TKO BRINE O “TREĆOJ DOBI”?

TKO BRINE O “TREĆOJ DOBI”?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30. rujna 2014.

 Stanovništvo gotovo cijele Europe ubrzano stari. Imamo sve više osoba starijih od 60 godina, a sve manje osoba mlađih od 25 godina.

Ta pojava će u budućnosti izazvati mnoge probleme.

Današnje potrebe “generacije treće dobi” mogu se općenito definirati kao: njega starijih osoba, socijalna briga o starijima, kulturne i sportske ponude za starije, zaštita starijih osoba od učestale prevare i prodaje nepovoljnih proizvoda (ugovora), edukacija treće dobi, jednodnevni izleti za starije, plesne priredbe itd.

Najveći problem koji postoji je da velika većina starijih ljudi koji živi sami imaju deficit socijalnih kontakata.

U gradu Štutgartu postoje volonterske organizacije koje se brinu za starije osobe. Volonteri jednom do dva puta tjedno obilaze starije osobe i provode sa njima 1-2 sata. Pomognu im malo pospremiti po kući/stanu, skuhaju im nešto ili jednostavno popiju kavu ili čaj sa starijim osobama i odigraju partiju karata (čovječe ne ljuti se, šah itd.).

Također postoje volonterske organizacije čiji članovi obilaze osobe koje su smještene u staračkim domovima ili u bolnicama. I s tim starijim osobama volonteri provode 1-2 sata tjedno: odu s njima u šetnju, odigraju neku društvenu igru, popiju kavu u restoranu i sl.

U jednom razgovoru prije par godina, moj dobar poznanik iznio je mišljenje da će “u budućnosti starije osobe živjeti ne samo u staračkim domovima nego i u nekoj vrsti zajednice (komune), gdje će se uzajamno potpomagati, te biti centralno dostupni volonterskim organizacijama koje pomažu starije i nemoćne”.

Bila je to vrlo interesantna zamisao mog poznanika koja uopće ne djeluje utopijski.

Volontiranje koje sam opisao (primjer grad Štutgart) odnosi se na društveni rad koji činimo za druge, a za njega ne dobivamo financijsku naknadu!

U Republici Hrvatskoj volontiranje je u zadnjih par godina dobilo na popularnosti posebno kod mlađih generacija. Konačno se probila predrasuda o nepotrebnosti i besmislenosti volonterskog rada.

Sada je potrebno učiniti sljedeći korak. Pošto je u Republici Hrvatskoj 50% mlađih ljudi od 25 godina bez posla, volontiranje se nudi kao šansa za mlade (prijelazna faza) dok ne stupe u stalni radni odnos.

I u Hrvatskoj sve više ljudi treće generacije živi sama ili su štićenici staračkih domova. To je idealna prilika za volonterske organizacije da organiziraju tjednu posjetu starijim osobama i da na taj način prikažu važnost volontiranja kao neophodne karike ekonomskog razvoja.

Građani treće dobi su nekada radili i odgajali svoju djecu. Brinuli su se za društvo i za svoju porodicu. Akceptirajući “zakon međugeneracijske solidarnosti” neophodno je da starije osobe dobiju od društva natrag bar jedan dio onoga koji su u društvo uložile.

Zakon međugeneracijske solidarnosti je glavni postulat održivog razvoja, a bez održivog razvoja nema niti budućnosti, bar ne onakve kakvoj težimo.

Ovo je jedna od niza zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”.

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

BITI ILI IMATI?

O pravim vrijednostima titule doktora znanosti!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 21. listopad 2014.
Gotovo u svakom studentu je skrivena želja jednog dana promovirati i postati doktorom znanosti. Osim bolje mogućnosti u traženju posla, bolje plaćenog radnog mjesta, bolje šanse u politici, titula doktora donosi i društveni ugled.

Nakon završenog postdiplomskog studija, te obranjenog magistarskog rada iz poslovne ekonomije i sam sam kratko vrijeme razmišljao o doktorskom studiju.

U to vrijeme doktorski je dodatno trajao godinu dana, a cijena studija je takodjer bila prihvatljiva. Medjutim mene je tada život odnio na drugu stranu Europe u Saveznu Republiku Njemačku.

Nakon 7 godina provedenih u Njemačkoj radeći u različitim zanimanjima u meni se ponovo pojavila želja za doktorskim studijem. Međutim tema pisanja doktorskog rada kod mene je bila potpuno jasna. Više godina sam se zanimao i bavio održivim razvojem, te volonterski moderirao i organizirao poslovnu grupu “UVNT GRUPPE”!

Tada sam već imao dosta kontakata kako sa drugim volonterskim i ekološkim organizacijama, zaposlenicima grada Stuttgarta, te Univerzitetom u Štutgartu.
Kada sam jedno dobrom prijatelju iznio želju da želim napisati doktorski rad iz područja održivog razvoja, on je to prihvatio sa oduševljenjem. On je bio promovirani doktor fizike, tako da mu je moja želja bila samorazumljiva.

Ponudio mi je pomoć. Preporučio me je kod jednog svog poznanika koji je bio profesor na Filozofskom fakultetu u Štutgartu.

Otišao sam na razgovor kod njega i saslušao njegov prijedlog.

On mi je predložio da bude moj mentor u pisanju exposee-a (prijedloga) doktorske radnje. Ja sam to prihvatio i krenuli smo u naporni rad koji je trajao narednih 6 mjeseci.

Obradio sam i pročitao preko 50 znanstvenih knjiga, te više znanstvenih časopisa. Sudjelovao sam u tih 6 mjeseci u nekoliko konferencija i predavanja iz područja održivog razvoja.

Exposse je na kraju od 200 napisanih strana reduciran na 20 listova.

Tema je bila: “Okolina, inovacije i održivi razvoj. Problem tehničkog i ekonomskog razvitka na primjeru obnovljivih izvora energije u Njemačkoj”.

Nakon napisanog exposee-a trebalo je naći mentora, sveučilišnog profesora koji će me pratiti kao eksternog studenta u pisanju doktorskog rada. Za mjesto internog doktoranta na fakultetu nisam imao vremena, a ni želju posto sam bio vezan za moj dotadašnji posao.

Inače, u Njemačkoj doktorski studij košta 100 eura godišnje i to je cijena administrativnih troškova.

Prvi prijedlog za mentora je bio jedan cijenjeni profesor sociologije koga sam pobliže upoznao, te kasnije s njim razvio dobro poznanstvo.

Prezentirao sam mu moj exposee. On je bio vrlo zainteresiran za napisanu temu, jer je na svojoj katedri vrlo intenzivno obrađivao sociološke teme koje su direktno vezane za održivi razvoj. On je jedan od vodećih stručnjaka na tom području u Republici Njemačkoj.

Jedini problem koji se pojavio je da sam ja magistarski rad obranio na ekonomiji, pa sam za pisanje doktorske radnje morao imati mentora profesora sa ekonomskog fakulteta. Takav je zakon na sveučilistu u Štutgartu i ne postoji mogućnost iznimke.

