Sprega automobilske industrije, robota i umjetne inteligencije!

Sprega automobilske industrije, robota i umjetne inteligencije!

U tiskanom izdanju Lidera-premijum od 7. studenog 2025. Luka Kasalo navodi, citiram:

„Polarizacija je na djelu i među prvoklasnim automobilima, no izgleda da danas pobjeđuju priključni hibridi, tj. PHEV-ovi - plug-in-hibridna električna vozila. Nikako da završi prijelazna faza prema obećanoj elektrifikaciji. No sutra će, kažu, automobilskom industrijom vladati humanoidni roboti…

Plug-in hibridi, prema analizi neprofitne organizacije Transport and Enviroment, u stvarnim uvjetima emitiraju samo 19 posto manje CO2 od benziskih i dizelskih automobila, a u laboratorijskim testovima pretpostavlja se da onečišćuje čak 75 posto manje. Istraživači su analizirali podatke s uređaja za mjerenje potrošnje goriva u 800 tisuća automobila.“

Kada je 1888. Andreas Flocken u njemačkom gradu Coburgu proizveo prvo električno vozilo na svijetu, koje je pokretala pozamašna olovna baterija, nije se dalo naslututi da će danas visoko razvijena električna vozila proizvoditi i roboti. Nije se dalo naslutiti da će ta ista električna vozila, posebno samovozeća, poput robo-taksija opsluživati progami umjetne inteligencije.

Iako je zadnjih 100 godina automobilskom industrijom dominirao dizel i benzinski motor, električno vozilo pronašlo je danas svoj dobar dio tržišta.

Plug -in hibridna vozila koja se intenzivno razvijaju zadnjih 40 godina također imaju zavidan tržišni udio.

Plug -in hibridna vozila, kao što im i naziv govori su hibridi, točnije kombinacija motora sa unutarnjim izgaranjem (benziski ili dizel) i električnog motora kojeg pokreće električna baterija.

Električne baterije koje danas koristimo su najčešće ion-licijum baterije ili baterije sličnih tehnologija.

U gornjem citatu gospodin Kasalo navodi da plug-in hibridna vozila jedino u „laboratorijskim uvjetima“ 75 posto manje zagađuju okolinu od vozila s unutarnjim izgaranjem. Kasalo dalje navodi da u realnim uvjetima plug-in hibridno vozilo emitira samo 19 posto manje CO2 od benziskih i dizel motora.

Zašto je to tako?

Sami koncept plug-in hibridnog vozile je da kombinira dva načina pogona vozilo. Plug-in koristi motor sa unutarnjim izgaranjem, a ispomaže ga elektromotor pokretan električnom baterijom. Plug-in tehnologija omogućava vozilu da se električna baterija prilikom vožnje jednim manjim dijelom sama puni. Da bi u potpunosti napunili električnu bateriju plug-in vozila, moramo ga puniti na nekoj od javnih punionica ili na običnoj utičnici kod kuće. Na javnoj (gradskoj) punionici bateriju možemo napuniti za 10 minuta, a za isto punjenje baterije kod kuće u našoj garaži na klasičnu utičnicu treba nam cijela noć.

Plug-in hibridna vozila su koncipirana da električnom baterijom možemo prijeći do 50 kilometara, a nakon toga se uključuje dizelski ili benzinski motor te nastavljamo naše putovanje.

Zapravo tvorci plug-in hibrida su zamislili da to vozilo na gradskim ulicama koristimo isključivo električno, a da za dulja putovanja koristimo motor s unutarnjim izgaranjem. Jedino tako plug-in tehnologija ostvaruje svoj pravi smisao.

Ono što ekološki osviještenog kupca vozila interesira je činjenica da u stvarnim – realnim uvjetima plug-in hibridno vozilo emitira samo 19 posto manje CO2 od benziskog ili dizel motora.

Ta činjenica proizlazi jednim dijelom od nepravilnog korištenja plug-in vozila. Ako u gradu ili na vrlo kratkim relacijama vozimo „praznom baterijom“ i vozilo je primorano koristiti benzinski ili dizel motor emisija CO2 će biti gotovo ista kao kod vozila koje imaju motor sa unutarnjim izgaranjem. Drugim riječima, ako želimo dobro našoj okolini, baterija plug-in hibrida treba se redovito puniti.

Druga činjenica koja dovodi do tako velike koncentracije CO2 pri vožnji plug-in vozile je da baterije tih vozila punimo električnom energijom koja nije „isključivo“ proizvedena iz obnovljivih izvora energije (sunce, vjetar, voda, bio-plin, geo-termalni izvori).

Ako naš plug-in hibrid punimo na javnoj punionici u gradu ili kod nas kod kuće, mi naše vozilo ne punimo „isključivo“ električnom energijom iz obnovljivih izvora, već jednim „miksom električne energije“ koja je dobivena iz:

- Ugljena / Naftnih derivata

- Zemnog plina

- Geo-termalne energije

- Spaljivanjem otpada u gradskim ili državnim spalionicama

- Obnovljivih izvora (sunce, vjetar, voda,…)

- Nuklearne energije

Jasno je da udio obnovljivih izvora u miksu električne energije varira od grada do grada i od države do države. Samim time kako punimo naš plug-in hibrid, tako i indirektno emitiramo postotak CO2 u atmosferu.

Da bismo naš plug-in hibrid punili električnom energijom „isključivo“ iz obnovljivih izvora potrebno je da kod kuće imamo garažu natkrivenu solarnim panelima koji će puniti naše vozilo.

Druga mogućost punjenja plug-in hibrida isključivo iz obnovljivih izvora je da imamo ekološki vrlo osvještenog poslodavca.

Danas možemo vidjeti neke trgovačke lance i neke privatne tvrtke koje imaju velike krovne površine pokrivene solarnim panelima.Također vidimo i punionice za električna vozila na parkiralištima tih trgovačkih lanaca (primjer Lidl) i na parkiralištima tih tvrtki.

Ako električna energija koja je proizvedena od solarnih panela na tim krovovima ide direktno u baterije, a iz tih baterija u punionice vozila na parkiralištu tada govorimo o „isključivo“ čistoj električoj energiji koja će pokretati naš plug-in hibrid uz minimalnu CO2 emisiju.

U zadnje vrijeme se govori da je nuklearna energija čista, nema CO2 emisiju i da predstavlja moguću budućnost u proizvodnji električne energije. Samo iskapanje urana i plutonija, njegova tehnološka priprema za nuklearne elekrane ostavlja određeni CO2 otisak. Potom sigurno zbrinjavanje nuklearnog otpada ostavlja dodatni CO2 otisak. Danas još ne postoji tehnologija kojom ćemo proizvesti električnu energiju, a da otisak CO2 bude nula.

Znanstvenici, posebno u CERNu razmatraju različite tehnologije za proizvodnju „čiste“ električne energije bez CO2 otiska, međutim te tehnologije su tehnologije budućnosti.

Gospodin Kasalo u svome članku navodi: „No sutra će, kažu, automobilskom industrijom vladati humanoidni roboti.“

Robotika je danas vrlo razvijena u raznim granama industrije, posebno autoindustriji i više se ne može zamisliti da proizvedemo vozilo koje neće jednim dijelom sastavljati ili zavarivati „robotska ruka“!

