Razgovor koji je vodio novinar Tomislav Pili sa rektorom sveučilišta u Dubrovniku Nebojšom Stojčićem objavio je Lider - poslovni tjednik, 7. studenog 2025.
Na strani 14 rektor Stojčić navodi, citiram: „Niska ulaganja u istraživanje i razvoj dugoročno prijete ostaviti hrvatsku industriju u zoni imitacije umjesto stvaranja novih riješenja. Takav položaj otežava prelazak iz ekonomije troškova u ekonomiju znanja, u kojoj konkurentnost proizlazi iz inovacija, a ne iz nižih plaća. Nedostatak ulaganjau R & D ne pogađa samo tehnološki sektor nego i usporava modernizaciju cijelog gospodarstva, od poljoprivrede do usluga.“
U gornjem citatu rektor Stojčić navodi da ključni problem koji opterećuje hrvatsku ekonomiju, a to je po njegovim riječima nedovoljna ulaganja u „industrijsko“ istraživanje i razvoj. Republika Hrvatska je u sklopu bivše države imala prilično jaku industrijsku proizvodnju. Kao i u svim postkomunističkim zemljama u Europi, pa tako i u Hrvatskoj (nakon 1990. godine) preko noći pada „Socijalističko samoupravljanje i planska (socijalistička) ekonomija“ te se rađa korak po korak neoliberalna (kapitalistička) ekonomija.
Taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, iz jedne vrste ekonomije u drugu nije prošao bezbolno. Najveća socijalistička ekonomija u Europi je do 1990. godine bila ekonomija DDR-a, odnosno ekonomija Istočne Njemačke. DDR je bio najbogatija socijalistička zemlja na svijetu. Padom Berlinskog zida politički se spajaju Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka u jednu zemlju. Industrija koja je bila jednostavna, ali snažna u Istočnoj Njemačkoj sistematski se gasi, masovno se otpušta radna snaga koja završava na Uredima za zapošljavanje „Arbeitsamt“. Zapadna Njemačka u jedom trenutku ima ogroman izvor „jeftine radne snage“ sa Ureda za zapošljavanje iz bivše Istočne Njemačke, koje zapošljava u koncernima i tvrtkama prijašnje Zapadne Njemačke, posebno u Industrijskim gradovima poput Düseldorfa, Stuttgarta i Münchena. Ta bolna tranzicija Istočne Njemačke iz „socijalističke” u „kapitalističku – neoliberalnu” ekonomiju do dan danas je vidljiva u gradovima i mjestima bivšeg DDR-a.
Ako je najbogatija socijalistička zemlja svijeta (DDR) toliko teško podnijela promjenu iz planske u tržišnu ekonomiju, možemo si zamisliti kako su tu tranziciju podnijele siromašne socijalističke zemlje Europe poput: Bugarske, Rumunjske, Albanije itd.
Međutim inovacije te ulaganja u istraživanje i razvoj mogu ublažiti bolove te tranzicije. Uzmimo npr. Rumunjsku i francuski automobilski koncern Renault. Renault je u Rumunjskoj otvorio pogone za proizvodnju automobila marke „Dacia” koja po vanjskom izgledu (design), po Renaultovim motorima, koji se u nju ugrađuju, gotovo kvalitetom konkurira Renaultu.
Proizvodnja „Dacia”-e u Rumunjskoj otvorila je nova radna mjesta za domaće stanovništvo, potaknula ekonomski rast te smanjila iseljenje Rumunja u zapadno europske zemlje – „trbuhom za kruhom”!
Hrvatska nije nikada imala automobilsku industriju, tako da nije ni imala mogućnost razvoja u tom pravcu. Zašto je Renault otvorio pogone u Rumunjskoj, a ne u Hrvatskoj ostaje nepoznanica. Pretpostavljam da je Renault posegnuo za „jeftinijom radnom snagom”, a vjerojatno i za nižim poreznim opterećenjem.
Hrvatska je poput DDR-a prošla također vrlo bolnu tranziciju iz planske u tržišno-liberalnu ekonomiju. Tvornice koje su do 1990. godine bile u vlasništvu države masovno prolaze proces privatizacije u kojima se velike tvornice koje su zapošljavale i do 10.000 radnika cijepaju u male tvrtke u privatnom vlasništvu. Mnoge velike tvornice se u procesu privatizacije na kraju i zatvaraju te se radnici masovno šalju na Urede za zapošljavanje. Za razliku od DDR-a koji je otpuštenu radnu snagu zaposlio u tvornicama Zapadne Njemačke, većina naših radnika završava u Domovinskom ratu.
U procesu privatizacije u velikoj mjeri „gasi” se hrvatska industrija. Velikih tvornica više nemamo. Niču manje inovativne tvrtke koje svoju proizvodnju baziraju na novim i zelenim tehnologijama, poput „Rimac Automobili” ili koje svoje poslovanje baziraju na IT-industriji i razvoju umjetne inteligencije.
Hrvatska je pored toga prošla veliki val iseljavanja stručne radne snage koja je potom nedostajala u domaćim tvornicama, bolnicama, Veleučilštima i ostatku industrije.
Povezanost Visokih učilišta u Socijalističkoj Hrvatskoj s industrijom temeljila se na slanju studenata na odrađivanje „stručne prakse” u tvornice, a manje na zajedničkom inovativnom radu i istraživanju industrije i učilišta.
Prijelazom na tržišnu ekonomiju Republika Hrvatska korak po korak jača istraživačku i inovativnu suradnju fakulteta i „nove industrije”, ali u mjeri koja još uvijek nije dostatna. Za inovacije i razvoj potreban je novac. Izdvajanjem više novca iz državnog proračuna, ali i privatnog sektora u inovacije i razvoj zasigurno ćemo dati hrvatskoj industriji snažan poticaj kojim će biti konkurentnija na tržištu Europske unije, ali i na svjetskom tržištu.
U svome razgovoru rektor Stojčić dotiče se i hrvatskog turizma te na strani 16 Lidera navodi, citiram:
„Problem nije u samome turizmu, nego u neravnoteži. Kada jedan sektor postane predominantan, on postupno potiskuje druge izvore znanja, kreativnosti i poduzetništva, koji su nužni za inovacijski iskorak.....
Ako želimo mjeriti kvalitetu, a ne kvantitetu turizma, moramo gledati pokazatelje koji govore o učinku, ne samo o obujmu. Uz broja dolazaka i noćenja važni su prihodi po po gostu i po zaposlenome, udio lokalnih dobavljača u turističkoj potrošnji, ali i razina produktivnosti i investicija u inovacije.”
Rektor Stojčić u ovome citatu dotiče se teme koja je ujedno i „radost i bol” hrvatske ekonomije. Mi turizam forsiramo do ekonomskog maksimuma, pretvarajući ga u najjaču „industrijsku granu”, ali ga ujedno pretvaramo i u „masovni proizvod” koji u kontekstu održivog razvoja duboko zadire u naše resurse (sirovine), posebno pitku vodu i zemljišne površine.
Inovacije su za hrvatsku vrlo bitne. Treba se investirati ne samo u vojnu industriju, IT- sektor, razvoj umjetne inteligencije, nego i u inovacije u hrvatskom turizmu.
Tko se ne razvija dalje, taj stagnira!
Dražen Katić