Cijenjeni profesor sociologije me dalje shodno zakonu preporučio kod svog poznanika i prijatelja profesora na ekonomskom fakultetu u Štutgartu.

Došao sam na razgovor u nadi da ću konačno startati sa pisanjem doktorske radnje. Profesor ekonomije me usprkos mnogobrojnim doktorantima kojima je bio mentor htio uzeti na svojoj katedri za eksternog doktoranta.

Eksterni doktorant znači da student nije zaposlenik fakulteta već da eksterno piše doktorsku radnju, gdje nema nikakvih obaveza prema fakultetu, a ni prema mentoru profesoru.

Bio sam oduševljen nakon njegove prve izjave. Međutim u daljnjem razgovoru se uspostavilo da moja napisana tema i exposee ne odgovaraju njegovoj predodžbi.

Predložio mi je pisanje doktorata pod drugom temom. U svome “životnom neiskustvu i tvrdoglavosti” ljubazno sam odbio njegovu ponudu, te iznio da želim pisati doktorsku radnju jedino iz područja održivog razvoja. Tako smo se na kraju profesor ekonomije i ja razišli.

Moja potraga za profesorom mentorom je nastavljena dalje. Imao sam još nekoliko razgovora sa drugim profesorima ekonomistima, međutim zbog nedostatka njihovog vremena i prevelikog broja doktoranata koje su pratili nisu bili u mogućnosti da postanu moj mentor.

Nakon godinu dana neuspješne potrage definitivno sam odustao od pisanja doktorske radnje. Oduvijek sam mislio da je doktorat kruna koja zaokružuje intelektualnu izobrazbu studenta.

Godine su prolazile, radio sam dalje za različite tvrtke, većinom u području energetike ili investicija.
Doktorska titula koja mi je bila u prethodnim godinama veliki izazov blijedila je u mojim očima svakim danom sve više.

Nebrojene afere plagijata doktorskih radnji u Republici Njemačkoj doprinijele su depopularizaciji doktorske titule kako u mojim tako i u očima drugih ljudi.

Titula doktora znanosti dovedena je gotovo na marginu njene vrijednosti. Mnogi vrhunski političari iz njemačke politike plagirali su svoje radnje. Vjerovatno i mnogi drugi menadžeri koji danas upravljaju tvrtkama i koncernima, međutim oni nisu toliko pod povećalom javnosti.

Neki od političara kojima je oduzeta doktorska titula su odstupili od svojih funkcija, ali ima onih koji danas i sa oduzetom titulom obnašaju vodeće političke i državne funkcije.

Prodaja diploma, plagiranje doktorskih radnji je postalo gotovo društveno prihvatljiva radnja. S (plagiranom) doktorskom titulom lakše dolazimo do vodeće funkcije u politici ili privredi. Na tim upravljačkim mjestima daleko smo bolje plaćeni od nekoga tko obnaša dužnost sa samo završenim fakultetom.

Drugim riječima godinama smo sa doktorskim plagijatom primali plaću veću od one koja nam pripada. Samim tim direktno smo u financijskom smislu oštetili tvrtku u kojoj radimo, a samim tim i dioničare, ako je tvrtka dioničko društvo.

Ako smo s doktorskim plagijatom bili rukovodeći kadar u politici ili državnoj službi direktno smo financijski oštetili državu, a indirektno porezne obveznike koji izdvajaju od poreza novac za takve plaće. Njemačko društvo ali i društva drugih zemalja olako prelaze preko tog fenomena.

Posljedica toga nije samo depopularizacija fakulteta kao hramova znanja već i financijsko i moralno narušavanje ugleda svake zemlje.

Održivim razvojem bavim se i danas gdje volonterskim radom u zadnjih 7 godina pomažem u organizaciji i projektima UVNT GRUPPE u Štutgartu.
Ove godine prijavili smo program i projekt UVNT GRUPPE za “Građansku nagradu grada Štutgarta”. Prijava je slijedila iz područja održivog razvoja.

Željno iščekujem odluku žirija za ovogodišnju “Građansku nagradu” koja će biti dodijeljena u studenom ove godine!

…

Par informacija o radu i programu UVNT GRUPPE, te mali album slika možete pogledati pod: www.xing.com/net/uvnt

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

KAKO S TURISTIMA?

O izdavanju dozvole turistima za planinarenje na hrvatska brda i planine!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 6. studeni 2014.
 

Često smo svjedoci da se turisti u Europskoj Uniji penju na brda i planine, zavlače u razne špilje, te ih nerijetko treba spašavati iz životne opasnosti. To spašavanje je uvijek povezano sa angažiranjem velikog broja ljudstva i tehnike, te nastalim financijskim troškovima.

U pravilu, većina zemalja Europske Unije će zahtijevati od “spašenoga” podmirivanje nastalih financijskih troškova. Da li će te troškove moći i naplatiti, to je drugo pitanje!

Razmišljao sam kako da na samome početku spriječimo da se netko tko planinari u Republici Hrvatskoj izgubi i dovede svoj život u opasnost.
Ako želimo loviti ribu u hrvatskim rijekama moramo kod nadležnog ribolovnog društva kupiti dnevnu ribolovnu dozvolu.

Zašto turisti koji žele planinariti u Republici Hrvatskoj ne moraju u turističkoj zajednici kupiti jednodnevnu dozvolu za planinarenje?

Naravno ovdje se ne radi o financijskom aspektu prodaja “jednodnevnih planinarskih dozvola”! Ona može koštati i simboličnih 5 kuna.

Radi se o tome da bi se turist koji želi ići na planinarenje prilikom kupnje dozvole u kratkim crtama educirao i uputio na opasnosti koje ga mogu zadesiti.
Pored toga turist bi morao u turističkoj zajednici ostaviti i broj svog mobitela ili smartfona. Mi danas modernom tehnikom možemo locirati položaj svakog smartfona. Za ostale “starije” mobilne uređaje postoji specijalni program s kojim možemo locirati položaj uređaja čak i kada je isključen.

Broj smartfona ili mobitela bi nam uveliko omogućio lakše pronalaženje izgubljenih turista, bar u onim područjima u kojima je moguće locirati signal uređaja. Samim time bi troškovi spašavanja bili daleko niži.

Po medijima se zadnjih mjeseci protezalo pitanje treba li Republika Hrvatska naplatiti turistu njegovo spašavanje. Moramo biti svjesni da je ponekad u spašavanje uključeno i na desetke ili stotine ljudi, vojna oprema, helikopteri, psi tragači itd. Ponekad potraga za izgubljenima traje i po nekoliko dana ili po koji tjedan. Troškovi takove potrage i spašavanja iznose i do nekoliko 100.000 eura. Mali broj turista može podmiriti te troškove.

Akcenat morao biti na edukaciji turista. To prije svega podrazumjeva mini edukaciju od nekih 30 minuta prilikom prodaje “dnevne dozvole za planinarenje”.

Turistima koji češće provode godišnji odmor penjući se po brdima i planinama i zavlačeći se u špilje mogao bi se ponuditi trodnevni kurs, odnosno školovanje.