Korištenje humanoidnih robota u automobilskoj industriji još je uvijek većim dijelom futurizam, jer nam je za sastavljanje vozila dovoljan obični robot ili robotska ruka koju pokreće složeni program (algoritam).

Humanoidni roboti koji imaju lice čovjeka ili cijeli stas ljudskog bića su danas u svijetu, a posebno u Japanu zastupljeni na recepcijama hotela, u staračkim domovima, u bolnicama itd. Te humanoidne robote pokreću vrlo napredni programi koji uključuju i umjetnu inteligenciju.

Umjetna inteligencija za razliku od naprednih programa i algoritama ima karakteristiku da je možemo „trenirati“. Tako humanoidni roboti koje opslužuju programi umjetne inteligencije mogu učiti da hodaju sve sličnije ljudskim bićima, da putem mikromimike koje očitavaju sa lica čovjeka raspoznaju njegove emocije, da sve bolje izvode pokrete ruku: hvatanje ili držanje, itd.

Humanoidni roboti će svakako pronaći svoje mjesto i u autoindustriji, koja i sama snažno razvija programe umjetne inteligencije.

Možemo si zamisliti, u ne tako dalekoj budućnosti da će humanoidni roboti u kadrovskoj službi nekih automobilskih koncerana sudjelovati u odabiru novih zaposlenika (ljudi), da će raditi u pravnom odjelu tih koncerana ili biti članovi nadzornog odbora tih istih koncerana?

Teže mi je zamislti da će humanoidni robot zamjeniti „robotsku ruku“ koja zavaruje neki dio vozila. Za to je humanoidni robot preskup i presložen. Ono što je moguće zamisliti da će humanoidni roboti raditi zajedno sa ljudima u automobilskoj industriji, možda i u pogonima gdje se sastavljaju vozila, a možda biti i šefovi ljudima, jer humanoidni roboti pokretani umjetnom inteligencijom nemaju emocija, nemaju nagone, i „vrlo rijetko griješe“ !

Umjetna inteligencija ima svoju značajniju primjenu u autonomnim (samovozećim) vozilima, koja bez čovjeka sudjeluje u prometu. Najnoviji primjer su robo-taksiji koje razvija hrvatska tvrtka Rimac Automobili ili Google-ovo vozilo koje ponekad možemo sresti na ulicama većih gradova. Autonomna vozila nemaju vozača i umjetna inteligencija u potpunosti upravlja tim vozilom u prometu.

Njemački koncern Daimler već godinana testira autonomna teretna vozila u Americi s nadom da će u budućosti ta vozila biti upravljana isključivo umjetnom inteligencijom. U sadašnjoj fazi testiranja ta teretna vozila kojom upravlja umjetna inteligencija imaju i vozača, ali on ne sudjeluje u prometu, već pasivno participira u vožnji i prati tok vožnje. Testiranje mora ipak učiniti čovijek!

Europska komisija je postavila za cilj da će od 2035. godine Europska automobilska industrija stati s proizvodnjom osobnih vozila na unutarnje izgaranje (benzin / dizel) i da će se od 2035. godine Europljani proizvoditi isključivo električna osobna vozila. Možda je taj cilj realan, a možda je i preuranjen.

Ono što je sigurno, da će se vrlo snažno u narednim godinama razvijati vozila, a posebno autobusi, kamioni, građevinski i poljoprivredni strojevi, ali i osobni automobili na vodik (H2). Posebno je interesantan „plavi vodik“ kojeg dobivamo elektrolizom vode, a električna energija za elektrolizu vode je proizvedena iz obnovljivih izvora. Vozila koja koriste za pogon vodik su također „električna vozila“, gdje kemijskim procesom, točnije sagorijevanjem vodika u „gorućim člancima“ dobijamo električnu energiju koja pokreće vozilo. Kao nus-proizvod iz auspuha tih vozila izlazi vodena para.

Danas gotovo da ne postoji automobilska industrija koja ne proizvodi neku vrstu električnih vozila, bilo da su to:

- Standardna električna vozila

- Plug-in hibridna vozila

- Vozila na vodik (H2)

Budućnost cestovnog prijevoza je očito električna i u budućnosti će vjerovatno prijevoz biti kombinacija gore navedenih tehnologija.

Umjetna inteligencija će sve više participirati u automobilskoj industriji, bilo u obliku robota pokretanih umjetnom inteligencijom, bilo ugradnjom komponenti i programa umjetne inteligencije u autonomna (samovozeća) vozila!

Daljnje jačanje i povezivanje automobilske industrije, robota i umjetne inteligencije je realna stvarnost. Utopija je, da je umjetna inteligencija „inteligentna“, da će roboti u potpunosti zamjenti ljude kao radnu snagu i da će automobilska industrija u budućnosti ići isključivo u pravcu razvoja električnih vozila. U automobilskoj industriji oduvijek postoje kreativni inženjeri, koji neprestano razmišljaju i tragaju za novim tehnologijama i naprednijim pogonima za osobna i teretna vozila.

Možda nikada nećemo otkriti perpetum mobile, a možda smo na pragu njegovog otkrića!

Nakon izuma kotača ljudsko biće se neprestano tehnički razvija. Postigli smo ogroman napredak u tehnici, medicini, programiranju i znanosti općenito. Umjetna inteligencija je i treba ostati jedino „alat“ kojim će upravljati čovijek!

Dražen Katić

Srebro se smatra i industrijskom sirovinom, jer se masovno primjenjuje u industrijskoj proizvodnji. Rast cijene srebra je veći od rasta cijene zlata, posebno zadnjih 10 godina. Razvoj autonomnih vozila, robota, kvantnih računala koje podržavaju programi umjetne inteligencije potrošnju zlata i srebra u industrijskom smislu u skoroj budućnosti umnogostručiti će.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. već 15 godina uspješno posluje na Hrvatskom tržištu te svojim klijentima nudi ulaganje ili kupnju investicijskog zlata i srebra od najvećih svjetskih kovnica. Više o tvrtci i njenoj ponudi investicijskih kovina možete pogledati pod slijedećim linkom:

PAMETNA FINANCIJSKA ULAGANJA : Elementum Hrvatska d.o.o.

TKO SE NE RAZVIJA, TAJ STAGNIRA!

Mogu li niska ulaganja u istraživanje i razvoj prouzročiti ekonomsko stagniranje Hrvatske?

Razgovor koji je vodio novinar Tomislav Pili sa rektorom sveučilišta u Dubrovniku Nebojšom Stojčićem objavio je Lider - poslovni tjednik, 7. studenog 2025.

Na strani 14 rektor Stojčić navodi, citiram: „Niska ulaganja u istraživanje i razvoj dugoročno prijete ostaviti hrvatsku industriju u zoni imitacije umjesto stvaranja novih riješenja. Takav položaj otežava prelazak iz ekonomije troškova u ekonomiju znanja, u kojoj konkurentnost proizlazi iz inovacija, a ne iz nižih plaća. Nedostatak ulaganjau R & D ne pogađa samo tehnološki sektor nego i usporava modernizaciju cijelog gospodarstva, od poljoprivrede do usluga.“

U gornjem citatu rektor Stojčić navodi da ključni problem koji opterećuje hrvatsku ekonomiju, a to je po njegovim riječima nedovoljna ulaganja u „industrijsko“ istraživanje i razvoj. Republika Hrvatska je u sklopu bivše države imala prilično jaku industrijsku proizvodnju. Kao i u svim postkomunističkim zemljama u Europi, pa tako i u Hrvatskoj (nakon 1990. godine) preko noći pada „Socijalističko samoupravljanje i planska (socijalistička) ekonomija“ te se rađa korak po korak neoliberalna (kapitalistička) ekonomija.

Taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, iz jedne vrste ekonomije u drugu nije prošao bezbolno. Najveća socijalistička ekonomija u Europi je do 1990. godine bila ekonomija DDR-a, odnosno ekonomija Istočne Njemačke. DDR je bio najbogatija socijalistička zemlja na svijetu. Padom Berlinskog zida politički se spajaju Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka u jednu zemlju. Industrija koja je bila jednostavna, ali snažna u Istočnoj Njemačkoj sistematski se gasi, masovno se otpušta radna snaga koja završava na Uredima za zapošljavanje „Arbeitsamt“. Zapadna Njemačka u jedom trenutku ima ogroman izvor „jeftine radne snage“ sa Ureda za zapošljavanje iz bivše Istočne Njemačke, koje zapošljava u koncernima i tvrtkama prijašnje Zapadne Njemačke, posebno u Industrijskim gradovima poput Düseldorfa, Stuttgarta i Münchena. Ta bolna tranzicija Istočne Njemačke iz „socijalističke” u „kapitalističku – neoliberalnu” ekonomiju do dan danas je vidljiva u gradovima i mjestima bivšeg DDR-a.

Ako je najbogatija socijalistička zemlja svijeta (DDR) toliko teško podnijela promjenu iz planske u tržišnu ekonomiju, možemo si zamisliti kako su tu tranziciju podnijele siromašne socijalističke zemlje Europe poput: Bugarske, Rumunjske, Albanije itd.

Međutim inovacije te ulaganja u istraživanje i razvoj mogu ublažiti bolove te tranzicije. Uzmimo npr. Rumunjsku i francuski automobilski koncern Renault. Renault je u Rumunjskoj otvorio pogone za proizvodnju automobila marke „Dacia” koja po vanjskom izgledu (design), po Renaultovim motorima, koji se u nju ugrađuju, gotovo kvalitetom konkurira Renaultu.

Proizvodnja „Dacia”-e u Rumunjskoj otvorila je nova radna mjesta za domaće stanovništvo, potaknula ekonomski rast te smanjila iseljenje Rumunja u zapadno europske zemlje – „trbuhom za kruhom”!

Hrvatska nije nikada imala automobilsku industriju, tako da nije ni imala mogućnost razvoja u tom pravcu. Zašto je Renault otvorio pogone u Rumunjskoj, a ne u Hrvatskoj ostaje nepoznanica. Pretpostavljam da je Renault posegnuo za „jeftinijom radnom snagom”, a vjerojatno i za nižim poreznim opterećenjem.

Hrvatska je poput DDR-a prošla također vrlo bolnu tranziciju iz planske u tržišno-liberalnu ekonomiju. Tvornice koje su do 1990. godine bile u vlasništvu države masovno prolaze proces privatizacije u kojima se velike tvornice koje su zapošljavale i do 10.000 radnika cijepaju u male tvrtke u privatnom vlasništvu. Mnoge velike tvornice se u procesu privatizacije na kraju i zatvaraju te se radnici masovno šalju na Urede za zapošljavanje. Za razliku od DDR-a koji je otpuštenu radnu snagu zaposlio u tvornicama Zapadne Njemačke, većina naših radnika završava u Domovinskom ratu.

U procesu privatizacije u velikoj mjeri „gasi” se hrvatska industrija. Velikih tvornica više nemamo. Niču manje inovativne tvrtke koje svoju proizvodnju baziraju na novim i zelenim tehnologijama, poput „Rimac Automobili” ili koje svoje poslovanje baziraju na IT-industriji i razvoju umjetne inteligencije.

Hrvatska je pored toga prošla veliki val iseljavanja stručne radne snage koja je potom nedostajala u domaćim tvornicama, bolnicama, Veleučilštima i ostatku industrije.

Povezanost Visokih učilišta u Socijalističkoj Hrvatskoj s industrijom temeljila se na slanju studenata na odrađivanje „stručne prakse” u tvornice, a manje na zajedničkom inovativnom radu i istraživanju industrije i učilišta.

Prijelazom na tržišnu ekonomiju Republika Hrvatska korak po korak jača istraživačku i inovativnu suradnju fakulteta i „nove industrije”, ali u mjeri koja još uvijek nije dostatna. Za inovacije i razvoj potreban je novac. Izdvajanjem više novca iz državnog proračuna, ali i privatnog sektora u inovacije i razvoj zasigurno ćemo dati hrvatskoj industriji snažan poticaj kojim će biti konkurentnija na tržištu Europske unije, ali i na svjetskom tržištu.

U svome razgovoru rektor Stojčić dotiče se i hrvatskog turizma te na strani 16 Lidera navodi, citiram:

„Problem nije u samome turizmu, nego u neravnoteži. Kada jedan sektor postane predominantan, on postupno potiskuje druge izvore znanja, kreativnosti i poduzetništva, koji su nužni za inovacijski iskorak.....

Ako želimo mjeriti kvalitetu, a ne kvantitetu turizma, moramo gledati pokazatelje koji govore o učinku, ne samo o obujmu. Uz broja dolazaka i noćenja važni su prihodi po po gostu i po zaposlenome, udio lokalnih dobavljača u turističkoj potrošnji, ali i razina produktivnosti i investicija u inovacije.”

Rektor Stojčić u ovome citatu dotiče se teme koja je ujedno i „radost i bol” hrvatske ekonomije. Mi turizam forsiramo do ekonomskog maksimuma, pretvarajući ga u najjaču „industrijsku granu”, ali ga ujedno pretvaramo i u „masovni proizvod” koji u kontekstu održivog razvoja duboko zadire u naše resurse (sirovine), posebno pitku vodu i zemljišne površine.

Inovacije su za hrvatsku vrlo bitne. Treba se investirati ne samo u vojnu industriju, IT- sektor, razvoj umjetne inteligencije, nego i u inovacije u hrvatskom turizmu.

Tko se ne razvija dalje, taj stagnira!

Dražen Katić

Istraživanja i razvoj imaju svoje mjesto i u financijskoj industriji. Financijski proizvodi se razvijaju svakog dana, bilo iz sektora bankarstva, državnih obveznica, osiguravajućih kuća ili iz područja ulaganja u investicijske plemenite kovine.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. već 15 godina uspješno posluje na Hrvatskom tržištu te svojim klijentima nudi ulaganje ili kupnju investicijskog zlata i srebra od najvećih svjetskih kovnica. Više o tvrtci i njenoj ponudi možete pogledati pod slijedećim linkom:

PAMETNA FINANCIJSKA ULAGANJA : Elementum Hrvatska d.o.o.

 

KAPITALNA ULAGANJA!

