajno u pamćenju turista.

Međutim odnos ugostiteljskog osoblja prema turistima ostaje u najdužem sjećanju. Od konobara koji vas poslužuje, glavnog kuhara koji prati izdavanje večere, menadžera hotela koji vas ljubazno pozdravi, pa do spremačice koja svako jutro uredi vašu sobu. Ako je njihov odnos bio profesionalan i ljubazan turist to gotovo nikada neće zaboraviti.

Ponekad nesvjesno uspoređujem ugostiteljsku ponudu zemalja u kojima sam proveo godišnji odmor sa ugostiteljskom ponudom u Republici Hrvatskoj.

Kod nas je hrana dobra i ako niste previše izbirljivi biti ćete sa tom ponudom zadovoljni. Međutim nedostaju  popratni sadržaji koji su sastavni dio turizma.

2004 sam posjetio Tunis. Ugodna arapska zemlja. Ono što me se posebno dojmilo je da gotovo svako tko radi u turizmu govori jako dobro 4 jezika: arapski, francuski, engleski i njemački. U ranim jutarnjim šetnjama sretao sam siromašne ribare koji love na plaži ribu za ručak. Čak su i ti ljudi koji nikada nisu išli u školu govorili toliko njemački da smo se mogli sporazumjeti. Od njih sam saznao nešto više kako običan mali čovjek živi u Tunisu.

Međutim ono što govori o kvaliteti turizma u Tunisu je činjenica da oni ne dopuštaju turistu da mu bude dosadno. Prilikom jutarnjih šetnji redovito sam sretao  grupu koja je organizirano na  konjima jahala uzduž plaže. Svako jutro je obavezno na plaži izvođen jutarnji fitness sa muzikom kojeg je vodio trener sporta.

Svaki dan nakon večere je bila nova predstava ili animacija na bini hotela u kome smo odsjeli.

Tunežani se jednostavno stalno bave gostom tako da gost i nema veliku mogućnost otići u neki drugi restoran ili hotel i tamo potrošiti svoj novac.

Prema turistima su svi ljubazni. Policija na konjima obilazi plažu, tako da ne morate biti u strahu da će vam se nešto dogoditi ili da će vam nešto nestati.

Nakon završenog godišnjeg odmora dali smo napojnicu osobi koja je pospremala sobu. U Tunisu najčešće radi samo jedna osoba u familiji, a plaćom moraju prehraniti cijelu obitelj.

Sličan odnos prema turistima doživio sam na Velikom Kanarskom Otoku. Iako je hrana bila neslana, godišnji je ostao nezaboravan, ne samo po ljepoti prirode, nego prije svega po toplom i srdačnom odnosu prema turistima.

U Republici Hrvatskoj turisti mogu uživati u ljepotama prirode, raznovrsnim hrvatskim specijalitetima, čistoći mora i rijeka.

Ono na čemu se treba raditi je razvući turističku sezonu dodatnim van-sezonskim ponudama, te  poboljšati  profesionalizaciju turističkog osoblja.

Kod nas postoji stečena navika da se turistička sezona priprema u maju, pa ako se dogodi da je početkom maja  posebno toplo vrijeme u vanjskom bazenu hotela nećete se moći okupati pošto je zatvoren.

Upravo je to bio slučaj prošle godine kada sam posjetio prijatelja u Novom Vinodolskom. Bila je sredina maja i temperatura gotovo 30 stupnjeva. More je bilo prehladno za kupanje. Na gradskoj plaži nalazio se hotel s prilično velikim vanjskim bazenom koji nije bio u uporabi. Do danas mi nije jasno zašto taj bazen nije bio otvoren, da se turisti i mještani u njemu mogu okupati, a hotel bi sigurno dobro zaradio dodatnom prodajom hrane, pića i sladoleda.

Pod profesionalizacijom turističkog osoblja smatram da od spremačice pa do menadžera hotela svatko treba voditi brigu da se gost osjeća ugodno, biti u kontaktu sa gostom, upoznati ga sa  ponudama i znamenitostima grada u kome se nalazi.

Gostu na godišnjem ne smije biti dosadno. Vremena kada se prodavala “voda i sunce” su odavno prošla.