Taj kurs bi morali sami platiti, a sadržavao bi poglavlja iz: zaštite prirode, zakona Republike Hrvatske, te prve pomoći i samopomoći. Nakon završenog kursa turist bi dobio “Trajnu dozvolu za planinarenje u Republici Hrvatskoj”.

Pored “Trajne dozvole” turist bi i dalje imao obavezu da planinarenje prijavi nadležnoj Turističkoj zajednici i da ostavi broj mobitela ili smartfona. Nakon završenog planinarenja turist bi SMS-om izvjestio nadležnu turističku zajednicu da je penjanje završeno.

Turistička zajednica bi morala biti zakonski obavezana da nakon završenog planinarenja bespovratno izbriše podatke o turistu i njegov broj mobitela/smartfona.

Moj prijedlog za borbu protiv visokih troškova spašavanja izgubljenih turista u Republici Hrvatskoj bi imao pozitivan turistički odjek. Turisti bi imali dojam sigurnosti, ali i odgovornosti. Turističke zajednice bi dobile dodatnu aktivnost i tako proširile svoj krug poslovnog djelovanja.

Hrvatska služba spašavanja bi imala manje posla individualnih potraga i mogla bi se fokusirati na druga područja, pr. angažiranje za vrijeme elementarnih nepogoda, angažiranje u stranim zemljama itd.

Hrvatska bi dodatno dobila na pozitivnom turističkom imidžu kao: Mala zemlja za veliki i “siguran” odmor!

Pitanje je da li službena politika Republike Hrvatske razmišlja na isti način?

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

GDJE JE SMISAO MIROVINSKOG OSIGURANJA?

GDJE JE SMISAO MIROVINSKOG OSIGURANJA?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11. studeni 2014.
 

U Njemačkoj je mirovinsko osiguranje uvedeno Bizmarkovim zakonom 1889. godine. Ono je obuhvaćalo u to vrijeme plaćeno bolovanje, starosnu mirovinu starijima od 70 godina i invalidsku mirovinu.

Danas Savezna Republika Njemačka isplaćuje preko 25 milijuna mirovina mjesečno. Oko 20 milijuna umirovljenika živi danas u Njemačkoj, a ostatak izvan Savezne Republike.

Zabrinjavajuća je činjenica da gotovo 1/3 umirovljenika koja živi u Njemačkoj imaju mirovinu manju od 500 eura mjesečno (podaci “Statista”, www.statista.com).

Prosječna mjesečna najamnina stana (bez režija) u srpnju 2014. u Njemačkoj je iznosila 6,80 €/m². Znači da je samac umirovljenik za stan od 40m² morao izdvojiti 272 eura. Neka grijanje, voda, struja, smeće, televizija i telefon koštaju samo dodatnih 200 eura, postavlja se pitanje kako njemački umirovljenik uopće živi?

Na sreću, Njemačka je do sada bila jaka socijalna država, pa je preko socijalnih državnih službi sufinancirala ostatak do prosječnih 800 eura mjesečno po umirovljeniku sa malim mirovinama.

Pitam se… što će se dogoditi kada u jednom trenutku socijalna država ne bude imala više novca za sufinanciranje?

Da li će se umirovljenici sa malim mirovinama morati iseliti iz svojih unajmljenih stanova ili će morati preživjeti ostatak svog života sa drugima u “zajedničkom stanovanju”‘?

Mnogi njemački umirovljenici koji su pogođeni malim mirovinama odlučuju se pod starije dane iseliti iz Njemačke i ostatak života provesti u nekoj drugoj “jeftinijoj” zemlji. Tako imamo naprimjer siromašne njemačke umirovljenika koji su se iselili na Tailand, u Brazil, Južnu Afriku itd.

72% njemačkih umirovljenika dobilo je 2012. godine manje od 1.000 eura mjesečne mirovine (podaci “Statista”).

Već sada možemo postaviti pitanje smisla postojanja mirovinskog osiguranja.

Mora li mirovinsko osiguranje postojati za samo 28% umirovljenika koji mogu “normalno” živjeti od svoje mirovine u Saveznoj Republici Njemačkoj?

Slična je situacija s mirovinama i u Republici Hrvatskoj.

“Posljednjeg dana 2012. u Hrvatskoj je bilo milijun i 217 tisuća umirovljenika i milijun i 432 tisuće osiguranika, omjer je, dakle 1: 1,18 što govori o nastavku trenda rasta broja umirovljenika, rekao je ravnatelj Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) Srećko Vuković u Hrvatskom saboru.”

Da bi mirovinski sustav imao dugoročnu i održivu financijsku stabilnost za jednog umirovljenika treba raditi 4 radnika kojima se uplaćuje ili koji uplaćuju redovito u mirovinski sustav.

Prema statistici Zavoda za mirovinsko osiguranje u Republici Hrvatskoj je bilo u srpnju 2014. ukupno 1.460,042 umirovljenika.

Prema internet portalu „osijek031.com” u Republici Hrvatskoj u 2014. godini „od ukupnog broja umirovljenika starosnu mirovinu primaju 641.083 osobe (prosječna mirovina je 2.486,32 kn), od kojih je 146.706 prijevremeno umirovljenih (prosječna mirovina je 2.361,42 kn). U invalidskoj je mirovini 231.498 osoba s prosječnom mirovinom od 1.989,71 kn (bez invalida Domovinskog rata i članova njihovih obitelji). Obiteljsku mirovinu prima 4.910 osoba (u prosjeku 1.685,25 kn), a 12.230 umirovljenika otišli su u mirovinu kao djelatne vojne osobe, policijski službenici ili ovlaštene službene osobe (8.898 prima invalidsku mirovinu od 3.232 kune, a ostali primaju starosnu mirovnu koja prosječno iznosi 4.600 kn). Prosječna mirovina svih hrvatskih umirovljenika iznosi 2.266,29 kn.

Što se tiče hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, mirovinu primaju 72.333 osobe u prosječnom iznosu od 5.427,56 kuna, od čega 58.218 osoba prima invalidsku, a oko 13.500 osoba prima obiteljsku mirovinu koja prosječno iznosi 6.914,20 kuna. Hrvatska također isplaćuje mirovinu za 6.897 bivših pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, u prosjeku 2.840,83 kn mjesečno.”

http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=49754

Dodajmo stanju s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima (partizani, udbaši, JNA, komunistički funkcioneri – dvije skupine).

“Dakle, korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podacima čak 71.604. Najviše je partizana 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn, udbaša je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382 s prosječnom mirovinom od 2913,53 kn.”

http://pollitika.com/povlastene-mirovine-partizana-udbasa-kosovaca-jna-kadrova-funkcionera-komunistickog-sustava

“Gledano po visini mirovina, najveći broj umirovljenika (316.296) prima mirovinu od 2.000 do 3.000 kn. Najmanje mirovine prima 74.000 umirovljenika (manje od 500 kn mjesečno), 86.713 osoba koje mjesečno primaju od 500 do 1.000 kn, te 129.710 umirovljenika koji mjesečno primaju od 1.000 do 1.500 kn. Njima nasuprot stoji 59.930 umirovljenika čija mirovina iznosi od 4.000 do 5.000 kn, te 1.879 umirovljenika koji mjesečno primaju više od 8.000 kn. Što se tiče umirovljenika branitelja, najveći dio (18.500) svakog mjeseca dobiva više od 7.000 kn mirovine, njih gotovo 10.000 prima između 6.000 i 7.000 kn, 10.156 prima više od 5.000 kn itd., a najmanji broj, njih oko 200, prima manje od 1.500 kn mjesečno.”

