PROGRESIJA SIROMAŠTVA!

 Neravnomjerna raspodjela financijskog kapitala

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 09. siječnja 2015.

Siromašni imaju svaki dan sve manje, a bogati sve više. Poznato je da “novac privlači novac”, međutim postavlja se pitanje što će zapravo dogoditi na kraju ako se pretoči i tih 19 % financijskoga kapitala bogatima?

Da li je zapravo ta cijela priča o financijskom kapitalu jedna iluzija, a novac samo trik kojim se ostvaruje određeni cilj?

Danas postoji samo 2% novca u fizičkom obliku (papirni novac i kovanice), a 98% je prebacivanje brojeva sa jednog bankovnog računa na drugi, odnosno virtualne transakcije putem internetskog plaćanja i plaćanja karticama, čekovima i sl.

Da li ste ikad pomislili da nestane “internet” kako bi tada bilo financijsko bogatstvo raspodijeljeno? Vi dođete u Vašu banku i želite podignuti Vaših 1.000 eura, a bankar vam da samo 20 € i kaže :”To je vaš novac, ostatak ćete dobiti kada opet budemo imali internet”!

Novi fenomen je da čak i u Švedskoj koja je glasila kao izuzetno socijalno uređena zemlja dolazi do sve jačeg rascijepa između bogatih i siromašnih.

Raspodjela bogatstva se definira “Gini indeksom”. Razvio ga je talijanski statističar Corrado Gini po kome je indeks i dobio naziv. Kada je bogatstvo potpuni jednako među svima raspoređeno Gini indeks je tada 0. Kada je sve bogatstvo u rukama samo jedne osobe, Gini indeks tada iznosi 100. Što je Gini indeks manji, to je bogatstvo ravnomjernije raspoređeno.

U 2011 godini Gini indeks je iznosio kao što slijedi:

– Norveška 22,9
- Švedska 24,4
– Hrvatska 31,0
– Europska Unija 30,7
– SAD 48,0
– Kolumbija 58,8

U Republici Hrvatskoj je raspodjela bogatstva približna kao i u Europskoj Uniji. U Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi i Africi je bogatstvo prilično neravnomjerno raspoređeno, te postoje vrlo visoke razlike između bogatih i siromašnih.

Nakon brojnih statističkih podataka u ovom poglavlju još uvijek ostaje ključno pitanje:

“Kako je 0,1 % posto stanovništva u zadnjih 150 godina došlo u posjed 81% ukupnog kapitala?

Na to pitanje do danas nisam našao jasan odgovor. Vjerojatno se radi o cijelom nizu čimbenika, događaja, te raznih zakona koji su omogućili stvaranje tolike neravnomjerne raspodjele. Činjenica je da cijeli svijet trpi progresiju siromaštva.

Što će se dogoditi ako ostalih 19% kapitala prijeđe u ruke bogatih?

Da li je moguće taj proces zaustaviti, te na koji način?

Dosadašnja borba protiv siromaštva urodila je jedino daljnjim kontinuiranim povećavanjem siromaštva.

Da li je ta borba bila fingirana ili je vođena na krivi način?

Nadam se da će netko od Vas čitatelja naći odgovore na postavljena pitanja.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvezane knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

BITI MAJKA I POSLOVNA ŽENA!

BITI MAJKA I POSLOVNA ŽENA!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 14.01.2015

Ova tema zahvaća u sve većem broju žensku populaciju.

Prije je svijet bio jednostavan. Muškarci su išli na posao, radili cijeli dan i donosili novac kući, a žene su odgajale djecu.

Sedamdesetih godina pojavio se pokret “emancipacije” i svijet se preko noći okrenuo na glavu. Žena domaćica je preuzela djelomično mušku ulogu i pokazala svoje kvalitete.

Pogotovo na području određenih zanimanja dogodilo se čudo. Do tada takozvana “muška zanimanja” pala su u ruke nježnijem spolu. Žene su postale profesionalni vojnici, inženjeri, vozači autobusa, piloti, kirurzi itd.

Pojava emancipacije je dodatno poljuljala mušku patrijarhalnu poziciju, jer su u nekim ekstremnim slučajevima uloge muškarca i žene u potpunosti zamijenjene.

Završni udarac “patrijarhatu” donijela je ekonomska kriza 90-tih godina koja egzistira do danas. Puno muškaraca je izgubilo zaposlenje, te su morali zamjenski preuzeti ulogu “rada u kućanstvu”. Žene su bile prisiljene ići raditi.

Zbog sve manjih primanja i sve skupljeg životnog standarda danas često obadva supružnika moraju ići na posao. Nerijetko muškarci preuzimaju i dio porodiljskog dopusta, pogotovo ako žena ima veća primanja od muškarca.

Tradicionalno je žena bila ta koja je odgajala djecu i bila kod kuće. Taj svijet više ne postoji. Sve više žena preuzima rukovodeće funkcije u politici i privredi. To su radna mjesta koja često zahtijevaju dvanaestsatno, a ponekad i duže radno vrijeme.

Međutim, kod kuće dijete želi majku.

Kako to spojiti?

Jesu li danas djeca žrtve ekonomske krize i karijere pod svaku cijenu?

Kod mojih poznanika je prije 12 godina bila slična situacija. Moj poznanik je izgubio posao i bio otpušten iz tvrtke kao tehnološki višak. Njegova supruga je bila zaposlena kod grada Štutgarta, te imala tzv. “siguran posao”. Znači egzistencija im nije bila u pitanju. Dobili su prvo jednu bebu, a dvije godine kasnije i drugu.

U Njemačkoj porodiljski dopust se ne plaća, pa žene nerijetko ostaju kraće vrijeme na porodiljskom, te odlaze ponekad i nakon 6 mjeseci ponovo na posao.

Kada se poznanikova supruga ponovo vratila na posao djeca su još bila mala. Zaposlenici koji rade za grad Štutgart imaju najčešće radno vrijeme od 09.00 do 17.00 sati. Međutim ako radite za grad, često se događa da zbog obima posla i nedovoljnog broja zaposlenika prekovremeni sati postaju pravilo, a ne iznimka. Pogotovo ako radite na nekoj rukovodećoj funkciji 9 do 10 sati dnevno je česta svakodnevnica.

Ta sudbina je pogodila i suprugu mog poznanika. Zbog prirode posla obavljala je privremeno funkciju zamjenice šefa, a nakon određenog vremena i službeno postala zamjenica. Dolazak sa posla je bio često između 18.00 i 20.00 sata navečer, te ponekad i rad vikendom. Djeca su odlazila u vrtić, kasnije počela u školu, rijetko viđajući svoju mamu. Poznanik je bio kod kuće, te preuzeo glavnu brigu o djeci, te rad u kućanstvu.

Danas su djeca velika i cjelodnevni rad njihove mame nije im više problem. Međutim kada sam bio u posjeti dok su djeca još bila mala, nebrojeno puta su pitala gdje je mama i kada će se vratiti s posla?

Znači da otac koji je bio cijeli dan na raspolaganju djeci nije mogao kompenzirati nedostatak socijalnog kontakta djece sa njihovom majkom.

Moja sestra i ja smo odrasli u nešto boljoj situaciji. Kod nas su obadvoje roditelja radila, a bili su raspoređeni u suprotne smjene, tako da nam je jedan od njih bio uvijek polovicu dana na raspolaganju. U toj situaciji su zapravo trpili naši roditelji jer su se vrlo rijetko viđali.

Koji bi bio zapravo idealan model po kome će žena zadovoljiti svoju potrebu “ići na posao”, a istovremeno imati vremena za odgoj svoje djece?

U današnjoj ekonomskoj krizi u kojoj čovjek mora biti zadovoljan ako uopće ima posao, teško je tražiti idealan model koji bi u praksi bio primjenjiv.

Model po kome muškarac radi puno radno vrijeme, a žena 4 sata dnevno, te ostatak provodi sa djecom bi bio teoretski idealan. Međutim vrlo je teško naći poslodavca koji će pristati da njegov rukovodeći kadar dolazi samo par sati na posao.