Posted on Mai 28, 2013

TEME I DILEME

piše: Dražen Katić
Za sve one koji se ne susreću često sa navedenim terminom, kapitalno ulaganje se definirao kao ulaganje novca u neki financijski proizvod ili ulaganje novca u određenu materijalnu vrijednost sa ciljem da se novac “oplodi” ili da se taj novac zaštiti od gubitka vrijednosti.

Novac možemo uložiti u slijedeće financijske proizvode:
– štednja na štednim knjižicama
– oročena štednja
– ulaganje u životno osiguranje
– ulaganje u mirovinsko osiguranje (dopunsko)
– štambena štednja…itd

Ulaganje u materijalne vrijednosti kao kapitalno ulaganje može biti:
– kupovina nekretnina (stanovi, kuće, kuće za odmor, vile, poslovni prostori)
– kupovina pokretnina (automobil, avion, brod, jahta)
– kupovina zemljišta (građevinsko, poljoprivredno, vrtovi, pašnjaci)
– kupovina šuma i ulaganje u vlasništvo nad dijelom prašuma
– kupovina umjetničkih vrijednosti (slike, skulpture, knjige, antikviteti općeniti)
– ulaganje u održive izvore energije (kupovina fotonaponskih panela, kupovina većih ili manjih   vjetrenjača za proizvodnju struje, kupovina uređaja za proizvodnju eko-plina)
– ulaganje u plemenite metale (zlato, srebro…)
– ulaganje u drago kamenje (dijamant, rubini…)

– ulaganje u bušotine nafte i plina

– ulaganje u izvore pitke vode
– ulaganje u udjele (dionice) u: tvornicama, kompanijama, konzernima, bankama, osiguranjima!

Postavljaju se temeljna pitanja: koja su dobra, a koja loša kapitalna ulaganja, gdje se danas najviše isplati uložiti, koja kapitalna ulaganja su rizična….itd?

Na ta pitanja je gotovo nemoguće odgovoriti. Tržište se svakodnevno mijenja i ono što je danas dobro, sutra više nije. Kod kapitalnog ulaganja je bitno da se odlučimo za jednu od dviju temeljnih stvari:

1. Viša dobit i veći rizik ulaganja
2. Niža dobit te manji rizik ulaganja

Kada smo to odlučili tada u razgovoru sa neovisnim financijskim savjetnikom možemo potražiti odgovarajući proizvod za naše ulaganje.

Želio bih ukratko spomenuti “oročenu štednju” kao način kojim pokušavamo oploditi naš novac ili ga u najmanju ruku zaštititi od inflacije.

U Njemačkoj je najčešća kamata na oročenu štednju između 2,8 i 3,2% na godinu.
To znači da ste od 100 oročenih eura godišnje zaradili maksimalno 3,2 eura, a  banka je godinu dana trgovala sa Vašim novcem i ostvarila dobar profit.
Ako uzmemo stopu inflacije u Njemačkoj od 3,2 % vidljivo je da ćemo oročenjem našeg novca  zaraditi nulu eura.

Međutim ako smo oročili veću sumu novca, te imamo kao pojedinac godišnju kamatnu dobit veću od 801 € ili kao bračni par veću od 1.602 €, tada još dodatno plaćamo državi slijedeće poreze:

1. Porez na dobit 25%
2. Porez na solidaritet 5,5%
3. Porez crkvi 8% (ako smo član katoličke ili protestantske crkve)

Pošto smo kroz oročenu štednju zaradili nula eura, moramo od toga još odbiti navedene postotke poreza kod većeg oročenog iznosa.

To je gorka stvarnost. Zaradila je banka, država i crkva, a mi smo u minusu.

Usprkos svemu tome građani  njemačke imaju  preko 5 bilijuna eura u različitim financijskim proizvodima (normalna štednja, oročena, životna osiguranja itd.)

Republika Hrvatska je po štednji građana daleko siromašnija od Njemačke, međutim građani  imaju na štednji u bankama RH preko 161 milijardu kuna, a samo u Ljubljanskoj banci imaju “zarobljeno” 300 milijuna eura.

U većini banaka u Republici Hrvatskoj oročena štednja se dijeli na kunsku oročenu štednju i deviznu oročenu štednju, odnosno oročenu štednju u eurima. Kamate za kunsku oročenu štednju su nešto više nego kamate na štednju oročenu u eurima. Klijent najčešće može oročiti svoj novac između jednog mjeseca i tri godine i shodno tome dobija određenu kamatnu dobit.

Važno je istaknuti da u Republici Hrvatskoj država preko Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka “jamči za štednju građana” do iznosa od 400.000 kuna. Preko tog iznosa štednja ima karakter “visokog rizika”!

Da li ćemo mi naš novac uložiti u neki financijski proizvod ili u materijalnu vrijednost ovisi jedino o nama samima. Vrlo je važno prije ulaganja konzultirati dva neovisna savjetnika iz područja kapitalnih ulaganja. O prijedlozima treba dodatno razmisliti i odlučiti se za najpovoljnije ulaganje u tom trenutku.

Vrlo je bitno da Vaš novac nikada ne uložite samo u jedan financijski proizvod. Za preporučiti je kombinacija ulaganja “financijski proizvod plus materijalna vrijednost”. U tom slučaju ako se i dogodi najgore izgubiti ćete samo jedan dio Vašeg kapitala.

Moram napomenuti da su pojedina kapitalna ulaganja podložna visokoj špekulaciji, pa je stoga neophodan dodatni oprez.

U naredna tri članka pobliže ću objasniti kapitalna ulaganja u području:

–  Nekretnina

–  Plemenitih metala

–  Solarne energije

Moj osobni moto kod savjetovanja u području kapitalnog ulaganja je: ” Low risk. More sleep” Odnosno, hrvatski rečeno “Nizak rizik, miran san”!

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. nudi mogućnosti investiranja u fizičko zlato i srebro, bilo kupnjom ili štednjom. 15 godina prisutnosti tvrtke na hrvatskom tržištu garancija je pouzdanosti, povjerenja i profesionalnosti. Više o tvrtci Elementum Hrvatska možete pogledati na slijedećem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/10/elementum-hrvatska-doo.html 

Plemeniti metali kao kapitalno ulaganje!

ZLATO, SREBRO, PLATINA …

Posted on Juni 3, 2013

Plemeniti metali kao kapitalno ulaganje s osvrtom na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić

 

Kapitalno ulaganje u plemenite metale je financijsko ulaganje u fizički proizvod jednako poput ulaganja u: nekretnine, zemljišta, šume, umjetničke vrijednosti, antikvitete, automobile, brodove, avione, drago kamenje itd.

Postavlja se pitanje: Zašto uložiti u plemenite metale?

Plemenitim metalima se, a tu u prvoj liniji mislimo na zlato i srebro, trguje već  6000 godina. U Starom zavjetu Biblije gotovo nema stranice na kojoj se ne opisuje način plaćanja u trgovini proizvodima. U to vrijeme se plaćalo zlatnicima i srebrnjacima.

1900. godine je u Americi uveden tzv. “zlatni standard”. Zlato je od tada bilo pokriće vrijednosti štampanog novca. Za jedan dolar ste mogli kupiti 1,504 632 g čistog zlata.

