OMASOVITI VOLONTERSTVO MLADIH!

Kako masovno organizirati volonterski rad mladih u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 18. kolovoz 2014.
U Republici Hrvatskoj preko 50% mladjih ljudi od 25 godina nema posao. Poslije Grčke i Španjolske naša omladina zauzima neslavno treće mjesto po nezaposlenosti u Europskoj Uniji.

Kako riješiti bar privremeno problem nezaposlenosti mladih, mladim ljudima ponuditi bar tračak nade za bolje sutra?

Jedan od načina borbe protiv nezaposlenosti je volontiranje.

Postoje razne vrste volontiranja. Kod jednog volontiranja smo djelomično plaćeni, kod drugog dobijemo putne troškove, a kod trećeg – nikakvu naknadu.

Osobno, već duži niz godina volontiram u raznim organizacijama po trećem modelu, odnosno, bez ikakve naknade.

Prije sedam godina osnovali smo u Stuttgartu poslovnu grupu “UVNT GRUPE”, gdje se moj dio posla svodio na volonterski rad u organizaciji i upravljanju aktivnostima grupe. Naravno, u tom poslu uveliko su mi pomagali drugi moderatori i članovi grupe. Volonterskim radom u toj grupi zaokupljen sam i danas. 

Moj drugi volonterski posao je rad u Kulturnom centru “Merlin” u Stuttgartu.

Treći volonterski posao koji sam započeo početkom ove godine je sudjelovanje u socijalnom projektu “Atelier Baur” koji je organiziran od “GWG” društva i “Jugendamt-a” (državnog ureda za mlade) u gradu Stuttgartu.

Volontiranje je u Njemačkoj samo po sebi razumljiva stvar, tako da je teško pronaći nekoga tko ne volontira ili nije nikada volontirao. Ekonomski gledano, volonterski rad je jedan od glavnih stupova stabilnosti njemačke ekonomije.

O temi potrebnosti volontiranja u Republici Hrvatskoj dosta sam napisao u mojoj objavljenoj knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”.

Smatram da će izlaz Hrvatske iz ekonomske krize biti jako težak bez dodatne energije mladih ljudi udruženih u različite volonterske udruge i organizacije.

Mladi ljudi u Hrvatskoj koji imaju vremena na pretek, a novca u oskudici, trebali bi se masovno uključiti u volonterski rad.

Bivša Jugoslavija je organizirala masovni volonterski rad putem “Omladinskih radnih akcija”. Iako nikad nisam sudjelovao u takvoj akciji moji prijatelji koji su bili sudionici s oduševljenjem su mi pričali o radu, druženju, te nagradama na tim akcijama. Te akcije su bile pozitivni aspekt bivšeg socijalističkog samoupravljanja.

Današnjoj omladini u Republici Hrvatskoj možemo ponuditi masovni volonterski rad u sezonskim poslovima.

Najvažniji sezonski posao u Republici Hrvatskoj je turistička sezona.

Svaki hotel, apartmansko naselje ili kamp može zaposliti veći broj mladih volontera. Dnevni volonterski rad od 4-5 sati mladim ljudima ostavlja još uvijek dovoljno vremena da se u toku dana bave slobodnim aktivnostima, sunčaju na plaži, bave sportom, kulturnim aktivnostima itd.

Poslodavci bi se zakonski obavezali da mladim ljudima volonterima ponude besplatno stanovanje, tri obroka dnevno i bonove za konzumiranje nealkoholnih pića. Na taj način poslodavci bi dobili “financijski povoljnu” radnu snagu, a mladi volonteri prikupljanje radnog iskustva, upoznavanje drugih gradova u Hrvatskoj, strukturirani radni dan i mnogobrojna poznanstva i prijateljstva koja bi kod nekih urodila i pronalaženjem stalnog radnog odnosa.

Pored turističke sezone mladima u Hrvatskoj se može ponuditi i volontiranje u sezonskoj berbe voća. Berbe jabuka, grozđa, maslina, jagoda …uveselile bi kako mlade ljude tako i njihove poslodavce koji bi imali istu obavezu kao poslodavci u turističkoj sezoni.

Obaveze poslodavaca prema volonterima i obrnuto, morala bi nadgledati posebna državna inspekcija ili granična policija (kao u Njemačkoj). Prije svega, u svrhu suzbijanja rada na crno. Ako bi se utvrdile nepravilnosti jedne od partnerskim strana, država bi poduzela zakonske mjere predviđene “Zakonom o volontiranju u Republici Hrvatskoj”.

Volontiranje je društveno korisna radnja kojom svi dobivaju. Volontiranje je apsolutna win-win situacija. Prije tek nekoliko godina na volontiranje se u Republici Hrvatskoj gledalo s nevjericom i čak s malom dozom podrugljivosti.

Međutim, danas su druga vremena. Sam ulazak Hrvatske u Europsku Uniju dodatno otvara vrata volontiranju i nudi nove programe i ideje za taj društveno korisni posao.

Volontiranje nije gubljenje vremena. Iako volontiranje nije isto kao stalno zaposlenje, ono ponekad otvara ona vrata u životu koja nas vode na put stalnog posla ili napretka u karijeri. Volontiranje je most između nestrukturiranog dana i nezaposlenosti, prema stalnom zaposlenju i dnevnoj radnoj strukturi.

Masovnim volontiranjem mladih u Republici Hrvatskoj otvorile bi se nove perspektive i programi u borbi za ekonomski razvoj naše zemlje.

Iz fondova Europske Unije bi se mogla dobiti poticajna sredstva za financiranje masovnog volonterskog rada u Republici Hrvatskoj.

Svi preduvjeti za volontiranje mladih u RH su ostvareni: Imamo dovoljan broj mladih nezaposlenih ljudi, imamo kapacitete da mlade ljude volonterski angažiramo, član smo Europske Unije koja financijski potiče volontiranje, imamo dovoljno bivših iseljenika koji danas uživaju mirovinu u Republiici Hrvatskoj a spremni su kao nekadašnji volonteri pomoći svojim radnim i životnim iskustvom, znanjem i savjetima mladim volonterima i njihovim poslodavcima u našoj zemlji.

Međutim, pored svih nabrojenih parametara neophodno je da službena politika Republike Hrvatske inicira, podrži i sprovede masovno volontiranje mladih ljudi. Hoće li se to dogoditi,  pokazati će vrijeme.

Dražen Katić

TKO BRINE O RADNIKU?

Je li proleter u socijalističkom samoupravljanju imao veća prava od radnika u današnjem europskom kapitalističkom uređenju? 

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 29. kolovoz 2014.

Nakon proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska je počela izgradnju kapitalističkog društvenog uređenja.

Poslije drugog svjetskog rata komunistička partija Jugoslavije je pod ideologijom socijalističkog samoupravljanja uvela državno vlasništvo. Tvornice u kojima su radili radnici proleteri bile su u 100% vlasništvu države. Radnici su samo “u teoriji” imali fizički udio u tvornicama. U praksi proleteri nisu posjedovali ništa.

Postavlja se ključno pitanje jesu li radnici proleteri imali u to vrijeme veća radnička prava od današnjih radnika zaposlenih u tvornicama europskog kapitalizma?

Uvijek pišem jedino o stvarima koje su mi potpuno poznate i koje mogu argumentirati. Tako slijedi i ova priča.

Moji roditelji su bili zaposlenici Pamučne industrije Duga Resa koja je brojila čak i do 4000 radnika. Najveći broj zaposlenih u Pamučnoj Industriji su bili radnici sa sela. Oni su svakodnevno na posao i s posla putovali vlakom ili drugim prijevoznim sredstvima. Nakon odrađenog radnog dana radnici Pamučne industrije bi išli kući i nastavljali dalje raditi na svojim poljima.

Mđutim, u Pamučnoj industriji su radili i radnici proleteri koji nisu posjedovali zemljište ili imali drugi izvor prihoda. Oni su živjeli u svojim kućama koje su gradili od državnih kredita ili u stanovima koje im je dodjelila država.

Pored Pamučne industrije nalazi se stambeno naselje “Kasar” u kome su radnici proleteri prebivali i u kojima i danas žive građani Duge Rese. Danas je naselje “Kasar” zastićen spomenik kulture pošto je izgrađen oko 1884. godine.

Po priči mojih roditelja radnici u socijalističkom samoupravljanju su imali solidna radnička prava. Imali su pravo na štrajk, ako su plaće u tvornici bile premale.

Radnici u Pamučnoj industriji su imali vlastitu pravnu službu koja se brinula za sprovođenje radničkih prava, poput današnjih sindikata, međutim sa puno većom efikasnošću.

U socijalističkom samoupravljanju svaki čovjek je imao pravo na rad i garanciju da ako želi smije raditi. Radno vrijeme je u principu iznosilo 8 sati u kojem je bilo uključeno pola sata dnevne pauze. Pored tih pola sata radnici su imali pravo na još po koju pauzu odlaska na WC ili pušenje. Znači, efektivno se radilo oko 7 sati na dan. Ponekad se radilo i prekovremeno.

Pošto je Pamučna industrija bila jedna od vodećih tekstilnih tvornica u Europi imala je i velike “narudžbe” gotovih ili polu proizvoda. Također su bile i poznate akcije prekovremenog rada za ekonomsku pomoć drugim Socijalističkom Republikama, posebice u to vrijeme autonomnoj pokrajini Kosovo. To znači da je Pamučna industrija u Dugoj Resi financijski pomagala i razvoj drugih dijelova danas bivše Jugoslavije.

Od radnika se i u socijalizmu dosta zahtijevalo ali se taj radnik i štitio.

Ako se dogodio neki spor u tvornici, ako je radnik bio nekorektno kritiziran ili tlačen od “majstora” ili “poslovođe” tada se on mogao za zaštitu obratiti pravnoj službi Pamučne industrije. Ako bi nekim slučajem radnik dobio otkaz u Pamučnoj industriji daljnji postupak, odnosno sudski spor je opet preuzela pravna služba Pamučne industrije.