Ako bi poslodavac i pristao na to, tada biznis žena ne bi mogla ispuniti dnevne rukovodeće zadatke na poslu, te bi ostatak dana morala raditi kod kuće. U tom slučaju ne bi se mogla adekvatno posvetiti odgoju djece.

Prema Državnom zavodu za statistiku u Republici Hrvatskoj je u 2011. godini radilo sa visokom i višom školskom spremom:

– Žene 26,0 %
– Muškarci 18,3%

U političkoj vlasti 2012. u Republici Hrvatskoj je bila slijedeća raspodjelaa:

– Dužnosnici, visoki državni i javni službenici – žene 29,6%, muškarci 70,4%
– Veleposlanici – žene 14,5%, muškarci 85,5%

Nezaposlenost u 2012. prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je iznosila:

_ Žene 53,1%
– Muškarci 46,9%

U Pravosuđu je 2011. bio slijedeći odnos sudaca – žena i muškaraca:

– Suci vrhovnog suda – žene 48,8%, muškarci 51,2%
– Suci općinskih sudova – žene 70,4%, muškarci 29,6%
– Suci trgovačkih sudova – žene 68,0%, muškarci 32,0%
– Suci prekršajnih sudova – žene 72,0%, muškarci 28,0%
– Suci županijskih sudova – žene 58,0%, muškarci 42,0%
– Suci ustavnog suda – žene 38,5%, muškarci 61,5%

Obrazovanje 2011. pokazuje slijedeći omjer:

– Magistri znanosti, magistri i sveučilišni specijalisti – žene 56,9%, muškarci 43,1%
– Doktori znanosti – žene 56,8%, muškarci 43,2%

Iz statistike Državnog zavoda je za zaključiti da su žene u Hrvatskoj dobro obrazovane, te primjereno zastupljene u privredi i sudstvu, a nešto manje na političkim funkcijama.

Na koji način te poslovne žene usklađuju posao sa odgojem djece najbolje bi nam one same mogle odgovoriti. Iz tih odgovora bi se sigurno mogla napisati još jedna zanimljiva knjiga!

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvezane knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

KAKO JE NA VRHU?

Alfa menadžer i njegov utjecaj na tvrtku

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 21. siječanj, 2015.

 
Tražeći temu za ovo poglavlje došao sam na gore navedenu ideju, te pokušao preko googla pročitati nešto više o toj temi. Upisao sam u google “alfa rukovodilac”, poslije “alfa menadžer”, te dobio rezultat pretrage nulu. Na hrvatskom jeziku o tom pojmu nije napisana ni jedna riječ.

Međutim temu ćemo ipak obraditi.

Alfa ljudi su rođeni vođe. Bilo da se nalaze u politici, vojsci, ekonomiji, medicini …oni su uvijek prvi.

Traže najviše ali najviše i daju.

Nas zanima kako utječe jedan “alfa rukovodilac” na tvrtku u kojoj je zaposlen. Alfa čovjek je također čovjek sa svojim vrlinama i manama. Znači nije nepogrešiv.

Općenito karakteristike koje obilježavaju alfa čovjeka, tj. rukovodioca su slijedeće:

– samouvjeren (posjeduje visoko samopouzdanje)
– visoko inteligentan
– postavlja visoke zahtjeve
– vrlo direktan u komunikaciji
– visoko discipliniran
– potiskuje emocije

Pošto je alfa menadžer čovjek od krvi i mesa, sa svojim manama i prednostima, on može pozitivno ali i negativno utjecati na poslovanje tvrtke u kojoj je zaposlen.

Tvrtka koja je uposlila alfa menadžera profitira njegovim radom kroz slijedeće prednosti koje on posjeduje:

 – ciljno odlučivanje
– izražena intuicija
– postizanje zacrtanih rezultata
– visoko zacrtavanje ciljeva
– poticanje drugih na uspješan rad
– visoka osobna produktivnost
– fokusiranost i objektivnost u poslu

 Međutim,, tvrtka koja je uposlila alfa menadžera mora računati i sa slabostima koje on nosi u sebi:

 – nestrpljiv u odlučivanju
– ne prihvaća tuđe mišljenje
– ne uočava važne detalje<
– preveliki pritisak na podređene
– rezultat navedenog je moguća demotivacija suradnika i podređenih

Svi mi koji imamo radno iskustvo sigurno smo se u našem poslu bar jednom sreli sa “alfa tipom rukovodioca”.

Četiri temeljne funkcije menadžmenta su:

1. Planiranje

2. Organiziranje

3. Vođenje

4. Kontrola

Za menadžere je opće poznato da imaju iznad prosječna primanja. Da li su ta primanja opravdana ili ne, o tome bi se moglo dugo diskutirati. Posebno su dobro plaćeni visoki menadžeri banaka i autoindustrije, kao i energetskih koncerana.

Njemačke novine Augsburger Allgemeine 14. juna 2013 prikazale su listu najbolje plaćenih menadžera u Njemačkoj u 2011. godini. Redoslijed je slijedeći:

1. Martin Winterkom (VW AG) – godišnje primanje 16,5 milijuna eura

2. Josef Ackermann (Deutsche Bank) – godišnje primanje 9,4 milijuna eura

3. Peter Löschner (Siemens AG) – godišnje primanje 8,7 milijuna eura

4. Dieter Zetsche (Daimler AG) – godišnje primanje 8,6 milijuna eura

5. Wolfgang Reitzle (Linde AG) – godišnje primanje 6,7 milijuna eura

6. Jürg Gerßmann (REW) – godišnje primanje 6,4 milijuna eura

7. Norbert Reithofer (BMW AG) – godišnje primanje 6,1 milijuna eura
8. Herbert Hainer (Adidas) – godišnje primanje 5,9 milijuna eura
9. Kasper Rorsted (Henkel) – godišnje primanje 5,4 milijuna eura
10. Frank Appel (Deutsche Post) – godišnje primanje 5,2 milijuna eura

Portal “Poslovni savjetnik.com” je 16.05.2011 na svojoj stranici objavio listu najbolje plaćenih menadžera u Republici Hrvatskoj, kako slijedi:

1. Franjo Luković, Zagrebačka banka, te Božo Prka, Privredna banka, procjena oko 90.000 kuna/mjesečno

2. Emil Tedeschi, Atlantik grupa, 87.900 kn/mj i menadžerski bonus 2,7 milijuna kuna

3. Ivica Mudrinić, Hrvatski telekom, 83.300 kn/mj i menadžerski bonus 666.200 kn

4. Irena Jolić Šimović, Hrvatski telekom, 62.900 kn/mj i menadžerski bonus 92.200 kn

5. Božidar Poldrugač, Hrvatski telekom, 59.900 kn/mj i menadžerski bonus 225.700 kn

6. Branka Skaramuča, Hrvatski telekom, 55.300 kn/mj i menadžerski bonus 215.700 kn

Iz prikazanih lista vidimo da su menadžerska primanja i bonusi astronomske sume.

Prosječna plaća u Njemačkoj prema Saveznom uredu za statistiku je 28.000 eura godišnje. Godišnja plaća šefa Volkswagena Martina Winterkoma je 16,5 milijuna eura. Uz malo matematike dolazimo do zaključka da prosječni radnik u Njemačkoj da bi zaradio godišnju plaću gospodina Winterkoma mora raditi 600 godina. Prosječna plaća u Republici Hrvatskoj iznosi 5.000 kn. U omjeru sa menadžerskim plaćama i bonusima u Republici Hrvatskoj prosječna zarada radnika je premala.

Prva zemlja koja se referendumom pobunila protiv nerealno visokih menadžerskih primanja bila je Švicarska. Povod referendumu je bio menadžer Daniel Vasella koji je prilikom odlaska iz tvrtke Novartis trebao dobiti otpremninu od 60 milijuna eura kao nadoknadu da se u budućnosti ne zaposli kod konkurencije. U ožujku 2013. Švicarci su izišli na referendum, te se sa 67,9% glasova odlučili protiv visokih isplata menadžerima. Inicijativa poduzetnika i neovisnog političara Thomasa Mindera protiv visokih menadžerskih primanja prethodila je referendumu.