Pod čistim zlatom se smatra zlato iz koga su u potpunosti odstranjene primjese drugih metala, a označava se oznakom 999,9.

1969. godine papirni novac se nije mogao više zamjeniti za zlato. 1971. tadašnji američki predsjednik Nixon zbog rata u Vijetnamu ukida “zlatni standard” i od tada počinje bezgranično tiskanje papirnog novca.

Papirni novac nije imao više pokriće u zlatu. Jedna od posljedica takve monetarne politike je i činjenica da je američki dolar do danas izgubio oko 98 % svoje vrijednosti.

Procjenjuje se da danas pod zemljom postoji još oko 160 000 tona rezervi zlata i oko 12 000 tona srebra.

Najveće dvije svjetske ljevaonice plemenitih metala su:
1) UMICORE – belgijska tvrtka
2) ARGOR – HERAEUS – švicarska tvrtka

Pitamo se zašto je danas toliko izražena potražnja za plemenitim metalima, a posebice za zlatom?

Svjedoci smo da su u zadnjih dvije godine  u cijeloj Europi otvorena bezbrojna mjesta za otkup zlata. Pored radnji koje se bave jedino otkupom lomljenog, ali i certificiranog zlata i srebra, otkupom se kao dodatnom djelatnošću bave i druge različite trgovine.

Otkupljeno zlato se u većini slučajeva dalje preprodaje, završava u Austriji ili Njemačkoj, a potom putuje u Švicarsku. U Švicarskoj se rastapa, pročišćava i lijeva u zlatne certificirane poluge “Barren” koji su težine od 1 gr pa sve do 12,5 kg. Certificirano zlato u polugama se dalje iz Švicarske preko banaka i privatnih tvrtki prodaje u cijelom svijetu.

Danas postoji velika potražnja za zlatom iz sljedećih razloga:

1) Industrijska upotreba – zlato se danas jako puno koristi u industriji kod proizvodnje mobitela i računala, u industriji nakita, medicini, lijevanju certificiranog zlata itd.
2) Zlato ne gubi svoju vrijednost – cijena zlata se mijenja i formira se 2 puta dnevno na londonskoj burzi, ali vrijednost zlata je konstantna. Navodim slijedeći primjer: 1908 godine jedno dobro kvalitetno odjelo je koštalo 1 uncu zlata (31,1 gr zlata), a unca je vrijedila 1908 samo 20 $. Danas za jednu uncu zlata možete također kupiti jedno kvalitetno odijelo. Jedna unca iznosi po današnjem tečaju (23.05.2013) 1390 $, a to znači da još uvijek možemo kupiti jedno kvalitetno boss ili armani odijelo.

Cijena zlata u posljednjih 10 godina rasla je u rasponu izmedju 11,5 i 17% godišnje. Lako možemo primjetiti da čim je dublja financijska kriza i viša inflacija cijena zlata je u porastu. Za vrijeme rata u Libiji   i 2 mjeseca poslije  cijena zlata je pala. Razlog je bio velike količine čistog certificiranog zlata u polugama od jednog kilograma koje su kratkotrajno preplavile europsko i svjetsko tržište.

Prije otprilike dva mjeseca cijena zlata je iz ekonomski neopravdanih razloga ponovo pala. Zlato je sirovina i na burzi se njome špekulira poput nafte, drva, žitarica i drugih proizvoda. Definirao bih zadnji pad cijene zlata čistoj burzovnoj špekulaciji koja nema ekonomsku pozadinu ponude i potražnje.

Cijene zlata u posljednjih 10 godina je rasla iz slijedećih razloga:

1) Potražnja za zlatom je oko 4 puta veća od ponude.
2) Proizvodnja zlata (iskopavanje) je poskupilo. Prije se u afričkim rudnicima zlato kopalo maksimalno 1 kilometar u dubinu, a danas se u rudnicima zlata kopa do 4 kilometra.
3) Od 2010 godine Kinezi smiju posjedovati u privatnom vlašnistvu certificirano zlato, a tu se radi  o skoro 1,4 milijarde ljudi.

Neki stručnjaci smatraju da će 1 UNCA zlata dostići cijenu od 5000 $, ili se čak u budućnosti popeti na 10 000 $. Naravno cijenu zlata u budućnosti nije moguće sigurno predvidjeti. Ono što je sigurno, to je da će cijena zlata i dalje u budućnosti rasti sa manjim oscilacijama.

U financijskoj konstrukciji svake porodice ili građana od ukupnog kapitala koji posjeduje 20-30%  bi trebalo biti zastupljeno u čistom certificiranom zlatu.
Važno je napomenuti da sve države ovog svijeta posjeduju “zlatne rezerve”, najčešće u plugama od 1 ili 12,5 kg.

U zemljama Europske Unije ne postoji porez na zlato. Na srebro se plaća porez. Otkup lomljenog zlata u cijeloj Europi kao i u Republici Hrvatskoj ima i negativnu konotaciju.

Zbog krize u kojoj se našao siromašni sloj građana naše zemlje, ljudi u nedostatku novca nerijetko su prisiljeni prodati lomljeno ili čak obiteljsko zlato.

Zlato je bilo u svakoj velikoj krizi ili u ratovima sredstvo plaćanja. Za vrijeme drugog svjetskog rata za zlato se kupovalo brašno pošto nije bilo dovoljno hrane.

Židovi koje su u drugom svjetskom ratu spasili nacisti, te koji su završili u Americi “kupili” su svoje živote također zlatom.

Postoji poznata priča kada je 1920-te za vrijeme velike svjetske krize u Minhenu prodana peterokatna kuća za 5 gr zlata.

U Republici Hrvatskoj je veliki porez na uvoz certificiranog zlata. Porez zajedno sa carinom iznosi gotovo 60%. Stoga se kupovina trenutno ne isplati. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju neće postojati više porez na kupovinu certificiranog zlata.

Zlato je lijepo posjedovati, ono nije podložno inflaciji, sigurno je sredstvo plaćanja u kriznim vremenima i za vrijeme rata ili kada papirni novac u potpunosti izgubi svoju vrijednost. Međutim nikada ne smijemo zaboraviti  …pored svih prednosti koje zlato pruža ono je ipak samo sirovina poput nafte ili drveta.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. nudi mogućnosti investiranja u fizičko zlato i srebro, bilo kupnjom ili štednjom. 15 godina prisutnosti tvrtke na hrvatskom tržištu garancija je pouzdanosti, povjerenja i profesionalnosti. Više o tvrtci Elementum Hrvatska možete pogledati na slijedećem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/10/elementum-hrvatska-doo.html 

Bez granica - između izvora i mora! - Izložba Andree Stanić

 24.09. 2026 u prostorijama Kulturno-informativnog centra, Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu održano je otvorenje izložbe "Bez granica - između izvora i mora", umjetnice iz Rijeke, gospođe Andree Stanić!

Na slijedećim videozapisima možete pogledati tok izložbe!

 

Dražen Katić

CollabDays Zagreb!

 U prostorijama Fakulteta Algebra Bernays odrana je jučer 25.09.2026 međunarodna konferencija pod nazivom "CollabDays Zagreb"!

Više o samoj konferenciji možete vidjeti pod slijedećim videozapisima:

 Dražen Katić

Nekretnine kao kapitalno ulaganje!