Po priči mojih roditelja svaki radnik koji je imao pravni spor sa Pamučnom industrijom je na kraju taj spor i dobio. Radnici kojima je dodjeljen otkaz su ponekad nakon višegodišnjeg pravnog spora sa Pamučnom industrijom taj spor i dobili. Oni su vraćeni natrag na svoj “stari” posao, isplaćene su im bile unatrag plaće za sve mjesece koje su proveli kod kuće za vrijeme spora.

Drugim riječima, u pravilu je država u to vrijeme stajala iza radnika i njegovih prava.

U današnjem europskom kapitalističkom uređenju radnik koji je ponekad i dioničar tvrtke za koju radi, u usporedbi sa proleterom bivšeg socijalističkog samoupravljanja, odnosno bivšem zaposleniku Pamučne industrije Duga Resa, ima manja radnička prava.

Današnji radnik ima sindikate koji bi ga trebali štititi. Ima pravo na privatnog advokata (koga mora sam platiti) u slučaju spora sa svojim poslodavcem. O sporu sa poslodavcem u pravilu odlučuje sud koji se nalazi u mjestu u kome tvrtka ima sjedište.

Današnji radnik ima poput proletera također pravo na najavljeni štrajk. Ako radnik dobije otkaz od svog poslodavca i u sudskom sporu dobije spor u principu ga gotovo nikad sud ne vraća na njegovo staro radno mjesto. Radnik dobije “financijsku odštetu” od tvrtke koja mu je dala otkaz. Ta financijska odšteta je u većini slučajeva simbolična u odnosu na ukupne plaće koje je radnik mogao u toj tvrtci daljnjim radom zaraditi.

Krajnji pobjednik kako u moralnom, a tako i u financijskom smislu je uvijek tvrtka, odnosno kapitalist. To je osnovna razlika između prava nekadašnjih proletera i prava današnjih radnika.

Prije sto i nešto godina, austrijski ekonomist prof. dr. Schumpeter u svome djelu “Teorija ekonomskog razvoja” izdanom 1911. godine, upućuje na krutost kapitalističkog sistema, te nužnost transformacije kapitalizma u socijalnije društveno uređenje.

Do danas je kapitalizam ostao krut.

U zadnje vrijeme moderne tvrtke uvode za radnike socijalne ponude poput korištenje fitness studija u krugu tvrtke, gimnastike na poslu, korištenja masaže itd.

Međutim, promatrajući radnička prava u europskom kapitalizmu ona su danas gotovo ista kao i prije 100 godina. Poslodavac vas može otpustiti kada poželi. Da li je razlog višak radne snage ili vaše dulje bolovanje to ne igra nikakvu ulogu. U principu, dok ste na bolovanju vi kao radnik ne možete dobiti otkaz. Međutim, ako se to bolovanje nije vašem poslodavcu “svidjelo” on će sačekati da vi ponovo radite 2-3 tjedna i onda vam iz nekog “opravdanog” razloga uručiti otkaz.

Danas možete dobiti otkaz iz bezbroj razloga: privatno telefoniranje na poslu, privatno čitanje novina, privatno korištenje interneta, kašnjenje na posao, dolazak na posao pod utjecajem alkohola, pričanje sa kolegama na radnom mjestu, neodgovarajući odnos prema mušteriji, nedovoljan broj zaključenih ugovora sa klijentima, neakceptiranje prekovremenih sati, itd.

Naravno napisani otkaz vašeg poslodavca ce biti u takvoj formi da predstavlja “grubo” kršenje obaveza i neispunjavanja radnih normi u tvrtci. Najsretniji je radnik koji dobije otkaz zbog viška radne snage. U tom slučaju moze računati na državnu naknadu za nezaposlenost u narednom periodu.

Ponekad se pitam nije li radnik europskog kapitalizma postao samo potrošna roba koji ima vijek trajanja?

Kapitalist posjeduje sredstva za rad, a radnik kroz najamni rad ostvaruje pravo na nadnicu, odnosno mjesečnu plaću. Kapitalist kao vlasnik sredstava za rad uvijek teži svoj kapital “oploditi”, odnosno profitirati u financijskom smislu. Često je slučaj da je profit koji ostvari kapitalist nastao oduzimanjem od nadnice najamanom radniku, odnosno isplaćivanje niže radničke nadnice od one koju je radnik zavrijedio.

Kapitalisticki fenomen koji je zadnjih nekoliko godina vrlo moderan je prebacivanje proizvodnje u zemlje trećeg svijeta, odnosno zemlje sa vrlo niskom radničkom nadnicom.

Ekstremni slučajevi, kao u Republici Hrvatskoj, su neisplaćivanje plaća radnicima.

Iako radnici svaki mjesec dolaze na posao i kapitalist aktivno proizvodi/prodaje svoje proizvode ili usluge izostaje isplaćivanje plaća radnicima. To je neobjašnjiva pojava koja se može okarakterizirati kao kriminalna radnja.

Drugi primjer je najmani rad u Republici Njemačkoj gdje radnici dobiju za puno radno vrijeme toliko nisku nadnicu (mjesečnu plaću) da njome ne mogu pokriti svoje mjesečne troškove (stan, hrana, režije, prijevoz, itd.). Tada u Njemačkoj uskače “Socijalna država”, te plaća dio stanarine ili čak cijelu stanarinu najamnom radniku.

Kakav je to poslodavac koji dozvoljava da njegov najamni radnik od svoje mjesečne place ne moze platiti troškove stanovanja?

Odgovor je vrlo jasan. Nije to siromašan poslodavac, već poslodavac koji ostvaruje dodatan (ekstra) profit, daleko veći od onoga koji bi ostvario da isplati dosljedne plaće svojim radnicima.

O tim problemima je prije 100 godina pričao i pisao prof. Schumpeter.

Mi svi zajedno moramo pronaći onaj socialno-ekonomski model kojim će radnici “biti plaćeni” za svoj rad, a kapitalistu biti omogućeno da dalje financijski profitira kroz rad njegove tvrtke ili koncerna.

Takav model nije utopija, on se mora bazirati na strogom poštivanju radničkih prava, održivom razvoju, te kontroliranom stvaranju poduzetničkog profita.

Mega profit koji danas na usštrb najsiromašnijih ostvaruju brojni koncerni nije samo u sukobu sa zakonskim i moralnim propisima i načelima. On je u sukobu i sa samim sobom, jer dugoročno vodi u autodestrukciju kapitalističkog sistema i tržišne ekonomije kakvu danas poznajemo.

Dražen Katić

TKO PIJE, A TKO PLAĆA?

Političkim strankama i njihovom financiranju u Republici Hrvatskoj

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 18. rujan 2014.
Republika Hrvatska obiluje političkim strankama.

Sedmi saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 22. prosinca 2011. godine. U sedmom sazivu Sabora izabran je  151 zastupnik.

Stotinu četrdeset zastupnika izabrano je s lista političkih stranaka u deset izbornih jedinica, tri zastupnika izabrana su u jedanaestoj izbornoj jedinici (iseljeništvo), a osam zastupnika izabrano je zastupati nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Od sedmog saziva Hrvatskog sabora u parlamentu su zastupljene sljedeće političke stranke:

1. Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske – BDSH
2. Demokratski centar – DC
3. Hrvatska demokratska zajednica – HDZ
4. Hrvatska građanska stranka – HGS
5. Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati – HNS
6. Hrvatska seljačka stranka – HSS
7. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević – HSP AS
8. Hrvatska stranka umirovljenika – HSU
9. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje – HDSSB
10. Hrvatski laburisti – Stranka rada
11. Istarski demokratski sabor – IDS-DDI
12. Samostalna demokratska srpska stranka – SDSS
13. Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP
14. Neovisna lista

Izvanparlamentarne stranke u Republici Hrvatskoj su:

1. Abeceda demokracije – abeceda
2. Agenda mladih demokrata – AMD
3. Akcija bjelovarsko-bilogorska – ABB
4. Akcija hrvatske republikanske seljačke stranke – Akcija HRSS
5. Akcija hrvatskih umirovljenika – AHU
6. Akcija mladih – AM
7. Akcija slavonsko baranjskih umirovljenika – ASBU
8. Akcija socijaldemokrata Hrvatske – ASH
9. Akcija umirovljenici zajedno – AUZ
10. Akcija za bolju Hrvatsku – ABH
11. Autohtona hrvatska seljačka stranka – A-HSS
12. Autohtona – Hrvatska stranka prava – A-HSP
13. Autohtona slavonsko posavska stranka – ASPS
14. Autonomna regionalna stranka Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, otoka i Rijeke – ARS
15. Banijska demokratska stranka – BDS (Dvor)
16. Blok poljoprivrednika Hrvatske – BPH
17. Blok umirovljenici zajedno – BUZ
18. Čabarski pokret mladih – ČPM
19. Dalmatinska liberalna stranka – DLS
20. Dalmatinski demokrati – DD
21. Demokratska kneginečka stranka – DKS
22. Demokratska partija Srba – DPS (Zagreb)
23. Demokratska prigorsko-zagrebačka stranka – DPS (Sv. Ivan Zelina)
24. Demokratska stranka slavonske ravnice – Slavonska ravnica
25. Demokratska stranka umirovljenika – DSU
26. Demokratska stranka žena – DSŽ
27. Dubrovački demokratski sabor – DDS
28. Glas razuma
29. Glas Zaprešića – nezavisna lista – GZ
30. Gospodarska stranka – GS
31. Građanska akcija Lumbarda – G.A.L.
32. Građanska stranka Sisak – GSS
33. HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatsku
34. Hrvatska 21. stoljeća – Hrvatska 21.
35. Hrvatska demokratska regionalna stranka – HDRS (Sisak)
36. Hrvatska demokratska seljačka stranka – HDSS
37. Hrvatska demokratska stranka Dalmacije – HDSD
38. Hrvatska demokršćanska stranka – HDS
39. Hrvatska europska stranka – HES
40. Hrvatska kršćanska demokratska unija – HKDU-(2007./)
41. Hrvatska pučka stranka – HPS
42. Hrvatska radnička stranka – HRS
43. Hrvatska republikanska zajednica – HRZ (politička stranka)
44. Hrvatska romska demokratska stranka – HRDS
45. “Hrvatska straža” Nacionalna stranka – HS NS
46. Hrvatska socijalno-liberalna stranka – HSLS
47. Hrvatska stranka mladih – HSM
48. Hrvatska stranka nezaposlenih – HSN
49. Hrvatska stranka prava 1861 – HSP 1861
50. Hrvatska stranka prava – HSP
51. Hrvatska stranka pravne države – HSPD
52. Hrvatska stranka rada – HSR
53. Hrvatska stranka zelenih – Eko savez – Zeleni
54. Hrvatska čista stranka prava – HČSP
55. Hrvatski demokratski centar – HDC
56. Hrvatski demokratski slobodarski savez Dalmacije – HDSSD
57. Hrvatski oslobodilački pokret – HOP
58. Hrvatski rast – HRAST
59. Hrvatski socijaldemokrati – HSD
60. Hrvatski zbor – Zbor
61. Hrvatsko pravaško bratstvo – HPBratstvo
62. Hrvatska zora-stranka naroda-HZSN
63. Hrvatsko zvono
64. Istarska socijaldemokratska nezavisna stranka – ISDNS
65. Istarska stranka umirovljenika – Partito Istriano dei Pensionati – ISU-PIP
66. Istarski socijaldemokratski forum – Foro social democratico Istriano
67. Jadranska socijaldemokratska stranka Hrvatske – Jadranski socijaldemokrati – JSD
68. Jedino Hrvatska – Pokret za Hrvatsku – Jedino Hrvatska
69. Ladonja
70. Liburnijska stranka – LIST
71. Lista za Rijeku – RI
72. Ljevica Hrvatske
73. Loza nezavisna lista – Loza
74. Maksimirska građanska inicijativa – ZAJEDNO – MGI – ZAJEDNO
75. Međimurska stranka – MS
76. Međimurski demokratski savez – MDS
77. Moje malo Međimurje – 3M
78. Most nezavisnih lista – MOST
79. Nacionalni demokrati – ND
80. Naša stranka – NS
81. Nezavisni seljaci Hrvatske – NSH (2012/.)
82. Nova generacija – NG
83. Nova Hrvatska – NH
84. Nova srpska stranka – NSS
85. Obiteljska stranka – Os
86. Odrzivi razvoj Hrvatske – ORAH
87. Partija podunavskih Srba – PPS
88. Paška stranka – Pag – PSP
89. Piratska stranka – PS
90. Pločanska stranka – PLS
91. Podravska stranka – PS(Koprivnica)
92. Pokret za modernu Hrvatsku
93. Posavsko slavonska stranka – PSS
94. Primorsko goranska stranka umirovljenika – PGSU
95. Primorsko goranski savez – PGS
96. Rapski pučki sabor – RPS
97. Sabor hrvatskih Roma
98. Savez hrvatskih umirovljenika i seniora – SHUS
99. Savez za promjene – SP
100. Snaga Roma Hrvatske – SRH
101. Socijalistička partija Hrvatske – SPH
102. Socijalistička radnička partija Hrvatske – SRP
103. Splitska stranka umirovljenika – SSU
104. Srednjoeuropska akcija – Pokret za Srednju Europu – SEA-PZS
105. Srpska narodna stranka – SNS
106. Stranka demokratske akcije Hrvatske – SDA Hrvatske
107. Stranka Dubrovnik regija – SDR
108. Stranka hrvatskog zajedništva – SHZ
109. Stranka običnih ljudi – SOLJ
110. Stranka penzionera – SP (Sisak)
111. Stranka umirovljenika – SU
112. Stranka umirovljenika Hrvatske – Blok umirovljenici zajedno – SUH
113. Stranka zajedno – Zajedno
114. Volim Hrvatsku – VH
115. Za grad
116. Zagorska demokratska stranka – ZDS
117. Zagorska stranka – ZS(Zabok)
118. Zagrebačka nezavisna lista – ZNL
119. Zavjet za Hrvatsku – ZZH
120. Zelena alternativa – Stranka potrošača – ZA-SPOT
121. Zelena lista
122. Zelena stranka – ZS
123. Zeleni Hrvatske
124. Zeleni Istre
125. Zeleni savez
126. Zeleni zajedno

Da bi osnovali stranku u Republici Hrvatskoj dovoljno je prikupiti 100 potpisa  punoljetnih i poslovno sposobnih državljana RH. Upisom u registar politička stranka postaje pravna osoba, te može djelovati na području Republike Hrvatske u skladu sa svojim statutom.

Broj od gotovo 140 registriranih stranaka u Republici Hrvatskoj govori da gradani RH imaju vrlo visoke političke ambicije.

U pravilu, „igra“ funkcionira na sljedeći način. Vi kao član jedne hrvatske političke stranke napravite „političku pogrešku“, ne slažete se više s „politikom“ vaše stranke ili s njenim rukovodstvom, nezadovoljni ste svojom pozicijom u stranci, vaše je djelovanje u suprotnosti s političkim statutom stranke – napustiti ćete samovoljno stranku ili će vam biti ukinuto članstvo u stranci. I što dalje?

Vrlo jednostavno. Vi ćete s par vaših prijatelja sjesti za stol, popiti piće i osnovati novu stranku. Tako produktivnim političkim angažmanom došli smo do nezavidne brojke od gotovo 140.

Kako se financiraju političke stranke u Republici Hrvatskoj?

U 2014. godini se dio sredstava za rad političkih stranaka osigurao iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 50.161.666,00 kuna.

Navedena sredstva pripadaju političkim strankama koje imaju zastupnike u Hrvatskom saboru i nezavisnim zastupnicima, te se raspoređuju 2014. godine kao što slijedi:

1. Socijaldemokratska partija Hrvatske

(42 zastupnika i 19 zastupnica)
20 390 391,50 kuna

2. Hrvatska demokratska zajednica

(37 zastupnika i 8 zastupnica)
14 494 767,12 kuna

3. Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati

(10 zastupnika i 3 zastupnice)
4 364 716,39 kuna

4. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje

(6 zastupnika)
1 954 350,62 kuna

5. Istarski demokratski sabor

(3 zastupnika)
977 175,31 kuna

6. Hrvatski laburisti – Stranka rada

(5 zastupnika i 1 zastupnica)
1 986 923,13 kuna

7. Demokratski centar

(1 zastupnica)
358 297,61 kuna

8. Hrvatska stranka umirovljenika

(2 zastupnika i 1 zastupnica)
1 009 747,82 kuna

9. Samostalna demokratska srpska stranka

(3 zastupnika)
977 175,31 kuna

10. Hrvatska građanska stranka

(1 zastupnik i 1 zastupnica)
684 022,72 kuna

11. Hrvatska seljačka stranka

(1 zastupnik)
325 725,10 kuna

12. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević

(1 zastupnica)
358 297,61 kuna

13. Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske

(1 zastupnik)
325 725,10 kuna

14. Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati)

(1 zastupnik)
325 725,10 kuna

15. Veljko Kajtazi

(nezavisni zastupnik)
325 725,10 kuna

16. Furio Radin

(nezavisni zastupnik)
325 725,10 kuna

17. Deneš Šoja

(nezavisni zastupnik)
325 725,10 kuna

18. Jakša Baloević

(nezavisni zastupnik)
325 725,10 kuna

19. Ivan Grubišić

(nezavisni zastupnik)
325 725,10 kuna

Pored navedenog „državnog proračuna“, političke stranke se u Republici Hrvatskoj financiraju i kroz:

– Redovne članarine članova stranke
– Dobrovoljnim prilozima (donacijama pravnih ili fizičkih osoba)
– Prihode od imovine u svojem vlasništvu
– Izdavačke djelatnosti
– Prodajom propagandnog materijala
– Organiziranjem stranačkih manifestacija

Političke stranke u RH se ne smiju financirati iz:

• stranih država, stranih političkih stranaka, stranih pravnih osoba,
• državnih tijela, javnih poduzeća, pravnih osoba s javnim ovlastima, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u kojima Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ima udjele ili dionice te javnih i drugih ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave,
• udruga radnika i poslodavaca,
• udruga, zaklada i fondacija koje zastupaju ili predstavljaju državni dužnosnici ili dužnosnici lokalne i područne (regionalne) samouprave,
• vjerskih zajednica, humanitarnih te drugih neprofitnih udruga i organizacija,
• fizičkih i pravnih osoba protiv kojih se vodi postupak naplate dospjelih nepodmirenih obveza prema proračunu ili zaposlenicima

Financiranje izborne promidžbe u Republici Hrvatskoj

Političke stranke, kandidati i nezavisne liste, odnosno liste grupa birača imaju pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz državnog proračuna. 

Ukupan iznos troškova izborne promidžbe po kandidatu, odnosno kandidacijskoj listi ne smije prelaziti iznos već od:

– 8.000.000,00 kuna na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske
– 1.500.000,00 kuna u jednoj izbornoj jedinici na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor,
– 1.500.000,00 kuna na izborima za članove za Europski parlament,
– 1.000.000,00 kuna na izborima za gradonačelnika Grada Zagreba,
– 600.000,00 kuna na izborima za župana i gradonačelnika velikog grada,
– 250.000,00 kuna na izborima za gradonačelnika i općinskog načelnika u jedinicama lokalne samouprave koje imaju više od 10.000 tisuća stanovnika
– 100.000,00 kuna na izborima za gradonačelnika i općinskog načelnika u jedinicama lokalne samouprave koje imaju od 3.001 do 10.000 tisuća stanovnika,
– 50.000,00 kuna na izborima za gradonačelnika i općinskog načelnika u jedinicama lokalne samouprave koje imaju do 3.000 stanovnika.

Pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz državnog proračuna Republike Hrvatske imaju:

– kandidati koji na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske dobiju najmanje 10% važećih glasova birača,
– političke stranke i nezavisne liste koje na izborima za članove u Europski parlament dobiju najmanje 5% važećih glasova birača,
– političke stranke i nezavisne liste koje na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor dobiju više od 5% važećih glasova birača izborne jedinice,
– političke stranke koje su predložile kandidate za zastupnike pripadnika nacionalnih manjina koji su postali zastupnici u Hrvatskom saboru te kandidati za zastupnike pripadnika nacionalnih manjina koje su kandidirali birači i udruge nacionalnih manjina, a koji su postali zastupnici u Hrvatskom saboru,
– kandidati za zastupnike pripadnika nacionalnih manjina zastupljenih u stanovništvu Republike Hrvatske s manje od 1,5% stanovnika, kojina izborima nisu postali zastupnici u Hrvatskom saboru, a dobili su više od 15% važećih glasova birača izborne jedinice, imaju pravo na naknadu u visini od 15% iznosa naknade koja pripada zastupniku.

Pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju:

– političke stranke i liste grupe birača koje na izborima za članove predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dobiju najmanje jednog člana predstavničkog tijela,
– kandidati koji na izborima za općinskog načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba i njihove zamjenike dobiju najmanje 10% važećih glasova birača od ukupnog broja birača koji su izašli na izbore,
– kandidati koji na izborima za zamjenika općinskog načelnika, gradonačelnika i župana koji se biraju iz reda nacionalnih manjina, dobiju najmanje 10% važećih glasova birača od ukupnog broja birača koji su izašli na izbore.

Nakon proučavanja teksta prethodnog zakona vidljivo je da su prilično visoka financijska sredstva koja stoje na raspolaganju političkim strankama i neovisnim kandidatima za financiranje izborne promidžbe.

Približavaju se izbori za predsjednika Republike Hrvatske. Dosadašnja je praksa pokazala da se nerealno veliki broj hrvatskih državljana kandidira za predsjednika. U većini europskih zemalja za predsjednickog kandidata se natječu 2-3 predstavnika.

U Republici Hrvatskoj na prošlim izborima 27. prosinca 2009. za predsjednika se kandidiralo 12 predstavnika:

Kandidat – Stranka- Ukupni broj glasova- Osvojeni postotak

1. Milan Bandić – nezavisni – 292.774 – 14,83
2. Andrija Hebrang – HDZ – 236.990 – 12,05
3. Ivo Josipović – SDP – 640.005 – 32,44
4. Josip Jurčević – nezavisni – 54.070 – 2,74
5. Damir Kajin – IDS – 76.349 – 3,87
6. Boris Mikšić – nezavisni – 41.434 – 2,10
7. Dragan Primorac – nezavisni – 117.042 – 5,93
8. Vesna Pusić – HNS – 143.078 – 7,25
9. Vesna Škare Ožbolt – nezavisna – 37.328 – 1,89
10. Miroslav Tuđman – nezavisni – 80.298 – 4,09
11. Nadan Vidošević – nezavisni –  223.581 – 11,33
12. Slavko Vukšić – DSSR – 8.299 – 0,42

Od tih 12 čak su četvorica kandidata dobili više od 10% glasova birača, a samim time i pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz proračuna Republike Hrvatske.

Skorašnji izbori za novog predsjednika Republike stavljaju na raspolaganje do 8 milijuna kuna po stranačkom ili neovisnom kandidatu. Radi se o ogromnim sredstvima.

Za Republiku Hrvatsku u kojoj živi veliki broj siromašnih građana to je dodatni financijski udarac.

Stoga apeliram na sve državljane naše zemlje koji se spremaju kandidirati da dobro promisle koliko je kandidatura za predsjednika važna u njihovom životu, jesu li dorasli toj visokoj funkciji, posjeduju li potrebnu kvalifikaciju i znanje,  jesu li spremni i na odricanje, a ne samo na uživanje privilegija koje donosi ta državna funkcija!

Također, apeliram na političke stranke da uđu u utrku za izbor predsjednika Republike Hrvatske samo ako imaju kandidata koji na najvišoj mogućoj razini  može i želi obnašati tu funkciju!

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

MOJ RASELJENI NAROD!

Gdje nas sve i koliko ima?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 25. rujan 2014.

 
Hrvatski narod je raseljen na svih pet kontinenata i broji gotovo 4 milijuna iseljenika i njihovih potomaka. Početak iseljavanja Hrvata može se smatrati 15. stoljeće kao posljedica osmanijskog osvajanja.

U to vrijeme Hrvati su se najčešće iseljavali u Italiju, Austriju, Slovačku i Mađarsku.

Drugi val iseljavanja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća u kome se hrvatski narod iseljava u Ameriku, Južnoafričku Republiku, Australiju i Novi Zeland.

Treći veliki val iseljavanja Hrvata su šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća kada iz ekonomskih i političkih razloga Hrvati napuštaju domovinu i sele se u zemlje Zapadne Europe, Australije, Kanade, Sjeverne i Južne Amerike.

Hrvatski narod je danas raseljen na svih pet kontinenata, te živi u sljedećim zemljama:

Hrvati u Argentini
Hrvati u Australiji
Hrvati u Austriji (Gradišćanski Hrvati)
Hrvati u Belgiji
Hrvati u Boliviji
Hrvati u Bosni i Hercegovini (Konsitutivni narod)
Hrvati u Brazilu
Hrvati u Bugarskoj
Hrvati u Češkoj (Moravski Hrvati)
Hrvati u Čileu
Hrvati u Crnoj Gori (Bokeljski Hrvati)
Hrvati u Danskoj
Hrvati u Egiptu
Hrvati u Ekvadoru
Hrvati u Francuskoj
Hrvati u Italiji (Moliški Hrvati)
Hrvati u Indiji
Hrvati u Južnoafričkoj Republici
Hrvati u Kanadi
Hrvati na Kosovu (Janjevci)
Hrvati u Kostarici
Hrvati u Kolumbiji
Hrvati u Luksemburgu
Hrvati u Mađarskoj (Bunjevački, Rački, Podravski i Pomurski Hrvati)
Hrvati u Makedoniji
Hrvati u Mozambiku
Hrvati u Nizozemskoj
Hrvati u Norveškoj
Hrvati na Novom Zelandu
Hrvati u Njemačkoj
Hrvati u Paragvaju
Hrvati u Panami
Hrvati u Peruu
Hrvati u Poljskoj
Hrvati u Portugalu
Hrvati u Rumunjskoj (Karaševci, Šokci, Turopoljci)
Hrvati u Rusiji
Hrvati u SAD-u
Hrvati u Siriji
Hrvati u Slovačkoj
Hrvati u Sloveniji
Hrvati u Srbiji – Vojvodini (Bunjevci, Šokci)
Hrvati u Sudanu
Hrvati u Švedskoj
Hrvati u Švicarskoj
Hrvati u Španjolskoj
Hrvati u Tunisu
Hrvati u Urugvaju
Hrvati u Ukrajini
Hrvati u Venezueli
Hrvati u Velikoj Britaniji
Hrvati u Zimbabveu

Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje brojčano stanje Hrvata i njihovih potomaka:

Argentina	oko 250 000
Australija	oko 250 000
Austrija	oko 90 000
Belgija	oko 6 000
Brazil	oko 20 000
Bolivija	oko 5 000
Čile	oko 200 000
Danska	oko 1 000
Ekvador	oko 4 000
Francuska	oko 40 000
Italija	oko 60 000
Južnoafrička Republika	oko 8 000
Kanada	oko 250 000
Luksemburg	oko 2 000
Nizozemska	oko 10 000
Norveška	oko 2 000
Novi Zeland	oko 40 000
Njemačka	oko 350 000
Paragvaj	oko 5 000
Peru	oko 6 000
Sjedinjene Američke Države	oko 1 200 000
Švedska	oko 35 000
Švicarska	oko 80 000
Urugvaj	oko 5 000
Velika Britanija	oko 5 000
Venezuela	oko 5 000

 

Ekonomski doprinos hrvatskog iseljeništva!

Kroz posjete matičnoj državi ili direktnim slanjem financijske pomoć članovima uže ili šire obitelji koji su ostali u domovini, hrvatsko iseljeništvo igra značajnu ulogu u ekonomiji Republike Hrvatske. Prema podacima Svjetske banke godišnja doznaka Hrvatskih iseljenika iznosila je u 2010. godini oko 1,5 milijardu američkih dolara.

U taj iznos nisu bile uračunate investicije u kupovini nekretnina i konzumacije tijekom godišnjih odmora. Doznake Hrvata iz iseljeništva se kreću od godine do godine između 2,5 i 3,0% BDP-a. Hrvatski svjetski kongres je procijenio da je hrvatsko iseljeništvo između 1991. i 2011. godine poslalo u Hrvatsku oko 100 milijardi eura.

Značajan prihod se ostvaruje i oporezivanjem mirovina koje su zarađene u inozemstvu (oko 162.000 mirovina). Portal “Dnevno HR” je prošle godine objavio članak sljedećeg sadržaja: “Ako imate stalnu adresu stanovanja u nekoj državi, dužni ste plaćati porez. Ipak, mislite li da je normalno plaćati porez od 40% ako vam je mirovina samo kunu veća od 6000 kn. Drugim riječima, ako imate pristojnu stranu mirovinu od 6001 kn, onda vam na kraju od nje ostane 3599 kn i 60 lipa, a ni onih 40 lipa vam neće oprostiti. Nekome tko je 35, 40 godina radio u SAD-u, Norveškoj, Švicarskoj ili Njemačkoj je nevjerojatno da država Hrvatska očekuje da ovdje plaća porez veći od onoga koji je plaćao u državi u kojoj je tu mirovinu zaradio. Čisto geografski podatak, ti isti građani bi u Austriji ili Sloveniji plaćali od 8 do 10% poreza.”
Hrvatske iseljeničke zajednice!