Iz navedene statistike je vidljivo da je u Republici Hrvatskoj socijalno ugroženo 290.423 umirovljenika. Točnije ti umirovljenici primaju do 1.500 kn mjesečne mirovine. Njima se pridružuje i 200 umirovljenih branitelja.

Gotovo 60.000 umirovljenika prima mirovinu veću od 4.000 kuna i oni ne spadaju u socijalno ugroženu skupinu.

Razlika u visini mirovina u Republici Hrvatskoj je drastična. Veliki dio umirovljenika s 200 eura mjesečno živi u „direktnom siromaštvu”, a s druge strane određeni broj umirovljenika, te korisnika povlaštenih vojnih mirovina živi u „izobilju”.

U tom kontekst možemo direktno govoriti o mirovinskoj nepravdi, odnosno o nepravednoj i nelogičnoj raspodjeli mirovina.

Radnik koji je 35 godina radio u tvornici mora preživjeti s 200 eura mjesečno, a 18.500 branitelja ima na raspolaganju više od 1.000 eura mjesečno. Takodjer svi ti branitelji nisu Hrvatski ratni vojni invalidi, te se s pravom postavlja pitanje o opravdanost visina tih mirovina.

Kao student dragovoljac proveo sam 1991.-1993. na ratištu. Zaista je žalosno vidjeti stare ljude koji od svoje mirovine nemaju dovoljno ni za osnovne ljudske potrebe i mlade ratne vojne umirovljenike koji svoju raskošnu mirovinu troše na razno razne hobije.

Vratimo se zaključno Hrvatskom mirovinskom sustavu. Taj sustav nije održiv i dovodi u pitanje isplatu mirovina narednih godina u Republici Hrvatskoj. Mirovinski sustav treba hitno dovesti u balans i početi isplatu mirovina prema „stvarnim” radnim i ratnim zaslugama.

Sve mirovine u zemljama Europske unije koje se dijelom isplaćuju podizanjem mjesečnih kredita nemaju održvu budućnost. U bogatim europskim zemljama poput Njemačke treba detaljno razmisliti o sadašnjem smislu mirovinskog sustava. Taj sustav danas omogućuje solidan život samo malom broju umirovljenika, a većinu dovodi u položaj preživljavanja.

Uvođenje „Temeljne financijske sigurnosti građana – Grund Sicherung” omogučilo bi ukidanje mirovinskog osiguranja, te ukidanje drugih državno-socijalnih institucija (novac za nezaposlene, novac za socijalne slučajeve, dječji doplatak, plaćanje stanovanja socijalno slabima itd.).

Ukidanjem tih socijalnih institucija osigurali bi milijarde eura mjesečno kojima bi financirali „Temeljnu financijsku sigurnost građana”. Švicarska je u tome pogledu otišla već daleko, čeka se na druge bogate zemlje Europske Unije da učine iste korake.

Moji djed i baka nisu imali mirovinu i u stare dane su živjeli od pomoći svoje djece. Mi ćemo imati u budućnosti toliko male mirovine da od njih nećemo moći egzistirati. Mirovinski sustav je model prošlosti. Za financiranje umirovljenika u budućnosti mora se pronaći drugo riješenje, inače ćemo na kraju starost dočekati poput mojih djeda i bake.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

A NA NOGAMA …!

…skupa obuća iz Azije

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 10. studeni 2014.
Zanimalo me je gdje je proizvedena obuća koju sam kupio i koju dnevno obuvam. Otvorio sam ormarić za cipele i pogledao svaki par koji se unutra nalazi.

Rezultat je bio sljedeći:

Zimska obuća
– Visoke zimske čizme, Jack Wolfskin, Made in Vietnam
– Srednje zimske čizme, Nike, Made in Kina

Sportska obuća (tenisice)
– Nike, Made in Vietnam
– Asics, Made in Indonezija

Sportske cipele
– Crne cipele Reebok, Made in Vietnam
– Bijele cipele Reebok, Made in Indonezija
– Crne cipele Kappa, Made in Vietnam

Nakon pregleda obuće ostao sam djelomično zatečen. U principu nikada ne štedim na obući i spomenutu obuću sam platio izmedju 100 i 200 eura. Kod kupovine nisam baš provjeravao zemlju porijekla. Znao sam da se danas puno toga proizvodi u Aziji, ali da sve moje cipele dolaze iz Azije nisam mogao ni sanjati!

Nakon pregleda mog ormarića za obuću postavio sami si pitanje: “Zašto si toliko platio svoju obuću? Pa to je proizvedeno u Aziji, a ne u Europi”!

Još uvijek mi to pitanje bruji u glavi. Poznato je da su industrija obuće i tekstila prebacila svoju proizvodnju u zemlje jeftine radne snage, jeftinih sirovina i malog poreza za strane tvrtke.

Znači sve je jeftino u toj priči, osim prodajne cijene proizvoda. Ne treba biti profesor matematike da na prvi pogled vidimo koliki ogroman profit zarađuju svjetski koncerni “jeftino proizvodeći i skupo prodajući”!

Pošto je većina moje obuće proizvedena u Vietnamu pokušat ću napraviti malu analizu te zemlje i njenog tržišta.

Uzmimo npr. američki koncern “Nike” koji danas pretežno proizvodi svoje proizvode u toj azijskoj zemlji. U posljednjih 30 godina tvornice Nike-a su se selile iz jedne zemlje u drugu: prvo Japan, pa Južna Korea, Taiwan, kasnije Filipini, Tailand, Malezija, Honkong.
Nike se 1981. godine izmedju Kine i Indije odlučio za proizvodnju u Kini. Danas Nike proizvodi u Vietnamu.

“Godinama je ‘Made in China’ bio sinonim za jeftinu robu. Ali radna snaga je zbog RMB-a i inflacije postala u Kini sve skuplja. Sve više i više tvrtke sele svoje tvornice u jeftinije zemlje!“, izjavio je Song Songxing profesor s Nanjing Univerziteta u Kini.

230 njemačkih tvrtki ima svoju cijelu ili djelomičnu proizvodnju u Vietnamu. Da spomenemo samo neke: Adidas, Puma, Audi, BMW, Porsche, Mercedes, Bosch itd.

Zašto je Vietnam toiko atraktivan za stranu Industriju?

Vietnam ima preko 91.500.000 stanovnika. Preko 70% Vijetnanaca je mladje od 30 godina. Vijetmanci rade naporno i disciplinirano. Od 2009. godine strane tvrtke smiju proizvode prodavati kako izvan Vietnama tako i u samoj zemlji. Također blizina kineskog i japanskog tržišta doprinosi atraktivnosti Vietnama.