ULAGATI U NEKRETNINE ILI NE?

Posted on Juni 10, 2013

Nekretnine kao kapitalno ulaganje te osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina

 

Nekretnine su kapitalno ulaganje u fizički proizvod.

Pod nekretnine možemo ubrojiti:
-stanove
-kuće
-kuće za odmor
-vikendice
-apartmane
– hotele i kampove
-garaže
-vile
-poslovne prostore

Ono što sam zapazio u posljednje tri godine je pad cijene nekretnina. Drugi specifiični fenomen je da se posljednjih godina usprkos padu cijena, nekretnine jako slabo prodaju.

U gradu  Štutgartu u kome trenutno živim primjetio sam da ima puno novoizgrađenih stanova koji se ne prodaju, odnosno koji stoje prazni i čekaju novog vlasnika.

Slična situacija je i sa poslovnim prostorima. Postoje poslovni prostori koja po dvije ili više godina stoje potpuno neiskorišteni.

Situacija ne bi bila apsurdna da u Štutgartu nema novca. To je industrijski grad za vrlo niskom stopom nezaposlenosti. U Njemačkoj građani imaju preko 5 bilijuna eura uloženih u različite financijske proizvode, od štednih knjižica, pa do životnih osiguranja, odnosno stambenih štednji. Kamata koju građani ostvaruju na oročenu štednju je manja od stope inflacije, a na normalnu štednju tri puta manja. Međutim građani Njemačke su daleko naklonjeniji financijskim proizvodima, nego ulaganju u nekretnine.

Prije godinu dana na Hrvatskoj televiziji je, između ostalih, u jednoj emisiji, gostovao Nenad Bach, naš poznati glazbenik koji živi u Americi. Tema razgovora je bila ekonomska kriza u Republici Hrvatskoj. Gospodin Bach je iznio zanimljivih 10 točaka, odnosno mogućnosti riješavanja krize u našoj zemlji kroz te točke. Jedna od tih 10 točaka bila je “Akcija prodaje 1000 stanova u Hrvatskoj u mjesec dana“.
U iznošenju te točke apel je bio usmjeren na iseljeništvo koje raspolaže dostatnim kapitalom za kupnju stanova. Ideja uopće nije bile nerealna.

U Republici Hrvatskoj kao i u Njemačkoj ima previše praznih novo izgradjenih stanova i poslovnih prostora. Prodaja nekretnina pripada u važno trgovačko poslovanje svake zemlje i osjetno pridonosi bruto društvenom proizvodu.

Postavljaju  se ključna pitanja:

1. Zašto se nekretnine ne prodaju iako pripadaju u investicije “niskog rizika”?
2. Je li postupanje banaka osnovni krivac za slabu prodaju nekretnina?
3. Je li  zadnja kriza nekretnina prije nekoliko godina u Americi razvila odbojnost građana prema ulaganju u nekretnine?

Kriza nekretnina koja je započela u Americi prije par godina nije do danas završila. U to vrijeme mnogobrojni građani Amerike su ostali bez svojih kuća zbog nemogućnosti plaćanja rate kredita bankama. Danas se ta kriza ocrtava najoštrije u Španjolskoj. U toj lijepoj zemlji svakih 15 minuta jedna familija završi na ulici deložacijom zbog nemogućnosti plaćanja kredita banci. U Republici Hrvatskoj deložacije su također poznata pojava.

Građani Hrvatske koji nisu u mogućnosti isplaćivati kredit banci ostaju također bez “svoje” nekretnine.

Banke nemaju milosti kada se radi o vraćanju kredita.

Kada dignete kredit u jednoj banci za kupnju Vašeg stana ili kuće, dok ne isplatite zadnju ratu kredita banka je vlasnik tog objekta. Vi stanujete u tome objektu, međutim ne posjedujete ga.

Ako iz određenih razloga niste u mogućnosti više vraćati kredit, banka će prodati nekretninu za toliko novca koliko joj vi još dugujete. Vi ćete biti deložirani iz tog objekta, koji više ne pripada banci, nego novome vlasniku.

Tko je najveći gubitnik u cijeloj priči o kupnji nekretnine?

Prodajom nekretnine banka je pokrila trošak kredita koji joj još niste isplatili. Tom prodajom  banka je  također pokrila i kamate koje ste ugovorili s njom prilikom podizanja kredita. Te kamate su direktna dobit banke.

Najbolje u svemu tome je prošao novi kupac nekretnine koji ju u principu kupuje ispod tržišne cijene. Ako ste vi kojim slučajem već otplatili dvije trećine kredita, nekretnina je prodana samo za jednu trećinu.

Vi kao osoba koja ste otplaćivali kredit ste najveći gubitnik u priči o nekretninama.

Novac koji ste uplatili završio je u banci, a vi ne posjedujete ništa.

Jedina loša utjeha je da ste, za vrijeme otplaćivanja kredita banci,  smjeli stanovati u tom objektu, pa tako niste morali plaćati podstanarstvo.

Nijemci većinom žive u podstanarstvu i rijetko se odlučuju za kupnju nekretnine. Jedan od razloga je da se zbog posla često moraju seliti u drugi grad ili pokrajinu. Kod nas je obrnuta situacija. Većina građana Hrvatske ima nekretninu u kojoj živi. Međutim to najčešće nisu novo kupljeni stanovi ili kuće, nego napravljeni još u doba bivše Jugoslavije, ili naslijeđeni od svojih djedova, baka ili roditelja.

Mlada generacija u Republici Hrvatskoj djelomično ima strah od uzimanja kredita kod banaka iz već navedenih razloga.

Međutim kapital za kupnju nekretnina u našoj zemlji ne nedostaje. Građani imaju u obliku štednje u bankama u Republici Hrvatskoj preko 161 milijardu kuna.

Međutim još uvijek se radije drži novac kao štednja u banci ili u nekom drugom financijskom proizvodu nego u fizičkim proizvodima.

Zbog čega?

Zbog straha od daljnjeg pada cijene nekretnina?  Ili je kamata na štednju i oročenu štednju jača od želje za kupnjom nekretnine?  O tome se može  samo nagađati.

Najviše pogođena krizom nekretnina  je Kina. Kinezi su u zamahu ekonomskog razvoja izgradili ogromne gradove koji su danas  potpuno nenaseljeni. Gradnja tih gradova je tekla dobro, a prodaja nekretnina i ogromnih poslovnih prostora loše.

Više njemačkih stručnjaka iz područja financija i burzovne špekulacije smatra da će idući val svjetske ekonomske krize nastupiti 2015, a biti će iniciran krahom tržišta nekretnina u Kini.

Smak svijeta se nije dogodio 2012, pa ne smijemo potonuti u prijevremeni pesimizam!

Kako će se kriza i prodaja nekretnina dalje razvijati ovisi jednim dijelom o svima nama.