Najveće hrvatske iseljeničke zajednice možemo svrstati u sljedeće kategorije:

1. Zapadna Europa (Švicarska, Austrija, Italija, Francuska, Švedska)
2. Sjeverna Amerika (Mississippi, Kalifornija, Arizona, Nevada, Washinhton, Pennsylvanija)
3. Južna Amerika (Argentina, Cile, Brazil)
4. Savezna Republika Njemačka (Posebno pokraine Bayern i Baden-Württemberg)
5. Kanada
6. Australija
7. Juznoafrička Republika

Poveznica iseljene Hrvatske s domovinom!

1. “Ministarstvo iseljeništva” – “Uprava” – “Ured”

Prvo “Ministarstvo iseljeništva” uspostavljeno je 30. svibnja 1990., odmah nakon osnivanja prve Vlade Republike Hrvatske i postojalo je do 1995. godine. Prvi ministar iseljeništva bio je Gojko Šušak.

Peta Vlada Republike Hrvatske osniva 1995. godine “Ministarstvo povratka i useljeništva”. Prvi ministar je bio Marijan Petrović i ministarstvo je postojalo do 1999. godine.

Sedma Vlada Republike Hrvatske 2000. godine uspostavlja “Upravu za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo” pri Ministarstvu vanjskih poslova.

21. listopada 2011. godine Hrvatski Sabor donosi zakon o osnivanju „Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske“ i „Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske“.

Na naslovnoj stranici Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske stoji slijedece:

„Skoro 4 milijuna Hrvata živi izvan granica Republike Hrvatske. Ogroman je to i neprocjenjiv potencijal – ljudski, gospodarski!

Donošenjem Zakona koji predviđa jačanje međusobnih gospodarskih, kulturnih, znanstvenih, obrazovnih, sportskih i drugih veza te osnivanjem Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, svima Vama koji živite izvan granica Lijepe naše, Republika Hrvatska je poslala jasnu i nedvosmislenu poruku: Želimo jačati naše zajedništvo, graditi suradnju na načelima uzajamnog povjerenja i poštovanja, graditi partnerske odnose na institucionalnim temeljima.

Veliki je to iskorak. Dvadeset godina nakon hrvatske neovisnosti stvorene su temeljne pravne i institucionalne pretpostavke za izgradnju sustavne i učinkovite suradnje. Skrb za Hrvate izvan Republike Hrvatske sastavni je dio unutarnje i vanjske politike.

Naš strateški cilj je očuvanje, jačanje i razvoj hrvatskog zajedništva te gospodarski i opći napredak, kako Hrvata u domovini, tako i Hrvata koji žive u drugim zemljama.

S obzirom da u svijetu postoje različiti položaji hrvatskih zajednica s različitim potrebama i mogućnostima, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske će, kao središnje tijelo nadležno za odnose s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, sukladno tome prilagoditi svoj pristup svakoj hrvatskoj zajednici poštujuću njezine specifičnosti.

Osim toga, jačati ćemo hrvatske zajednice izvan Republike Hrvatske i njihov položaj i ulogu u sredinama u kojima žive, te osigurati uvjete za njihovo uključivanje u društveni i politički život Republike Hrvatske.

Iskreno vjerujem, da će i Vaša potpora, Vaš iskreni angažman, prijedlozi i sugestije, pa čak i dobronamjerne kritike dati krucijalni doprinos u ostvarivanju postavljenih ciljeva. Stoga Vas i ovim putem pozivam na konstruktivnu suradnju.

Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske biti će prva adresa za sve Vaše potrebe, za sve dobre, kvalitetne ideje i inicijative, davati ćemo snažnu potporu svim nastojanjima koja doprinose svekolikom povezivanju Hrvata, te ćemo biti čvrsta spona i most između Republike Hrvatske i Vas koji živite izvan njenih granica.“

mr.sc. Daria Krstičević, predstojnica

2. Zastupnici iseljeništva u Hrvatskom saboru!

Broj Zastupnika iseljenistva u Hrvatskom saboru se od 1990. godine stalno smanjivao. Od prvih 12 zastupnika za iseljeništvo smanjio se na sadašnjih 3 zastupnika.

Sadašnji (sedmi) saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 22. prosinca 2011. godine i sačinjava ga ukupno 151 zastupnik.

3. Hrvatska veleposlanstva u svijetu

Republika Hrvatska ima svoja veleposlanstva u drugim zemljama svijeta, te osim bilateralnih odnosa sa drugim zemljama preko veleposlanstava održava kontakt iseljene Hrvatske i domovine.

4. Hrvatske katoličke misije

To su crkvene organizacije katoličke crkve koje se brinu za vjeru, jezik, život, rad, sport i zabavu hrvatskog naroda u iseljeništvu. Hrvatske katoličke misije rasprostranjene su diljem svijeta i nalaze se u sljedećim zemljama: Juznoafrička Republika, Argentina, Peru, Kanada, Sjedinjene američke države, Australija, Novi Zeland, Njemačka, Francuska, Engleska, Švicarska, Austrija, itd.

6. Hrvatska Matica iseljenika

Hrvatska Matica iseljenika utemeljena je 1951. godine u Zagrebu pod nazivom „Matica iseljenika Hrvatske“, a danas djeluje u skladu sa Zakonom o Hrvatskoj matici iseljenika.

Navodim nekoliko rečenica s naslovne stranice Hrvatske matice iseljenika!

„…Misija Hrvatske matice iseljenika je očuvanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta, materinskoga jezika te običaja Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska vaša je matična zemlja koja se obvezala na skrb za svoje iseljeništvo u četrdesetak zemalja – od Južne i Sjeverne Amerike, Afrike, Europe do Australije i Novog Zelanda. Prošlostoljetne karte u jednom smjeru, srećom, postale su naša prošlost…

Hrvatska matica iseljenika posve je spremna, ovisno o zemlji i kulturno-političko-povijesnom okružju u kojima žive naši građani i potomci hrvatskih iseljenika, bez obzira na vrijeme odlaska – učinkovitije se uključiti u sve projekte razvitka kulturnog i etničkog identiteta među Hrvatima u inozemstvu.

Želimo bolje upoznati kulture drugih naroda u kojima živite i unatoč razlikama stvarati nove projekte koji će, vjerujem, oplemeniti obje partnerske strane s ciljem očuvanja jezične i kulturne raznolikosti – kako najbližega europskog okruženja tako i dalekih prekooceanskih zemalja.

Domovina ili svijet, svijet i domovina – vaš izbor, vaša osobna odluka i odluka vaših obitelji za nas je nova vrijednost!“

7. Hrvatski studiji

Hrvatski studiji osnovani su na Sveučilistu u Zagrebu 1992. godine kao sveučilišni komparativni studij. Hrvatski studiji su na početku obuhvaćali smjerove filozofije i religijske kulture Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. Hrvatski studiji su od 24. studenog 1995. godine ustrojeni kao Sveučilisni centar sa statusom podružnice. Senat Sveučilista je 27. veljače 1996. godine odlučio da se nakon završenih Hrvatskih studija:

• na smjeru „Croaticum“ stječe stručni naziv kroatolog ili profesor hrvatske kulture
• na smjeru „Filozofija“ stječe stručni naziv diplomirani filozof ili profesor filozofije
• na smjeru „Društvo“ stječe stručni naziv diplomirani sociolog ili profesor sociologije
• na smjeru „Religijska kulture“ diplomirani reliolog ili profesor religijske kulture

Misija Hrvatskih studija:

„Hrvatski studiji ustrojavaju, izvode i koordiniraju znanstvenoistraživačke i znanstveno-nastavne projekte i programe u cjelini društvenog i humanističkog područja, kao i u relevantnim poljima interdisciplinarnog područja znanosti s posebnim interesom za proučavanje različitih sastavnica hrvatskog društva unutar i izvan Republike Hrvatske te za njihov dugoročno održiv i usklađen razvoj. Hrvatski studiji izvode i koordiniraju djelatnosti iz djelokruga Sveučilišta u Zagrebu, drugih visokih učilišta u Republici Hrvatskoj i javnih istraživačkih instituta, kao i ustanova usmjerenih na proučavanje hrvatskog društva te na proučavanje i afirmaciju hrvatske kulture, obrazovanja i znanosti, te se angažiraju u uspostavi i povezivanju srodnih ustanova u Republici Hrvatskoj i u svijetu.“
Hrvati su nakon Izraelaca najraseljeniji narod na svijetu. Poveznica između iseljene Hrvatske i domovine igra važnu ekonomsku, socijalnu i političku ulogu. Koliko će hrvatsko iseljeništvo biti prihvaćeno i cijenjeno u domovini ovisi velikim dijelom o političkim strukturama u Republici Hrvatskoj.

Hrvatsko iseljeništvo ima jaku ekonomsku, znanstvenu, sportsku, kulturološku i političku snagu. Koliko će domovina profitirati od iseljene Hrvatske ovisi prije svega o želji, ciljevima, planovima i stremljenjima Republike Hrvatske!

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

TKO BRINE O “TREĆOJ DOBI”?

TKO BRINE O “TREĆOJ DOBI”?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30. rujna 2014.

 Stanovništvo gotovo cijele Europe ubrzano stari. Imamo sve više osoba starijih od 60 godina, a sve manje osoba mlađih od 25 godina.

Ta pojava će u budućnosti izazvati mnoge probleme.

Današnje potrebe “generacije treće dobi” mogu se općenito definirati kao: njega starijih osoba, socijalna briga o starijima, kulturne i sportske ponude za starije, zaštita starijih osoba od učestale prevare i prodaje nepovoljnih proizvoda (ugovora), edukacija treće dobi, jednodnevni izleti za starije, plesne priredbe itd.

Najveći problem koji postoji je da velika većina starijih ljudi koji živi sami imaju deficit socijalnih kontakata.