Jeftina radna snaga je glavni motiv industrijske proizvodnje. U Vietnamu je prosječni radnik u tekstilnoj industriji u prvom kvartalu 2013. godine radio za mjesečnu plaću od 120 $.

Za strane tvrtke u Vietnamu postoji 100% oslobođenje od poreza za prve 2-4 godine. Narednih 4-9 godina u pravilu strane tvrtke u Vietnamu plaćaju 50% manji porez. Dodatnu olakšicu poreza ostvaruju strane tvrtke koje otvaraju tvornice u posebnim dijelovima Vietnama (razvojna područja), tvrtke koje investiraju u “posebnu branšu”, te tvrtke koje zapošljavaju “veći” broj radnika.
Ta dodatna olakšica poreza može trajati od 10-15 godina.

U Vietnamu možete otvoriti tvrtku kao “obrt ili kao d.o.o.”. Vietnam važi za politički stabilnu zemlju, povoljnu za dugoročna industrijska ulaganja.

Pored svih gore navedenih proizvodnih povoljnosti i povlastica koje uživaju strani koncerni i tvrtke u Vietnamu, nije mi nikako jasno zašto moram tenisice koje su proizvedene u toj zemlji u Njemačkoj platiti izmedju 100 i 200 eura!

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

ODRŽIVI RAZVOJ I EUROPSKA UNIJA!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 26. studeni 2014.

 ODRŽIVI RAZVOJ I EUROPSKA UNIJA!

 
Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige – Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost:

„Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica” Hans Carl von Carlowitz u kome govori da”..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti”!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom “Naša zajednička budućnost”, više poznatom kao “Brundtlandovo izvješće”, u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkoga) …“Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja
generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe.”

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:

1. Ekonomska komponenta

2. Socijalna komponenta

3. Ekološka komponenta

Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd.
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.

U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila.”

U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje odrzivog razvoja ide nesto teže.

„Statista” (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):

Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%

Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje, gdje se reciklira, te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi “ne-održivom” razvoju naše planete.

„Statista” nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):

Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%

„Statista” obrađuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajuci slijedeće pitanje:

Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?

Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanika
Ne, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanika
Bez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika

„Statista” nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno održive proizvodnje (podaci 2014.):

Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%
Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%

Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:

1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:
   Republika Hrvatska i održivi razvoj. Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije „Budućnost kakvu želimo”.

http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/globalne-teme/odrzivi-razvoj/

2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:
Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”

ZAGREB, 4. 3. 2014.

U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi”, kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj – United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe”. Više pod slijedećim linkom:

http://www.mint.hr/default.aspx?id=12926

Održivi razvoj u Europskoj Uniji ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.

Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogučava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.

Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim” proizvodima i dobrima.

Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo

KAKO KUPOVATI – PRODAVATI?

 

Direktno ili putem interneta?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 05. prosinac 2014.
U direktnoj prodaji bilo da prodavač prodaje iz trgovine (ureda) ili radi “vani na terenu” dolazi do fizičke izmjene energije i emocija između prodavača i kupca u prodajnom procesu.

Sam prodajni proces je 90% emocionalni i 10% logički proces.

Puno tvrtki koristi prodavače “na terenu” jer na taj način imaju minimalne troškove, a često baš ti prodavači ostvaruju izuzetan prodajni uspjeh.

Prodaja preko interneta postoji otprilike 20 godina. Na internetu se danas zarađuju milijarde. Tipične tvrtke koje se bave prodajom preko interneta su eBay i Amazon. Ta dva koncerna ostvaruju gigantske dobiti samo internetskom prodajom.

U internetskoj prodaji dolazi do izmjene informacija i većinom odlučuje jedino matematika. Često se događa da televizijski uređaj u prodavaonici televizora košta 450 eura , a u ponudi putem interneta samo 350 eura.

Postoje na žalost kupci koji odu na savjetovanje u prodavaonicu, snime uređaj koji žele kupiti, odu kući, te naruče preko interneta isti uređaj koji su prije dva sata gledali i diskutirali o njemu sa prodavačem.

Danas internetom možemo kupiti različite stvari: avionsku kartu, cipele, tehniku, godišnji odmor, knjige, lijekove itd. Ono što izostaje u internetskoj kupnji je socijalna komponenta. Nema izmjene energije između dvije strane, nema izmjene emocija i ne ostvaruje se na kraju toliko zadovoljstvo kupnjom kao u direktnoj prodaji.

Prije više godina govorilo se da ćemo preko interneta jednog dana moći kupiti baš sve. Naručiti kruh i mlijeko i sve druge proizvode i usluge. Naravno da su ljudi ostali vjerni kod kupovine namirnica odlasku u trgovinu.

Bio sam upoznat sa osnivanjem tvrtki koje su nudile preko interneta kupnju široke palete proizvoda, također i prehrane po tzv. jeftinijim cijenama, kupovnim bodovima i slično. Neke od tih tvrtki su ubrzo bankrotirale, a neke posluju još i danas.

Radio sam u raznim zanimanjima i za različite tvrtke, te sam bio prisiljen zbog prirode posla raditi preko interneta, a također i u direktnoj prodaji. Moji prodajni rezultati u direktnoj prodaji bili su daleko bolji, od internetske prodaje. Vjerojatno iz razloga što više volim direktnu komunikaciju u živo od sjedenja ispred računala.

Drugi prodavači ostvaruju izuzetno dobre rezultate internetskom prodajom. To je zaista potpuno individualna stvar.

Radeći u jednoj tvrtci koja se bavila prodajom energije i telekomunikacija puno vremena sam provodio u direktnoj prodaji na terenu. Za nekoga je to lošiji posao od sjedenja u kancelariji i čekanja da vam mušterija pokuca na vrata. Međutim ako radite na učinak nije isto zaraditi malu “kancelarijsku” plaću ili tri do četiri puta više radeći na terenu!

Ja sam zbog karaktera posla radio prvu polovicu dana na terenu, a drugu polovicu sređivao prodajne ugovore i brinuo se o mome prodajnom timu iz kancelarije.

Znalo se ponekad dogoditi da stalnu mušteriju naručim zbog produženja ugovora da dođe kod mene u kancelariju. Međutim kod novih mušterija je obavezno bio dolazak u njihovu tvrtku, trgovinu ili poslovni prostor. Jedino na terenu možete vidjeti koliku potrošnju energije ima mušterija, koristi li štednu rasvjetu, ima li stare ili nove uređaje u prostoru, isključuje li “stand-by modus” prilikom završetka posla itd.

Nakon sagledane cijele situacije, popijene kave ili soka, predlagao sam mušteriji alternativnog ponuđača energije koji je nudio niže cijene za isti proizvod.

U Njemačkoj postoji više od 1.000 ponuđača električne energije i plina. Kada sam obavio kompletno savjetovanje, najčešće sam zaključio ugovor isti dan. Jedan mali dio mušterija je morao par dana razmisliti ili prije zaključenja ugovora porazgovarati sa partnerom. Takav način savjetovanja, te kvalitetan proizvod stvaraju povjerenje i mogućnost da mušteriju zadržite dulji niz godina.