Inicijativa je zahtjevala da:

– Dioničari sami odlučuju o primanjima menadžera
– Otpremnine menadžera u milijunskim iznosima trebaju biti zabranjene
– Za nepoštivanje zakona kazna zatvora do tri godine i novčana kazna

Zahtjevi “Minderove inicijative” u slijedeće dvije godine trebali bi biti zakonom regulirani.

Primanja Top menadžera su nerealno visoka. Isplatom tog novca direktno se oštećuje tvrtka. Veliki koncerni gotovo da vode natjecanje tko će svoje menadžere više platiti, te na taj način pokušavaju osigurati vodeću poziciju u branši. To je štetna pojava kojoj se treba suprotstaviti i u zemljama Europske Unije, a ne samo u Švicarskoj.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

SOCIJALNI KONTAKTI I POSLOVANJE!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 27.01.2015.

 
Socijalni kontakti su za nas ljude jednako bitni kao hrana i piće.

Francuski kralj Ludwig XIV je u srednjem vijeku sproveo eksperiment sa novorođenom djecom. Djeca su bila redovito hranjena i previjana međutim, sa njima se nije smjelo pričati, te su bila potpuno sama, zaključana u sobi. Kralj Ludwig XIV je tim eksperimentom htio utvrditi da li su djeca sposobna sama razviti materinski jezik bez da se sa njima komunicira. Rezultat eksperimenta je bio da su djeca poumirala.

Tragični eksperiment je pokazao da socijalni kontakt i komunikacija za nas ljude igraju životno važnu ulogu.

Socijalne kontakte dijelimo na fizičke socijalne kontakte i virtualne socijalne kontakte.

Fizički socijalni kontakt je kada sa prijateljima odemo na nogometnu utakmicu ili sa prijateljicom na jutarnju kavu.

Izumom telefona, kasnije interneta i mobitela omogućen je virtualni socijalni kontakt. To znači da kad telefoniramo ili kad elektronski pišemo sa našim prijateljima kontaktiramo virtualno!

U posljednjih 5 godina došlo je do eksplozije društvenih mreža koje nam nude i omogućavaju virtualne socijalne kontakte. Neke od mreža su besplatne, druge se plaćaju. Neke imaju poslovni karakter, druge pak zabavni!

Neke od društvenih mreža koje imaju poslovni karakter su:

–  Xing
– Google plus
– Facebook (Poslovni profili)
– Linkedin

 Društvene mreže zabavnog karaktera su:

 – Facebook (Privatni profili)
– My Face
– Twitter
– Skype / You Tube

 Mi ćemo reći par riječi više o društvenim mrežama poslovnog karaktera!

Već se godinama pitam koji je ispravan omjer u participiranju fizičkog i virtualnog socijalnog kontakta. Prije sam mislio da je jedan ili dva sata dnevno maksimum koji smijemo participirati u virtualnoj komunikaciji. Kako je obim posla tijekom godina poprimao sve više virtualni karakter, moje mišljenje se također mijenjalo. Danas znam da ne postoji pravilan omjer.

Sve dok virtualna komunikacija ne poprimi obilježje “ovisnosti” sve je u redu. Poslovno gledano postoji ogromna korist od virtualne komunikacije. U zadnje dvije godine mnoge tvrtke nude “virtualno školovanje” i “virtualne seminare”, a sve zahvaljujući specijalnim programima za održavanje virtualnih konferencija! Ta nova tehnologija uveliko smanjuje troškove školovanja pošto se sudionici seminara (konferencije) mogu nalaziti čak na različitim kontinentima pred svojim računalom.

Socijalni kontakti igraju u poslovanju bitnu ulogu kao i u privatnim životu. U poslovnim društvenim mrežama sreću se ljudi koji imaju prvenstveno za cilj poslovanje. Čim imamo više socijalnih kontakata u poslovnoj društvenoj mreži povećava se mogućnost da ćemo naći kupca za naš proizvod, pronaći adekvatno radno mjesto, pronaći projekt ili investitora. Prva poslovna društvena mreža sa kojom sam se ja susreo bila je Xing.

Na jednom seminaru koji se 2007. održavao u Štutgartu voditelj seminara mi je predložio da napravim poslovni profil u Xingu. Registracija je bila besplatna kao i prvih mjesec dana korištenja mreže.

Napravio sam uz njegovu pomoć profesionalni poslovni profil koji postoji još i danas i koji je moja poslovna osobna iskaznica. U njemu se nalazi cijeli moj životopis tako da potencijalni “kontakti” na jednostavan način vide odgovara li moj profil njihovim poslovnim željama i potrebama.

Nakon nekoliko dana dva moja poznanika i ja na istom seminaru smo osnovali jednu poslovnu grupu.Dali smo joj naziv “Umwelt-Verkehr-Neue Tehnologie” ili skraćeno UVNT GRUPA.U grupi smo načinili poglavlja sa raznim poslovnim temama, na više jezika o kojima se moglo pisati i diskutirati. Svakodnevno se povećavao broj članova. Članovi su bili studenti, inženjeri, profesori, novinari, pravnici, ekonomisti itd.

Nakon što smo prikupili prvih 200 članova grupe, organizirali smo i prvi susret “u živo u Štutgartu” u jednom lijepom kafiću. Prva tema je pored neobaveznog čavrljanja bila diskusija o industriji i novim tehnologijama.

Grupa se bavila, a bavi se još i danas sa tri temeljna područja:

– Elektromobilitet i nove tehnologije
– Obnovljivi izvori energije
– Održivi razvoj

Grupa ima internacionalni karakter. U prvih par godina održali smo 25 sastanaka, seminara i predavanja u Štutgartu, nekoliko skupova u Minhenu, Hamburgu, Berlinu, Zagrebu.

Ugostili smo različite predavače sa fakulteta, razne tvrtke, sudjelovali na bezbrojnim skupovima, predavanjima, seminarima, kongresima.

Volonterskim radom u UVNT GRUPI stekao sam bezbrojne “socijalne kontakte”. Neki su prerasli u prijateljstva.

Na seminarima i predavanjima koja smo održavali došlo je do poslovnog povezivanja pojedinaca kao i tvrtki. To je bio jedan predivan period u kome sam bio prisutan kao organizator ili kao gost.

UVNT GRUPA postoji i danas. Članovi se više sastaju virtualno i razmjenjuju iskustva, potrebe i informacije u poslovanju. Prije nekoliko mjeseci dok sam bio u šetnji u Štutgartu sreo sam jednog člana, te smo kratko popričali o radu grupe. On je bio prisutan na dosta sastanaka koje smo održali. Upitao me kada će biti novi skup! Odgovorio sam: “Kada pronađemo kvalitetnu temu sastanka ili kvalitetnog referenta organizirat ćemo skup”.

UVNT GRUPA danas broji preko 2700 članova iz različitih zemalja, te različitih poslovnih profila. Grupa ima tri moderatora koji vode komunikaciju i organiziraju susrete.

I danas kada sudjelujem na nekom kongresu iz područja novih tehnologija ili održivog razvoja, ispunjavajući prijavnicu prijavljujem se kao član UVNT GRUPE. Često sam naziv grupe izaziva zanimanje drugih sudionika, te nerijetko moram objašnjavati što znači skraćenica UVNT GRUPA.

Socijalni kontakti u poslovanju igraju vrlo važnu ulogu. Oni omogućavaju pronalaženje novih poslovnih partnera, proširenje proizvodnje i poslovnu komunikaciju.

Svima onima koji su privatnici ili zaposlenici u društvenom ili privatnim sektoru savjetovao bi da naprave svoj poslovni profil u nekoj od poslovnih društvenih mreža. Taj profil je Vaša poslovna osobna iskaznica koja će Vam zasigurno pomoći u daljnjem poslovanju.

Kada smo mi osnovali UVNT GRUPU ona je bila jedna od prve tri grupe u Xingu koja se bavila temom održivog razvoja. Danas postoje stotinu takvih grupa. Uvijek je lijepo biti “pionir” u nekom području, te svojim iskustvom i znanjem uputiti i druge na ispravan poslovni put.

Ono što je najvrjednije u poslovanju, to je iskustvo. Njega ne možete posuditi, kupiti ili iznajmiti. Iskustvo morate proživjeti. Ono je individualno i služi razvoju pojedinca kako u privatnom tako i u poslovnom životu.

Svijet u kome živimo postaje sve virtualniji i zato ako još nemate svoj poslovni profil napravite ga odmah nakon čitanja ovog poglavlja!

 Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

INTUITIVNO ILI RACIONALNO?

Kako donositi poslovne odluke?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 03.02.2015

 
Poznato je da u visokom (top menadžmentu) menadžeri većinu odluka ne donose racionalnim zaključivanjem nego intuitivno!

Top menadžment je najviša razina menadžmenta. On donosi najvažnije odluke za koncern i odgovoran je za njegovo poslovanje.

Što je to zapravo intuitivno, a što racionalno odlučivanje?

Evo jednostavan primjer! Odlučili smo ići u šetnju šumom. Put nam nije poznat ali vjerujemo da se nećemo izgubiti. Nakon dužeg vremena glavni put na kome se nalazimo račva se (razdvaja) u dva dijela.

Kojim dijelom krenuti?

Razum će nas pokušati orijentirati prema mahovini, suncu ili zvijezdama ako je već pala noć. Također će naš razum zapovjediti da izvadimo iphone iz džepa i preko GPS-a pronađemo put kući.

Intuicija će nam tiho reći “kreni lijevo ili desno”.

Koji ćemo odgovor poslušati? Racionalan ili intuitivan?

Intuicija je sposobnost osjećanja (primanja) signala u vezi rješavanja nekog problema. Intuitivni signal, odnosno prvi signal koji dobijemo iz podsvjesnoga je uvijek ispravan. Ljudi intuiciju često poistovjećuju sa “osjećajem iz trbuha”!

Čovjek kao medij uvijek dobije ispravan intuitivni signal (odgovor na problem ili situaciju). Mi ćemo taj signal ispravno interpretirati samo ako smo mi kao prijemnik sposobni primiti informaciju.

Često se događa da intuitivno poslani signal iz podsvijesti, u našem primjeru “Top menadžer” nije u mogućnosti primiti. Postoji više razloga da čovjek signal ne može primiti, odnosno da intuicija ne funkcionira.

Razlozi su slijedeći:

– neispavanost ili preveliki umor
– konzumirani alkohol
– velika ljutnja ili srdžba
– osobni problemi
– bolest
– strah (blokira intuiciju)
– izuzetna dominacija ega

Kao što sam već naveo Top menadžment odlučuje većinom intuitivno. To je ispravno jer naš razum često griješi. Međutim kada se menadžer nalazi u jednom od gore navedenih stanja njegova odluka će biti kriva.

Svake sekunde naš mozak primi do 11 milijuna bita informacija. Maksimalno 40-60 bita u sekundi može biti svjesno prihvaćeno i prerađeno. Naš mozak konstantno određuje koje su informacije važne, a koje nevažne, te ih registrira, pohranjuje i procjenjuje.

Iz podsvjesno pohranjenih informacija čovjek dobiva intuitivni odgovor.

Vrlo često se događa da vrhunski menadžeri koji vode godinama dobro koncerne prouzroče u jednom trenutku milijunske štete i gubitke.

Tada se ti menadžeri najčešće povuku sami iz koncerna ili tvrtke sa milijunskim odštetama koje im tvrtka plati. Paradoks je velik. Međutim gotovo da u praksi ne postoje visoke novčane kazne ili kazne zatvora za menadžere koji su nenamjerno nanijeli velike gubitke ili čak uništili tvrtke.

Da li je to na kraju pravedno i ispravno?

Vjerojatno su menadžeri htjeli učiniti sve najbolje. Međutim večer prije su popili čašicu više, 2 sata manje spavali i ujutro napola mamurni otišli na posao. Na poslu ih je čekalo donošenje važne poslovne odluke. Donesena je kriva “intuitivna” odluka.

U arapskom svijetu je poznato da se ne konzumira alkohol prije zaključivanja posla. Tek nakon što je posao zaključen poslovni partneri smiju popiti čašicu.

Najčešće korištene metode odlučivanja u menadžmentu su:

1. Intuitivna metoda – dobivena informacija dolazi iz podsvjesnoga

2. CAF (Consider all facts) – cilj ove metode je prikupiti sve informacije i faktore koji su važni za poslovnu odluku. Prikupljene podatke zapisujemo. Pomoću njih donosimo racionalnu odluku.

3. PMI (Plus-minus interesi) – u toj metodi se prepoznaju i uspoređuju pozitivni i negativni aspekti i pokazatelji. Ova metoda ne daje jasan odgovor na pitanje “da ili ne”. Cilj metode je našu pažnju usmjeriti na plus-minus pokazatelje, te na taj način dobiti jasniji uvid u poslovnu odluku. Ta odluka je također racionalna poslovna odluka.

4- Matrix odluka – ova metoda koristi se za donošenje čistih racionalnih poslovnih odluka. Postupak je slijedeći

a) Traženje kriterija za donošenje odluke. Primjenjuju se samo pozitivni kriteriji.
b) Kriterijima dajemo ocjene od 1 do 6. Najbolji dobivaju ocjenu 6, a najlošiji 1.
c) Kriteriji koji su dobili najviše ocjene koriste se za donošenje poslovne odluke.

5. Scenario analiza – ova metoda služi za razvoj alternativnih mogućnosti za budućnost. Prognoze i planiranje se donose za slijedećih 5-10 godina. Ova metoda temelji se na prosuđivanju.

Donose li žene bolje poslovne odluke nego muškarci?

Studija objavljena 2013. u časopisu “International Journal of Business Governance and Ethics” koju su proveli profesor Chris Bart (sveučilište Ontario), te Gregory McQueen i A.T. Still (sveučilište Arizona) navodi:

“Već neko vrijeme znamo da tvrtke koje imaju više žena u odborima ostvaruju bolje rezultate …Naši rezultati pokazuju da žene u odborima nisu više samo ispravna stvar nego i pametna stvar.”

Studija dalje pokazuje da su žene koje su direktori u korporacijama sklonije odlučivati na način da uzimaju u obzir šire interese kako bi donijele fer i moralnu odluku.

Žene u odlučivanju imaju tendenciju da prilikom donošenja odluka koriste elemente suradnje i suglasnosti.

Studija je dalje pokazala da tvrtke sa najmanje jednim ženskim direktorom imaju 20% manju vjerojatnost da će otići u stečaj.

Nadalje u studiji stoji da su tvrtke koje su imale više žena u svojim upravnim odborima ostvarile bolje financijske rezultate.

U toj zanimljivoj studiji je učestvovalo 600 sudionika. Rezultati studije u potpunosti odgovaraju poslovnoj stvarnosti.

Na rezultate studije možemo nadovezati činjenicu da su žene intuitivnije od muškaraca, te im ta prednost daleko pomaže u donošenju ispravnih poslovnih odluka.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

 

OTVORENA ŽIVOTNA VRATA!

Volonterski rad kao važan faktor ekonomske stabilnosti svake zemlje

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 10. veljače 2015.

 
Volontiranje je rad kao i svaki drugi. Donosi “dobit” onome za koga radimo u obliku proizvoda ili usluge, a mi za volontiranje ili ne ostvarujemo dohodak ili je visina tog dohotka u pravilu znatno niža od plaće redovnog zaposlenika!

Postavlja se pitanje: Zašto onda toliko ljudi sudjeluje u volonterskom radu?

U Njemačkoj svaki treći građanin je uključen u neki vid volonterskog rada. Znači oko 27 milijuna ljudi aktivno proizvodi, popravlja, podučava, gasi vatru, pruža prvu pomoć itd.

Taj volonterski rad ima u Njemačkoj ekonomsku godišnju vrijednost od oko 75 milijardi eura.

U volonterski rad su uključene sve tri generacije: mladi, ljudi srednje dobi i umirovljenici.

Usudio bi se tvrditi da se u Njemačkoj samo na nekoliko dana otkaže ukupan volonerski rad, kratkotrajno bi došlo do ekonomskog i socijalnog kolapsa zemlje.

Neki tipično volonterski poslovi su: Dobrovoljna vatrogasna društva, Crveni križ, Caritas, rad u staračkim domovima, volontiranje u sportskim i kulturnim društvima, volontiranje u političkim strankama i na političkim funkcijama itd.

Volontiranje je staro koliko i svijet. Uvijek je čovjek čovjeku pomagao.

U bivšem sistemu socijalističkog samoupravljanja bile su poznate “Omladinske radne akcije ” u kojima su mladi ljudi sudjelovali u izgradnji cesta, vodovoda i sl.

Dobrovoljna vatrogasna društva i Crveni križ su vrlo stare institucije koje se temelje na volonterskom radu.

Koji su motivi volonterskog rada?

Volonterski rad nije dobno ograničen, kao ni spolom, kvalifikacijom, a niti materijalnim statusom.

Temeljni motivi volonterskog rada su:

1. Stjecanje radnog iskustva. Ovaj motiv je pretežno vezan za mlađu generaciju učenika ili studenata koji nakon završenog školovanja trebaju stupiti u radni odnos. Volonterskim radom u nekoj od dobrovoljnih organizacija stječu dragocjena radna iskustva koja im kao reference odlično nadopunjuju molbu za posao.

2. Socijalna odgovornost. Ovaj motiv je karakterističan za sve dobne granice. Svaki pojedinac je jedinka društva. Jedino socijalno stabilno društvo može ponuditi svim građanima socijalnu sigurnost (plaće, mirovine, zdravstveno osiguranje, dječje doplatke, naknade za nezaposlene, socijalnu pomoć). Volonterskim radom jačamo socijalnu stabilnost države, te samim tim i vlastitu socijalnu sigurnost.

3. Socijalni kontakti. Taj motiv volonterskog rada je također jednak za sve. Svaki čovjek ima potrebu socijalnog kontakta. Ovdje bih mogao naglasiti pripadnike treće dobi koji žive sami. Njima volonterski rad pruža idealnu priliku da daju svoj “doprinos društvu”, a pored toga vrijeme provedu u druženju sa drugim volonterima.

4. Mogućnost ostvarenja stalnog radnog odnosa. Ovaj motiv je interesantan za mlađu generaciju nakon završenog školovanja. U njemačkim tvrtkama i koncernima često mladi ljudi nakon završenog školovanja idu 6 mjeseci volontirati. Na taj način stječu radno iskustvo, te se druže se sa zaposlenicima i pretpostavljenima. Volontiranjem stječu odličnu bazu da se natječu za slobodno radno mjesto koje tvrtka raspiše, odnosno da se zaposle u sestrinskoj tvrtci ili drugoj tvrtci koja ima isti ili sličan proizvodni proces.

5. Suzbijanje negativnih simptoma prilikom nezaposlenosti. Svi koji smo bar jednom bili nezaposleni znamo kakav je to život. Kratko ga možemo okarakterizirati kao “Puno slobodnog vremena i malo novca”.

6. Nakon dobivenoga otkaza u tvrtci ljudi vrlo rijetko odmah pronađu drugi posao. Naknada za nezaposlenost je daleko niža od plaće pa nam ne omogućava jednaki životni standard, a i traje samo ograničeno vrijeme. Nakon dobivenoga ili datog otkaza u tvrtci prvi tjedan možemo ostati kod kuće, srediti misli i odmoriti se, otići sa prijateljima na piće. Možemo to učiniti još jedan tjedan, ali treći tjedan će polako početi kriza. Zaposleni prijatelji nemaju više vremena za nas, djeca idu u školu, supruga / suprug rade, televizijski program postaje dosadan. Da bi izbjegli negativne simptome koji prate nezaposlenost (egzistencijalne brige, dosada i monotonija, bezvoljnost, osjećaj manje vrijednosti itd.) idealno je da započnemo neki volonterski rad koji će nam pomoći da prevaziđemo period do novog zaposlenja ili nas čak odvesti na put do stalnog posla.

7. Osjećaj “potrebnosti i vrijednosti”. Ovi posljednji motivi su karakteristični posebno za treću generaciju. Potpuno pogrešan stav o trećoj generaciji je: “Odgojili su djecu, otišli u mirovinu i nikome više ne trebaju”. Da bi umirovljenici ponovo dobili osjećaj da su potrebni zajednici i da poslovno još vrijede često se odlučuju na volonterski posao. Volonterski rad im ispunjava svakodnevnicu, omogućuje socijalne kontakte, te daje potpuni osjećaj “potrebnosti i vrijednosti”.

U zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe do posljednjih godina volonterski rad je bio čak i rijetkost. Polako se probija svijest o potrebi volontiranja kao društvene i socijalne komponente, te komponente podržavanja ekonomske stabilnosti države.

U Republici Hrvatskoj je 31.05.2012 pokrenuta akcija za suzbijanje nezaposlenosti mladih – “Volontiranje za 1600 kuna mjesečno + mirovinsko osiguranje”.

Ministarstvo rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske je objavilo da je tijekom 2012. godine 9.583 osoba volontiralo, te je do 25. travnja 2013:

• 2.538 osoba ponovo u evidenciji nezaposlenih

• 3.084 osoba je zaposleno nakon isteka mjera

Mjere volontiranja u Republici Hrvatskoj su namjenjene osobama višeg i visokog obrazovanja do 29 godina koje nemaju više od 6 mjeseci radnog iskustva u svome zanimanju i mladima do 25 godina sa završenom srednjom školom bez radnog iskustva.

U Republici Hrvatskoj postoje 4 regionalna volonterska centra: Zagreb, Rijeka, Split i Osijek. Volontirati se može u udrugama, zakladama, vjerskim zajednicama, sindikatima, turističkim zajednicama, javnim ustanovama, tijelima državne uprave, te jedinicama lokalne samouprave.

Najčešća područja volontiranja u Republici Hrvatskoj su:

• socijalne aktivnosti za djecu i mlade

• rad sa siromašnim, starijim i osobama sa invaliditetom

• briga za životinje

• domene ljudskih prava, kulture, sporta i zaštite okoliša

Svi znamo da je volonterski rad koristan rad kako za društvo tako i za pojedinca. Za njega volonter dobiva ili malo novca ili ništa, međutim volonterskim radom se nerijetko otvaraju neka “vrata u životu” koja inače sami ne bi otvorili. Volontiranje jača duh zajedništva.

Uz sve nabrojene pozitivne aspekte još uvijek postoji otpor volonterskom radu u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe. Nadajmo se brzom zaokretu.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

MLADI IMAJU PRAVO NA BUDUĆNOST!

 Nezaposlenost mladih -ozbiljan socijalno -ekonomski problem

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 18. veljače 2015

 
Problem nezaposlenosti mladih osoba je daleko veći nego što se prikazuje.

Naš mirovinski sustav za sad funkcionira jer se u njega uplaćuje novac. Djed i baka dobivaju svaki mjesec mirovinu jer unuci koji rade uplaćuju mjesečno novac u mirovinski fond. Premda baka misli da njena mirovina dolazi od novca kojeg je ona davno uplaćivala, da je taj novac netko stavio u trezor i sad joj isplaćuju svaki mjesec “njeno”, stvarnost je drugačija.

Nezaposlenost mladih osoba gotovo u cijeloj Europi poprima tendenciju rasta.

