IZGUBLJENI BALANS!

 

Kapitalistička ekonomija i njena ovisnost o kapitalističkom imperijalizmu

piše: Dražen Katić, hRVATSKI gLAS bERLINA, 06. ožujak, 2016

Kapitalistički sistem se počeo stvarati nakon izuma parnog stroja, odnosno početkom prve industrijske revolucije. To je zapravo i dovelo do raspada feudalnog sistema i ukidanja kmetstva. Prvi kapitalisti su naravno bili bivši feudalci, a prvi najamni radnici bivši kmetovi.

Daljnji značajniji razvoj kapitalizma bilježimo početkom druge industrijske revolucije, odnosno Carl Benzovim izumom “Motora sa unutarnjim izgaranjem”. Fordovim uvođenjem serijske proizvodnje automobila kapitalizam dobiva na svojoj snazi.

Kapitalističke zemlje su većinom izgrađivale tržišni kapitalizam baziran na slobodnom tržištu, a komunističke zemlje socijalističku ekonomiju centralistički upravljanu od strane države . Danas ta kruta podjela više ne postoji. Kapitalistički način poslovanja i poslovnog razmišljanja se integrirao u svim zemljama svijeta. Zemlje koje danas imaju socijalistički sistem kao npr. Rusija, Kina, Kuba, Venezuela, Sjeverne Koreja, Vijetnam posluju po principima tržišnog kapitalizma, odnosno po zakonu ponude i potražnje.

U kapitalističkoj ekonomiji “kapitalist” posjeduje sredstva za rad, zapošljava “najamnu radnu snagu”, te najamni rad nadoknađuje “nadnicom” odnosno mjesečnom, tjednom ili dnevnom isplatom. Tako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati.

Današnji kapitalizam vrlo rijetko uvažava socijalnu komponentu. Prije 150 godina kada je kapitalist izgradio tvornicu paralelno je izgradio i stambene objekte za radnike, prostor za odmor, park, bolnicu i sl.

Odličan primjer je bivša “Pamučna industrija” u Dugoj Resi.

Osnivači i vlasnici Pamučne industrije bili su bečki trgovci Josef Jeruzalem, Wilhelm Anninger i Sigmund Mendel koji su 1869. osnovali tvornicu za predenje i tkanje pamuka. Uz tvornicu su izgradili stambene zgrade za radnike, činovnike i direktore, bolnicu, dječji vrtić, školu, trgovinu, poštu i žandarmeriju. Stambene zgrade i bolnica postoje još i danas, te su zaštićeni spomenici kulture. Te zgrade su do danas naseljene stanarima, jedan dio zgrada je izvana u potpunosti renoviran u izvornom obliku, a druge čekaju adekvatna financijska sredstva za renoviranje. U sklopu tvornice je za potrebe industrijske proizvodnje na rijeci Mrežnici 1884. izgrađena i mala hidroelektrana. Ona funkcionira još i danas, te proizvodi oko 2,0 GWh struje godišnje.

U navedenom primjeru vidimo kako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati. Ona je nekad bila održiva. Zadovoljavala je ekonomsku komponentu (profit), socijalnu komponentu (briga za zaposlenike) i ekološku komponentu (zagađenje okoline industrijom je bilo minimalno).

Nakon 150 godina kapitalistička ekonomija je izgubila balans. Ekonomska komponenta (profit) je postala jedini cilj i svrha poslovanja. Socijalna komponenta (briga za zaposlenike) je doživjela snažan pad, a ekološka komponenta (zaštita okoliša) polako posljednjih godina ponovo jača. U Europskoj Uniji se uvode mnogobrojni zakoni o zaštiti okoliša, tako da ih se industrija mora sve više pridržavati.

U današnjem kapitalizmu posebno su zastupljene slijedeće pojave :

– Neisplaćene plaće
– Otpuštanje radnika
– Ne uplaćivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za radnike
– Stradanje radnika na radnom mjestu (pogotovo zemlje Azije)
– Neprestano povećanje profita ( posebno izraženo u Americi i Europi)
– Prebacivanje proizvodnje u “jeftinije zemlje”, odnosno zemlje niskog životnog standarda i niskih plaća
– Prekomjerna proizvodnja proizvoda, proizvodimo daleko više nego što nam treba
– Prekomjerno iskorištavanje resursa ne vodeći računa o međugeneracijskoj solidarnosti
– Nedovoljno zalaganje za smanjenje CO2 u atmosferi, posebno se odnosi na Sjedinjene Američke Države i Kinu

Naš kapitalistički sistem u zadnjih 60 godina direktno je vezan za kapitalistički imperijalizam i dobrim djelom živi od njega.

Kapitalistički imperijalizam je pojava koja je postala izuzetno izražena nakon drugog svjetskog rata, a odnosi se na kontinuirano vođenje niza imperijalističkih ratova od strane Sjedinjenih Američkih Država i članica NATO-a u drugim zemljama. U zadnjih 60 godina vođeno je bezbroj ratova u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Ratovi su vođeni i u Europi i to od strane tadašnjeg SSSR-a. Svi ti ratovi su u većini slučajeva bili ekonomski motivirani i to borbom za resurse (nafta, plin, ugljen, željezo, bakar, zlato).

 Životni standard koji danas u Europi i Americi uživamo možemo zahvaliti ne samo razvijenoj industrijskoj proizvodnji i poljoprivredi, nego jednim dobrim dijelom bivšem kolonijalizmu, te u zadnjih 60 godina imperijalističkim ratovima u kojima je ostvarena premoć u posjedovanju ili jeftinoj kupovini resursa drugih kontinenata.

Ratovi su oduvijek postojali.

Usprkos toj činjenici postavljamo si sljedeća pitanja:

Da li zaista ratovima možemo riješiti globalnu ekonomsku krizu?

Da li kapitalizam koji danas poznajemo može jedino preživjeti u imperijalističkim okolnostima?

Prije oko 100 godina njemački ekonomist i profesor J. A. Schumpeter je napisao da je kapitalizam prekrut, te da se mora transformirati u novo socijalnije uređenje.

Da li je profesor Schumpeter imao pravo?

Apsolutno se slažem sa razmišljanjem profesora Schumpetera. Njegovo poznato djelo “Teorija ekonomskog razvoja” koje je prvi puta objavljena 1911. upućuje na moguće stanje ekonomije koju danas imamo. U djelu “Doprinos socijalnoj ekonomiji” profesor iznosi kritičku notu prema kapitalističkom sistemu, te mu zamjera slabu socijalnu komponentu.

U svakom slučaju profesor Schumpeter je već davno uvidio da kapitalistička ekonomija u svojoj krutosti ne može opstati.

Smatram da se današnja kapitalistička ekonomija mora ponovo vratiti u ravnotežu. Ta ravnoteža se treba postići na tri nivoa:

1. Ekonomski nivo ( neophodno je smanjiti nekontroliranu proizvodnju usluga i dobara, te usporiti utrku za profitom i super profitom)
2. Socijalni nivo (neophodno je da tvrtke i koncerni počnu ulagati u socijalne potrebe svojih radnika, njihove djece, te umirovljenih djelatnika)
3. Ekološki nivo (potrebno je smanjiti industrijsku eksploataciju resursa, smanjiti industrijsko zagađenje prirode, te maksimalno koristiti reciklirane sirovine u proizvodnji)

Kapitalistički imperijalizam kroz borbu za resurse ne može riješiti globalnu ekonomsku krizu. Također ne može držati vječno na životu današnju krutu kapitalističku ekonomiju. Današnja ekonomija se mora mijenjati na već opisani način.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić 

POGLED IZA!

Ratovi i ekonomska pozadina njihovog egzistiranja

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 09. ožujak 2015

 
Ratovi su stari koliko i čovječanstvo. Gotovo u svim svetim knjigama opisuje se ratovanje. U starom zavjetu Biblije veliki dio teksta posvećen je opisu ratova i osvajanja koje je vodio izraelski narod nakon izlaska iz Egipta, pa sve do dolaska u na područje Izraela.

Hinduistička sveta knjiga “Bhagavad Gita“ ima pozadinu opisa bitke kod grada Kurukshetra u indijskoj saveznoj državi Haryana koja je trajala 18 dana.

U povijesti ljudske egzistencije mi smo imali par religioznih ratova i dva – tri rata zbog žena (najpoznatiji trojanski rat), a ostali ratovi bili su imperijalističkog karaktera, odnosno sadržavali čistu ekonomsku pozadinu.

Manje je poznato da su početkom drugog svjetskog rata nacistički režim u Njemačkoj financirale između ostalog i dvije banke iz Amerike. Naposljetku je Amerika objavila rat Njemačkoj.

Nakon drugog svjetskog rata dogodili su se mnogobrojni imperijalistički ratovi koji su imali pretežno ekonomsku pozadinu. Imperijalistička osvajanja su vodili tadašnji SSSR na čelu sa Staljinom u par europskih komunističkih zemalja, te Sjedinjene Američke Države u više zemalja na području Latinske Amerike i Azije.

Imperijalističkim ratovima osvajamo tuđi teritorij i uzimamo ono što nam prije rata nije pripadalo. Tu možemo navesti prirodne sirovine kao što su: nafta, plin, rude, nalazišta plemenitih metala i rezerve zlata, kulturne vrijednosti i skupocjene umjetnine, dijamanti itd. Stručnjaci ističu da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Klimatske promjene koje uzrokuju porast razine mora i oceana, te neprestano širenje pustinja dovesti će u budućnosti do seoba naroda, a to bi moglo uzrokovati nove ratove zbog pomanjkanja životnog prostora.