Proizvode “energije i telekomunikacija” su mnogobrojni koncerni i tvrtke nudili u internetskoj prodaji ili prodaji preko telefona.

Ugovor je mušterija zaključivala ispunjavanjem obrasca u internetu ili samo potvrdom osnovnih podataka na telefonu. Te mušterije su većinom bile nezadovoljne, nikad nisu u živo srele prodavača, a kada bi iskrsnuo neki problem jedini sugovornik je bio “hot line” tvrtke koja im je prodala proizvod. Jedan veliki broj takovih mušterija nakon isteka ugovora su zaključili novi ugovor kod direktnog prodavača. Interesantno je da usmena propaganda funkcionira čak godinama. Neki dan me nazvao prijatelj od jedne moje bivše mušterije i pitao dali bi kod njega u tvrtci mogao napraviti savjetovanje. Iako se od 2011. više ne bavim tim poslom, uvijek mi je drago kada primim takav poziv. Nakon napuštanja tvrtke 2011. brigu o mojim mušterijama preuzeo je radni kolega, tako da su mušterije i dalje ostale zbrinute.

Iskustva koja stečete na terenu su nezamjenjiva. Preporuke koje dobijete “kao nagradu” za vaš dobro odrađen posao nikada nećete dobiti preko interneta ili telefona. Ako radite samo preko interneta nikada nećete znati kako izgledaju vaše mušterije, sa kojim poslovnim problemima i uspjesima se nose, nikada nećete popiti ni jednu kavu sa njima i nikad vas neće pozdraviti kada se sretnete na ulici.

Međutim kao što sam već naveo svaki trgovac prakticira drugi način prodaje i svako ostvaruje na drugi način prodajne rezultate.

Vratimo se kratko e-Bayu i Amazonu kao divovima internetske prodaje proizvoda.

e-Bay Inc. je osnovan 1995. u SAD-u. On je najveća svjetska tvrtka koja se bavi internet-aukcijom proizvoda. e-Bay je 2001. ostvario dobit od 116,00 milijuna američkih dolara, a deset godina kasnije godišnja dobit je iznosila 3.229,387 milijuna. Cifre govore dovoljno same za sebe.

Amazon.com Inc. je osnovan 1994. također u SAD-u. On je najveća svjetska tvrtka koja se bavi internetskom prodajom knjiga. Amazon prodaje kako nove tako i rabljene proizvode. Pored knjiga bavi se prodajom: CD-a, videoigri, filmova, softwarea, muzike, muzičkih instrumenata, odjeće itd. Prošlogodišnja dobit Amazona iznosila je 48,1 milijardu američkih dolara.

Amazon i e-Bay su dvije najposjećenije interne tvrtke u Republici Hrvatskoj. Posljednjih godina prodaja preko interneta se sve više razvija i u našoj zemlji, pa tako danas postoji približno 1.000 aktivnih interne trgovina. Ukupan online promet maloprodaje iznosi oko 700 milijuna kuna godišnje. Razvojem internet prodaje razvile su se i neke domaće e-Commerce platoforme poput: eKupi.hr, i-Mall.hr i sl.

Da li ćemo kao potrošači kupovati proizvode u direktnoj prodaji ili putem interneta ovisi najčešće o vrsti proizvoda. Također ovisi i o vremenu kojim raspolažemo, o potrebi socijalne komunikacije i mnogim drugim faktorima.

Potrošači se najčešće odlučuju za direktnu kupovinu, te povremenu kupovinu putem interneta.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

REKLAMA JE OBLIK NASILJA?

Utjecaj ekonomske propagande na svijest današnjeg potrošača!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11. prosinca 2014.
 

Mi smo u Europi dio modernog potrošačkoga društva koje troši sve i svašta. Čovjekova priroda nije megalomanska, nego više racionalna, skromna i sklona dijeljenju.

Zašto se normalni potrošač šezdesetih godina danas transformirao u “potrošača ovisnog o potrošnji”?

Odgovor velikim dijelom leži u reklami odnosno ekonomskoj propagandi putem medija.

Mi smo danas svakodnevno bombardirani sa tisuću akcija i ponuda različitih proizvoda, a da zapravo većinu tih proizvoda ni ne trebamo.

Psiholozi prodaje tvrde da ako netko 100 puta vidi reklamu za jedan proizvod 101 puta će taj proizvod i kupiti.

Reklama je po mome mišljenju danas poprimila karakter “djelomičnog nasilja”!

Ujutro kad otvorimo poštanski sandučić čeka nas u njemu reklama pojedinih proizvoda. Kasnije želimo u miru popiti kavi i pročitati novine, međutim opet reklama iz novina upire u naše oči. Tijekom dana bombardiraju nas reklamom preko interneta, na autobusnim ili tramvajskim stanicama preko “Infoscreena”.

Konačno kad završimo naš naporni radni dan, večeramo i želimo pogledati neki film ili seriju na televiziji, počinje svakih pola sata novo bombardiranje reklamom.

Ono što me zaista začudilo je da na Hrvatskoj televiziji čak i prva dva državna programa u tako obilatoj mjeri koriste reklamu proizvoda.

Reklama prodaje proizvod, međutim mora li reklama biti toliko prisutna u našoj svakodnevnici?

Više ni sami ne znamo koji proizvod je potreban, a koji nije. Jednostavno odemo u prodavaonicu i kupimo proizvod koji smo vidjeli u Večernjem ili na televiziji.

Da li mi kao potrošači izvrgnuti utjecaju reklame polako gubimo naš identitet i sposobnost “racionalne kupovine”?

Čak i sam povremeno kupim nešto, a tek kada dođem kući vidim da sam kupio proizvod koji uopće ne trebam ili bar ne u tom trenutku.

Da li mi kao potrošači polako trebamo zaštitu od utjecaja reklame ili pak edukaciju kako se oduprijeti reklami?

Sve su to važna pitanja koja će biti razmatrana u budućnosti sa različitih aspekata.

U reklamu se ulažu ogromna financijska sredstva. Ta sredstva ulaze u troškove, međutim ponekad bi se ta sredstva mogla uložiti za poboljšanje tehnologije, kupovinu kvalitetnijih sirovina, isplatu bonusa zaposlenicima i sl.

Posljednji primjer ekonomske propagande je bio politički marketing stranaka i neovisnih kandidata na izborima ove godine za parlament Europske Unije, te lokalnim izborima u Republici Hrvatskoj.

Politička propaganda se vodila na svim nama dostupnim medijima: televiziji, radiju, dnevnim novinama, internetu, postavljanjem plakata, dijeljenjem propagandnih listića i propagandnih poklona građanima, različitim skupovima i manifestacijama. Ta vrsta reklame iznosi uvijek znatna financijska sredstva koja se dodjeljuju strankama i neovisnim kandidatima iz proračuna Republike Hrvatske, sponzoriranjem tvrtki, te vlastitim financiranjem. I ako se tu radi većim dijelom o izgubljenom novcu koji se mogao daleko bolje investirati, prednost takve vrste marketinga je da on traje relativno kratko vrijeme. Nakon predizborne kampanje mi kao potrošači (glasači) možemo odahnuti i uživati u miru do idućih izbora!