Ugostiteljska ponuda počinje kada turist ulazi na graničnom prijelazu u našu zemlju, a završava kada  napušta Hrvatsku. Osmjeh graničnog policajca, konobara, menadžera hotela, prodavačice voća na gradskoj tržnici turist neće zaboraviti.

Međutim, neće ni zaboraviti osmjeh koji nije dobio. Vrlo je važno shvatiti da turisti nisu prisiljeni dolaziti na ljetovanje u Republiku Hrvatsku. Međutim naše profesionalno osoblje ih može tijekom godišnjeg odmora vezati za našu zemlju, tako da iduće godine dođu ponovo i dovedu svoje prijatelje!

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne knjige, izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić 

Održan 1. Susret obrtnica Hrvatske obrtničke komore u Dugoj Resi!

U petak 06.03.2023 u motelu Roganac u Dugoj Resi održan je 1. Susret obrtnica Hrvatske obrtničke komore na nacionalnoj razini.

KAportal.hr o tome susretu 06.03.2026 navodi, kao što u citatu slijedi:

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/1384329/u-dugoj-resi-se-okupile-obrtnice-iz-cijele-hrvatske-na-prvom-nacionalnom-susretu-ovo-nije-obican-susret-vec-pisanje-povijesti/

"Potpredsjednica Hrvatske obrtničke komore Jelena Ivaniš je kazala da „brojke jasno pokazuju da su žene sve snažnije i da su nezaobilazan dio hrvatskog obrtništva“.

– U siječnju 2026. imamo 32.263 žene kojima je obrt jedina djelatnost, što je rast od 6 posto u odnosu na prošlu godinu i čak 42,1 u odnosu na razdoblje prije pet godine, a uz njih još gotovo 19.000 žena kombinira obrt uz zaposlenje, pa to znači da je danas 36 posto obrtnica zaposleno i radi u obrtu balansirajući između različitih odgovornosti i zahtjeva, kazala je J. Ivaniš.

Napomenula je da „iza ovih brojki stoje tisuće hrabrih, upornih i stručnih žena koje stvaraju radna mjesta, grade zajednice i doprinose razvoju gospodarstva“.

– Upravo je zato organizacija ovog susreta logičan i potreban korak prema izgradnji snažne nacionalne mreže podrške – naglasila je J. Ivaniš.

Istaknula je da „jačanje žena nije pitanje podjele, nego zajedničkog napretka“.

.......Ravnateljica Uprave za poduzetništvo i obrt Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske Marija Vukelić je navela da su lokalni susreti pokazali koliko su važni razgovori, razmjena iskustava i međusobna podrška.

– Uloga žena u obrtništvu nije beznačajna, posebice ako uzmemo u obzir da je riječ o balansiranju puno obveza iz privatnog i poslovnog života, a zato nam je Bog i dao da živimo duže od muškaraca – našalila se M. Vukelić.

Naglasila je da Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo gospodarstva „snažno podupiru“ žene u poduzetništvu i da „iznimno veseli“ uključenost žena u projekt „Naukovanje za obrtnička zanimanja“.

– Velik broj vas mentorira mlade i pomaže da se održi i podupre strukovno obrazovanje – dodala je."

Na slijedećim videozapisima možete popratiti tok konferencije:

 

Par slika sa 1. Susreta:

 

 

Dražen Katić

BORBA DAVIDA I GOLIJATA!

Malo i srednje poduzetništvo u borbi protiv megakoncerna!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 28. veljače 2014.

 
Uzmimo kao primjer malu trgovinu prehrambenim proizvodima u našem susjedstvu.

Mala obiteljska trgovina, zaposlenici su članovi familije, a kupci obližnji susjedi.

Takve male obiteljske trgovine u Njemačkoj se nazivaju “Tante Emma Laden”, odnosno trgovina kod tetke Emme.

Kada sam prije više godina došao u Štutgart još je bilo za vidjeti po koju trgovinu tog tipa, a danas su one prava rijetkost.

Međutim vratimo se našem susjedu trgovcu. On nudi gotovo sve proizvode koje trebamo, izbor nije prevelik ali je zadovoljavajući.

Samo koji kilometar dalje nalazi se konkurencija našem susjedu.