Zadnji imperijalistički ratovi koje su izazvale tajne obavještajne službe, potpomognute plaćenom vojskom i protivnicima režima bili su sjevernoafrički ratovi. Domino efektom buknuli su građanski ratovi u Egiptu, Libiji, Tunisu, Jemenu, pa sve do još aktualnog rata u Siriji. Tim ratovima nazvanim Arapsko proljeće srušeni su tzv. “totalitarni režimi”, te je uspostavljena “demokracija i poštivanje ljudskih prava”. Sami možemo vidjeti kakvo je danas poslijeratno stanje u tim zemljama, posebno u Egiptu. Sličan scenarij prolaze Irak i Afganistan.

Scenarij izazivanja rata danas je vrlo perfidan. Na početku strane obavještajne službe pripreme kaos i nered u određenoj zemlji. Izazovu netrpeljivost naroda prema postojećem režimu, te zajedno sa domaćim proturežimskim snagama koje su u pravilu potpomognute plaćenim stranim postrojbama (plaćenicima) izvedu vojno svrgavanje postojećeg režima.

U toku svakog rata odvija se veliki biznis i trgovina. U jednoj zaraćenoj zemlji trguje se sa svim mogućim:

– Prodaje se oružje protuvladinim snagama, a nerijetko i samoj vladinoj vojsci i to istovremeno
– Trguje se humanitarnom pomoći, hranom, lijekovima, cigaretama i alkoholom
– Izvoze se rudna bogatstva i umjetnine iz zaraćene zemlje
– Banke daju “povoljne” kredite zaraćenim stranama
– Ranjeni vojnici liječnički se zbrinjavaju u drugim zemljama
– Liječnici i liječničko osoblje dobivaju preko noći dobro plaćen posao u zaraćenoj zemlji
– Novine, TV, radio i drugi mediji ratom dobivaju na tiraži i ostvaruju ekstra dobit
– Novinari (ratni izvjestitelji) dobivaju lukrativno plaćen posao
– Troše se zalihe zastarjelog oružja i ponekad se testira najnovije oružje
– Diplomacije trguju “izdavanjem azila”

Nakon završenog rata, te uvedene “demokracije i ljudskih prava” biznis se nastavlja dalje: obnova ratom razrušenih područja, obuka “nove” vojske i policije, izgradnja škola, bolničkih objekata i stambenih naselja, izgradnja cesta i bunara za pitku vodu, zapošljavanje inženjera i liječnika u poslijeratnim zemljama.

Snage NATO-a u pravilu ostaju određeno vrijeme u poslijeratnim zemljama sa ciljem očuvanja mira.

Svaki rat nosi sa sobom i financijske troškove.

“Statista” nam prikazuje troškove rata Sjedinjenih Američkih Država u Iraku i Afganistanu od 2003. do 2013. izraženim u milijardama američkih dolara:

2003 Irak 53.00 Afganistan 14.70
2004 Irak 75.90 Afganistan 14.50
2005 Irak 85.50 Afganistan 20.00
2006 Irak 101.60 Afganistan 19.00
2007 Irak 131.20 Afganistan 39.20
2008 Irak 142.10 Afganistan 43.50
2009 Irak 95.50 Afganistan 59.50
2010 Irak 65.10 Afganistan 106.60
2011 Irak 47.40 Afganistan 122.00
2012 Irak 10.10 Afganistan 111.10
2013 Irak 5.20 Afganistan 93.30 (za 2013. predviđeni troškovi)

Prikazani troškovi odnose se na vojne troškove i troškove obnove. U troškove nisu uračunate plaće vojnika ali su uračunati mjesečni dodaci na plaće za vojnike u tim dvjema zemljama.

Od 2000. do danas vodili su se mnogobrojni ratovi i oružani konflikti. Kronološki gledano dogodili su se sljedeći vojni sukobi, a neki od njih traju i do danas:

2001 – Afganistan (američka vojna intervencija protiv Talibana)
– Pakistan (oružani sukobi religioznih grupa)
2002 – Angola (sukob oslobodilačkog fronta za provinciju Cabindu i vladinih snaga)
2003 – Pakistan (u pakistanskoj provinciji Belutschistan oružani konflikt za autonomiju)
2004 – Tajland (oružani sukob između islamista i vladinih snaga u južnom Tajlandu)
– Pakistan (napad CIA-e na terorističke baze u Pakistanu)
– Kavkaz (sukob Georgije i Rusije)
2004 / 2005 – Nigerija (šerijatski konflikt između kršćana i muslimana u Nigeriji)
2006 – Meksiko (rat policije i kartela droge u Meksiku)
2008 – Kambodža / Tajland ( oružani konflikt zbog nejasne granice između dviju zemalja)
2011 – Egipat / Libija / Tunis / Jemen / Sirija (građanski ratovi i svrgavanje postojeće vlasti)
2012 – Mali ( građanski rat potpomognut francuskom vojnom intervencijom na sjeveru)
– Demokratska Republika Kongo (vojni sukob između revolucionarne vojske M23 i regularne vojske Demokratske Republike Konga)
2013 – Malezija (konflikt između Malezije i Filipina oko malezijske pokrajine Lahad Datu)

U navedenim sukobima možemo lako uočiti da su se vodili većinom na području afričkog i azijskog kontinenta. Afrika je kontinent posebno bogat različitim resursima. Visoki političari afričkih zemalja žive u iznimnom blagostanju, dok je narod vrlo siromašan. Korupcija je pravilo,a ne iznimka u Africi.

Globalnu ekonomsku krizu dugoročno gledano nije moguće riješiti ratovima. Poticanje i insceniranje ratova u cilju ekonomske dobiti bila je česta pojava u našoj bližoj prošlosti. Na taj način smo uspijevali održati prilično visok životni standard u Europi i Americi.

U budućnosti je potrebno naći nove puteve kojima ćemo izgraditi stabilnu svjetsku ekonomiju, te osigurati pravo na život i mir, te pravo svih na korištenje resursa bez obzira na kome kontinentu živimo.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić 

KAD POLITIKA KOLO VODI!

 

Utjecaj politike na ekonomiju države i životni standard građana

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 13.03.2015

 
Politika u ime građana upravlja zemljom. U nekim zemljama kroz predsjednika u drugima kroz premijera, te državnu vladu. Sabor odnosno parlament donosi zakone koji bi trebali služiti za dobrobit svih građana.

Profesionalni političari su državni službenici na određeno vrijeme, financirani iz državnog proračuna koji imaju zadatak voditi i unapređivati državu.

Političari imaju važan zadatak, a to je između ostaloga voditi ekonomiju zemlje na način da osiguraju građanima dostojanstven i socijalno siguran život.

Međutim u zadnje dvije godine smo svjedoci da su mnoge vlade pale jednim dijelom i zbog loše ekonomske situacije u pojedinim zemljama.

Postavlja se osnovno pitanje: “Zašto politika ne može jednostavnim metodama upravljati i unapređivati ekonomiju zemlje?”

Na to pitanje ima više odgovora. Mnogi stručnjaci ekonomije smatraju da u slobodnom kapitalističkom tržištu politika ne treba previše ulaziti u ekonomiju jer se tržište samo regulira. Po mome mišljenju samoregulacija kapitalističkog tržišta je samo djelomično moguća. Politika mora regulirati određene ekonomske elemente. Vrlo je važno da politika regulira minimalne mjesečne plaće u pojedinim zanimanjima kako se radni odnos ne bi pretvorio u robovlasnički odnos, a kapitalist u robovlasnika.

Važno je također da politika regulira stopu rasta mirovina, kako one ne bi znatno zaostajale za stopom inflacije.

Druga stvar gdje politika mora intervenirati u ekonomiji je nesrazmjerno podizanje cijena energije i hrane.

Pogotovo u zemljama koje imaju državnog ponuđača energije država može regulirati cijene po zakonu neškodljivosti, odnosno ekonomske pravednosti!

U zemljama koje imaju više ponuđača energije država treba osigurati poštenu tržišnu utakmicu, boriti se protiv monopola, te spriječiti po svaku cijenu stvaranje kartela u ponudi energije.

Protiv nesrazmjernog podizanja cijene hrane država može reagirati puštajući povremeno u prodaju “državne rezerve hrane” po nižim tržišnim cijenama. Na taj način postići će se zdravija konkurencija na tržištu, te držati jednim dijelom inflacija pod kontrolom. Vrlo je važno da država nadgleda monopoliste u proizvodnji i prodaji hrane (voće, povrće, žitarice, meso), te pod svaku cijenu spriječi stvaranje kartela u prodaji prehrambenih proizvoda.

Najnoviji poznati primjer stvaranja i djelovanja kartela otkriven je ove godine u Njemačkoj. Devet njemačkih tvrtki prije 10 godina stvorilo je kartel na tržištu krumpira, te su godinama diktirali i dogovarali previsoke cijene. U tom periodu nezakonito su stekli oko 1 milijardu eura. Kartel je direktno oštetio potrošače ali i uzgajivače krumpira koju su godinama plaćali previsoke cijene krumpira za konzumiranje, kao i sjemenskog krumpira.

Njemačke novine Frankfurter Allgemeine 11.05.2013 navodi da su kartel stvorile devet tvrtki, a neke od njih su: Heilmann AG, tvrtka Deyerling, Böhmer GmbH & Co.KG, Wild GmbH i Agropa GmbH.

Tvrtke koje su stvorile kartel pokrivaju oko 80% njemačkih potreba krumpirom. Sumnja se da je kartel sa prodajnim lancima dogovarao i previsoke cijene luka.

Njemački “Bundeskartellamt” vodio je istragu!