Prije otprilike 100 godina pionir serijske proizvodnje automobila Henry Ford je izjavio: “Tko ne reklamira, taj umire”. K tome je dodao da je polovica uloženog novca u reklamu izgubljeni novac, međutim da on ne zna koja je to polovica!

Taj duhoviti industrijski proizvođač automobila koji je i tvorac moderne industrijske proizvodnje (serijska proizvodnja na traci) prije jednog stoljeća uvidio je koliko je snažno oružje “ekonomska propaganda”.

Pošto sam završio postdiplomski studij na Poslovnoj ekonomiji, te magistrirao na temi: “Primjena marketinške koncepcije u Hrvatskoj policiji”, morao sam prilikom studija ekonomsku propagandu proučavati u detalje. Ono što sam pročitao u knjigama i čuo na predavanjima o ekonomskoj propagandi bile su samo pozitivne stvari. Međutim pošto mi živimo u dualnom svijetu, svaka stvar koja postoji ima kako svoju pozitivnu, tako i negativnu stranu.

Kao građanin i potrošač u praktičnom životu uvidio sam i tu drugu stranu ekonomske propagande. Često se zapitam može li ekonomska propaganda biti drugačija, ne samo profitno orijentirana, nego orijentirana prema istinskim potrebama potrošača?

Može li ekonomska propaganda biti održiva? Drugim riječima može li istovremeno zadovoljiti svoju primarnu funkciju, prodaju proizvoda, te na jedan “održiv” način težiti zadovoljenju istinskih potreba potrošača. Ako potrošač pod utjecajem ekonomske propagande kupi proizvod koji mu ne treba, tu se jednostavno radi o psihološkoj obmani potrošača koja je zakonski ali ne i etično dozvoljena.

Smatram da današnja ekonomska propaganda treba zadovoljiti svoju primarnu funkciju, međutim na jedan sasvim drugi način, poštivajući načela poslovne etike.

Kada dobijete reklamu u pismu na vašu kućnu adresu, prvo se zapitate: “Odakle im moja adresa?”. Ja se posebno trudim da moju adresu stanovanja nigdje ne dajem. Često smo izloženi reklami proizvoda ili usluga na štandovima, gdje postoji “dobitna nagradna igra”. Međutim ako želite u njoj sudjelovati tada morate navesti vašu adresu stanovanja, e-mail i telefon. Nerijetko su te akcije usmjerene na skupljanje adresa građana.

Iako je u Njemačkoj zakonom zabranjena prodaja adresa, ipak se to događa. Povremeno znam dobiti na kućnu adresu pismo meni potpuno nepoznate banke, gdje me čak oslovljavaju klijentom, te nude različite financijske proizvode ili otvaranje žiro računa. Pošto nigdje ne ostavljam moju adresu, svaki puta se ponovo zapitam tko im je prodao moje podatke? To misteriozno pitanje do danas nisam uspio odgonetnuti. Sigurno je da neke banke kupuju na “crnom tržištu” kućne adrese građana, te pokušavaju na taj nedozvoljeni način doći do novih klijenata ili prodati svoje proizvode.

Slanje pisama je jedan vrlo negativan način korištenja ekonomske propagande i po mome mišljenju vrlo neučinkovit.

Ako sam zainteresiran za neki financijski proizvod koji nudi banka, tada ću prvo otići u svoju banku, te porazgovarati sa osobnim bankarom.

Fordova teza da pola novca uloženog u ekonomsku propagandu je izgubljeni novac ovdje nije slučaj. Poznato je da je marketing koji se vrši ubacivanjem reklamnih listića u poštanski sandučić ili slanjem pošte potencijalnoj mušteriji jedan od najneučinkovitijih načina marketinga. Učinak je minimalnih 1-3 %. Znači da takvom reklamom banke idu na svjestan gubitak sredstava.

Ipak se taj marketing iako je neučinkovit, neetičan i u “sivoj zoni poslovanja” kod nekih banaka prakticira.

Ekonomska propaganda je postala dio svakodnevnog života, ona prodaje proizvod, ali se u budućnosti mora fokusirati na potrošača kao “partnera”, a ne tretirati ga isključivo kao “subjekt” za ostvarenje profita.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

BUSHIDO JE ZAKON!

O etici u poslovanju

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 17.12.2014.
 

Etika je nauka o moralu, a etika u poslovanju su moralna načela koja trebamo primjenjivati kod poslovnih zahvata u odnosu:

– prodavač – mušterija i obrnuto
– tvrtka – radnici i obrnuto
– tvrtka – zajednica / država i obrnuto

Općenito je vrlo malo napisano o etici u poslovanju, pa ćemo zato produbiti tu temu, kako teoretski tako i primjerima iz prakse!

Ono što je mene uvijek fasciniralo to je ne samo japanska disciplina i lojalnost tvrtci, nego i druga etička načela koja se primjenjuju u poslovanju. U nekim japanskim tvrtkama do dan danas postoji “bushido” kodeks srednjevjekovnih japanskih ratnika samuraja. Bushido u prijevodu znači “Put ratnika”. To je kodeks ponašanja, filozofije i moralnih normi. Bushido čine 5 glavnih načela: Vjernost (odanost), uljudnost, hrabrost, iskrenost i jednostavnost.

Kao što sam već naveo u japanskim tvrtkama postoji trag tih pravila do danas. Japanci imaju pravo na 10-20 dana godišnjeg odmora, ovisno o radnom stažu. Ako u tvrtci vaš stariji radni kolega nije još koristio godišnji odmor, nećete ga ni vi uzeti iako imate zakonsko pravo na to. U japanskim tvrtkama “bushido” kodeks često stoji iznad državnih zakona.

Moralna načela ponašanja u poslovanju ne postoje samo u industriji već i u trgovini. Napisati ću par riječi o trgovini u Njemačkoj. U trgovini postoje dvije strane, a to su prodavač i kupac. Etika u poslovanju se odnosi kako na veliku prodajnu kuću, tako i na samostalnog prodajnog zastupnika. Ako je prodajni proces zaključen po moralnim normama tada će obadvije strane ostvariti dobit, engleski zvano “win-win”, te će obadvije strane osjetiti zadovoljstvo nakon procesa prodaje, odnosno kupnje.

U Njemačkoj prodavač mora na najbolji i najkorektniji način prezentirati proizvod, te navesti i nedostatke koji su vezani za njega. Prešućivanje nedostataka nije dozvoljeno po moralnim načelima. Pošto većina proizvoda imaju više prednosti nego nedostataka, dobar prodavač će proizvode uspjeti prodati.

S druge strane mušterija se “moralno” obavezuje da će kupiti proizvod od tog prodavača sa kojim je i obavila prodajni razgovor, a ne od nekog drugog ili kupiti isti proizvod dva dana kasnije u internetu.