Golijati zvani: Aldi, Lidl, Spar, Kaufland nude veliki asortiman proizvoda. Čak i po desetke različitih marki istog proizvoda. Kako bi se za ispravan proizvod odlučili trebate oko pola sata istraživanja marki ili konzultaciju sa ljubaznim prodajnim osobljem.

Naš susjed koga možemo nazvati “Davidom”, bori se svakog dana da preživi, plati porez i da kupi nove proizvode za svoju trgovinu.

Da li je to zaista borba Davida i Golijata?

U Starom zavjetu je zapisano da se David suprostavio Golijatu i pobijedio ga na kraju. Međutim biblijski David je imao praćku, te je kamenom pogodio Golijata u glavu i oborio ga.

Da li i naš susjed “David” koji vrijedno radi svakog dana da prehrani obitelj ima praćku?

Svi znamo da je to neravnopravna borba. Da mali i srednji poduzetnici imaju malu konkurentsku šansu u borbi sa megakoncernima.

Mi kao susjedi i građani možemo biti ta praćka koju “David” treba. Kupujmo lokalno, kupujmo od obližnjeg seljaka domaće proizvode, kupujmo kod našeg susjeda u maloj trgovini.

Tko kaže da je hrana uvezena iz Španjolske i Nizozemske zdravija i bolja od hrane proizvedene kod nas na selu.

Malo i srednje poduzetništvo predstavlja temelj gospodarstva u Europskoj Uniji, te zapošljava više od dvije trećine zaposlenika u privatnom sektoru.

U Republici Hrvatskoj malo i srednje poduzetništvo čini 99,5 % ukupnog gospodarstva, koje ostvaruje više od 50 % udjela u BDP-u.

Državu naš susjed “David” pretjerano ne interesira, iako se u javnosti prikazuje sasvim suprotno.

Pri Ministarstvu poduzetništva i obrta Republike Hrvatske postoji “Uprava za malo i srednje poduzetništvo”. Na WEB stranici ministarstva nalazi se ovo opširno objašnjenje zadataka i djelatnosti Uprave:

” Uprava za malo i srednje poduzetništvo i obrt prati stanje u području malog i srednjeg poduzetništva, obrta, zadrugarstva te klastera s ciljem prepoznavanja i otklanjanja prepreka za njegov brži razvoj, predlaže politiku mjera za sustavni razvoj kroz promidžbu, izobrazbu, informiranje, stručnu pomoć, formiranje i dodjelu poticajnih sredstava, nadzire namjensko trošenje sredstava potpora, izgradnju institucionalne podrške, primjenu inovacija i usklađivanje pravnih propisa; potiče međusobno povezivanje subjekata maloga gospodarstva te njihovo povezivanje s velikim gospodarskim subjektima; prati djelovanje i predlaže unaprjeđenje instrumenata gospodarskog sustava; osmišljava mjere gospodarske politike za malo i srednje poduzetništvo, obrt, zadrugarstvo i klastere, predlaže i organizira stručno usavršavanje poduzetnika, prati podatke o malom i srednjem poduzetništvu i obrtu te trendove njegova razvoja; obavlja stručne poslove koji se odnose na prilagodbu propisa propisima Europske unije; surađuje s drugim tijelima državne uprave, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, stručnim i znanstvenim institucijama. Izrađuje nacrte prijedloga zakona i prijedloge drugih propisa iz nadležnosti Uprave; izrađuje prijedlog državnog proračuna vezano za aktivnosti Uprave, daje stručna mišljenja i objašnjenja u vezi s primjenom i provedbom zakona i drugih propisa; prati i predlaže izmjene propisa, priprema izradu i izrađuje nacrte prijedloga međudržavnih ugovora iz nadležnosti Uprave; vodi upravni postupak i upravni nadzor u upravnim stvarima iz nadležnosti Uprave, ako ti poslovi ili dio tih poslova zakonom, drugim propisom ili ovom Uredbom nisu stavljeni u nadležnost druge unutarnje ustrojstvene jedinice ili upravne organizacije u sastavu Ministarstva; prati primjenu i osigurava izvršenje zakona i drugih propisa; sudjeluje u pripremi programa i projekata te provedbi projekata iz Programa Unije, pretpristupnih programa Europske unije i ostalih oblika međunarodne pomoći, te obavlja i druge poslove iz svoga djelokruga“

Ako je naš susjed “David” i proučio tekst koji opisuje rad Uprave još uvijek mu je nejasno kome se treba obratiti zbog svakodnevnih problema “nelojalne konkurencije”, “monopolizacije tržišta”, “udruživanje u kartele” i sl.

Ako naš susjed zapadne u financijske teškoće, pošto je prodaja slaba, a nabavne cijene proizvoda za male obrtnike visoke, tražiti će put i način da si financijski pomogne.

U tome slučaju pomoć bi mogao zatražiti od Hrvatske banke za obnovu i razvitak.

Surfajući po internetu “David” je pronašao slijedeći tekst: “Hrvatska banka za obnovu i razvitak je razvojna i izvozna banka Republike Hrvatske čija je osnovna zadaća poticanje razvitka hrvatskog gospodarstva. Kreditiranjem, osiguranjem izvoza od političkih i komercijalnih rizika, izdavanjem garancija te poslovnim savjetovanjem, HBOR gradi mostove između poduzetničkih ideja i njihovih ostvarenja s ciljem osnaživanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.“

„Djelatnosti Hrvatske banke za obnovu i razvitak su:“

1. financiranje obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva,
2. financiranje infrastrukture,
3. poticanje izvoza,
4. potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva,
5. poticanje zaštite okoliša,
6. osiguranje izvoza hrvatskih roba i usluga od netržišnih rizika.

“David” je sebe kao malog poduzetnika (mikro poduzeće) pronašao u opisu potencijalne mušterije Hrvatske banke za obnovi i razvoj. Sad slijedi cijeli birokratski proces prikupljanja hrpe različitih dokumenata od rodnog lista pa do likvidnosti njegove trgovine kao i  podnošenje zahtjeva za dodjelu financijskih sredstava. On i sam zna ako potrebna sredstva nakon dužeg administrativnog procesa i dobije, pitanje je dali će njegova mala trgovina do tada uopće postojati.

Iako je naš susjed  “David” obični, mali trgovac njemu je stvarnost kristalno jasna. On je svjestan da doslovno ovisi o nama svakodnevnim potrošačima i da tu situaciju niti jedna banka, niti jedan Ured ministarstva ne može promijeniti. “David” zna da svaki puta kada njegovi susjedi odu u kupovinu u Aldi ili Lidl njegova šansa za preživljavanje se smanjuje.

Ako se trend kupovine u velikim prodajnim lancima nastavi, nestati će i zadnja “Tante Emma Laden”, a to bi bio ujedno i nestanak europske potrošačke kulture.

Za ovu temu uzeo sam primjer male trgovine u susjedstvu, premda ni u drugim branšama nije  puno  bolja situacija.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

POTROŠAČ JE ZBUNJEN!

Potrošačko društvo i njegov utjecaj na nacionalnu i globalnu ekonomiju s osvrtom na potrošača u Hrvatskoj!

Piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11.ožujak 2014.
 

Potrošačko društvo Europe utječe u velikoj mjeri na nacionalne ekonomije pojedenih zemalja, kao i na globalnu europsku i svjetsku ekonomiju.

Padom socijalističkog sistema te uvođenjem tržišnoga kapitalizma došlo je do eksplozije manjih ili većih prodavaonica i prodajnih centara u svim postsocijalističkim zemljama. Disciplinirani “socijalistički” potrošač našao se  u jednoj sasvim novoj situaciji. Izobilje proizvoda, sezonskog i ne sezonskog voća, svih vrsta mesa, kozmetike i proizvoda za održavanje higijene promijenili su način razmišljanja i ponašanja bivšeg “socijalističkog” potrošača.

Danas postoji fenomen “zbunjenog potrošača”, odnosno potrošača koji od 30 različitih vrsta jogurta i drugih mnogobrojnih ponuđenih proizvoda ima problem izbora, odnosno odluke koji proizvod da kupi.

Prosječni potrošač također misli da kupovinom proizvoda “pomaže ekonomiju”. Samo jednim djelom to odgovara stvarnosti. Ako se proizvodi ne kupuju, onda ih nema potrebe ni proizvoditi. To je temelj trgovine, a samim tim i ekonomije.

Međutim pretjerana proizvodnja funkcionira toliko dugo, koliko dugo imamo dovoljno sirovina za proizvodnju!