U lipnju 2026. godine  osnivač tvrtke Elementum Hrvatska gospodin Bojan Pravica prezentirao je u Zagrebu poslovanje tvrtke, mogućnost kupnje investicijskog zlata i srebra te mogućnost lukrativne zarade za one koji se odluče krenuti u poslovanje kao partner ili zaposlenik tvrtke. Najavljena je i nova 5. po redu Elementum akademija, koja započinje u rujnu ove godine! Sve dodatne informacije vezane za kupnju investicijskog zlata i srebra te mogućnosti školovanja na Elementum akademiji možete pogledati na donjem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/06/prijave-za-5-elementum-akademiju-u.html

 

SUNCE JE TAKO BLIZU!

Posted on Juni 17, 2013

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina

 
Sunce nam poklanja besplatnu energiju. Bez sunčeve svjetlosti i topline bio bi nezamisliv život na našem planetu. Sunce isijava u jednome danu 10 000 puta više energije nego što je mi ljudi i sva druga živa bića možemo potrošiti u cijeloj godini. Stari drevni narodi su štovali sunce kao božanstvo. Poznat je bio bog sunca “Ra” u starome Egiptu. Danas je moguće putem solarnih panela proizvesti vrlo efikasno električnu energiju i toplinu.

Zemlje Europske Unije su se obvezale da će do 2020 godine udio električne energije iz obnovljivih izvora iznositi 20%,  2030-30%, a 2050 najmanje 50%. Sunčeva energija pored energije vode i vjetra pripada u osnovu obnovljivih izvora energija. Također proizvodnja energije putem spaljivanja   organskih tvari i jednim dijelom smeća smatra se proizvodnjom iz obnovljivih izvora.

Znanstvenici tvrde da će sunce sijati narednih 4,5 milijardi godina. Iz tog razloga ne trebamo biti u brizi da će u skoroj budućnosti taj izvor energije nestati.

Danas u puno zemalja postoje atraktivne subvencije za sve koji se odluče investirati u solarnu energiju.

U većini Europskih zemalja možete višak proizvedene struje isporučiti energetskom koncernu koji se nalazi u vašoj zemlji, te za to dobiti financijsku naknadu koja je garantirana ugovorom, a proizlazi iz Zakona o obnovljivim izvorima energije.

Investiranjem u solarnu energiju činite dobro i cijelom našem planetu. Teži se da se zaustavi globalno zatopljenje, odnosno da  prosječna temperatura na zemlji ne pređe granicu od dodatnih 2 stupnja celzijusa. Ako to uspijemo ostvariti razina mora i oceana do kraja ovog tisućljeća će se dignuti za maksimalno 0,5 m, a to je još uvijek dobar preduvjet da možemo nastaviti, mi i buduće generacije lijep život na našem planetu. Ako se prosječna temperatura digne iznad 2 stupnja celzijusa u odnosu  na današnju, naša budućnost će biti pod upitnikom. Mogući scenarij koji bi se mogao dogoditi zbog prevelike porasti temperature je prekid golfske struje koja nam omogućava ugodnu klimu, globalno zahlađenje u Europi, seobe naroda, nestajanje gotovo 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskim nadmorskim visinama, potapanje gotovo cijele Nizozemske itd.

Kako bismo osigurali našu budućnost na planetu korištenje solarne energije je jedno od naših najjačih oružja u borbi protiv globalnog zatopljenja, deficita električne energije, te konstantnog dizanja cijene električne energije.

Njemačka nije baš zemlja koja obiluje brojem sunčanih sati. Prije bi se reklo da obiluje brojem oblačnih i kišnih dana. Prosječan broj sunčanih sati  po kvadratnom metru na godinu u Saveznoj Republici Njemačkoj iznosi 950 sati. Daleko sunčanije europske zemlje su Italija, Portugal, Španjolska. U tim zemljama prosječan broj sunčanih sati se penje čak do 1600.

Usprkos niskom broju sunčanih sati Nijemci su 2011. godine ostvarili kvotu od 20 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Nedostatak u suncu nadomjestili su proizvodnjom struje iz vjetra i vode, kao i spaljivanjem biološke mase.

Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?

Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati od Njemačke. Prosječan broj sunčanih sati na godinu po metru kvadratnom u našoj zemlji iznosi 1200 sati. U južnoj Dalmaciji i na otocima je još bolje stanje. U tim dijelovima Hrvatske broj sunčanih sati se može popeti čak do 1500.

Prije gotovo da nije bilo za vidjeti u našoj zemlji na krovovima fotonaponske panele za proizvodnju struje. Ono što se ponegdje vidjelo bili su solarni sustavi za grijanje tople vode.

U zadnjih godinu dvije u Hrvatskoj se pojavilo više tvrtki koje nude postavljanje fotonaponskih sustava za proizvodnju struje na privatne kuće, ali i na državne zgrade. Cijena jednog fotonaponskog sustava bolje kvalitete za prosječnu veličinu krovišta se danas kreće između 17 000 i 25 000 €. U to je uračunana i dokumentacija, te svi troškovi.

Budući je to još uvijek prilično visoka cijena za veći broj hrvatskih građana, neke od tvrtki nude “sistem najma”, gdje mušterija iznajmljuje svoje krovište na 14 godina, a nakon tog roka preuzima u vlasništvo fotonaponski sustav. Nakon tih 14 godina mušterija koja je postala vlasnik sustava može koristiti dobivenu električnu energiju za vlastite potrebe ili ju prodavati HEP-u.

Hrvatska birokracija …hod po mukama

Birokratski problem u realizaciji fotonaponskog sustava je ishodovanje dokumentacije. Da bi dobili odobrenje za “povlaštenog proizvođača električne energije” morate u Republici Hrvatskoj ishodovati 13 različitih dozvola koje koštaju oko 1000 €. Ako se odlučite za suradnju sa nekom od privatnih  tvrtki i prihvatite sistem najma krovišta, tada će tvrtka koja vas zastupa ishodovati sve dozvole  i platiti troškove.

Što se tiče fotonaponskih panela, oni se danas većinom kupuju u Kini. Kina je najveći proizvođač fotonaponskih sustava na svijetu, te proizvodi panele odlične kvalitete. Iskoristivost panela nove generacije je oko 40 godina.

Također i njemačke tvrtke kupuju panele u Kini, te ih postavljaju u Njemačkoj i drugim zemljama.

Pored fotonaponskih panela za proizvodnju električne energije potrebno je imati i transformator struje kao i  dodatno električno brojilo koje pokazuje koliko je struje proizvedeno i  ubačeno u mrežu HEP-a. Ako struju koristimo za osobnu potrebu tada moramo imati i akumulatore.

Kod proizvodnje tople vode solarnim putem koriste se druga vrsta panela. Ispod tih panela nalaze se cijevčice kroz koje prolazi posebna vrsta ulja koje se vrlo lako zagrijava i dugo zadržava toplinu. To ulje grije bojler sa vodom.

Interesantno je za napomenuti da moderni solarni sustavi proizvode električnu energiju i kada je oblačno, čak i kada pada kiša, međutim smanjenim kapacitetom.

Po meni solarni sustavi za proizvodnju struje zauzimaju mjesto ispred hidroelektrana i vjetrenjača.

Gradnjom hidroelektrana i vjetrenjača mijenjamo prirodu, te unosimo neravnotežu u ekološki sustav.

Pored toga običan građanin nije u mogućnosti u privatnom vlasništvu posjedovati veliku hidrocentralu ili polje vjetrenjača. S druge strane solarni sustavi su u današnje vrijeme svima dostupni, naravno ako posjedujete svoje privatno koso ili ravno krovište.