Prema statističkom izvješću “Statiste” postotak nezaposlenosti mlađih od 25 godina u svibnju 2013. je iznosio:

Grčka – 59,20%
Španjolska – 56,50%
Hrvatska – 52,10%
Portugal – 42,10%
Italija – 38,50%
Cipar – 34,80%
Slovačka – 34,60%
Mađarska – 27,60%
Poljska – 27,50%
Irska – 26,30%
Bugarska – 26,20%
Francuska – 25,30%
Švedska – 23,40%
Rumunjska – 23,10%
Belgija – 22,70%
Letonija – 22,00%
Slovenija – 21,70%
Litva – 21,10%
Finska – 20,90%
Velika Britanija – 22,20%
Luksemburg – 19,40%
Češka – 18,70%
Estonija – 17,40%
Malta – 12,10%
Danska – 11,60%
Nizozemska – 10,60%
Austrija – 8,70%
Njemačka – 7,60%

….

Europska Unija- 23,30%

U svibnju je u Europskoj Uniji bilo više od 5,6 milijuna mlađih od 25 godina bez zaposlenja.

To predstavlja ne samo financijski i socijalni problem, već i etički problem. Mlada generacija nije ni u kom slučaju uzrokovala globalnu ekonomsku krizu i shodno tome ima pravo na budućnost kao i prethodne generacije.

Problem nezaposlenosti mladih razmatran je 03.07.2013 na konferenciji u Berlinu koja je nosila naziv “Borba protiv nezaposlenosti mladih u Europi”. Europska Unija želi do 2015. investirati 8 milijardi eura u europske regije gdje je više od 25% mladih bez posla. Također je otvorena mogućnost da mladi koji su nezaposleni mogu ići u razvijenije zemlje Europske Unije, te tamo apsolvirati doškolovanje , odnosno usavršavanje.

U tu svrhu osnovan je program “MobilPro – EU” koji će financirati projekt doškolovanja mladih.

Postavljaju se sljedeća pitanja:

1. Kako je uopće došlo do fenomena da mladi ljudi nemaju posla?
2. Zašto se poslodavci ustručavaju zaposliti mlade ljude iako trebaju radnu snagu?
3. Tko ima pravo tražiti “radno iskustvo” od mladih osoba prilikom raspisivanja natječaja za posao?
4. Da li je “volontiranje” riješenje tog problema i spojnica između nezaposlenosti i stalnog zaposlenja?
5. Koje su dugoročne posljedice u socijalno ekonomskom pogledu zbog nezaposlenosti mladih?
6. Kako se nezaposlenost mladih odražava na njih same, njihovu psihu, njihove ambicije i ciljeve u životu?
7. Da li je doškolovanje, odnosno specijalizacija mladih riješenje problema?

Nezaposlenost mladih u Republici Hrvatskoj je iznimno visoka i zauzima treće mjesto u Europskoj Uniji sa 52,10%. Volontiranjem za 1600 kuna mjesečno se samo djelomično ublažavao gorući problem, pošto za sad samo jedna trećina mladih nakon završenog volontiranja dobiva stalno radno mjesto i to većinom u državnom sektoru.

Doškolovanje u nekoj drugoj ekonomski razvijenijoj zemlji Europske Unije može dodatno ublažiti problem nezaposlenosti mladih Republike Hrvatske.

Međutim koje dodatne mjere može poduzeti Hrvatska vlada i privatni sektor da bi se mladim ljudima pružila šansa za život i rad?

Hrvatska vlada nužno treba uvesti prekvalifikaciju mlađih od 25 godina koji pokazuju poseban interes za područje informatike i programiranja. To sam područje naveo kao treću stratešku točku ekonomskog razvoja Republike Hrvatske. Mlada generacija je odrasla sa osobnim računalom, programi se danas ugrađuju po svuda, a sredstva za rad su minimalna. Prekvalifikacijom u programere bi zaposlili znatan broj mladih ljudi, a neki od njih bi ubrzo postali poduzetnici, te omogućili daljnje zapošljavanje mladih. Programi su skupi proizvod, lako ih je prodati i donose dobru zaradu.

Prije više godina Njemačka je imala potrebu za programerima, te je nedostatak kadra riješila izdavanjem radnih dozvola programerima iz Indije. Nakon dvije godine rada indijski programeri su skupivši radno iskustvo napustili Njemačku, te otišli raditi isti posao u Ameriku koja je taj posao bolje plaćala. Nakon te pogreške, Njemačka je uvidjela da je trebala prekvalificirati nezaposlene inženjere u Njemačkoj koji bi taj posao obavljali ništa lošije od Indijaca, te ostali raditi i dalje u Njemačkoj.

Loši politički potezi imaju dalekosežne posljedice kako za ekonomiju zemlje, tako i za one koji su u potrazi za poslom. Nadam se da Hrvatska neće učiniti iste greške koje je počinila Njemačka politika.

Većina mladih koji su nakon volontiranja u Hrvatskoj dobili posao zaposlili su se u državnom sektoru. Privatni sektor je jako loše zastupljen kod zapošljavanja mladih. Anketa je pokazala da mladi ljudi u Hrvatskoj daleko više preferiraju posao u državnoj službi, nego kod privatnika. Jednim dijelom je to utjecaj filozofije bivšeg socijalističkog sistema, a loša tržišna pozicioniranost privatnih tvrtki i obrta je dodatni utjecaj.

Svaka država i svako društvo živi od privatnog sektora. Malo i srednje poduzetništvo su stupovi ekonomske stabilnosti svake zemlje. Privatni sektor bi trebao sa državnim sektorom ravnopravno sudjelovati u borbi za zapošljavanje mladih, te u mladima vidjeti potencijal i šansu za daljnji rast i razvoj. S druge strane mladi ljudi bi u privatnom sektoru trebali vidjeti dugogodišnjeg partnera sa kojim će započeti stvarati bolju ekonomsku budućnost.

Državni sektor (birokratski aparat) je sam po sebi prevelik i preskup.

U budućnosti će biti neophodno smanjenje birokratskog aparata, kako bi osigurali stabilniju ekonomiju cijele Europske Unije.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

LAPTOP ILI ŠKOLSKA TORBA?

 Trebaju li nam učenici koristiti laptop ili ostajemo kod dosadašnje prakse sa teškim školskim torbama?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 28. veljače 2015.

Ova tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele Europske Unije.

Činjenica koju svi znamo je da školska torba osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo svakodnevno do škole i natrag.

Tko bi od nas pristao na takve  “školske” uvjete?

Drugi problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.

Postavljam si godinama pitanje: -Je  li  edukacija sa skupim i teškim školskim udžbenicima uopće potrebna?

Danas jedan laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.

Ovdje moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također, profesori koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje ostvaruju.

Školske knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.

Šteta korištenja tradicionalnog sistema “teških školskih torbi” je višestruka:

1. Djeca  ispaštaju vukući teške školske torbe!
2.Roditelji  su opterećeni visokim školskim troškovima!
3.Sjeku  se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
4. Djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom
5.U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.

Dali li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi zaista i funkcionirao?

To treba isprobati!

Pred tri godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi “Vežice” projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu. Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.

Ideja o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali školski uspjeh za čak 90%.

Pošto je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.

Tablete mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti e-mailom.

Osnovna škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog doba u kojem živimo.

Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje. Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički razvoj uskraćen.

Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi. Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.

Ja sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi. Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno računalo “Commodore 64” i rekao: “Djeco, ta kutija vam je kompjutor!”

Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome živimo.

Djeca od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.

Da bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.

Izdavačke kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju novih proizvoda, mušterija i tržišta.

Uvođenjem e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili zapošljavati programere iz stranih zemalja.

Informatika i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.

U novinskom izdanju “24 sata” 28.03.2012 gospođa Tanja Smolić je napisala:

“Prvi razred osnovne škole je ozbiljna investicija.”

Na kraju članka je rezimirala:

“Koliko će vas (najmanje) koštati prvašić:”

Knjige: 670 kuna

Torba: 150 kn

Bilježnice: 30 kuna

Pernica, olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše

Radni stol i stolica: od 500 kuna

Tenisice: od 80 kuna

Vreća za obuću: oko 20 kuna

Užina: 80 kuna mjesečno

Produženi boravak: 400 kuna mjesečno

Muzička izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje

Tečaj jezika: oko 250 kuna mjesečno

Veliki broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150 kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje, godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.