Veliki problem proizvodnje, a samim tim i potrošnje je da mi pretjerano koristimo resurse, odnosno sirovine.

U Njemačkoj je bio fenomen kod pojačane potrošnje BIO benzina da je došlo do nestašice žitarica u pojedinim siromašnim zemljama koje su iz “hrane” proizvodile gorivo, te ga prodavale u Europi. Taj ECO benzin (E 10) je bio nešto jeftiniji, te stoga izazvao na početku prodaje interes potrošača. Međutim kada se pojavila glad u zemljama koje su taj benzin eksportirale, došlo je do niza protesta humanitarnih organizacija i medija. Nakon što su njemački potrošači bojkotirali kupovinu ECO benzina (E 10) tržište žitaricama se ponovo stabiliziralo.

Fenomen koji je moderno potrošačko društvo izazvalo je da se proizvodi daleko više od onoga što se može potrošiti. Samim tim pojavile su se slijedeće negativne popratne  pojave:

–        namjerno bacanje i uništavanje prehrambenih proizvoda kako bi održali visoku tržišnu cijenu

–        individualno bacanje hrane iz nepoznavanja roka valjanosti prehrambenih proizvoda

–        izgladnjivanje stanovništva siromašnih zemalja

–        uništenje zemljišnih površina sađenjem monokultura, te kultura za proizvodnju   ECO dizela ili ECO benzina

–        uništenje ogromne količine pitke vode u prekomjernoj proizvodnji

–        uništenje zdravlja potrošača jer se konzumira meso, voće i povrće iz masovnog i neekološkog uzgoja, što direktno dovodi do tzv. civilizacijskih bolesti koje su našim djedovima i bakama bile nepoznate (npr. dijabetes kod male djece, te povećana masnoća u krvi itd.)

Da dalje ne nabrajam, želio bi zaključno iznijeti da najviše od “potrošačkoga društva” profitiraju tvrtke i koncerni koji proizvode hranu, velike tvornice za preradu i konzerviranje hrane, veliki prodajni lanci i banke, a najmanje potrošač.

Trebalo bi se polako okrenuti u pravcu “inteligentnog potrošača”, koji kupuje samo  potrebne stvari, odnosno kupuje u skladu sa održivim razvojem. Više puta sam napomenuo da ako nastavimo živjeti “ovako” kao do sada, tada trebamo 4 zemaljske kugle, a kao što svi znamo imamo samo jednu.

Naša civilizacija ovisna je o nafti, mineralu “rijetka zemlja” i fosfatima. Taj zaključak objavio je  “Club of Rome” na održanom sastanku 06.06.2013 u Berlinu, koji je zabilježen u izvješću “Opustošeni planet”.

Znanstvenici su na sastanku upozorili na ubrzano smanjenje resursa, te uništavanju ekosistema.

Talijanski autor i kemičar Udo Bardi u Berlinu je rekao: “Uskoro ćemo investirati više energije u bušotine nafte i plina, nego eksploatacijom dobijemo. Resursi su postali rijetki, mora se bušiti sve dublje, te primjenjivati skupa tehnologija. Mi stvaramo jedan drugi planet, planet opustošenih resursa i sasvim promjenjene klime”.

Dalje je zaključeno da nestankom fosilnih goriva naša civilizacija se može vratiti u agrarno društvo.

Prelaskom sa socijalističkog samoupravljanja u demokratsko društvo Republika Hrvatska je uvela tržišnu ekonomiju. Samim time stvorilo se pogodno tlo za dolazak velikih europskih prodajnih lanaca. Odjednom su preplavili gotovo cijelu Hrvatsku njemački, austrijski i talijanski prodajni lanci. Sa vremenom su se etablirali i neki domaći prodajni centri, najveći među njima Konzum. Vrlo brzo svi proizvodi koje možemo kupiti u Njemačkoj bili su dostupni i u prodajnim lancima u Republici Hrvatskoj (Aldi, Lidl, Kaufland, DM, Baumarkt).

Hrvatski potrošač se u vrlo kratkom vremenu našao u sasvim jednoj novoj situaciji, situaciji velikog izbora. Međutim proizvodi koji su se nudili na tržištu bili su različitih cijena,  kvalitete, zemlje uvoza i različitog roka upotrebe.