U gradu Štutgartu postoje volonterske organizacije koje se brinu za starije osobe. Volonteri jednom do dva puta tjedno obilaze starije osobe i provode sa njima 1-2 sata. Pomognu im malo pospremiti po kući/stanu, skuhaju im nešto ili jednostavno popiju kavu ili čaj sa starijim osobama i odigraju partiju karata (čovječe ne ljuti se, šah itd.).

Također postoje volonterske organizacije čiji članovi obilaze osobe koje su smještene u staračkim domovima ili u bolnicama. I s tim starijim osobama volonteri provode 1-2 sata tjedno: odu s njima u šetnju, odigraju neku društvenu igru, popiju kavu u restoranu i sl.

U jednom razgovoru prije par godina, moj dobar poznanik iznio je mišljenje da će “u budućnosti starije osobe živjeti ne samo u staračkim domovima nego i u nekoj vrsti zajednice (komune), gdje će se uzajamno potpomagati, te biti centralno dostupni volonterskim organizacijama koje pomažu starije i nemoćne”.

Bila je to vrlo interesantna zamisao mog poznanika koja uopće ne djeluje utopijski.

Volontiranje koje sam opisao (primjer grad Štutgart) odnosi se na društveni rad koji činimo za druge, a za njega ne dobivamo financijsku naknadu!

U Republici Hrvatskoj volontiranje je u zadnjih par godina dobilo na popularnosti posebno kod mlađih generacija. Konačno se probila predrasuda o nepotrebnosti i besmislenosti volonterskog rada.

Sada je potrebno učiniti sljedeći korak. Pošto je u Republici Hrvatskoj 50% mlađih ljudi od 25 godina bez posla, volontiranje se nudi kao šansa za mlade (prijelazna faza) dok ne stupe u stalni radni odnos.

I u Hrvatskoj sve više ljudi treće generacije živi sama ili su štićenici staračkih domova. To je idealna prilika za volonterske organizacije da organiziraju tjednu posjetu starijim osobama i da na taj način prikažu važnost volontiranja kao neophodne karike ekonomskog razvoja.

Građani treće dobi su nekada radili i odgajali svoju djecu. Brinuli su se za društvo i za svoju porodicu. Akceptirajući “zakon međugeneracijske solidarnosti” neophodno je da starije osobe dobiju od društva natrag bar jedan dio onoga koji su u društvo uložile.

Zakon međugeneracijske solidarnosti je glavni postulat održivog razvoja, a bez održivog razvoja nema niti budućnosti, bar ne onakve kakvoj težimo.

Ovo je jedna od niza zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”.

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

BITI ILI IMATI?

O pravim vrijednostima titule doktora znanosti!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 21. listopad 2014.
Gotovo u svakom studentu je skrivena želja jednog dana promovirati i postati doktorom znanosti. Osim bolje mogućnosti u traženju posla, bolje plaćenog radnog mjesta, bolje šanse u politici, titula doktora donosi i društveni ugled.

Nakon završenog postdiplomskog studija, te obranjenog magistarskog rada iz poslovne ekonomije i sam sam kratko vrijeme razmišljao o doktorskom studiju.

U to vrijeme doktorski je dodatno trajao godinu dana, a cijena studija je takodjer bila prihvatljiva. Medjutim mene je tada život odnio na drugu stranu Europe u Saveznu Republiku Njemačku.

Nakon 7 godina provedenih u Njemačkoj radeći u različitim zanimanjima u meni se ponovo pojavila želja za doktorskim studijem. Međutim tema pisanja doktorskog rada kod mene je bila potpuno jasna. Više godina sam se zanimao i bavio održivim razvojem, te volonterski moderirao i organizirao poslovnu grupu “UVNT GRUPPE”!

Tada sam već imao dosta kontakata kako sa drugim volonterskim i ekološkim organizacijama, zaposlenicima grada Stuttgarta, te Univerzitetom u Štutgartu.
Kada sam jedno dobrom prijatelju iznio želju da želim napisati doktorski rad iz područja održivog razvoja, on je to prihvatio sa oduševljenjem. On je bio promovirani doktor fizike, tako da mu je moja želja bila samorazumljiva.

Ponudio mi je pomoć. Preporučio me je kod jednog svog poznanika koji je bio profesor na Filozofskom fakultetu u Štutgartu.

Otišao sam na razgovor kod njega i saslušao njegov prijedlog.

On mi je predložio da bude moj mentor u pisanju exposee-a (prijedloga) doktorske radnje. Ja sam to prihvatio i krenuli smo u naporni rad koji je trajao narednih 6 mjeseci.

Obradio sam i pročitao preko 50 znanstvenih knjiga, te više znanstvenih časopisa. Sudjelovao sam u tih 6 mjeseci u nekoliko konferencija i predavanja iz područja održivog razvoja.

Exposse je na kraju od 200 napisanih strana reduciran na 20 listova.

Tema je bila: “Okolina, inovacije i održivi razvoj. Problem tehničkog i ekonomskog razvitka na primjeru obnovljivih izvora energije u Njemačkoj”.

Nakon napisanog exposee-a trebalo je naći mentora, sveučilišnog profesora koji će me pratiti kao eksternog studenta u pisanju doktorskog rada. Za mjesto internog doktoranta na fakultetu nisam imao vremena, a ni želju posto sam bio vezan za moj dotadašnji posao.

Inače, u Njemačkoj doktorski studij košta 100 eura godišnje i to je cijena administrativnih troškova.

Prvi prijedlog za mentora je bio jedan cijenjeni profesor sociologije koga sam pobliže upoznao, te kasnije s njim razvio dobro poznanstvo.

Prezentirao sam mu moj exposee. On je bio vrlo zainteresiran za napisanu temu, jer je na svojoj katedri vrlo intenzivno obrađivao sociološke teme koje su direktno vezane za održivi razvoj. On je jedan od vodećih stručnjaka na tom području u Republici Njemačkoj.

Jedini problem koji se pojavio je da sam ja magistarski rad obranio na ekonomiji, pa sam za pisanje doktorske radnje morao imati mentora profesora sa ekonomskog fakulteta. Takav je zakon na sveučilistu u Štutgartu i ne postoji mogućnost iznimke.

Cijenjeni profesor sociologije me dalje shodno zakonu preporučio kod svog poznanika i prijatelja profesora na ekonomskom fakultetu u Štutgartu.

Došao sam na razgovor u nadi da ću konačno startati sa pisanjem doktorske radnje. Profesor ekonomije me usprkos mnogobrojnim doktorantima kojima je bio mentor htio uzeti na svojoj katedri za eksternog doktoranta.

Eksterni doktorant znači da student nije zaposlenik fakulteta već da eksterno piše doktorsku radnju, gdje nema nikakvih obaveza prema fakultetu, a ni prema mentoru profesoru.

Bio sam oduševljen nakon njegove prve izjave. Međutim u daljnjem razgovoru se uspostavilo da moja napisana tema i exposee ne odgovaraju njegovoj predodžbi.

Predložio mi je pisanje doktorata pod drugom temom. U svome “životnom neiskustvu i tvrdoglavosti” ljubazno sam odbio njegovu ponudu, te iznio da želim pisati doktorsku radnju jedino iz područja održivog razvoja. Tako smo se na kraju profesor ekonomije i ja razišli.

Moja potraga za profesorom mentorom je nastavljena dalje. Imao sam još nekoliko razgovora sa drugim profesorima ekonomistima, međutim zbog nedostatka njihovog vremena i prevelikog broja doktoranata koje su pratili nisu bili u mogućnosti da postanu moj mentor.

Nakon godinu dana neuspješne potrage definitivno sam odustao od pisanja doktorske radnje. Oduvijek sam mislio da je doktorat kruna koja zaokružuje intelektualnu izobrazbu studenta.

Godine su prolazile, radio sam dalje za različite tvrtke, većinom u području energetike ili investicija.
Doktorska titula koja mi je bila u prethodnim godinama veliki izazov blijedila je u mojim očima svakim danom sve više.

Nebrojene afere plagijata doktorskih radnji u Republici Njemačkoj doprinijele su depopularizaciji doktorske titule kako u mojim tako i u očima drugih ljudi.

Titula doktora znanosti dovedena je gotovo na marginu njene vrijednosti. Mnogi vrhunski političari iz njemačke politike plagirali su svoje radnje. Vjerovatno i mnogi drugi menadžeri koji danas upravljaju tvrtkama i koncernima, međutim oni nisu toliko pod povećalom javnosti.

Neki od političara kojima je oduzeta doktorska titula su odstupili od svojih funkcija, ali ima onih koji danas i sa oduzetom titulom obnašaju vodeće političke i državne funkcije.

Prodaja diploma, plagiranje doktorskih radnji je postalo gotovo društveno prihvatljiva radnja. S (plagiranom) doktorskom titulom lakše dolazimo do vodeće funkcije u politici ili privredi. Na tim upravljačkim mjestima daleko smo bolje plaćeni od nekoga tko obnaša dužnost sa samo završenim fakultetom.

Drugim riječima godinama smo sa doktorskim plagijatom primali plaću veću od one koja nam pripada. Samim tim direktno smo u financijskom smislu oštetili tvrtku u kojoj radimo, a samim tim i dioničare, ako je tvrtka dioničko društvo.

Ako smo s doktorskim plagijatom bili rukovodeći kadar u politici ili državnoj službi direktno smo financijski oštetili državu, a indirektno porezne obveznike koji izdvajaju od poreza novac za takve plaće. Njemačko društvo ali i društva drugih zemalja olako prelaze preko tog fenomena.

Posljedica toga nije samo depopularizacija fakulteta kao hramova znanja već i financijsko i moralno narušavanje ugleda svake zemlje.

Održivim razvojem bavim se i danas gdje volonterskim radom u zadnjih 7 godina pomažem u organizaciji i projektima UVNT GRUPPE u Štutgartu.
Ove godine prijavili smo program i projekt UVNT GRUPPE za “Građansku nagradu grada Štutgarta”. Prijava je slijedila iz područja održivog razvoja.