Čovjek je ekonomsko biće lat. homo oeconomicus. Svi mi želimo da se naš kapital koji imamo oplodi i da sutra imamo više od uloženoga. Svi smo mi također u životu bar jednom loše investirali naš novac kao npr. dionice, fondovi, udjeli i slično.

Ulaganje u solarnu energiju nam omogućava autonomnu proizvodnju električne energije i topline, te mogućnost prodaje viška električne energije.

Ta investicija nije najbrži povrat uloženog kapitala, ali pripada u investicije niskog rizika.

U lipnju 2026. godine  osnivač tvrtke Elementum Hrvatska gospodin Bojan Pravica prezentirao je u Zagrebu poslovanje tvrtke, mogućnost kupnje investicijskog zlata i srebra te mogućnost lukrativne zarade za one koji se odluče krenuti u poslovanje kao partner ili zaposlenik tvrtke. Najavljena je i nova 5. po redu Elementum akademija, koja započinje u rujnu ove godine! Sve dodatne informacije vezane za kupnju investicijskog zlata i srebra te mogućnosti školovanja na Elementum akademiji možete pogledati na donjem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/06/prijave-za-5-elementum-akademiju-u.html

Ekološka ili konvencionalna poljoprivreda u Republici Hrvatskoj?

KOJIM PUTEM …?

Posted on Juli 15, 2013

Ekološka ili konvencionalna poljoprivreda u Republici Hrvatskoj?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina

 
 

Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne  Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda.

Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.

Seoski turizam je najčešće popraćen sljedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern),  jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta  turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!

Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede  na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.

Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.

Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da  gastronomska ponuda bude “domaće i ekološko” ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u svijetu.

Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.

Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).

Pošto sam i sam  veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla  bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.

Prije dvije godine imao sam mogućnost provesti godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan.

To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan.

Iako smo se pripremali za tu rutu nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište.

Mislim da sam u ti četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera.

To što možete vidjeti vozeći bicikl, vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart.

Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od  ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.

Jedan novitet u turističkoj gastronomiji  je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite vegetarijanski obrok umjesto “brze improvizacije” neće vas zaboraviti.  Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..

Sa zdravstvenog aspekta  ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.

Jako puno  prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje  im  se prodajna cijena, tako da se često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.

Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?

Prednost ekološkog uzgoja postoji iz više razloga. Ekološka  hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja.

Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji  ima ponudu ekoloških napitaka. Danas  jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom.

Sjećam se kada sam prije 13 godina došao u Štutgart bile su dvije ili tri trgovine u cijelom gradu gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi,  Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških  proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.

Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.

Kod nas je prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To  zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.

U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala kako u zemljištu, tako i u uzgojenim plodovima.

Pod posijanim minama se  zemljište u Hrvatskoj regeneriralo i očistilo  od prijašnjih  kemijskih sredstava koja su desetljećima koristila u dohrani.  Samim tim to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego „iscjeđena“ zemlja u Europskoj Uniji.

Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva, teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, jednim dijelom Italija i Grčka i te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Unije.

S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su shvatile da je danas važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.

Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem naša zemlja želi ići.

Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.

Također ekološki uzgojena hrana i proizvedeno meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane  izbjegavati.

Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.

Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.

Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo.

U lipnju 2026. godine  osnivač tvrtke Elementum Hrvatska gospodin Bojan Pravica prezentirao je u Zagrebu poslovanje tvrtke, mogućnost kupnje investicijskog zlata i srebra te mogućnost lukrativne zarade za one koji se odluče krenuti u poslovanje kao partner ili zaposlenik tvrtke. Najavljena je i nova 5. po redu Elementum akademija, koja započinje u rujnu ove godine! Sve dodatne informacije vezane za kupnju investicijskog zlata i srebra te mogućnosti školovanja na Elementum akademiji možete pogledati na donjem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/06/prijave-za-5-elementum-akademiju-u.html

Vertikalna poljoprivreda i kontejnerski uzgoj hrane!

KAKO SE PREHRANITI?

Posted on Oktober 30, 2013

Vertikalna poljoprivreda i kontejnerski uzgoj hrane. Mogućnost primjene u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić. Hrvatski Glas Berlina

 
Smatra se da će 2050 na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima “megacities” koji će imati čak preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti ti ogromni gradovi? Uvozom te gradove neće biti moguće snabdjeti s dovoljnom količinom hrane, tako da će dio hrane morati sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je “Vertikalna poljoprivreda”, engleski nazvano “vertical farming”!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate  ili spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način bi se osigurao jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U velikim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će  godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje.

Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene.

Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za pokretanje projekta “vetikalne poljoprivrede”.

Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogle uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od “vertikalne poljoprivrede” bi se moglo postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica  postupno toliko oronuti da neće biti više funkcionalna za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je “proizvodnja u kontejnerima”. U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti  i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam  posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bili je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je bio interesantan i donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je “kontejnerski uzgoj ribe i povrća”  u Dalmaciji.

Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi bili toliko ovisni o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Svakako da bi na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo, ne samo u Dalmaciji. Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima kontejnere bi se morali dodatno snabdjeti grijanjem.

Također je za potrebe “zdravstvenog turizma” kontejnerski uzgoj vrlo zanimljiv.

U neposrednoj blizini centara za  medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama.

U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostora mogla bi  imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi mogli proizvode prodavati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi pored znanja o ekološkom i održivom razvoju djeca stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac bi mogli investirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Iako gornji video prikazuje kontejnerski uzgoj kao primjer istraživanja u Berlinu, taj način uzgoja bi se mogao komercijalno sa punim uspjehom primijeniti u Republici Hrvatskoj.

Također bi se kontejneri za uzgoj mogli i komercijalno prodavati, jer se oni lako mogu postaviti i u vlastiti vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj  naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj nudi uvežena tuna iz konzervi. Novac zarađuje jedino vlasnik tvrtke za uzgoj i država. Pored tog negativnog aspekta uzgojem tuna u kavezima zagađuje se more. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju ribe, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao “sushi” završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Njega možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan.  To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split. Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje, u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu velike, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt uzgoja  bi se mogao integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za  mlađe od 25 godina, koji nosi naziv “Garancija za mlade”.

Tim projektom bi se osigurale volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi donosili bi čistu dobit, (kada se odbiju porez i troškovi energije).

Postoji poslovica da “svaka kriza nosi sa sobom i šansu”.

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF).

U lipnju 2026. godine  osnivač tvrtke Elementum Hrvatska gospodin Bojan Pravica prezentirao je u Zagrebu poslovanje tvrtke, mogućnost kupnje investicijskog zlata i srebra te mogućnost lukrativne zarade za one koji se odluče krenuti u poslovanje kao partner ili zaposlenik tvrtke. Najavljena je i nova 5. po redu Elementum akademija, koja započinje u rujnu ove godine! Sve dodatne informacije vezane za kupnju investicijskog zlata i srebra te mogućnosti školovanja na Elementum akademiji možete pogledati na donjem linku:

https://pametnaulaganja.blogspot.com/2026/06/prijave-za-5-elementum-akademiju-u.html