 Etika u poslovanju se može ocijeniti prema “AA 1000 AccountAbility principima” nastalim 2003. Taj internacionalni standard određuje načela kvalitete: pravednost, objektivnost i neovisnost, stručno i profesionalno ponašanje, te poštovanje subjekata u poslovnom procesu.

Republika Hrvatska je mlada država koja je iz faze “socijalističkog samoupravljanja” skočila u hladnu vodu kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Kapitalistički sustav prožet socijalnom komponentama (poput Danske, Švedske) ne može se izgraditi u 20 godina. Radne navike socijalističkog samoupravljanja su se izmiješale s novim društvenim poretkom. Vrlo brzim tempom u postupku privatizacije “zajedničkog socijalističkog dobra” određeni pojedinci postaju vlasnici: tvornica, hotela, benzinskih postaja, trgovačkih lanaca, radničkih odmarališta i sl.

Ono što nakon toga slijedi ima malo zajedničkoga s etikom u poslovanju.

Novonastali kapitalisti definiraju kapitalistički sistem u hrvatskoj poput “američkog kapitalizma”!

Međutim taj sistem često nazvan “divlji kapitalizam” nema čak ni američke komponente.

Vrlo brzo stasaju mnogobrojne negativne, zakonski nedopuštene, a ne samo neetične radnje:

– neprijavljivanje radnika (neplaćanje socijalnog i mirovinskog osiguranja radnicima)
– neredovito isplaćivanje plaća ili neisplaćivanje plaća dugi vremenski period
– plaćanje minimalne radničke nadnice, te prijetnje otpuštanjem
– neplaćanje prekovremenih radnih sati
– tjeranje radnika na dulje radno vrijeme od 12 sati dnevno
– uskraćivanje radnicima godišnjeg odmora
– uskraćivanje radnicima dnevnog odmora
– zabrana odlaska na bolovanje i sl.

Istovremeno,  kapitalist stječe neprimjerenu dobit, proširuje proizvodnju, kupuje druga financijski slabija poduzeća i tvrtke. Vrlo često k tome povećava i “osobnu imovinu” kupujući skupocjene automobile, vile i jahte.

Navedene radnje nemaju nikakve veze sa etičnosti u poslovanju, već prije spadaju u domenu privrednog kriminala.

Drugi fenomen koji je nastao kao sporedni proizvod novog kapitalističkog sistema je “fenomen neplaćanja”. Svako je svakome dužan i to postaje pravilo, a ne iznimka.

Na taj način ekonomski ciklus proizvodnje i prodaje usluge i dobara, te naplata istih ne funkcionira. To dodatno dovodi do destabilizacije tržišne ekonomije i mlade kapitalističke države.

Borba sindikata za radnička prava trebala bi biti vrhunac etičkoga djelovanja. Nažalost kroz godine se primjećuje da je sindikalnim vođama daleko bitnije zadržati funkciju koju obavljaju, te prilično visoka primanja, nego borba za radnička prava.

Vođenje politike je također posao. Ako kao političar imate mjesečna primanja, te živite od tog novca znači da ste u istoj poziciji kao radnik ili inženjer u tvornici.

Fenomen koji je ove godine posebno izazvao ljutnju građana na političare je bio nedolaženje na saborska zasjedanja. Saborski zastupnici su birani od građana Republike Hrvatske da po najboljoj savjesti zastupaju interese tih istih građana. Te interese mogu zastupati na svome radnom mjestu, a ono se zove Sabor Republike Hrvatske. Pošto ne postoje kazne u našoj zemlji za neopravdano nedolaženje na saborsko zasjedanje, nedolasci se mogu pripisati neetičnom ponašanju.

Također donošenje zakona koji nisu u interesu građana Republike Hrvatske može se smatrati neetičnim.

“Lažna bolovanja” zaposlenika u javnom i privatnom sektoru pripadaju u neetičnost poslovanja, pošto na taj način zaposlenici oštećuju tvrtku ili državu.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo 

PROGRESIJA SIROMAŠTVA!

 Neravnomjerna raspodjela financijskog kapitala

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 09. siječnja 2015.

Siromašni imaju svaki dan sve manje, a bogati sve više. Poznato je da “novac privlači novac”, međutim postavlja se pitanje što će zapravo dogoditi na kraju ako se pretoči i tih 19 % financijskoga kapitala bogatima?

Da li je zapravo ta cijela priča o financijskom kapitalu jedna iluzija, a novac samo trik kojim se ostvaruje određeni cilj?

Danas postoji samo 2% novca u fizičkom obliku (papirni novac i kovanice), a 98% je prebacivanje brojeva sa jednog bankovnog računa na drugi, odnosno virtualne transakcije putem internetskog plaćanja i plaćanja karticama, čekovima i sl.

Da li ste ikad pomislili da nestane “internet” kako bi tada bilo financijsko bogatstvo raspodijeljeno? Vi dođete u Vašu banku i želite podignuti Vaših 1.000 eura, a bankar vam da samo 20 € i kaže :”To je vaš novac, ostatak ćete dobiti kada opet budemo imali internet”!

Novi fenomen je da čak i u Švedskoj koja je glasila kao izuzetno socijalno uređena zemlja dolazi do sve jačeg rascijepa između bogatih i siromašnih.

Raspodjela bogatstva se definira “Gini indeksom”. Razvio ga je talijanski statističar Corrado Gini po kome je indeks i dobio naziv. Kada je bogatstvo potpuni jednako među svima raspoređeno Gini indeks je tada 0. Kada je sve bogatstvo u rukama samo jedne osobe, Gini indeks tada iznosi 100. Što je Gini indeks manji, to je bogatstvo ravnomjernije raspoređeno.

U 2011 godini Gini indeks je iznosio kao što slijedi:

– Norveška 22,9
- Švedska 24,4
– Hrvatska 31,0
– Europska Unija 30,7
– SAD 48,0
– Kolumbija 58,8

U Republici Hrvatskoj je raspodjela bogatstva približna kao i u Europskoj Uniji. U Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi i Africi je bogatstvo prilično neravnomjerno raspoređeno, te postoje vrlo visoke razlike između bogatih i siromašnih.

Nakon brojnih statističkih podataka u ovom poglavlju još uvijek ostaje ključno pitanje:

“Kako je 0,1 % posto stanovništva u zadnjih 150 godina došlo u posjed 81% ukupnog kapitala?

Na to pitanje do danas nisam našao jasan odgovor. Vjerojatno se radi o cijelom nizu čimbenika, događaja, te raznih zakona koji su omogućili stvaranje tolike neravnomjerne raspodjele. Činjenica je da cijeli svijet trpi progresiju siromaštva.

Što će se dogoditi ako ostalih 19% kapitala prijeđe u ruke bogatih?

Da li je moguće taj proces zaustaviti, te na koji način?

Dosadašnja borba protiv siromaštva urodila je jedino daljnjim kontinuiranim povećavanjem siromaštva.

Da li je ta borba bila fingirana ili je vođena na krivi način?

Nadam se da će netko od Vas čitatelja naći odgovore na postavljena pitanja.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvezane knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić

Hrvatsko Novinarsko Društvo