To je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj se ne kupuje svake godine ponovo.

Jednog dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.

Uvođenje laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj borbi protiv nezaposlenosti mladih kao i najbolja investicija u Republici Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europskoj Uniji.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

“TO GO” EKONOMIJA!

Ekonomija budućnosti

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 03. ožujak 2015

Prije više godina pojavila se prva “kava to go” u Štutgartu. Odjednom sam vidio ljude kako hodaju ulicom idući na posao i noseći kavu u kartonskoj šalici u ruci. U prvim danima to je izgledalo vrlo čudno bez obzira koliko su Nijemci liberalni.

Danas je “kava to go” postala naša svakodnevnica. Bilo da je jutro ili tok dana vrlo veliki broj ljudi kupuje takvu vrstu pića. Prednost je višestruka. Ne gubimo vrijeme sjedeći i ispijajući kavu, pogotovo ako nam se žuri. Pored toga cijena je zaista niža nego uobičajene kave u kafiću.

“Kava to go” košta u Štutgartu između 1,0 € i 1,50 €, a uobičajena kava u kafiću između 2,50 € i 4,50 €!

Danas je “to go” konzumacija poprimila te razmjere da ju čak pored Mc Donaldsa nude i normalni kafići, a ne samo diskonti kruha i peciva.

I hrana se prodaje kao “to go” proizvod. I to ne samo kobasica, pizza, kebab ili giros. I Kinezi su pronašli svoju priliku u novom načinu prodaje. Kineska hrana u malom četvrtastom paketiću, naravno “to go”. Konzumiranje hrane i pića u pokretu postala je jednim dijelom moda, a s druge strane slabiji životni standard tjera građane iz restorana u pravcu “to go” konzumacije. Nedostatak vremena i žurba pospješuju navedeni proces.

Činjenica je da se danas zarađuje veliki novac “to go” prodajom jer se proizvodi na taj način masovno prodaju. Dok čovjek popije jednu uobičajenu kavu u kafiću, bar 5 “to go kupaca” je kupilo svoju kavu i otišlo!

Postavljaju se pitanja:

Da li će tradicionalni način privređivanja i trženja prerasti u “to go ekonomiju” ili će se ipak zadržati tradicionalni oblik?

Koji proizvodi i usluge će se u budućnosti prodavati kao “to go” proizvodi?

Da li “to go” način prodaje proizvoda stvara preveliki otpad u vidu ambalaže i stoji li takova konzumacija u suprotnosti sa održivim razvojem?

Na ovo vrlo važno treće pitanje odgovoriti ću na primjeru “kave to go”.

U Njemačkoj se vrlo rado konzumira kava. Pije se ujutro, te popodne. Postoji također jedan interesantan običaj da se u krugu obitelji ili prijatelja poslijepodnevni dio dana rado provodi uz “kavu i kolač”. Vikendom je to gotovo obaveza.

Građani Njemačke popiju oko 150 litara kave godišnje. Od toga otpada 20 litara na “kavu to go”. Najčešće se “kava to go” nudi u kartonskim čašama sa plastičnim poklopcem od 0,25 litara. To znači da svaki građanin Njemačke godišnje baci u smeće 80 kartonskih čaša i 80 plastičnih poklopaca za kavu. Ako taj broj pomnožimo sa približno 82 milijuna stanovnika dolazimo do rezultata da u Njemačkoj u smeću svake godine završi 6.560.000.000 kartonskih čaša i plastičnih poklopaca samo od prodaje “kave to go”. Prodaja “kave to go” započela je u Njemačkoj 1999. godine.

Zaista se radi o enormnoj količini sirovina koje se koriste za proizvodnju kartonskih čaša i plastičnih poklopaca. Za tu proizvodnju se troše ogromne količine energije i vode.

Konzumiranje “kave to go” nije potpuno u skladu sa održivim razvojem, međutim ono je postalo “in”, te financijski odgovara životnom standardu prosječnog potrošača.

Prodaju “to go” proizvoda nije moguće, a niti pametno zabraniti.

Ono o čemu trebamo voditi brigu je da se korištena ambalaža u potpunosti reciklira, te da se dalje kao sirovina koristi u proizvodnji drugih proizvoda. Na taj način ćemo zadovoljiti potrebe potrošača, te sačuvati prirodu od pretjerane eksploatacije resursa.

U Štutgartu i pet drugih njemačkih gradova već duže vrijeme postoji flota električnih automobila na usluzi građanima. Projekt nosi naziv “car 2 go”! u 2013. je bilo registrirano oko 160.000 korisnika usluge.

Električni smart “to go” je moguće koristiti od jednog sata na dalje. Shodno tome je određena i novčana naknada za korištenje: po satu, na dan i mjesečno. Automobili su parkirani po cijelom gradu tako da možemo uzeti vozilo sa mjesta koje nam je najbliže i ostaviti ga nakon upotrebe opet na bilo kojem mjestu na području grada. Na području grada se nalaze mnogobrojne stanica za električno punjenje automobila. Nakon korištenja automobila ako se baterija ispraznila automobil možemo uključiti u stanicu za punjenje koja se nalazi također postavljena pored mjesta za parkiranje. Parkiranje vozila “car 2 go” je u Štutgartu besplatno.

Uspoređujući renta car, car sharing i “car 2 go” možemo reći da “car 2 go” ima očite prednosti u gradskoj upotrebi jer nam štedi vrijeme, jeftiniji je, te automobili ne zagađuju okolinu. Preuzimanje i predavanje automobila vrši se direktno na ulici.

“Car 2 go” projekt startao je u Štutgartu 29.11.2012 godine. Korisnicima stoji na raspolaganju flota od 400 električnih automobila.

U Republici Hrvatskoj se slično kao i u Njemačkoj rado pije kava. Pored kave postoji “to go” konzumacija ostalog pića i hrane.

Dolaskom Mc Donaldsa, te europskih trgovačkih lanaca u Republiku Hrvatsku stvorila se baza za proširenje gastronomske ponude, posebice “brze hrane”.

Pored tradicionalnih ćevapčića i bečkog odreska u Hrvatskoj se zadnjih godina može pojesti kebab, pizza Hut, hot dog, hamburger, te kineska hrana koju se poput kave i gaziranih pića može konzumirati “to go”.

U Hrvatskoj je dugo vremena konzumiranje pića ili hrane na ulici bila rijetkost, te se gotovo smatralo asocijalnom pojavom. Kada sam došao u Njemačku prvi puta sam vidio da ljudi piju na cesti, te nose colu ili mineralnu u plastičnim 0,5 l bocama sa sobom. U to vrijeme još nije postojala “to go” ponuda. Kada sam se nalazio u gradu otišao bi jednostavno u kafić i popio piće. Naviku koju sam donio iz Hrvatske nije bilo lako napustiti.

Pojavom “to go” konzumacije pića u Njemačkoj sve su društvene klase prihvatile novi trend. Vrlo brzo su se mogli pored učenika sa “to go colom” na cesti vidjeti i bankari ili menadžeri koji u odjelima žure u svoje urede noseći prvu jutarnju “to go kavu”.

Ta nova pojava je i mene kao potrošača nakon određenog vremena ohrabrila da kupim svoj prvi “to go” napitak.

Navike i stavovi koje nosimo u našoj glavi nije jednostavno promijeniti. Ako postoji određeni društveni trend tada je jednostavnije mijenjati svoj stav i uskladiti se sa postojećim trendom.

Meni je danas potpuno normalno ako sam u žurbi bez obzira u kojoj zemlji se nalazim da kupim “to go” proizvod i nastavim svojim putem. Međutim trebalo mi je dosta godina da to prihvatim.

Mislim da će u budućnosti konzumiranje “to go” proizvoda i usluga rasti.