Zašto najčešće politika ne poduzima konkretne i potrebne zahvate u ekonomiji, nego sa strane promatra slijed događaja?

Za to također postoji više razloga. Jedan od razloga koji sam davno uvidio je da u kapitalističkim zemljama političari sjede u nadzornim odborima tvrtki, banaka i koncerana. Političari su za taj posao solidno plaćeni.

Ako nešto radimo za novac kako možemo nadzirati onoga tko nas plaća?

Odgovor na to pitanje mi do danas nije potpuno jasan.

Postoji vjerovanje da su političari samo marionete velikih koncerana i banaka, te da oni zapravo i nisu u mogućnosti samostalno donositi odluke koje služe dobrobiti narodu, nego donose odluke koje služe dobrobiti istinskih gospodara. Ako je to slučaj dovodi se u pitanje vjerodostojnost politike i političkog djelovanja.

Drugi vrlo važan segment koji sam uočio je da su visoki političari većinom pravnici, ponekad liječnici, a rjeđe ekonomisti ili inženjeri. Pravnici i liječnici su specijalizirani za zakone i medicinu, te im ekonomsko gospodarenje nije struka. Naravno da političari imaju mnogobrojne savjetnike, pa tako i savjetnike za gospodarstvo. Međutim nije isto kada političar donosim važnu ekonomsku odluku stvorenu na stručnom savjetu ili donosim važnu ekonomsku odluku koja je proizvod njegovog osobnog znanja i stručnosti iz područja ekonomije.

Mislim da je jednim dijelom osobno zanimanje i radno iskustvo političara razlog za povremeno donošenje pogrešnih političkih odluka u gospodarenju državom.

“Statista” nam prikazuje zanimanja zastupnika u njemačkom Bundestagu od 2005 – 2009 godine (napisano je prvih 7 od ukupno 25 zanimanja njemačkih zastupnika).

– Pravnici………………….………………………………………..143 zastupnika
– Učitelji u gimnaziji……………………………………………….34 zastupnika
– Politolozi………………..………………………………………….28 zastupnika
– Ekonomisti………………..……………………………………….26 zastupnika
– Inženjeri…………………………………………………………… 20 zastupnika
– Administratori…………….……………………………………… 19 zastupnika
– Socijalni radnici i pedagozi………………….………………….15 zastupnika

Vidljivo je da čak i u Njemačkoj koja je industrijska velesila i zemlja socijalne sigurnosti pravnici nadmoćno stoje na prvom mjestu sa ukupno 143 zastupnika u Bundestagu. Ekonomisti i inženjeri zauzimaju 4. i 5. mjesto.

U ekonomski slabije razvijenim zemljama situacija je još drastičnija. Visoki političari pravne struke još su zastupljeniji u parlamentu i vladi tih zemalja.

U Saveznoj Republici Njemačkoj i Republici Hrvatskoj godinama se smjenjuju na vlasti sa svojim koalicijskim partnerima Demokršćani i Socijaldemokrati. U Njemačkoj takvo vođenje politike ima pozitivan učinak. Njemačka stoji na samoj špici zemalja jakog industrijskog i inovacijskog napretka. Također socijalna stabilnost zemlje je na visokom nivou.

S druge strane Republika Hrvatska je zemlja mlade europske demokracije i mlade kapitalističke ekonomije. Prošlo je tek nepunih 25 godina od ukidanja bivšeg socijalističkog samoupravljanja i bivše socijalističke privrede. Ekonomska situacija u Hrvatskoj danas nije sjajna.

Međutim Republika Hrvatska kao nova članica Europske Unije ima sve preduvjete da pametnim vođenjem ekonomske politike zaustavi kotač krize i stagnacije, te ga pokrene u pozitivnom smjeru. Iskustva drugih zemalja članica, kao i financijska podrška Europske Unije, te marljivost hrvatskih građana trebale bi nam osigurati pozitivan ekonomski pomak.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

 Dražen Katić 

PREKO LEĐA POTROŠAČA!

Zašto plaćamo svake godine skuplju električnu energiju?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 16.03.2015

 
Tema električne energije kao proizvoda je sama po sebi vrlo interesantna.

Električna energija je proizvod koji svi mi koristimo. Ako ne živite na pustom otoku i nemate vlastito solarno postrojenje svaki mjesec ćete struju kupovati i plaćati po tarifi koju odredi isporučioc.

U Saveznoj Republici Njemačkoj postoji burza za prodaju električne energije u Lajpcigu gdje trgovci strujom kupuju proizvod, isporučuju ga krajnjem korisniku, te ostvaruju dobit preprodajom.

Trgovina strujom je ista kao trgovina krumpirom ili narančama. Struja se kupuje, te isporučuje kroz žice i transformatore koji su većinom u vlasništvu jednog od 4 državna koncerna u Njemačkoj. Kod struje postoji “potrošna cijena” i “temeljna cijena” i one zajedno formiraju prodajnu cijenu struje koju krajnji korisnik plaća. Potrošnu cijenu ubire isporučioc (preprodavač) struje kojeg smo mi odabrali, a temeljnu cijenu ubiru koncerni koji se bave pored isporuke iznajmljivanjem i održavanjem električne mreže.

U Njemačkoj trenutno postoji 1.150 poduzeća koja se bave isporukom električne energije. Svako to poduzeće ima svoju tarifu koju potrošači plaćaju. Nije sve to tako ni loše na prvi pogled.

Jedini problem koji se javlja usprkos liberaliziranom tržištu električne energije je da krajnji potrošač svake godine plaća sve skuplju i skuplju struju.

Kupovna cijena koju plaća isporučioc u Njemačkoj je oko 5 ct / Kwh, a prosječna cijena koju plaćaju danas krajnji potrošači je ca. 28,00 ct / Kwh.

Prodajna cijena struje za domaćinstva varira od ponuđača do ponuđača za nekih 1-2 ct, a industrijska struja oko 5 ct.

Vidljivo je da je dobit od preprodaje struje za domaćinstva oko ca. 10 ct / kwh. Prosječno domaćinstvo u Njemačkoj troši oko 2500 kwh/god.

Pozamašan profit isporučioca je jedan od razloga zašto nam cijena struje svake godine raste. Drugi razlog je povećana potrošnja struje. Mi svake godine trebamo sve više struje. Nedavno uvođenje električnih automobila na njemačke ceste doprinosi tome fenomenu. Također postupno zatvaranje nuklearnih elektrana pridonosi rastu cijene električne energije.

Postavlja se pitanje kako izbjeći svake godine sve veći i veći račun za struju. Jedan od načina je isključivanje “stand by” modusa uređaja u domaćinstvu. Npr. kada idemo spavati isključimo daljinskim naš televizor. On je isključen, ali ipak troši struju dok mi spavamo. To nazivamo “stand by” modus. Ako preko jedne razvodne utičnice sa prekidačem umrežimo naš TV, radio, kompjutor, muzičku liniju i sl., jednim pritiskom na prekidač razvodnika ćemo isključiti “stand by” modus uređaja koji neće biti napajani preko noći električnom energijom. Godišnje se u jednom domaćinstvu na taj način može uštediti 100 – 150 €.

Potrebno je oko tjedan dana da se naviknete isključivat i uključivat “stand by”, a tada Vam to postane normalno. Njemačku košta godišnje ukupan “stand by” oko 3 milijarde eura. Isključivanjem “stand by-a” sudjelujete u održivom razvoju Vaše regije i zemlje u cjelini. Korištenje štednih žarulja se također može utjecat na smanjenje računa za struju.

Ako imamo vlastitu kuću postavljanjem fotonaponskog sustava možemo ublažiti mjesečne troškove za struju. Fotonaponsko postrojenje nije baš jeftino, ali se već u sedam godina može isplatiti natrag, pa ostatak godina profitiramo kroz vlastitu proizvodnju električne energije.

“Statista” nam prikazuje porast svjetske potrošnje struje (u terawatt-ima) posljednjih 30 godina:

1980……………………..………………………..7.323,36
1985……………………..………………………..8.658,17
1990……………………..………………………..10.394,74
1995……………………..………………………..11.486,18
2000……………………..………………………..13.235,75
2005……………………..………………………..15.717,70
2010……………………..………………………..18.466,46

Porast svjetskog stanovništva, kao i snažan razvoj industrije (posebice Kina) uticao je na značajan porast potrošnje električne energije u svijetu.

“Statista” nam dalje prikazuje prosječnu mjesečnu cijenu električne energije za tročlanu obitelj u razdoblju od 1998 – 2013 (travanj) u Njemačkoj:

1998……………………..………………………..49,90 €
1999……………………..………………………..48,21 €
2000……………………..………………………..40,66 €
2001……………………..………………………..41,77 €
2002……………………..………………………..46,99 €
2003……………………..………………………..50,17 €
2004……………………..………………………..52,39 €
2005……………………..………………………..54,44 €
2006……………………..………………………..56,77 €
2007……………………..………………………..60,21 €
2008……………………..………………………..63,16 €
2009……………………..………………………..67,71 €
2010……………………..………………………..69,10 €
2011……………………..………………………..73,59 €
2012……………………..………………………..75,51 €
2013……………………..………………………..83,80 €

Od 2000. godine vidimo konstantan rast cijene električne energije. Cijena se do travnja 2013. udvostručila.

Električna energija ne poskupljuje samo u Njemačkoj već i u drugim zemljama.

U Republici Hrvatskoj od ove godine postoje tri veća ponuđača električne energije. Pored Hrvatske elektroprivrede (HEP) struju nude slovenski GEN-I, te njemački RWE.

GEN-I će u naredne dvije godine u Republici Hrvatskoj opskrbljivati 35 ministarstava i ureda državne uprave. GEN-I-ova struja za kućanstva trebala bi biti do 12,5 % jeftinija od HEP-ove, te prvi mjesec besplatna. Da li je zaista bilo tako?

Svoj dio na tržištu želi zauzeti i RWE sa otprilike 7-12% jeftinijom električnom energijom za kućanstva od HEP-a.

U tržišnoj utakmici pojeftinjenja struje želi se uključiti i Hrvatska elektroprivreda, te ponuditi 6-7% jeftiniju struju za kućanstva uz potpisani ugovor. Da li je zaista struja danas jeftinija?

Liberalno tržište električne energije omogućava tržišno natjecanje i mogućnost izbora isporučioca struje, međutim ne garantira godišnje smanjenje cijene električne energije.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

 Dražen Katić

OD NEOLITA DO DANAS!

O razvoju ekonomije od …do …

 

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 31. ožujak 2015

Mlađe kameno doba ili neolit je razdoblje u ljudskoj evoluciji prije metalnog doba s obilježjima razvoja poljoprivrede i stočarstva, pojavom stalnih nastambi tj. prijelaza sa nomadskog na sjedilački način života, te proizvodnjom keramičkog posuđa i kamenog oružja.

Po meni je neolit početak stvaranja ekonomije. Prvi puta da čovjek proizvodi nešto planski i u količinama većim od njegovih stvarnih potreba.

U brončanom dobu dolazi do usavršavanja oružja i oruđa za rad, te nakita ali ne više od kamena nego od bronce.

Željezno doba koje je bilo preteća prvoj industrijskoj revoluciji obilježava upotrebu, oblikovanje, te kovanje željeza u svrhu proizvodnje proizvoda šire upotrebe (oružje i alati za rad). Može se reći da je u metalno doba čovjek već bio “mali poduzetnik”!

Prva industrijska revolucija, odnosno izum parnog stroja okreće svijet na glavu. Mašine više ne pokreću životinje nego stroj radi samostalno. Stroj može proizvesti daleko više od čovjeka, feudalizam polako isčezava, a dotadašnji kmetovi preko noći postaju slobodni ljudi odnosno najamni radnici.

U to doba se proizvodi još više nego što čovjeku treba. Proizvodi se višak. Razvija se trgovina. Rađajuju se prva osiguravajuća društva, banke, plaćanje plemenitim metalima polako zamjenjuje papirni novac.

Druga industrijska revolucija, odnosno izum motora sa unutarnjim izgaranjem okreće svijet ponovo na glavu. Konjske zaprege zamjenjuje automobil. Čovjek ne treba više pomoć životinje da bi se kretao.

Vojna industrija iskorištava izum i proizvodi prvo oklopno vozilo, te se javlja prvi zrakoplov i podmornica. Ekonomija počinje cvjetati. Izum rendgenskog uređaja, penicilina, telegrafa, pa poslije telefona i tv-a dovode do rađanja potrošačkog društva. Istražuje se svemir, otkrivaju se novi zakoni fizike, rađa se intranet, a poslije i njegov nasljednik internet.

Potrošač živi jako dobro. Po mome mišljenju od 1960. do 1990. godine čovjek nikad bolje i kvalitetnije nije živio na ovome planetu i taj životni standard ne možemo više ponoviti.

Devedesetih godina svijet se ponovo okreće na glavu. Padom komunizma u mnogim zemljama rađa se demokracija, te se proširuje kapitalizam. Od 1990. godine do danas su se vodili mnogobrojni ratovi u cijelom svijetu. Razlog je bio u većini slučajeva imperijalističkog karaktera. Raste glad u svijetu i razdor između bogatih i siromašnih se svakodnevno povećava. Glavni dobitnici su banke i veliki koncerni. Političari nemaju utjecaj na raspodjelu svjetske dobiti.

Internet koji je nakon intraneta razvijen u Pentagonu jasno pokazuje prisustvo treće informacijske revolucije. Generacije mladih ljudi pokazuju da su u potpunosti ovladali software-om i informatičkom tehnikom.

Informacija kao proizvod danas najviše utječe na promjenu našeg svijeta, čovjekove svijesti i njegovo daljnje evoluiranje. Iphone, tablet, laptop su uređaji kojima se služe djeca od najranije dobi. Znanstvenici govore o programima koji će samostalno razmišljati i osjećati. Robotika ugradjuje umjetne dijelove tijela ljudima, razmišlja se o kolonijalizaciji drugih planeta, čipiranju ljudi, kloniranju, razvija se genetski inženjering.

Čovjek žudi i dalje za poboljšanjem životnog standarda, političari govore o izlasku iz krize, povećanju proizvodnje i oporavku svjetske ekonomije.

Mnogi danas imaju malo ili ništa, a malo njih posjeduje gotovo sve. Danas 0,1 posto ljudi upravlja sa 81% ukupnog kapitala na ovome planetu. Milijarda ljudi nema pitku vodu i nema što jesti. Toliko se hrane baca u smeće da bi svakog dana njome mogli nahraniti sve gladno stanovništvo.

Nameću se slijedeća pitanja:

Kakvu ekonomiju trebamo izgraditi da mi bolje živimo, a da ne “uzimamo” od drugih?

Ima li na ovom planetu dovoljno dobara za sve nas?

Kako možemo zaustaviti imperijalističke ratove?

Da li je održivi razvoj naša budućnost i riješenje globalne ekonomske krize?

Ako ste uspjeli čitajući dosadašnje teme doći do ovih pitanja pokušajte o njima malo razmisliti. Možda već imate odgovore na neka od njih.

Naša zajednička budućnost ovisi o svima nama. Kako ćemo sutra živjeti ne ovisi o predsjednicima država, Top menadžerima i vlasnicima koncerana i banki. Naša budućnost ovisi o 7 milijardi stanovnika na našem planetu. Nemojte zaboraviti da ste i Vi jedan od njih i da ste i Vi jednako važni za našu zajedničku budućnost.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

KAKO POKRENUTI RAZVOJ?

Održiva ekonomija i indikatori za mjerenje održivog rasta Republike Hrvatske

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 13. travanj 2015

 
Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige „Posljednja ruža hrvatska”:

„Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica” Hans Carl von Carlowitz u kome govori da”..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti“!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom “Naša zajednička budućnost”, više poznatom kao “Brundtlandovo izvješće”, u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkog) …“Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe.”

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:

1. Ekonomska komponenta
2. Socijalna komponenta
3. Ekološka komponenta

Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda.

Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije.

Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete (LED) itd.

Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.

U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila.”

U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje održivog razvoja ide nešto teže.

„Statista” (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):

Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%

Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje gdje se reciklira te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi “ne-održivom” razvoju našeg planete.

„Statista” nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):

Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%

„Statista” obrađuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajući slijedeće pitanje:

Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?

Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanika
Ne, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanika
Bez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika

„Statista” nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno ekološke proizvodnje (podaci 2014.):

Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%
Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%

Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:

1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:

Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije „Budućnost kakvu želimo”. Više pod linkom. 

2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:

Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”

ZAGREB, 4. 3. 2014.

U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”, kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj – United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe”. Više možete vidjeti pod  linkom.

Održivi razvoj ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija ili politika. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.

Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogućava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.

Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim” proizvodima i dobrima.

Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Održivi razvoj u Republici Hrvatskoj ima vrlo veliku važnost kako u području očuvanja prirodnih ljepota, racionalnom korištenju prirodnih resursa, tako i u području brige i zbrinjavanja starijih i nemoćnih osoba, zapošljavanju mladih te brizi za predškolsku generaciju.

Ekonomija Republike Hrvatske nalazi se trenutačno na samome dnu. Daljnji pad ekonomije doveo bi do nelikvidnosti države i državnog bankrota.

Vrlo važno pitanje za sve nas je: Kako pokrenuti ekonomski razvoj Republike Hrvatske?

Ekonomiju Republike Hrvatske možemo usmjeriti u pravcu “Održive ekonomije” ili je dalje držati na kursu “Klasične neoliberalne ekonomije” koja se polako samourušava. Održiva ekonomija ima u Hrvatskoj potencijal, preduvjete i perspektivu.

Održivu ekonomiju možemo sagledati kroz slijedeći primjer!

Tvornica “XY” bavi se proizvodnjom proizvoda i na taj način sudjeluje u ekonomskom razvoju Republike Hrvatske. Zapošljava 50 radnika koji stanuju u bližoj okolici tvornice. Tvornica za proizvodnju proizvoda koristi sirovine iz Republike Hrvatske premda ih nešto skuplje plaća od sirovina iz uvoza. Gotove proizvode visoke kvalitete većinom izvozi u Europu, Aziju i Ameriku. Jednim dijelom tvornica proizvodnjom pokriva i potrebe Republike Hrvatske. Tvornica “XY”ostvaruje svake godine dodatnu dobit. Dodatna dobit se investira u daljnji razvoj, kupovinu najmodernijih strojeva i opreme, te socijalne projekte. Tvornica ima vlastiti vozni park od 5 automobila srednje klase od kojih su dva “Smarta na električni pogon“. U augustu 2014. tvornica je zbog izuzetno dobrog poslovanja ostvarila nadprosječnu dobit (ekstra profit). Jedan dio te dobiti podijeljen je recipročno na sve zaposlenike tvornice. Na taj način je omogućeno da “roditelji zaposlenici” mogu svoju djecu nesmetano opskrbiti sa školskim knjigama i priborom za novu školsku godinu.

Prošle godine tvornica “XY” je financijski pomogla dovršenje gradskog vrtića. Na taj način je roditeljima zaposlenicima, ali i drugim građanima otvorena dodatna perspektiva u zbrinjavanju djece najmlađe dobi. Tvornica isplaćuje redovito plaće svojim zaposlenicima. Bolovanja radnika su gotovo na minimumu. Tvornica “XY” financijski nagrađuje svoje radnike u području inovacija i unapređenja tehnološkog procesa.

Proizvodi tvornice u skladu su sa svim europskim i svjetskim standardima. Posebno se pažnja poklanja ekološkoj komponenti proizvedenih proizvoda, te zaštiti radnika na radu i zaštiti okoliša.

Tvornica “XY” planira za iduću godinu od ostvarenog profita financirati mali “Eko park” koji bi bio na uživanje građanima i zaposlenicima tvornice. O održavanju parka brinuli bi se članovi obližnje ekološke udruge.

Navedeni primjer tvornice “XY” koja sudjeluje u Održivoj ekonomiji je naravno modificiran. Međutim on jasno pokazuje da pored ekonomske komponente (profit), tvornica ostvaruje socijalnu komponentu (financijsko nagrađivanje radnika, proporcionalnu raspodjelu ekstra dobiti, zufinanciranje gradskog vrtića, planirana izgradnja “Eko parka”), te jasno izraženu ekološku komponentu (ekološko proizvedeni proizvodi, zaštita okoliša)!

Iz navedenog primjera jasno je vidljivo da Održiva ekonomije nije “nemoguća misija”. Ona nudi perspektivu kako sadašnje tako i nadolazećih generacija. Održiva ekonomija ne uništava prirodu već se pažljivo koristi njenim resursima. Ona se brine za svoje zaposlenike i sugrađane. Održiva ekonomije nije megalomanska proizvodnja proizvoda već redovita isporuka naručenih proizvoda.

ODRŽIVI RAZVOJ MJERI SE SLJEDEĆIM INDIKATORIMA:
A. INDIKATORI EKOLOŠKE KOMPONENTE

1. Poboljšanje zaštite okoliša (Mjeri se emisija ugljičnog dioksida u tonama po broju stanovnika)

2. Proizvodnja električne energije fotonaponskim sustavima (Mjeri se u ukupno instaliranim kilovatima fotonaponskih sustava po broju stanovnika)

3. Volumen motoriziranog osobnog prometa (Mjeri se u broju osobnih automobila na 1.000 stanovnika)

4. Racionalno korištenje zemljišnih površina (Mjeri se u postotku zemljišnih površina sa izgrađenim stambenim objekatima i prometnicama u odnosu na ukupnu zemljišnu površinu)

5. Jačanje zaštite nacionalnih parkova, parkova prirode, te spomenika kulture (Mjeri se u postotku zaštićenih površina u odnosu na ukupnu zemljišnu površinu)

B. INDIKATORI EKONOMSKO-SOCIJALNE KOMPONENTE

1. Smanjenje nezaposlenosti (Mjeri se u ukupnom broju nezaposlenih po spolu)

2. Visoki nivo kvalifikacije, prekvalifikacije i dokvalifikacije (Mjeri se po broju kvalifikacija, prekvalificija i dokvalifikacija na 1.000 zaposlenih)

3. Stvaranje novih radnih mjesta (Mjeri se u postotku zaposlenih na ukupan broj stanovnika između 18 i 65 godina)

4. Kvaliteta medicinske usluge (Mjeri se po broju liječnika na 1.000 stanovnika)

5. Visina nivoa sigurnosti (Mjeri se po broju evidentiranih kaznenih djela na 1.000 stanovnika)

6. Kvalitetna ponuda gradskih knjižnica (Mjeri se po ukupnom broju ponuđene literature, video zapisa, zvučnih zapisa, muzike, dnevnih novina, časopisa na 1.000 stanovnika)

7. Visina nivoa obrazovanja (Mjeri se po broju učenika koji su nakon završenog obaveznog osmogodišnjeg školovanja nastavili i završili srednju školu)

8. Poboljšanje socijalnih, sportskih i slobodnih aktivnosti za djecu i omladinu (Mjeri se u godišnjem proračunu za djecu i omladinu u odnosu na ukupni godišnji proračun općine ili županije)

C. INDIKATORI “ZA MJERENJE ODRŽIVOSTI” U OPĆINAMA I ŽUPANIJAMA

1. Ujednačena naseljenost (Mjeri se u broju doseljenih i iseljenih stanovnika u određenom vremenskom periodu na 1.000 stanovnika, odnosno migracijskim saldom)

2. Zastupljenosti žena u lokalnoj politici – npr. općinske ili gradske vjećnice (Mjeri se postotkom zastupljenosti žena u lokalnoj politici)

3. Energetski menadžment (Mjeri se po potrošnji energije u općinama i županijama po m2 uporabnih površina – stanovanje, radni i poslovni prostori u kilovatima)

4. Ekološki menadžment (Mjeri se u postotku utrošenog recikliranog papira koji koriste za svoje printere i fotokopirne uređaje općinski i županijski uredi)

5. Javni proračun – javna potrošnja (Mjeri se u postotku javnog duga općina i županija na broj stanovnika)

6. Demokratski anganžman (Mjeri se u postotku izlaska građana na glasovanje na lokalnim izborima – općinski izbori – izbori za načelnike i gradonačelnike)

7. Volonterski angažman (Mjeri se po broju registriranih udruga, volonterskih centara i slobodnih inicijativa građana na 1.000 stanovnika)
Navedenim indikatorima možemo vrlo precizno izmjeriti nivo održivosti u općinama i županijama, a samim time i nivo održivog razvoja naše zemlje.

Samu “Održivu ekonomiju” u nekoj općini ili županiji možemo također izmjeriti koristeći se indikatorima:

1. Ekološke komponente

2. Ekonomsko-socijalne komponente

Klasična neoliberalna europska ekonomija koju mi danas prakticiramo u svim zemljama Europske Unije robuje bankarskom i krupnom kapitalu. Ona se mjeri jednim jedinim indikatorom – profitom i mega profitom. Takva neoliberalna ekonomija je autodestruktivna. Ona ignorira u potpunosti ekološku, a jednim dijelom i socijalnu komponentu. Kontinuiranim i nekontroliranim iscrpljivanjem prirodnih resursa neoliberalna europska ekonomija se gasi poput svijeće koja ubrzano dogorijeva. Klasični neoliberalni europski kapitalizam u potpunosti ignorira glavni postulat održivog razvoja “Međugenereacijsku solidarnost“. Takav kapitalizam živi na račun budućih generacija.

Ako nas jednog dana djeca budu pitala “Zašto smo se tuširali i prali automobile pitkom vodom?”, zar ćemo im odgovoriti da je to bilo potpuno normalno u doba neoliberalnog europskog kapitalizma!

S druge strane održivi razvoj koji se bazira na “Održivoj ekonomiji” ima za cilj dostojanstven i zdrav život građana, te “potrebama” iniciranu proizvodnju dobara, hrane i usluga.

U idućem članku ćemo podrobno analizirati indikatore za mjerenje održivog razvoja, odnosno “Održive ekonomije” u gradovima, općinama i županijama.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

POTONUTI ILI OKRENUTI KURS!

Pojedinačno definiranje indikatora za mjerenje održivog razvoja u Hrvatskoj

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 20. travanj 2015

 
Republika Hrvatska je nakon rušenje socijalizma krenula putem kapitalizma i počela izgrađivati neoliberalnu ekonomiju.

Ratom osiromašena i razrušena zemlja počela je izgrađivati novi sistem u kome danas mali broj građana posjeduje velikim dijelom financijski kapital. To je dodatan šok građanima Republike Hrvatske koji su očekivali pravedniji ekonomsko-politički sistem od bivšeg socijalizma. Srednja klasa bivšeg socijalizma je u zadnjih 25 godina gotovo u potpunosti nestala.

Novo društvo u kome građani Republike Hrvatske danas žive nudi: veliku nezaposlenost pogotovo mlade generacije, neisplaćivanje osobnih dohodaka, odlazak kvalificirane i visokokvalificirane radne snage u inozemstvo, siromaštvo umirovljenika i životnu bezperspektivu.

Da li će Republika Hrvatska i dalje ostati u tonućem brodu neoliberalnog kapitalizma ili će u potpunosti okrenuti kurs i početi ploviti u pravcu “Održive ekonomije” pokazati će nadolazeće vrijeme.

Mi ćemo se pozabaviti u ovome tekstu sa “budućnošću” kako sadašnjih tako i nadolazećih generacija.

Definirati ćemo i opisati svaki indikator pojedinačno kojim se mjeri “Održivi razvoj”, ali i “Održiva ekonomija”.

Održiva ekonomija je uži pojam i sastavni dio održivog razvoja. Održiva ekonomija u najgrubljim crtama znači neškodljivi način proizvodnje iniciran narudžbom. To je proizvodnja koja omogućava efikasno poslovanje bez stvaranja “mega profita”. Održivi razvoj je vrlo širok pojam koji se po meni odnosi na uravnotežen i neškodljiv način života, proizvodnje i potrošnje svakog stanovnika našeg planeta. Razvoj je jedino održiv ako ne nanosi štetu nadolazećim generacijama.

A) INDIKATORI EKOLOŠKE KOMPONENTE:

INDIKATOR – “POBOLJŠANJE ZAŠTITE OKOLIŠA”

Mjeri se u emisiji ugljičnog dioksida u tonama po broju stanovnika. Pored metana ugljični dioksid pripada u osnovne krivce za globalno zatopljenje planete odnosno stvaranja “efekta staklenika”.

“09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).

U zadnjih 800. 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm.”