Shodno novim izazovima osnovana je 15.01.1998 u Republici Hrvatskoj “Hrvatska udruga za zaštitu potrošača”! To je bila prva osnovana udruga u našoj zemlji. Nakon toga osnovane su Udruge za zaštitu potrošača po većim hrvatskim gradovima.

U većini tih udruga potrošač može dobiti savjetovanje iz područja: elektroopskrbe, vodoopskrbe, telekomunikacija, robnog prometa, financija i zdravstva.

Potrošač ima mogućnost uložiti pritužbu slijedećim tijelima:

1. Povjerenstvu za reklamaciju
2. Državnom inspektoratu
3. Sanitarnoj inspekciji
4. Sudu časti 

Većina Udruga ima na svojoj WEB stranici i obrazac za pritužbe, kojim se potrošač može koristiti. 

Potrošača u Republici Hrvatskoj osim Udruga za zaštitu potrošača štiti i zakon. Sabor Republike Hrvatske je 13.07.2007 na temelju članka 88 Ustava RH donio “Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09)”.

Opasnosti kojima su vrlo često izloženi potrošači u Republici Hrvatskoj su ponude različitih telekomunikacijskih proizvoda, te ponude proizvoda za poboljšanje zdravlja (kreme, dodaci hrani, sredstva za mršavljenje, zdrav san itd.). Pored toga potrošač je izložen intenzivnom telefonskom marketingu, te pozivima na različite prezentacije.

Potrošač u Republici Hrvatskoj ima zakonsko pravo na podnošenje žalbe i pritužbe. Na taj način ne samo da se štite prava potrošača, već se i tjera tvrtke i koncerne na ispravan i zakonski reguliran rad. Jedino ako se ne žalimo tada smo kao potrošači zaista “nezaštićeni”!

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

ŠTO NAM MOŽE KIŠA SADA?

Pitanje ljeta: Kuda s turistima kada pada kiša?

 

Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 31.07.2014

 

Vrlo interesantna situacija. Kiša pada kako u Hrvatskoj tako i ovdje u Stuttgartu, pa se i mi pomalo osjećamo kao turisti. Slobodno vrijeme se može provesti između radnog stola i televizora. Međutim, to je dosadna svakodnevnica.

 

Kada pada kiša turisti zaista imaju peh. Platili su godišnji odmor, veselili se kupanju i sunčanju, a sada se nalaze u sasvim novoj “mokroj” situaciji.

 

Razgledanje grada po kiši turistima i nije posebno interesantno. Većina hotela danas ima internet pristup, pa turisti mogu i surfajuci provesti vrijeme. Međutim, nije zadatak turizma prepustiti turista samome sebi, već ga zabaviti i baviti se njime, kako po sunčanom tako i po kišovitom vremenu.

Kada je sunčano lako je i za zabavu. Jutarnji yoging, organizirana gimnastika na plaži, vožnja bicikla ili jahanje može zabaviti turista do njegovog doručka. Navečer igrokazi, kazališne predstave, recitiranje ili zajedničko gledanje filma može organizirati svaki hotel za sebe.

 

Međutim, po kišovitom vremenu je situacija daleko drugačija. Ono što hoteli pod vlastitim krovom mogu ponuditi su mali organizirani turniri u šahu, kartama i drugim društvenim igrama. Simbolična litra vina za pobjednika naravno na račun hotela, uručena osobno od samog “direktora” … Takvi jednostavni ali značajni trenutci se nikada ne zaboravljaju!

 

Hrvatski gradovi mogu također kišovito vrijeme iskoristiti da otvore širom vrata galeijama, muzejima, crkvama i sl. Na taj način gradovi će pridonijeti i kulturnom aspektu godišnjeg odmora svakog turista bez obzira dolazi li iz Hrvatske ili drugih zemalja.

 

Ako pristupimo turistu kao malom djetetu te ga zabavljamo bilo po kiši ili po sunca, njemu onda neće biti dosadno. Zaigrano ce potrošiti vise novca nego što je planirao. Vratiti će se zadovoljan svojoj kući i sjećati se još danima ugodno provedenog godišnjeg odmora.

 

To je moderni turizam, tim putem je potrebno dalje ići te se otvoriti za nove ideje i pristupe toj važnoj grani hrvatske privrede.

 

Dražen Katić