Jedan od presudnih elemenata je kontinuirano slabljenje životnog standarda građana kako na europskoj tako i na svjetskoj razini. Proizvođači dobara i usluga su danonoćno prisiljeni pratiti trendove potrošnje, te zahtjeve i financijsku snagu potrošača.

Vrlo je bitno da “to go konzumaciju” aktivno prati proces reciklaže ambalaže kako ne bi nepotrebno i pretjerano eksploatirali sirovine.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

 Dražen Katić

IZGUBLJENI BALANS!

 

Kapitalistička ekonomija i njena ovisnost o kapitalističkom imperijalizmu

piše: Dražen Katić, hRVATSKI gLAS bERLINA, 06. ožujak, 2016

Kapitalistički sistem se počeo stvarati nakon izuma parnog stroja, odnosno početkom prve industrijske revolucije. To je zapravo i dovelo do raspada feudalnog sistema i ukidanja kmetstva. Prvi kapitalisti su naravno bili bivši feudalci, a prvi najamni radnici bivši kmetovi.

Daljnji značajniji razvoj kapitalizma bilježimo početkom druge industrijske revolucije, odnosno Carl Benzovim izumom “Motora sa unutarnjim izgaranjem”. Fordovim uvođenjem serijske proizvodnje automobila kapitalizam dobiva na svojoj snazi.

Kapitalističke zemlje su većinom izgrađivale tržišni kapitalizam baziran na slobodnom tržištu, a komunističke zemlje socijalističku ekonomiju centralistički upravljanu od strane države . Danas ta kruta podjela više ne postoji. Kapitalistički način poslovanja i poslovnog razmišljanja se integrirao u svim zemljama svijeta. Zemlje koje danas imaju socijalistički sistem kao npr. Rusija, Kina, Kuba, Venezuela, Sjeverne Koreja, Vijetnam posluju po principima tržišnog kapitalizma, odnosno po zakonu ponude i potražnje.

U kapitalističkoj ekonomiji “kapitalist” posjeduje sredstva za rad, zapošljava “najamnu radnu snagu”, te najamni rad nadoknađuje “nadnicom” odnosno mjesečnom, tjednom ili dnevnom isplatom. Tako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati.

Današnji kapitalizam vrlo rijetko uvažava socijalnu komponentu. Prije 150 godina kada je kapitalist izgradio tvornicu paralelno je izgradio i stambene objekte za radnike, prostor za odmor, park, bolnicu i sl.

Odličan primjer je bivša “Pamučna industrija” u Dugoj Resi.

Osnivači i vlasnici Pamučne industrije bili su bečki trgovci Josef Jeruzalem, Wilhelm Anninger i Sigmund Mendel koji su 1869. osnovali tvornicu za predenje i tkanje pamuka. Uz tvornicu su izgradili stambene zgrade za radnike, činovnike i direktore, bolnicu, dječji vrtić, školu, trgovinu, poštu i žandarmeriju. Stambene zgrade i bolnica postoje još i danas, te su zaštićeni spomenici kulture. Te zgrade su do danas naseljene stanarima, jedan dio zgrada je izvana u potpunosti renoviran u izvornom obliku, a druge čekaju adekvatna financijska sredstva za renoviranje. U sklopu tvornice je za potrebe industrijske proizvodnje na rijeci Mrežnici 1884. izgrađena i mala hidroelektrana. Ona funkcionira još i danas, te proizvodi oko 2,0 GWh struje godišnje.

U navedenom primjeru vidimo kako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati. Ona je nekad bila održiva. Zadovoljavala je ekonomsku komponentu (profit), socijalnu komponentu (briga za zaposlenike) i ekološku komponentu (zagađenje okoline industrijom je bilo minimalno).

Nakon 150 godina kapitalistička ekonomija je izgubila balans. Ekonomska komponenta (profit) je postala jedini cilj i svrha poslovanja. Socijalna komponenta (briga za zaposlenike) je doživjela snažan pad, a ekološka komponenta (zaštita okoliša) polako posljednjih godina ponovo jača. U Europskoj Uniji se uvode mnogobrojni zakoni o zaštiti okoliša, tako da ih se industrija mora sve više pridržavati.

U današnjem kapitalizmu posebno su zastupljene slijedeće pojave :

– Neisplaćene plaće
– Otpuštanje radnika
– Ne uplaćivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za radnike
– Stradanje radnika na radnom mjestu (pogotovo zemlje Azije)
– Neprestano povećanje profita ( posebno izraženo u Americi i Europi)
– Prebacivanje proizvodnje u “jeftinije zemlje”, odnosno zemlje niskog životnog standarda i niskih plaća
– Prekomjerna proizvodnja proizvoda, proizvodimo daleko više nego što nam treba
– Prekomjerno iskorištavanje resursa ne vodeći računa o međugeneracijskoj solidarnosti
– Nedovoljno zalaganje za smanjenje CO2 u atmosferi, posebno se odnosi na Sjedinjene Američke Države i Kinu

Naš kapitalistički sistem u zadnjih 60 godina direktno je vezan za kapitalistički imperijalizam i dobrim djelom živi od njega.

Kapitalistički imperijalizam je pojava koja je postala izuzetno izražena nakon drugog svjetskog rata, a odnosi se na kontinuirano vođenje niza imperijalističkih ratova od strane Sjedinjenih Američkih Država i članica NATO-a u drugim zemljama. U zadnjih 60 godina vođeno je bezbroj ratova u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Ratovi su vođeni i u Europi i to od strane tadašnjeg SSSR-a. Svi ti ratovi su u većini slučajeva bili ekonomski motivirani i to borbom za resurse (nafta, plin, ugljen, željezo, bakar, zlato).

 Životni standard koji danas u Europi i Americi uživamo možemo zahvaliti ne samo razvijenoj industrijskoj proizvodnji i poljoprivredi, nego jednim dobrim dijelom bivšem kolonijalizmu, te u zadnjih 60 godina imperijalističkim ratovima u kojima je ostvarena premoć u posjedovanju ili jeftinoj kupovini resursa drugih kontinenata.

Ratovi su oduvijek postojali.

Usprkos toj činjenici postavljamo si sljedeća pitanja:

Da li zaista ratovima možemo riješiti globalnu ekonomsku krizu?

Da li kapitalizam koji danas poznajemo može jedino preživjeti u imperijalističkim okolnostima?

Prije oko 100 godina njemački ekonomist i profesor J. A. Schumpeter je napisao da je kapitalizam prekrut, te da se mora transformirati u novo socijalnije uređenje.

Da li je profesor Schumpeter imao pravo?

Apsolutno se slažem sa razmišljanjem profesora Schumpetera. Njegovo poznato djelo “Teorija ekonomskog razvoja” koje je prvi puta objavljena 1911. upućuje na moguće stanje ekonomije koju danas imamo. U djelu “Doprinos socijalnoj ekonomiji” profesor iznosi kritičku notu prema kapitalističkom sistemu, te mu zamjera slabu socijalnu komponentu.

U svakom slučaju profesor Schumpeter je već davno uvidio da kapitalistička ekonomija u svojoj krutosti ne može opstati.

Smatram da se današnja kapitalistička ekonomija mora ponovo vratiti u ravnotežu. Ta ravnoteža se treba postići na tri nivoa:

1. Ekonomski nivo ( neophodno je smanjiti nekontroliranu proizvodnju usluga i dobara, te usporiti utrku za profitom i super profitom)
2. Socijalni nivo (neophodno je da tvrtke i koncerni počnu ulagati u socijalne potrebe svojih radnika, njihove djece, te umirovljenih djelatnika)
3. Ekološki nivo (potrebno je smanjiti industrijsku eksploataciju resursa, smanjiti industrijsko zagađenje prirode, te maksimalno koristiti reciklirane sirovine u proizvodnji)

Kapitalistički imperijalizam kroz borbu za resurse ne može riješiti globalnu ekonomsku krizu. Također ne može držati vječno na životu današnju krutu kapitalističku ekonomiju. Današnja ekonomija se mora mijenjati na već opisani način.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“

Dražen Katić