Željno iščekujem odluku žirija za ovogodišnju “Građansku nagradu” koja će biti dodijeljena u studenom ove godine!

…

Par informacija o radu i programu UVNT GRUPPE, te mali album slika možete pogledati pod: www.xing.com/net/uvnt

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

KAKO S TURISTIMA?

O izdavanju dozvole turistima za planinarenje na hrvatska brda i planine!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 6. studeni 2014.
 

Često smo svjedoci da se turisti u Europskoj Uniji penju na brda i planine, zavlače u razne špilje, te ih nerijetko treba spašavati iz životne opasnosti. To spašavanje je uvijek povezano sa angažiranjem velikog broja ljudstva i tehnike, te nastalim financijskim troškovima.

U pravilu, većina zemalja Europske Unije će zahtijevati od “spašenoga” podmirivanje nastalih financijskih troškova. Da li će te troškove moći i naplatiti, to je drugo pitanje!

Razmišljao sam kako da na samome početku spriječimo da se netko tko planinari u Republici Hrvatskoj izgubi i dovede svoj život u opasnost.
Ako želimo loviti ribu u hrvatskim rijekama moramo kod nadležnog ribolovnog društva kupiti dnevnu ribolovnu dozvolu.

Zašto turisti koji žele planinariti u Republici Hrvatskoj ne moraju u turističkoj zajednici kupiti jednodnevnu dozvolu za planinarenje?

Naravno ovdje se ne radi o financijskom aspektu prodaja “jednodnevnih planinarskih dozvola”! Ona može koštati i simboličnih 5 kuna.

Radi se o tome da bi se turist koji želi ići na planinarenje prilikom kupnje dozvole u kratkim crtama educirao i uputio na opasnosti koje ga mogu zadesiti.
Pored toga turist bi morao u turističkoj zajednici ostaviti i broj svog mobitela ili smartfona. Mi danas modernom tehnikom možemo locirati položaj svakog smartfona. Za ostale “starije” mobilne uređaje postoji specijalni program s kojim možemo locirati položaj uređaja čak i kada je isključen.

Broj smartfona ili mobitela bi nam uveliko omogućio lakše pronalaženje izgubljenih turista, bar u onim područjima u kojima je moguće locirati signal uređaja. Samim time bi troškovi spašavanja bili daleko niži.

Po medijima se zadnjih mjeseci protezalo pitanje treba li Republika Hrvatska naplatiti turistu njegovo spašavanje. Moramo biti svjesni da je ponekad u spašavanje uključeno i na desetke ili stotine ljudi, vojna oprema, helikopteri, psi tragači itd. Ponekad potraga za izgubljenima traje i po nekoliko dana ili po koji tjedan. Troškovi takove potrage i spašavanja iznose i do nekoliko 100.000 eura. Mali broj turista može podmiriti te troškove.

Akcenat morao biti na edukaciji turista. To prije svega podrazumjeva mini edukaciju od nekih 30 minuta prilikom prodaje “dnevne dozvole za planinarenje”.

Turistima koji češće provode godišnji odmor penjući se po brdima i planinama i zavlačeći se u špilje mogao bi se ponuditi trodnevni kurs, odnosno školovanje.

Taj kurs bi morali sami platiti, a sadržavao bi poglavlja iz: zaštite prirode, zakona Republike Hrvatske, te prve pomoći i samopomoći. Nakon završenog kursa turist bi dobio “Trajnu dozvolu za planinarenje u Republici Hrvatskoj”.

Pored “Trajne dozvole” turist bi i dalje imao obavezu da planinarenje prijavi nadležnoj Turističkoj zajednici i da ostavi broj mobitela ili smartfona. Nakon završenog planinarenja turist bi SMS-om izvjestio nadležnu turističku zajednicu da je penjanje završeno.

Turistička zajednica bi morala biti zakonski obavezana da nakon završenog planinarenja bespovratno izbriše podatke o turistu i njegov broj mobitela/smartfona.

Moj prijedlog za borbu protiv visokih troškova spašavanja izgubljenih turista u Republici Hrvatskoj bi imao pozitivan turistički odjek. Turisti bi imali dojam sigurnosti, ali i odgovornosti. Turističke zajednice bi dobile dodatnu aktivnost i tako proširile svoj krug poslovnog djelovanja.

Hrvatska služba spašavanja bi imala manje posla individualnih potraga i mogla bi se fokusirati na druga područja, pr. angažiranje za vrijeme elementarnih nepogoda, angažiranje u stranim zemljama itd.

Hrvatska bi dodatno dobila na pozitivnom turističkom imidžu kao: Mala zemlja za veliki i “siguran” odmor!

Pitanje je da li službena politika Republike Hrvatske razmišlja na isti način?

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

GDJE JE SMISAO MIROVINSKOG OSIGURANJA?

GDJE JE SMISAO MIROVINSKOG OSIGURANJA?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11. studeni 2014.
 

U Njemačkoj je mirovinsko osiguranje uvedeno Bizmarkovim zakonom 1889. godine. Ono je obuhvaćalo u to vrijeme plaćeno bolovanje, starosnu mirovinu starijima od 70 godina i invalidsku mirovinu.

Danas Savezna Republika Njemačka isplaćuje preko 25 milijuna mirovina mjesečno. Oko 20 milijuna umirovljenika živi danas u Njemačkoj, a ostatak izvan Savezne Republike.

Zabrinjavajuća je činjenica da gotovo 1/3 umirovljenika koja živi u Njemačkoj imaju mirovinu manju od 500 eura mjesečno (podaci “Statista”, www.statista.com).

Prosječna mjesečna najamnina stana (bez režija) u srpnju 2014. u Njemačkoj je iznosila 6,80 €/m². Znači da je samac umirovljenik za stan od 40m² morao izdvojiti 272 eura. Neka grijanje, voda, struja, smeće, televizija i telefon koštaju samo dodatnih 200 eura, postavlja se pitanje kako njemački umirovljenik uopće živi?

Na sreću, Njemačka je do sada bila jaka socijalna država, pa je preko socijalnih državnih službi sufinancirala ostatak do prosječnih 800 eura mjesečno po umirovljeniku sa malim mirovinama.

Pitam se… što će se dogoditi kada u jednom trenutku socijalna država ne bude imala više novca za sufinanciranje?

Da li će se umirovljenici sa malim mirovinama morati iseliti iz svojih unajmljenih stanova ili će morati preživjeti ostatak svog života sa drugima u “zajedničkom stanovanju”‘?

Mnogi njemački umirovljenici koji su pogođeni malim mirovinama odlučuju se pod starije dane iseliti iz Njemačke i ostatak života provesti u nekoj drugoj “jeftinijoj” zemlji. Tako imamo naprimjer siromašne njemačke umirovljenika koji su se iselili na Tailand, u Brazil, Južnu Afriku itd.

72% njemačkih umirovljenika dobilo je 2012. godine manje od 1.000 eura mjesečne mirovine (podaci “Statista”).

Već sada možemo postaviti pitanje smisla postojanja mirovinskog osiguranja.

Mora li mirovinsko osiguranje postojati za samo 28% umirovljenika koji mogu “normalno” živjeti od svoje mirovine u Saveznoj Republici Njemačkoj?

Slična je situacija s mirovinama i u Republici Hrvatskoj.

“Posljednjeg dana 2012. u Hrvatskoj je bilo milijun i 217 tisuća umirovljenika i milijun i 432 tisuće osiguranika, omjer je, dakle 1: 1,18 što govori o nastavku trenda rasta broja umirovljenika, rekao je ravnatelj Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) Srećko Vuković u Hrvatskom saboru.”

Da bi mirovinski sustav imao dugoročnu i održivu financijsku stabilnost za jednog umirovljenika treba raditi 4 radnika kojima se uplaćuje ili koji uplaćuju redovito u mirovinski sustav.

Prema statistici Zavoda za mirovinsko osiguranje u Republici Hrvatskoj je bilo u srpnju 2014. ukupno 1.460,042 umirovljenika.

Prema internet portalu „osijek031.com” u Republici Hrvatskoj u 2014. godini „od ukupnog broja umirovljenika starosnu mirovinu primaju 641.083 osobe (prosječna mirovina je 2.486,32 kn), od kojih je 146.706 prijevremeno umirovljenih (prosječna mirovina je 2.361,42 kn). U invalidskoj je mirovini 231.498 osoba s prosječnom mirovinom od 1.989,71 kn (bez invalida Domovinskog rata i članova njihovih obitelji). Obiteljsku mirovinu prima 4.910 osoba (u prosjeku 1.685,25 kn), a 12.230 umirovljenika otišli su u mirovinu kao djelatne vojne osobe, policijski službenici ili ovlaštene službene osobe (8.898 prima invalidsku mirovinu od 3.232 kune, a ostali primaju starosnu mirovnu koja prosječno iznosi 4.600 kn). Prosječna mirovina svih hrvatskih umirovljenika iznosi 2.266,29 kn.

Što se tiče hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, mirovinu primaju 72.333 osobe u prosječnom iznosu od 5.427,56 kuna, od čega 58.218 osoba prima invalidsku, a oko 13.500 osoba prima obiteljsku mirovinu koja prosječno iznosi 6.914,20 kuna. Hrvatska također isplaćuje mirovinu za 6.897 bivših pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, u prosjeku 2.840,83 kn mjesečno.”

http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=49754

Dodajmo stanju s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima (partizani, udbaši, JNA, komunistički funkcioneri – dvije skupine).