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Povećanje temperature do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Sa 2 dodatna stupnja razina mora i oceana bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.

Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora i oceana dignuti više od jednog metra.

Samim tim može doći do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći naš kontinent.

Podizanje razine mora i oceana iznad jednog metra prouzročilo bi potapanje najmanje 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini.

Takav porast razine mora i oceana uzrokovao bi velike seobe naroda, nove ratove za zemlju i vodu. Bio bio destabiliziran cijeli političko-ekonomski sistem na našem planetu, proširile bi se bolesti i gladi.”

Ugljični dioksid nastaje izgaranjem fosilnih goriva i njihovih derivata.

Ugljični dioksid uzrokuju:

– Termoelektrane koje spaljivanjem ugljena ili plina proizvode električnu energiju i toplinu

– Spalionice smeća

– Industrijska proizvodnja koja koristi fosilna goriva za grijanje, pokretanje strojeva i proizvodnju električne energije

– Transport putnika i robe “vozilima na unutarnje izgaranje”

– Korištenje osobnih automobila na unutarnje izgaranje

– Upotreba “električnih osobnih automobila” i “osobnih automobila na goruće ćelije” koji se napajaju električnom energijom proizvedenom spaljivanjem fosilnih goriva

– Grijanje domaćinstava ugljenom, loživim uljem, plinom i ogrijevnim drvom

Smanjenje emisije ugljičnog dioksida je osnovni zadatak, posebice industrijskih zemalja u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Industrijske zemlje su se 2010. godine usuglasile na zajedničkom projektu “Dva stupnja celzijusa – cilj“. To znači da globalno zatopljenje planeta ne bi smjelo prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje tj. godine 1850. Konkretno to znači da do 2050. godine industrijske zemlje trebaju postupno prijeći na održivi način proizvodnje, potrošnje i života građana. U brojkama je to emisija od maksimalno 2 tone ugljičnog dioksida na godinu po stanovniku industrijskih zemalja.

Primjerice u 2010. godini Savezna Republika Njemačka je imala emisiju od 9,1 tone ugljičnog dioksida po stanovniku. U skladu s projektom “Dva stupnja celzijusa – cilj” Njemačka treba do 2050. godine smanjiti emisiju ugljičnog dioksida po stanovniku za preko 80%.

Na koji se način općine i županije u Republici Hrvatskoj mogu uključiti u projekt “Dva stupnja celzijusa – cilj”?

Republika Hrvatska u usporedbi sa Saveznom Republikom Njemačkom ima slabije razvijenu industrijsku proizvodnju, a samim time i manju emisiju ugljičnog dioksida prouzrokovanog industrijom.

S druge strane Savezna Republika Njemačka ima velike privatne i industrijske površine popločene fotonaponskim panelima, te na taj način u proizvodnji struje i topline koristi u dobroj mjeri obnovljive izvore energije. U Republici Hrvatskoj je u zadnjih par godina popularizirana “solarna energija”. Čak pojedine općine i gradovi nude subvencije građanima prilikom postavljanja solarnih panela na vlastito krovište. Također se subvencionira i proizvodnja tople vode solarnim putem. U tome području se može daleko napredovati. Za razliku od Njemačke, Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu. Samim time i veću iskoristivost solarnih panela, odnosno veću proizvodnju električne energije i topline po kvadratnom metru od Njemačke.

Procjena je da u Republici Hrvatskoj građani imaju oko 10.000 € ušteđevine po stanovniku. Jedna od mogućnosti ulaganja ušteđenog novca je i ulaganje u vlastito solarno postrojenje. Dobiveni renditi prodajom energije HEP-u veći su od kamata na štednju ili kamata na oročenu štednju koje nude banke.

Republika Njemačka pritisnuta zakonima u zadnjih nekoliko godina ulaže ogromna sredstva u izolaciju izgrađenih zgrada. Nove zgrade moraju od početka biti građene sa propisanom izolacijom. Poznato je da ogromna količina ugljičnog dioksida nastaje grijanjem stambenih i radnih prostora. U tom segmentu se ponovo pruža prilika općinama, županijama, ali i građanima da prilikom sanacije fasade stambene ili poslovne zgrade korisno ulože financijska sredstva u izolaciju. Ta uložena sredstva su investicija, a ne trošak pošto se u narednim godinama smanjenim računom za grijanje ta sredstva ubrzano vraćaju vlasniku.

Republika Njemačka je zacrtala da do 2020. godine ima 1 milijun električnih vozila na svojim ulicama. Shodno tome u njemačkim gradovima nije više rijetkost vidjeti ili koristiti električna vozila.

Projekt “Car to go” stavio je na raspolaganje građanima grada Štutgarta 400 električnih automobila tipa “smart”. Za upotrebu električnog smarta potrebno se jednom registrirati, te sa korisničkom karticom koju dobijete nakon registracije plaćate upotrebu vozila. Republika Hrvatska nema autoindustriju i ne može razmišljati i djelovati u okvirima poput Njemačke. Za našu zemlju je interesantno da kao turistička destinacija pratimo trend elektromobiliteta.

Električna vozila su za sada prilično skupa. Elektro-smart košta oko 20.000 eura. To je za građane Republike Hrvatske priličan novac. Međutim općine i županije, te turističke zajednice prilikom obnove voznog parka mogu razmisliti da novi vozni park obnove bar jednim električnim vozilom.

Danas postoje i električni bicikli koji su znatno jeftiniji od automobila. Za ca. 1.500 eura možete kupiti solidan elektrilnični bicikl. To je prilika za općine i gradove uzduž Jadrana da iznajmljivanje bicikala i mopeda dopune iznajmljivanjem električnih bicikala. Samim time će učiniti hrvatski turizam atraktivnijim, zrak u gradovima čišćim, te će ravnopravno krenuti u korak sa projektom “Dva stupnja celzijusa – cilj”!

U Republici Hrvatskoj mnoga kućanstva imaju po dva osobna automobila. Ako ponekad ostavimo automobil na parkiralištu ili u garaži, te obavimo kupovinu namirnica pješice ili biciklom smanjit ćemo individualnu emisiju ugljičnog dioksida, a učiniti i nešto dobro za vlastito zdravlje. Djecu trebamo motivirati da po lijepom vremenu u školu ide pješice ili biciklom, a da javni prijevoz koriste u kišovite i zimske dana.

Republika Njemačka je donijela zakon o postupnom napuštanju proizvodnje električne energije nuklearnim putem. Republika Hrvatska koristi veliki dio električne energije proizvedene u nuklearnoj elektrani “Krško”. U planu je i gradnja novih termoelektrana na ugljen ili plin u našoj zemlji. Da li je to ispravan poslovni i ekološki potez dalo bi se diskutirati. Tek kada iscrpimo prirodne (regenerativne) mogućnosti za proizvodnju električne energije i topline , tek tada možemo razmišljati o neophodnoj “dopuni” proizvodnje energije iz fosilnih goriva. U Republici Hrvatskoj o tako bitnoj stavci kao što je energija trebao bi odlučiti hrvatski narod putem referenduma. Referendum o budućoj proizvodnji energije u Republici Hrvatskoj bi bio svrsishodan.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

NEZAMJENJIVO SUNCE!

Indikator-“proizvodnja električne energije fotonaponskim sustavima”– Mjeri se u ukupno instaliranim kilovatima fotonaponskih sustava po broju stanovnika.

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 25. travamk 2015

 
“Sunce nam poklanja besplatnu energiju. Bez sunčeve svjetlosti i topline bio bi nezamisliv život na našem planetu. Sunce isijava u jednome danu 10.000 puta više energije nego što je mi ljudi i sva druga živa bića možemo potrošiti u cijeloj godini. Stari drevni narodi su štovali sunce kao božanstvo. Poznat je bio bog sunca “Ra” u starome Egiptu.

Danas je moguće putem solarnih panela proizvesti vrlo eficijentno električnu energiju i toplinu.

Zemlje Europske Unije su se obavezale da će do 2020. godine udio električne energije iz obnovljivih izvora iznositi 20%, 2030.-30%, a 2050. najmanje 50%. Sunčeva energija pored energije vode i vjetra pripada u osnovu obnovljivih izvora energija. Također proizvodnja energije putem spaljivanja organskih tvari, a jednim dijelom i smeća “zakonski” se smatra proizvodnjom iz obnovljivih izvora. Da li to možemo akceptirati kao energiju iz obnovljivih izvora na svakom od nas je da odluči.

Znanstvenici tvrde da će sunce sijati narednih 4,5 milijarde godina. Iz tog razloga ne trebamo biti u brizi da će u skoroj budućnosti taj izvor energije nestati.

Danas u mnogim zemalja postoje atraktivne subvencije za sve koji se odluče investirati u solarnu energiju.

U većini Europskih zemalja možete višak proizvedene struje isporučiti državnom energetskom koncernu koji se nalazi u vašoj zemlji, te za to dobiti financijsku naknadu koja je garantirana ugovorom, a proizlazi iz Zakona o obnovljivim izvorima energije.

Investiranjem u solarnu energiju činite dobro i cijelom našem planetu. Teži se zaustaviti globalno zatopljenje, odnosno da prosječna temperatura na zemlji ne pređe granicu od dodatnih 2 stupnja celzijusa. Ako to uspijemo ostvariti razina mora i oceana do kraja ovog tisućljeća će se dignuti za maksimalno 1 m, a to je još uvijek dobar preduvjet da mi i buduće generacije možemo nastaviti lijep život na našem planetu.

Korištenje solarne energije je jedno od naših najjačih oružja u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Njemačka nije baš zemlja koja obiluje brojem sunčanih sati. Prije bi se reklo da obiluje brojem oblačnih i kišnih dana. Prosječan broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu u Saveznoj Republici Njemačkoj iznosi 950 sati. Daleko sunčanije europske zemlje su Italija, Portugal, Španjolska i Grčka. U tim zemljama prosječan broj sunčanih sati se penje čak do 1600.

Usprkos niskom broju sunčanih sati Nijemci su 2011. godine ostvarili kvotu od 20 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Nedostatak u suncu nadomjestili su proizvodnjom struje iz vjetra i vode, kao i spaljivanjem biološke mase.”

Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?

Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati od Njemačke. Prosječan broj sunčanih sati na godinu po metru kvadratnom u našoj zemlji iznosi 1200 sati.

U južnoj Dalmaciji i na otocima je još povoljnije stanje. U tim dijelovima Hrvatske broj sunčanih sati može se popeti čak do 1500.

U prijašnje vrijeme gotovo da nije bilo za vidjeti u našoj zemlji na krovovima fotonaponske panele za proizvodnju struje. Ono što se ponegdje vidjelo bili su solarni sustavi za grijanje tople vode.

U zadnjih par godina u Hrvatskoj se pojavilo više tvrtki koje nude postavljanje fotonaponskih sustava za proizvodnju struje na privatne kuće, ali i na državne objekte. Cijena jednog fotonaponskog sustava bolje kvalitete za prosječnu veličinu krovišta od 10 m2 se danas kreće između 17.000 i 25.000 €. U to je uračunana dokumentacija i svi troškovi.

Pošto je to još uvijek prilično visoka cijena za veći broj hrvatskih građana, neke od tvrtki nude “sistem najma” gdje mušterija iznajmljuje svoje krovište na 14 godina, a nakon tog roka preuzima u vlasništvo fotonaponski sustav. Nakon tih 14 godina mušterija koja je postala vlasnikom sustava može koristiti dobivenu električnu energiju za vlastite potrebe ili ju prodavati državi.

Birokratska prepreka u realizaciji postavljanja fotonaponskih sustava je ishodovanje dokumentacije. Da bi dobili odobrenje za “povlaštenog proizvođača električne energije” morate u Republici Hrvatskoj ishodovati veći broj različitih dozvola koje koštaju preko 1.000 €.

Što se tiče fotonaponskih panela, oni se danas većinom kupuju u Kini. Kina je najveći proizvođač fotonaponskih sustava na svijetu, te proizvodi panele prilično dobre kvalitete. Iskoristivost panela nove generacije je oko 40 godina.

Također i njemačke tvrtke kupuju panele u Kini, te ih postavljaju u Njemačkoj i drugim zemljama.

Pored fotonaponskih panela za proizvodnju električne energije potrebno je posjedovati i transformator struje kao i dodatno električno brojilo koje pokazuje koliko je struje proizvedeno i ubačeno u državnu mrežu. Ako struju koristimo za osobnu potrebu tada moramo dodatno imati i akumulatore.

Kod proizvodnje tople vode solarnim putem koristi se druga vrsta panela. Ispod tih panela nalaze se cijevčice kroz koje prolazi posebna vrsta ulja koje se vrlo lako zagrijava i dugo zadržava toplinu. To ulje grije bojler sa vodom.

Interesantno je napomenuti da moderni solarni sustavi proizvode električnu energiju i kada je oblačno, čak i kada pada kiša, međutim smanjenim kapacitetom.

Po meni solarni sustavi za proizvodnju struje zauzimaju mjesto ispred hidroelektrana i vjetrenjača.

Gradnjom hidroelektrana i vjetrenjača mijenjamo prirodni okoliš, te unosimo neravnotežu u ekološki sustav.

Pored toga običan građanin nije u mogućnosti u privatnom vlasništvu posjedovati veliku hidroelektranu ili polje vjetrenjača. S druge strane solarni sustavi su u današnje vrijeme svima dostupni, naravno ako posjedujete svoje vlastito krovište.

Solarna energija ima veliku prednost, a to je da se može koristiti “decentralno”. To znači da jedna osamljenu kuću u Lici ili Dalmatinskoj zagori gdje nikada nije sprovedena javna energetska mreža može koristiti struju proizvedenu solarnim panelima. To je ogromno veselje za baku i djeda koji već desetljećima živi u kući bez priključka struje te modernih električnih uređaja.

Solarni paneli se mogi instalirati na općinske i županijske zgrade, bolnice, škole, sportske dvorane, zgrade privatnih poduzeća, na crkve i župne zgrade, na garaže, te naravno na privatne krovove kuća i stambenih zgrada.

Njemačka savezna pokrajina “Baden – Württemberg“ postavila je visoki cilj da do 2050. godine 80% energije proizvodi iz obnovljivih izvora. Na kraju 2012. godine u toj pokrajini bilo je instalirano oko 0,4 kw solarnih panela po stanovniku.

Republika Hrvatska ima prirodne uvjete, državne poticaje, te ekološki osvještene građane kao temelj za odličan razvoj solarne proizvodnje energije u skoroj budućnosti.

Proizvodnja električne energije fotonaponskim sustavima je važan indikator za mjerenje održivosti, ali i pokazatelj tehničkog napretka, ekološke svijesti i “pametnog” investiranja.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

ŠTO VOZIMO I KAKO KORISTIMO ZEMLJU!

Indikatori ekološke komponente za mjerenje održivog razvoja Republike Hrvatske

(Volumen motoriziranog osobnog prometa; Racionalno korištenje zemljišnih površina; Jačanje zaštite nacionalnih parkova,)

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30. travanj 2015

Indikator  – volumen motoriziranog osobnog prometa

Mjeri se u broju osobnih automobila na 1.000 stanovnika. Ne uključuju se mopedi, električni bicikli i sl. Povećanjem broja osobnih automobila povećava se i korištenje zemljišta za parkirne prostore, emisija ugljičnog dioksida, buka itd.

U Baden-Württembergu je do 2005. godine broj osobnih vozila na 1.000 stanovnika rastao, ali se u narednim godinama počeo smanjivati. Tako je 2012. godine u Baden-Württembergu bilo oko 600 osobnih automobila na 1.000 stanovnika.

Što je dovelo do pojave smanjenja broja osobnih automobila na 1.000 stanovnika od 2005. do danas?

Smatram da je razvoj ekološke svijesti zadnjih godina doprinio smanjenju broja osobnih automobila. Pored toga vrlo važnu ulogu su odigrale mnogobrojne alternativne ponude koje zamjenjuju posjedovanje osobnog automobila kao na primjer:

– rent-a-car
– car sharing
– car2go

Razvojem ekološke svijesti ljudi korištenje osobnog automobila zamjenjuju gradskim prijevozom, električnim biciklom, pedelecsom ili pješačenjem. U gradovima Štutgartu i Ulmu građanima stoji na raspolaganju “car2go” projekt. U samom Štutgartu je građanima svakodnevno dostupno 400 električnih smartova sa besplatnim parkirnim mjestima. Čak je i dugogodišnji glavni gradonačelnik grada Štutgarta prof.dr. Wolfgang Schuster korisnik “car2go” projekta i ne posjeduje vlastiti osobni automobil.

Posjedovanje ili ne posjedovanje osobnog automobila nije uvijek stvar statusa ili financija. Ekološka svijest je u nekim slučajevima presudna. Mi danas u velikim gradovima u prosjeku koristimo osobni automobil 5%, a 95% ostaje parkiran u garaži ili na parkiralištu. To je još jedna stavka koja mnoge ljude odbija od posjedovanja osobnog automobila, te potencira korištenje alternativnih mogućnosti.

Godinama sam koristio osobni automobil u Štutgartu i paralelno kupovao svaki mjesec mjesečnu kartu za javni prijevoz. Motiv kupovine mjesečne karte je bio da mi je do centra grada trebalo 5-10 minuta vožnje automobilom, a traženje slobodnog parkirnog mjesta je trajalo i do pola sata. Ponekad mi je umjesto 5-10 minuta vožnje automobilom od centra grada do stana trebalo i do 60 minuta. Razlog je bio velika gužva na cesti. Automobilom sam vozio daleko sporije nego da idem pješice. Pored svega navedenog automobil sam koristio samo jednom tjedno za odlazak u kupovinu ili obavljanje drugog posla. Nakon toga sam odlučio kupovati mjesečnu kartu za javni prijevoz. Na posao i u grad sam tada odlazio javnim prijevozom, dok je automobil stajao na parkiralištu.

Uvijek sam bio veliki obožavatelj lijepih automobila. Grad Štutgart ima dvije automobilske industrije: Daimler AG i Porsche AG. Grad je prepun skupocjenih osobnih automobila. Međutim kada zbrojite sve troškove koji nastaju posjedovanjem vlastitog osobnog automobila (kojeg vrlo rijetko koristite) možete shvatiti zašto je trend u Baden-Württembergu krenuo u pravcu korištenja alternativnih mogućnosti osobnog prijevoza.

Osobni automobil je oduvijek bio i ostati će vrlo važan statusni simbol. U Republici Hrvatskoj je posjedovanje osobnog automobila također statusni pokazatelj. Čak i bolje stojeće tvrtke i državna uprava kupuju skupocjene automobile da bi prezentirale svoj status. Nerijetko u našoj zemlji u familijama postoje i dva osobna automobila. Republika Hrvatska nema automobilsku industriju, izuzevši pojedinačnu maloserijsku proizvodnju električnih automobila (tvrtke Rimac i Dok-Ing). Međutim ljubav prema osobnim automobilima nije ništa manje nego kod Nijemaca.

“Broj ukupno registriranih cestovnih vozila u Hrvatskoj 2013. iznosio je 1.902.630, što je za 0,4 posto više u odnosu na 2012. godinu, pri čemu je broj prvi put registriranih vozila porastao za 15,3 posto, na 67.511, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku.
Pritom je broj registracija osobnih vozila porastao za 0,2 posto, na 1.448.299. Broj prvi put registriranih osobnih vozila u 2013. iznosio je 46.563, što u odnosu na 2012. predstavlja porast za 14,1 posto.

U vlasništvu fizičkih osoba je 1.302.376 osobnih vozila, a od toga ih je lani 32.038 registrirano prvi put.

Gornje citirani tekst govori o porastu broja osobnih automobila u 2013. godini u odnosu na prethodnu godinu. Republika Hrvatske još nema toliko rasprostranjenu alternativnu ponudu posjedovanju osobnog automobila. S vremenom će se širiti elektromobilitet, pa se može očekivati uslijedećim godinama u našoj zemlji slični projekti poput „car sharinga“ i „car2go“.

Posljednjih godina zamjetio sam osjetno jačanje ekološke svijesti građana naše zemlje, pa je za pretpostaviti u budućnosti i povećanje javnog (gradskog) i željezničkog prijevoza putnika, te korištenje bicikala, električnih automobila, te pješačenje.

Indikator – racionalno korištenje zemljišnih površina

Mjeri se u m²/ha površine koje se koriste za izgradnju stambenih i poslovnih prostora u odnosu na ukupnu površinu županije ili općine.

Pošto su ukupne zemljišne površine „ograničeni resurs“ prilikom planiranja i izgradnje stambenih i poslovnih prostora županije i općine trebaju povesti brigu o dva važna faktora:

1. Stvarna potreba stanovništva za novim stanovima, prodajnim centrima, poslovnim i radnim prostorima

2. Zaštita i umjerena upotreba zemljišnih površina kao „važnog resursa“

Nekontroliranom i pretjeranom upotrebom zemljišnih površina za gradnju činimo nepovratnu štetu u pravcu:

– gubitka obitavališta za biljke i životinje, te samim tim i redukciju flore i faune
– gubitka površina za uzgoj voća, povrća, žitarica, te ispašu sitne ili krupne stoke
– redukciju pčelarstva
– smanjenja apsorbcije vode „kišnice” ili topljenog snijega, te samim tim smanjenje količine pitke vode iz donjih slojeva zemljišne kore

Njemačka pokrajina Baden-Württemberg je 2012. godine imala udio izgradnje stambenih i prometnih površina u odnosu na ukupnu površinu pokrajine od gotovo 32%. Njemačka vlada je u okviru strategije održivog razvoja odlučila da do 2020. godine uporabu površina za izgradnju stanova i prometnica svede na 30 hektara /danu na području cijele Savezne Republike. Shodno tome pokrajina Baden-Württemberg ima za cilj minimirati uporabu površina na 3 hektara / danu do 2020. godine.

Do sada je upotreba zemljišnih površina iznosila oko 6,7 hektara / danu. Dugoročni cilj koji si je postavila pokrajina Baden-Württemberg je „Nula-neto cilj“, a to znači, koliko objekata se sruši (u m²) toliko će se novih objekata i prometnica sagraditi.

Taj cilj ukazuje na jaku želju za prosperitetom održivog razvoja. Ono šta sam ja primjetio u gradu Štutgartu je da se agresivno zadire u nove zemljišne površine, te nemilosrdno grade novi prodajni prostori i ogromne pjesačke zone pokrivene betonskim, odnosno kamenim pločama.Također sam primjetio da je u samome centru grada sve manje zelenila, manje drveća i manje travnatih površina.

U ljetnim danima kada prigrije sunce postaje neizdrživo isijavanje topline iz gradskog betona, tako da stariji građani mogu tek navečer izići iz svojih stanova. Po meni gradŠtutgart vodi potpuno krivu politiku gradnje i uređenja prostora, redovito ne pitajući građane za njihovo mišljenje i želje.

U toj politici jedino dobro zarađuju poduzeća i tvrtke koje obavljaju radove po nalogu grada Štutgarta. Taj fenomen je postao javna tajna, pa se zna da određenipolitičari gaje „uski kontakt“ sa građevinskim firmama koje se redovito angažiraju za izvođenje radova u gradu.

Moje je mišljenje da postoji prevelika destrukcija flore u samome centru grada Štutgarta, a time i faune, nedovoljna cirkulacija svježeg zraka, te preučestala pojava alergija kod male djece i odraslih osoba koje žive u centru grada. Grad Štutgart je niz godina vodeći grad u Njemačkoj povisokoj koncentraciji CO2 i drugih štetnih oksida.

Sadašnja vlast u Štutgartu koju čini koalicija Socijaldemokrata i Stranke zelenih nije učinila potrebne mjere da se stane na kraj zagađenju grada. Bivši glavni gradonačelnik grada prof.dr. Wolfgang Schuster (CDU) se zalagao zaekološki osvješteni grad, za razvoj elektromobiliteta i uporabu električnih bicikala, te pješačenje.

Nadam se da će ova kratka priča o gradu Štutgartu pozitivno utjecati na političare hrvatskih županija i općina, tako da prilikom uporabe zemljišnih površina za novogradnju posebno vode računa o ovom vrlo važnom indikatoru – „Racionalnom korištenju zemljišnih površina“!

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”.

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

ZAŠTITIMO PRIRODU I SPOMENIKE!

Indikator: jačanje zaštite nacionalnih parkova prirode te spomenika kulture

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina,  04. svibanj 2015

Ovaj indikator se mjeri u površini (ha) zaštićenih nacionalnih parkova, parkova prirode i spomenika kulture u odnos na ukupne površine.

Indikator podrazumijeva zaštitu:

– parkova prirode
– spomenika kulture (stare zgrade i građevine, dvorci, stare drvene ili kamene kuće, spomenici, itd.)
– nacionalnih parkova
– posebno zaštićenih biotopa

Savezna njemačka pokrajina Baden-Württemberg je 1990. godine imala 1,2% zaštićenih površina u odnosu na ukupnu zemljišnu površinu. Dvanaest godina kasnije zaštićene površine su iznosile 2,5%, značajno ispod prosjeka Savezne Republike Njemačke (ca. 4,5%). Potpuno je jasno da je industrija i vrlo gusta naseljenost odnijela svoj danak u Baden-Württembergu. Kakva je daljnja strategija očuvanja i zaštite parkova prirode i spomenika kulture u toj pokrajini meni za sada nije poznato.

U blizini glavnog željezničkog kolodvora u Štutgartu postoji ruševina iz srednjeg vijeka “Alte lust Haus” koja do danas nije rekonstruirana. Često se pitam zašto grad koji posjeduje toliko novca i toliko jaku industriju ne investira jedan dio sredstava u rekonstrukciju i obnovu te građevine. Rekonstrukcija građevine bi upotpunila kulturnu ponudu grada Štutgarta.

Indikator “Jačanje zaštite nacionalnih parkova i parkova prirode, te spomenika kulture” igra za Republiku Hrvatsku ogromnu važnost. Ta se važnost pored ekološke i kulturološke komponente ocrtava i u domaćem bruto društvenom proizvodu. Pošto je najvažnija gospodarska grana Republike Hrvatske turizam, taj indikator treba vrlo često koristiti za mjerenje i usporedbu.

Također u Republici Hrvatskoj treba razmotriti mogućnosti zaštite novih parkova prirode ili biotopa.

Spomenuti ću jedan primjer. Ja sam rođen u Dugoj Resi. Kroz taj mali grad protječe rijeka Mrežnica. Za vrijeme socijalističkog samoupravljanja u pogonu je bila “Pamučna industrija Duga Resa” koja je ispuštanjem kemikalija redovito zagađivala rijeku. Privatizacija 90. godina dovela je do potpunog gašenja pamučne industrije te su poslovni prostori i zgrade pripali privatnicima.

Pozitivan aspekt gašenja Pamučne industrije u Dugoj Resi je da od strane pamučne ne postoji više zagađivanje rijeke kemikalijama. Modernizacijom otpadnih voda više se “otpadne vode” ne ispuštaju u rijeku, već se na propisan način ekološki zbrinjavaju. Sve navedeno dovelo je do pojave ekološke rehabilitacije rijeke, te do obnove flore i faune. Zadnjih godina se zamjećuje u rijeci Mrežnici “riječni rak” (lat. Astacus astacus) za koga je specifično da obituje u vrlo čistoj vodi.

Nekoliko zadnjih godina priča se među građanima Duge Rese da će jedan dio rijeke Mrežnice (područje Zvečaja) biti proglašeno parkom prirode. Do danas se to nije dogodilo. Vjerovatno proces proglašenja mora proći vrlo stroge ekološke uvjete. Proglašenje dijela rijeke „Mrežnice“ parkom prirode donijelo bi prosperitet lokalnom stanovništvu kako u ekološkom tako i u ekonomskom smislu.

To je samo jedan od primjera kako u Republici Hrvatskoj treba težiti i boriti se za dodatne „zaštićene površine“. Republika Hrvatske nikada neće imati razvijenu industriju poput Savezne Republike Njemačke. Međutim dobro je da je tako. Industrija donosi radna mjesta i ekonomsku stabilnost, ali nemilosrdno uništava prirodu. „Čista industrija” je tek na svome začetku.

Strateški plan Republike Hrvatske treba biti daljnji razvoj i profesionalizacija nacionalnog turizma, zaštita prirode te otvaranje novih radnih mjesta u „cijelogodišnjoj turističkoj ponudi“!

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“