“Dakle, korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podacima čak 71.604. Najviše je partizana 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn, udbaša je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382 s prosječnom mirovinom od 2913,53 kn.”

http://pollitika.com/povlastene-mirovine-partizana-udbasa-kosovaca-jna-kadrova-funkcionera-komunistickog-sustava

“Gledano po visini mirovina, najveći broj umirovljenika (316.296) prima mirovinu od 2.000 do 3.000 kn. Najmanje mirovine prima 74.000 umirovljenika (manje od 500 kn mjesečno), 86.713 osoba koje mjesečno primaju od 500 do 1.000 kn, te 129.710 umirovljenika koji mjesečno primaju od 1.000 do 1.500 kn. Njima nasuprot stoji 59.930 umirovljenika čija mirovina iznosi od 4.000 do 5.000 kn, te 1.879 umirovljenika koji mjesečno primaju više od 8.000 kn. Što se tiče umirovljenika branitelja, najveći dio (18.500) svakog mjeseca dobiva više od 7.000 kn mirovine, njih gotovo 10.000 prima između 6.000 i 7.000 kn, 10.156 prima više od 5.000 kn itd., a najmanji broj, njih oko 200, prima manje od 1.500 kn mjesečno.”

Iz navedene statistike je vidljivo da je u Republici Hrvatskoj socijalno ugroženo 290.423 umirovljenika. Točnije ti umirovljenici primaju do 1.500 kn mjesečne mirovine. Njima se pridružuje i 200 umirovljenih branitelja.

Gotovo 60.000 umirovljenika prima mirovinu veću od 4.000 kuna i oni ne spadaju u socijalno ugroženu skupinu.

Razlika u visini mirovina u Republici Hrvatskoj je drastična. Veliki dio umirovljenika s 200 eura mjesečno živi u „direktnom siromaštvu”, a s druge strane određeni broj umirovljenika, te korisnika povlaštenih vojnih mirovina živi u „izobilju”.

U tom kontekst možemo direktno govoriti o mirovinskoj nepravdi, odnosno o nepravednoj i nelogičnoj raspodjeli mirovina.

Radnik koji je 35 godina radio u tvornici mora preživjeti s 200 eura mjesečno, a 18.500 branitelja ima na raspolaganju više od 1.000 eura mjesečno. Takodjer svi ti branitelji nisu Hrvatski ratni vojni invalidi, te se s pravom postavlja pitanje o opravdanost visina tih mirovina.

Kao student dragovoljac proveo sam 1991.-1993. na ratištu. Zaista je žalosno vidjeti stare ljude koji od svoje mirovine nemaju dovoljno ni za osnovne ljudske potrebe i mlade ratne vojne umirovljenike koji svoju raskošnu mirovinu troše na razno razne hobije.

Vratimo se zaključno Hrvatskom mirovinskom sustavu. Taj sustav nije održiv i dovodi u pitanje isplatu mirovina narednih godina u Republici Hrvatskoj. Mirovinski sustav treba hitno dovesti u balans i početi isplatu mirovina prema „stvarnim” radnim i ratnim zaslugama.

Sve mirovine u zemljama Europske unije koje se dijelom isplaćuju podizanjem mjesečnih kredita nemaju održvu budućnost. U bogatim europskim zemljama poput Njemačke treba detaljno razmisliti o sadašnjem smislu mirovinskog sustava. Taj sustav danas omogućuje solidan život samo malom broju umirovljenika, a većinu dovodi u položaj preživljavanja.

Uvođenje „Temeljne financijske sigurnosti građana – Grund Sicherung” omogučilo bi ukidanje mirovinskog osiguranja, te ukidanje drugih državno-socijalnih institucija (novac za nezaposlene, novac za socijalne slučajeve, dječji doplatak, plaćanje stanovanja socijalno slabima itd.).

Ukidanjem tih socijalnih institucija osigurali bi milijarde eura mjesečno kojima bi financirali „Temeljnu financijsku sigurnost građana”. Švicarska je u tome pogledu otišla već daleko, čeka se na druge bogate zemlje Europske Unije da učine iste korake.

Moji djed i baka nisu imali mirovinu i u stare dane su živjeli od pomoći svoje djece. Mi ćemo imati u budućnosti toliko male mirovine da od njih nećemo moći egzistirati. Mirovinski sustav je model prošlosti. Za financiranje umirovljenika u budućnosti mora se pronaći drugo riješenje, inače ćemo na kraju starost dočekati poput mojih djeda i bake.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

A NA NOGAMA …!

…skupa obuća iz Azije

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 10. studeni 2014.
Zanimalo me je gdje je proizvedena obuća koju sam kupio i koju dnevno obuvam. Otvorio sam ormarić za cipele i pogledao svaki par koji se unutra nalazi.

Rezultat je bio sljedeći:

Zimska obuća
– Visoke zimske čizme, Jack Wolfskin, Made in Vietnam
– Srednje zimske čizme, Nike, Made in Kina

Sportska obuća (tenisice)
– Nike, Made in Vietnam
– Asics, Made in Indonezija

Sportske cipele
– Crne cipele Reebok, Made in Vietnam
– Bijele cipele Reebok, Made in Indonezija
– Crne cipele Kappa, Made in Vietnam

Nakon pregleda obuće ostao sam djelomično zatečen. U principu nikada ne štedim na obući i spomenutu obuću sam platio izmedju 100 i 200 eura. Kod kupovine nisam baš provjeravao zemlju porijekla. Znao sam da se danas puno toga proizvodi u Aziji, ali da sve moje cipele dolaze iz Azije nisam mogao ni sanjati!

Nakon pregleda mog ormarića za obuću postavio sami si pitanje: “Zašto si toliko platio svoju obuću? Pa to je proizvedeno u Aziji, a ne u Europi”!

Još uvijek mi to pitanje bruji u glavi. Poznato je da su industrija obuće i tekstila prebacila svoju proizvodnju u zemlje jeftine radne snage, jeftinih sirovina i malog poreza za strane tvrtke.

Znači sve je jeftino u toj priči, osim prodajne cijene proizvoda. Ne treba biti profesor matematike da na prvi pogled vidimo koliki ogroman profit zarađuju svjetski koncerni “jeftino proizvodeći i skupo prodajući”!

Pošto je većina moje obuće proizvedena u Vietnamu pokušat ću napraviti malu analizu te zemlje i njenog tržišta.

Uzmimo npr. američki koncern “Nike” koji danas pretežno proizvodi svoje proizvode u toj azijskoj zemlji. U posljednjih 30 godina tvornice Nike-a su se selile iz jedne zemlje u drugu: prvo Japan, pa Južna Korea, Taiwan, kasnije Filipini, Tailand, Malezija, Honkong.
Nike se 1981. godine izmedju Kine i Indije odlučio za proizvodnju u Kini. Danas Nike proizvodi u Vietnamu.

“Godinama je ‘Made in China’ bio sinonim za jeftinu robu. Ali radna snaga je zbog RMB-a i inflacije postala u Kini sve skuplja. Sve više i više tvrtke sele svoje tvornice u jeftinije zemlje!“, izjavio je Song Songxing profesor s Nanjing Univerziteta u Kini.

230 njemačkih tvrtki ima svoju cijelu ili djelomičnu proizvodnju u Vietnamu. Da spomenemo samo neke: Adidas, Puma, Audi, BMW, Porsche, Mercedes, Bosch itd.

Zašto je Vietnam toiko atraktivan za stranu Industriju?

Vietnam ima preko 91.500.000 stanovnika. Preko 70% Vijetnanaca je mladje od 30 godina. Vijetmanci rade naporno i disciplinirano. Od 2009. godine strane tvrtke smiju proizvode prodavati kako izvan Vietnama tako i u samoj zemlji. Također blizina kineskog i japanskog tržišta doprinosi atraktivnosti Vietnama.

Jeftina radna snaga je glavni motiv industrijske proizvodnje. U Vietnamu je prosječni radnik u tekstilnoj industriji u prvom kvartalu 2013. godine radio za mjesečnu plaću od 120 $.

Za strane tvrtke u Vietnamu postoji 100% oslobođenje od poreza za prve 2-4 godine. Narednih 4-9 godina u pravilu strane tvrtke u Vietnamu plaćaju 50% manji porez. Dodatnu olakšicu poreza ostvaruju strane tvrtke koje otvaraju tvornice u posebnim dijelovima Vietnama (razvojna područja), tvrtke koje investiraju u “posebnu branšu”, te tvrtke koje zapošljavaju “veći” broj radnika.
Ta dodatna olakšica poreza može trajati od 10-15 godina.

U Vietnamu možete otvoriti tvrtku kao “obrt ili kao d.o.o.”. Vietnam važi za politički stabilnu zemlju, povoljnu za dugoročna industrijska ulaganja.

Pored svih gore navedenih proizvodnih povoljnosti i povlastica koje uživaju strani koncerni i tvrtke u Vietnamu, nije mi nikako jasno zašto moram tenisice koje su proizvedene u toj zemlji u Njemačkoj platiti izmedju 100 i 200 eura!

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

ODRŽIVI RAZVOJ I EUROPSKA UNIJA!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 26. studeni 2014.

 ODRŽIVI RAZVOJ I EUROPSKA UNIJA!

 
Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige – Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost:

„Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica” Hans Carl von Carlowitz u kome govori da”..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti”!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom “Naša zajednička budućnost”, više poznatom kao “Brundtlandovo izvješće”, u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkoga) …“Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja
generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe.”

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:

1. Ekonomska komponenta

2. Socijalna komponenta

3. Ekološka komponenta

Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd.
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.

U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila.”

U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje odrzivog razvoja ide nesto teže.

„Statista” (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):

Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%

Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje, gdje se reciklira, te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi “ne-održivom” razvoju naše planete.

„Statista” nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):

Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%

„Statista” obrađuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajuci slijedeće pitanje:

Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?

Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanika
Ne, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanika
Bez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika

„Statista” nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno održive proizvodnje (podaci 2014.):

Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%
Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%

Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:

1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:
   Republika Hrvatska i održivi razvoj. Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije „Budućnost kakvu želimo”.

http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/globalne-teme/odrzivi-razvoj/

2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:
Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”

ZAGREB, 4. 3. 2014.

U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”, kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj – United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe”. Više pod slijedećim linkom:

http://www.mint.hr/default.aspx?id=12926

Održivi razvoj u Europskoj Uniji ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.

Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogučava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.

Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim” proizvodima i dobrima.

Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo