KOJIM PUTEM?

Ekološka ili konvencionalna poljoprivreda u Republici Hrvatskoj?

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 15.07.2013.
Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne  Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda.

Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.

Seoski turizam je najčešće popraćen sljedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern),  jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta  turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!

Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede  na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.

Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.

Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da  gastronomska ponuda bude “domaće i ekološko” ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u svijetu.

Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.

Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).

Pošto sam i sam  veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla  bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.

Prije dvije godine imao sam mogućnost provesti godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan.

To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan.

Iako smo se pripremali za tu rutu nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište.

Mislim da sam u ti četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera.

To što možete vidjeti vozeći bicikl, vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart.

Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od  ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.

Jedan novitet u turističkoj gastronomiji  je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite vegetarijanski obrok umjesto “brze improvizacije” neće vas zaboraviti.  Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..

Sa zdravstvenog aspekta  ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.

Jako puno  prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje  im  se prodajna cijena, tako da se često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.

Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?

Prednost ekološkog uzgoja postoji iz više razloga. Ekološka  hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja.

Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji  ima ponudu ekoloških napitaka. Danas  jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom.

Sjećam se kada sam prije 13 godina došao u Štutgart bile su dvije ili tri trgovine u cijelom gradu gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi,  Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških  proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.

Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.

Kod nas je prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To  zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.

U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala kako u zemljištu, tako i u uzgojenim plodovima.

Pod posijanim minama se  zemljište u Hrvatskoj regeneriralo i očistilo  od prijašnjih  kemijskih sredstava koja su desetljećima koristila u dohrani.  Samim tim to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego „iscjeđena“ zemlja u Europskoj Uniji.

Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva, teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, jednim dijelom Italija i Grčka i te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Unije.

S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su shvatile da je danas važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.

Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem naša zemlja želi ići.

Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.

Također ekološki uzgojena hrana i proizvedeno meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane  izbjegavati.

Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.

Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.

Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo.

 

KAKO SE PREHRANITI?

Vertikalna poljoprivreda i kontejnerski uzgoj hrane. Mogućnost primjene u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30.listopad, 2013.
Smatra se da će 2050 na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima “megacities” koji će imati čak preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti ti ogromni gradovi? Uvozom te gradove neće biti moguće snabdjeti s dovoljnom količinom hrane, tako da će dio hrane morati sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je “Vertikalna poljoprivreda”, engleski nazvano “vertical farming”!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate  ili spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način bi se osigurao jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U velikim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će  godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje.

Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene.

Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za pokretanje projekta “vetikalne poljoprivrede”.

Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogle uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od “vertikalne poljoprivrede” bi se moglo postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica  postupno toliko oronuti da neće biti više funkcionalna za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je “proizvodnja u kontejnerima”. U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti  i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam  posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bili je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je bio interesantan i donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je “kontejnerski uzgoj ribe i povrća”  u Dalmaciji.

Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi bili toliko ovisni o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Svakako da bi na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo, ne samo u Dalmaciji. Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima kontejnere bi se morali dodatno snabdjeti grijanjem.

Također je za potrebe “zdravstvenog turizma” kontejnerski uzgoj vrlo zanimljiv.

U neposrednoj blizini centara za  medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama.

U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostora mogla bi  imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi mogli proizvode prodavati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi pored znanja o ekološkom i održivom razvoju djeca stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac bi mogli investirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Iako gornji video prikazuje kontejnerski uzgoj kao primjer istraživanja u Berlinu, taj način uzgoja bi se mogao komercijalno sa punim uspjehom primijeniti u Republici Hrvatskoj.

Također bi se kontejneri za uzgoj mogli i komercijalno prodavati, jer se oni lako mogu postaviti i u vlastiti vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj  naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj nudi uvežena tuna iz konzervi. Novac zarađuje jedino vlasnik tvrtke za uzgoj i država. Pored tog negativnog aspekta uzgojem tuna u kavezima zagađuje se more. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju ribe, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao “sushi” završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Njega možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan.  To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split. Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje, u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu velike, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt uzgoja  bi se mogao integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za  mlađe od 25 godina, koji nosi naziv “Garancija za mlade”.

Tim projektom bi se osigurale volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi donosili bi čistu dobit, (kada se odbiju porez i troškovi energije).

Postoji poslovica da “svaka kriza nosi sa sobom i šansu”.

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF)!

 

RAT ZA PITKU VODU!

“Upravljanje resursom pitke vode te utjecaj tog upravljanja na ekonomiju Republike Hrvatske”!

piše: Dažen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 21.11.2013.
Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada smo naftu nazivali “tekućim zlatom”, a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine “slatke vode” u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam  priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu  da je  samo 2% slatke vode u “pitkom stanju”, pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje “pitke vode” u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno  industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za proizvodnju jednog automobila  troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako  i  odstranimo sol, ona nije više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački  parlament (Bundestag)je  izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.

Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro!

UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

Agrokor (Jamnica i Jana)
Podravka (Studena)
Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:

– 51 litra mineralne vode
– 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom ili biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje je ne ekonomičan, ne ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudski organizam. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivna alternativa za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i “mogućih bolesti”, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini i prirodni način proizvodnje vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao “opće dobro”, te ih treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF)!

 

KUD S OTPADOM?

Zbrinjavanje i recikliranje otpada kao posao budućnosti: Osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 16. siječanj 2014. 
Otpad je prerađena sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) koristiti ili se mora zbrinuti. Primjer, stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih   kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke, one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.

Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada.  Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina, kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam 4 zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje-vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.

Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu “all inclusive”, a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila “Prijevoz i transport budućnosti”!

Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.

Mi sudionici, koji smo prezentirali ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler  nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti realizira.

Ja sam zastupao tezu “Recyclinga” i “Remanufactoringa”.

Prvi pojam  “recikliranja” već sam  objasnio, a “remanufactoring” bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila,  mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao “second hand” proizvod.

Moj model budućnosti je glasio: “7 puta papir – 3 puta automobil”!

Primjenjujući “remanufactoring” uštedjele bi se  velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao “second hand” proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj “second hand” prodaji.

“Remanufactoring” možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod  hladnjaka, televizora, računala  ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod “second hand” proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet  i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju, poput nafte, plina i ugljena.

Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o “međugeneracijskoj solidarnosti” koja je glavni postulat održivog razvoja.

Drugim riječima, eksploatirajmo sirovine na način da se mogu obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.

Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana)!

Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije.

Kakva je situacija sa recikliranjem otpada u Republici Hrvatskoj?

U Europskoj Uniji se reciklira 40% otpada, a u Republici Hrvatskoj manje od 10%.

U najrazvijenijim europskim zemljama Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj 1% otpada se odlaže na odlagalište, a 99%  se reciklira, spaljuje i kompostira.

Švicarska odlaže na odlagalište manje od 0,5%,  a  Republika Hrvatska više od 90% otpada.

To su neke relacije iz kojih je u potpunosti jasno da naša zemlja ima jako puno toga za učiniti da bi se u gospodarenju i preradi otpadom približili u najmanju ruku prosjeku Europske Unije.

Republika Hrvatska mora od  01.01.2015 građanima osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike, stakla, električkog i elektroničkog otpada, otpadnih guma, baterija.

Najzastupljeniji način recikliranja u Republici Hrvatskoj je recikliranje papira i kartona. Svaki kilogram recikliranog papira štedi 4 kg ugljičnog dioksida, a svaka tona spašava 20 stabala od sječe.

Skupljanje plastičnih PET boca i limenki je također rasprostranjeno u našoj zemlji. Postupkom recikliranja dobivamo sirovinu za novu proizvodnju.

Prikupljanje i odvajanje stakla će biti od 2015 obavezno u Hrvatskoj. Staklo se može neograničeni broj puta reciklirati. Svaka tona recikliranog stakla štedi 315 kg ugljičnog dioksida.

Kao i staklo, od 2015 će biti obavezno prikupljanje starih automobilskih guma. Recikliranjem se dobija sirovina za proizvodnju: recikliranih guma, zaštitne podne obloge, obloge za izolaciju krovova itd.

Zbrinjavanje i recikliranje otpada je u razvojnoj fazi u Republici Hrvatskoj. Svi mi trebamo pridonijeti da se taj proces ubrza, te da što manje otpada u budućnosti završi na deponijima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 

AUTOINDUSTRIJA ILI EKOLOGIJA?

Osvrt na stanje u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 22. siječanj 2014.
Poznato je da danas ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta imaju jaku automobilsku industriju kao na primjer: Njemačka, Italija, Japan, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Brazil i Južna Korea.

U zadnje vrijeme se svjetskoj auto-eliti priključuju Indija koja proizvodi najjeftiniji “Tata” automobil na svijetu, te Kina sa svojom automobilskom produkcijom.

Manje je poznato da autoindustrija treba za proizvodnju enormne količine energije, sirovina i vode. Kao i u drugim industrijskim granama, tako i u autoindustriji postoji tendencija da europske automobilske tvrtke prebacuju proizvodnju u zemlje nižeg životnog standarda i nižih plaća. Tako je francuski Renault razvio proizvodnju u Sloveniji i Rumunjskoj, talijanski Fiat se afirmirao u Srbiji.

Postavlja se pitanje da li su autoindustrija i ekologija dva suprotna pojma i dali postojanje jednog isključuje drugo?

Moderna europska industrija podliježe strogim propisima i zakonima u cilju zaštite okoliša. Shodno tome danas gotovo sve tvornice automobila imaju kao gotov proizvod ili prototip električna vozila. Važno je napomenuti da električna vozila sadrže daleko manji broj dijelova nego vozilo sa unutarnjim izgaranjem, pa samim time se za izradu troši manje energije i sirovina. Električni automobil nema klasični motor, nema mjenjačku kutiju i kvačilo, nema rezervoara za gorivo itd. Međutim posjeduje litij-ionsku bateriju za pokretanje, koju klasična vozila nemaju. Na internacionalnoj konferenciji o električno pokretanim vozilima održanoj 27. i 28. svibnja 2013. u Berlinu, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučno je zastupala stajalište da do kraja ovog desetljeća po cestama u Njemačkoj treba voziti jedan milijun električnih automobila.

Dalje je dodala: “Elektromobilitet zahtjeva zajedničku poslovnu suradnju, izvan jedne branše i izvan granica Njemačke!”

Njemačka automobilska industrija želi do kraja iduće godine ponuditi tržištu 16 novih modela električnih automobila. Do sada postoji samo nekoliko tisuća registriranih električnih vozila na njemačkim cestama.

Kakvo je stanje sa proizvodnjom električnih automobila u Republici Hrvatskoj?

U našoj zemlji još ne postoje električni automobili iz serijske proizvodnje. Postoji par prerađenih električnih vozila, ali ne i tvornički proizvedenih.

Najdalje je u pripremi serijske proizvodnje električnog automobila otišla zagrebačka tvrtka Dok-Ing sa vozilom “XD Koncept”, kojeg očekujemo vidjeti na cestama Zagreba do kraja ove godine. Međutim radi se o proizvodnji samo nekoliko vozila na godinu, tako da je veliko serijska proizvodnja trenutno potpuno isključena.

Zašto je za Republiku Hrvatsku bitna industrija na bazi elektromobiliteta, jednako kao i ekologija?

Električni automobil doživljavaju nakon “130 godina sna” svoju renesansu.

Međutim nisu samo automobili ti koje možemo danas električki pokretati. Pored vlaka i tramvaja tu su električni bicikli, električni motori, električni čarter brodovi, a upravo se testira i prvi električni zrakoplov.

Industrija na bazi elektromobiliteta je industrija  budućnosti. Dijelovi za sklapanje jednog mercedesa proizvode se u 40 različitih mjesta i gradova. Proizvedeni dijelovi se potom dovoze u tvornicu u Štutgartu i sklapaju u gotov proizvod. Otprilike slično funkcionira i sa električnim vozilima.

Republika Hrvatska ima prostor i radnu snagu da sudjeluje ako ne u proizvodnji cijelog električnog automobila, motora, bicikla ili broda onda u proizvodnji dijelova za iste.

U kooperaciji sa velikim europskim tvornicama industrijska proizvodnja bi se u Hrvatskoj mogla brzo realizirati. Kancelarka Merkel je upravo o takvoj industrijskoj suradnji i govorila na konferenciji u Berlinu.

Republika Hrvatska za razvoj modernog turizma i sama ima veliku potrebu za korištenjem električnih vozila i plovila!

To je šansa koju trebamo iskoristiti i odlučno krenuti u stvaranje moderne industrije.

Ono što je danas prepreka u ekspanziji i prodaji električnih automobila je relativno visoka prodajna cijena u odnosu na vozila sa unutarnjim izgaranjem. Također električna baterija je teška, velika i malog kapaciteta. Ta baterija se može puniti i prazniti oko 1000 puta, a nakon toga potrebna je nova. Na području poboljšanja električne baterije radi se velikom brzinom.

Najjeftiniji električni automobil koji možemo kupiti u prodavaonicama automobila u Štutgartu je renaultov “Twizy”. Njegova cijena iznosi 7000 eura, te leasing za bateriju dodatnih 50 eura mjesečno.

http://www.youtube.com/watch?v=m-v8MQALb2Y

Republika Hrvatska ima šansu da objedini autoindustriju i ekologiju. Pošto je naša zemlja bogata vodom, već je ispunjen jedan od uvjeta za razvoj autoindustrije. Ta autoindustrija bi trebala biti isključivo na bazi elektromobiliteta.

Republika Hrvatska ima kvalificiranu radnu snagu, te dovoljno inžinjera strojarske i elektrotehničke struke koje može zaposliti u proizvodnji. Potrebu za sirovinama se može nadoknaditi iz uvoza. Karoserije električnih automobila se rade iz specijalnih plastičnih masa, a za tu svrhu trebamo naftu koju tako i tako već uvozimo.

Vrlo je bitno naglasiti da moguća autoindustrija na bazi elektromobiliteta smije isključivo koristiti pročišćenu (recikliranu) vodu koja je već bila u upotrebi. Pitka voda u Republici Hrvatskoj se smije jedino koristiti u proizvodnji “vode u bocama”, proizvodnji sokova i prehrambenih proizvoda, te proizvodnji piva.

Moderna industrija električnih automobila, motora, bicikala, te proizvodnja  električnih plovila ubrzala bi i razvoj industrije za recikliranje i zbrinjavanje otpada.

U toj dvojnoj kombinaciji bi industrija minimalno utjecala na ekološki sustav u našoj zemlji, te omogućila u budućnosti održivu proizvodnju koja nije jedino zasnovana na profitu.

Jadranska obala i gradovi su puni automobila, motora i skutera koji stvaraju priličnu buku i doprinose znatnom zagađivanju okoline. Ako je Njemačka zacrtala do 2020 jedan milijun električnih automobila na njemačkim cestama, onda bi i mi trebali postaviti cilj najmanje 10.000 električnih automobila do 2020.

Taj cilj nije nerealan, a ako se pokrene moderna industrijska proizvodnja električnih vozila i električnih plovila možemo cilj ostvariti i vlastitim snagama.

Da li ćemo prepoznati ponudu njemačke kancelarke Merkel o industrijskoj suradnji u proizvodnji električnih vozila ili ćemo krenuti u samostalnu proizvodnju ovisi o više faktora. Važno je da se odlučno krene u jednom od ta dva pravca ili u kombinaciju obadva.

 

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 

URBAN GARDENING - u slikama i videozapisima!

 

ODRŽIVI RAZVOJ – NAŠA ŠANSA?

 

Stanje održivog razvoja u Republici Hrvatskoj!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 30. siječanj 2014.
Pojam “održivog razvoja” prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica”  Hans Carl von Carlowitz u kome govori da “…samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti”!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987 u završnom dokumentu UN-a, nazvanom “Naša zajednička budućnost”, više poznatom kao “Brundtlandovo izvješće”, u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkog) …“Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one  zadovolje svoje potrebe.”

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:

1. Ekološka
2. Socijalna
3. Ekološka

Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj  upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.

Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao  i održivi mobilitet  (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd..

Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!

Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu  biciklom ili pješice.

Ako bi dalje nastavili sa iskorištenjem prirodnih resursa kao do danas, bilo bi nam u budućnosti potrebno 4 zemaljske kugle. U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekat staklenika. Klima se na planetu poremetila.

09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku  koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).

U zadnjih 800 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm.

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje  temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Razina mora i oceana  bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.

Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora  i oceana dignuti od 1 metar na više.

Samim tim dolazi do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu koju danas imamo. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći Europu.

Podizanje razine mora iznad 1 metar prouzročilo bi nestanak (potapanje) 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini. Pored toga cijela Nizozemska bi se našla pod vodom.

Rezultat takve porasti razine mora i oceana bio bi velike seobe naroda, novi ratovi i borbe za zemlju i vodu,  destabilizacija cijelog političko-ekonomskog sistema, bolesti i glad.

Proizvodnja i potrošnja u skladu sa održivim razvojem je najjače oružje koje trenutačno imamo. Održivi razvoj kao filozofija življenja nije vraćanje u kameno doba. To je način na koji uzimamo od prirode samo onoliko koliko nam treba. Samim time zadovoljavamo kako ekonomsku, tako i ekološku komponentu. Razmatrajući socijalnu komponentu u održivom razvoju ona smanjuje socijalne razlike između bogatih i siromašnih. Mi smo dotaknuli gotovo vrhunac u razdoru između bogatih i siromašnih. Oko 10 % čovječanstva posjeduje 90% ukupnih dobara na zemlji. Proces osiromašenja siromašnih, te bogaćenja bogatih se dalje nastavlja. Taj proces je u potpunoj suprotnosti sa održivim razvojem.

Poznato je da su američki indijanci ubijali samo onoliko bizona koliko im je bilo potrebno da pokriju zalihe hrane za zimu. Također i eskimi su u lovu na kitove lovili samo toliko koliko je trebalo zajednici za prehranu. Hrana bi se dijelila na sve stanovnike sela. Danas takav način egzistiranja postoji još kod nekih plemena amazonskih indijanaca koji se za sada uspijevaju sakriti od moderne civilizacije.

Održivi razvoj ne znači da trebamo zatvoriti sve tvornice, napustiti u potpunosti naš “civilizacijski” način života. On znači da trebamo promijeniti naš način razmišljanja i naše potrebe. Izobilje moderne civilizacije donijelo je civilizacijske bolesti, povećanje smrtnosti srednje generacije, nezaposlenost, siromaštvo, te neprestane ratove u svijetu.

Održivi razvoj se treba početi prakticirati već u osnovnoj školi.

Uvijek me ponovo impresionira osnovna škola Ivan Goran Kovačič u Dugoj Resi. Kada se prošećem pored škole uvijek zatečem lijepi prizor. Škola je obojena u ugodne nijanse zelene boje, posvuda je čisto, bez razbacanih papirića i smeća. S druge strane škole prema rijeci Mrežnici nalazi se školski vrt u kome učenici uzgajaju različite vrste povrća. 2006 taj vrt je izabran za jedan od 15 najljepših školskih vrtova u Republici Hrvatskoj.

Škola ima također aktivnu EKO grupu, te izdaju školski list “Breza”! U akciji “Budimo ekologični – stop sječi šuma” učenici su prikupili 13 tona starog papira. Sudjelovali su sa 2300 prikupljenih potpisa u peticiji “Univerzalne deklaracije za prava životinja” pri UN-u. Ta škola je primjer na koji način djecu trebamo učiti održivom razvoju. Toj djeci kada odrastu principi održivog razvoja neće biti strani, te će većina njih vjerojatno aktivno sudjelovati u izgradnji “zdravog – održivog” društva u Republici Hrvatskoj.

Stanje na našem planetu se ne može pozitivno promijeniti u jednom danu, mjesecu ili godini. Puno je stvari otišlo krivim putem.

Međutim još uvijek nije prekasno da svako od nas napravi mali korak u prakticiranju održivosti. Za pojedinca će to biti mali korak, ali ako ga napravi većina naš korak će biti ogroman.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.         

Održana "FinEdu" - Studentska konferencija o financijskoj pismenosti!

Danas 13.03.2026 je na Veleučilištu u Karlovcu održana studentska konferencija "FinEdu" o financijskoj pimenosti. Na konferenciji su sudjelovali predavači iz bankarskog sektora, investmenta, regulatornih financijskih agencija koji su nam probližili temelje svijeta financija.                                      Na slijedećim videozapisima možete pogledati glavne teme konferencje!                                                 

Dražen Katić

    
 

ŠTETNOST NOVOG TRENDA!

Prekomjerno konzumiranje mesa kao ekonomski, socijalni i ekološki problem!

piše: Dražen Katić, Hrvatsku Gkas Berlina, 05. veljače 2014.
Naši djedovi i bake su konzumirali meso jednom tjedno. Zadnjih 50 godina u Europi, a također i u drugim dijelovima svijeta došlo je do trenda svakodnevnog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda, tako da se do danas potrošnja učetvostručila.

Životinje se uzgajaju u neodgovarajućim uvjetima. Njihov rast ubrzavamo hormonima rasta,  vitaminskim dodacima pospješujemo uzgoj, te ih preventivno liječimo antibioticima!

Konzumiranje mesa postalo je “in”. U današnje doba se meso i mesni proizvodi ne samo jednom dnevno, nego ponekad i više puta na dan nađu na jelovniku!

Rezultati takve ishrane uzimaju već sada svoj danak. Djeca se ubrzano razvijaju od “hormona rasta”, antibiotici sve slabije djeluju kada smo bolesni, pošto antibiotike unosimo hranom pa bakterije stvaraju rezistenciju. Dječji dijabetes, prekomjerna težina, povećana masnoća u krvi postali su česte dječje bolesti. Bolesti srca i krvnih žila zauzimaju prvo mjesto po smrtnosti u europskim zemljama. Moždani i srčani udar su postali gotovo pravilo. Umiranje srednje generacije u dobi između 40 i 60 godina je sve učestalije.

Usprkos izobilja hrane i naprednoj medicini postići će se nivo da će pogrešnim načinom ishrane i utjecajem stresa duljina životnog vijeka sadašnje mlade i srednje generacije pasti ispod granice koju su doživjeli naši djedovi i bake.

Sa ekološkog stajališta povećana proizvodnja goveđeg mesa je opasna. Uzgoj goveda dovodi do dodatnog izlučivanja metana u atmosferu, a metan vrlo agresivno uništava ozonski omotač. Pored toga za uzgoj mesa potrebne su velike količine vode.

Prema “Statisti” za uzgoj jednog kilograma mesa je potrebno 16.000 litara vode, a za uzgoj jednog kilograma žitarica 1.350 litara.Postavlja se pitanje tko profitira od proizvodnje i  prekomjernog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda?

Da li su to koncerni koji proizvode hranu za stoku? Da li su to velike farme za uzgoj životinja? Da li je to medicina i farmaceutska industrija ? Da li su to veliki prodajni lanci i restorani?

Svi nabrojeni faktori ostvaruju pozamašan profit u procesu uzgoja, prodaje i konzumacije mesa i mesnih proizvoda. Naposljetku kada čovjek oboli medicina i farmaceutska industrija ostvaruju svoj dio dobiti.

Činjenica je da jedini koji gubi u prekomjernom konzumiranju mesa i mesnih proizvoda je potrošač. On gubi na svim područjima. Meso nije jeftino, znači da potrošač ima ekonomski gubitak. Od prekomjernog konzumiranja mesa se obolijeva, znači gubitak zdravlja.

Masovni uzgoj goveda oslobađa velike količine metana, a to znači ekološki gubitak kako za pojedinca tako i za cijelu ljudsku zajednicu. Korištenjem žitarica za uzgoj životinja povećava im se cijena na svjetskom tržištu, te postaju sve nedostupnije za prehranu stanovništvu siromašnih zemalja. To je socijalni problem.

Ako već nismo vegetarijanci uravnotežena ishrana bi značila: 2 puta meso na tjedan, 2 puta riba na tjedan i 3 puta vegetarijanska hrana tjedno. Nije se uvijek lako pridržavati tog pravila. Užurbani način života i pad životnog standarda pogodovali su posebno u velikim gradovima konzumiranju “brze hrane”, a ona se sastoji većinom od mesnih proizvoda.

Njemački portal Bild.de 10.01.2013 objavio je da svaki građanin Njemačke u svome životu prosječno pojede u obliku salame, gulaša i šnicli 1094 životinje, te od toga:

1. 945 pilića
2. 46 svinja
3. 46 pura
4. 37 patki
5. 12 guski
6. 4 janjca
7. 4 goveda

Navedeni podaci su dio studije BUND-a Njemačke.

“Statista” nam prikazuje potrošnju mesa (u kilogramima) po glavi stanovnika 2005. u navedenim zemljama, te prosječnu potrošnju u svijetu:

 

– USA……………………………………….126,60

– Australija………………………………..117,60

– Španjolska………………………………107,90

– Argentina………………………………..88,60

– Velika Britanija………………………..83,90

– Njemačka………………………………..83,30

– Norveška…………………………………61,70

– Kina……………………………………….59,50

– Rusija……………………………………..52,10

– Južna Afrika…………………………….46,20

– Japan………………………………………45,40

– Svjetska potrošnja…………………….41,20

– Tajland…………………………………….26,70

– Nigerija……………………………………7,50

– Bangladeš………………………………..3,10

Vidljivo je da su industrijske zemlje daleko iznad svjetskog prosjeka potrošnje mesa po glavi stanovnika.

U proizvodnji i prodaji mesa nerijetko dolazi do zloupotrebe. Prodaje se pokvareno meso, meso koje ne odgovara deklaraciji i sl.. Ne samo da se radi o prevari potrošača, nego se ozbiljno narušava i zdravlje građana.

Tome se možemo oduprijeti kupujući meso iz ekološkog uzgoja. Činjenica je da je to meso skuplje, međutim ako ga budemo manje konzumirali opet ćemo izaći na kraj sa našim mjesečnim budžetom za kupnju hrane.

Na web stranici WWF-a pod temom meso i konzum stoji: “Tko jede manje mesa može si priuštiti skuplju salamu i šniclu iz ekološkog uzgoja. Njemačko Društvo za ishranu preporuča iz zdravstvenih razloga 300 – 600 gr mesa tjedno, a to je manje od polovice koju danas prosječno konzumiramo.

Kako bi bilo učiniti prvi korak – jednostavno jedan dan u tjednu bez mesa!”

Ako spadamo u skupinu koja konzumira svakodnevno meso i mesne proizvode mogli bi o navedenom prijedlogu razmisliti. Ako nam financije dozvoljavaju prođimo jedan dan u tjednu u restoran i naručimo vegetarijansko jelo. Na taj način taj dan u tjednu nećemo doživjeti kao kaznu, već kao poklon nama samima.

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne (uvežene knjige) izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

 Dražen Katić                                                                                                                                                  

NAJVAŽNIJI JE OSMIJEH!

 

Kakvu turističko-ugostiteljsku ponudu treba Republika Hrvatska!

Piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 19. veljače 2014.
 

Za Republiku Hrvatsku turizam igra jako važnu ulogu! Za kvalitetni turizam morate imati jako dobru ugostiteljsku ponudu. Te dvije stvari idu jednostavno zajedno.

Bilo da se radi o godišnjem odmoru na moru, odlasku na skijanje, seoskom turizmu, brdskom ili planinskom turizmu koji je popraćen vožnjom bicikla ili planinarenjem, medicinskom turizmu i wellnessu,  morate imati kvalitetne popratne ugostiteljske objekte!

Sjećam se kada sam 2010 godine u maju  proveo par dana godišnjeg odmora  u Austriji u blizini Kitzbühela. Krenuli smo iz Štutgarta, temperatura je bila gotovo 30 stupnjeva celzijusa. Za par sati vožnje stigli smo u Kitzbühel, te se tada počeli penjati automobilom na Alpe. Sat vožnje samo u brdo.

Zaboravio sam koja je to bila nadmorska visina, ali znam da smo nakon sat vožnje završili među oblacima.
Konačno smo došli do jednog lijepog motela gdje smo rezervirali par dana. Temperatura je bila oko 1 stupanj, znači razlika u temperaturi u 5 sati gotovo 30 stupnjeva celzijusa.

Motel je bio obiteljski obrt, jako ugodna atmosfera, familijski odnos prema gostu. Imao je unutarnji bazen, saunu, prostor za wellness. Što čovjeku više treba?

Međutim, što da radite u Alpama cijeli dan?

Gledati televiziju možete i kod kuće, a u sauni i bazenu ne možete ostati cijeli dan!

Pošto smo mi došli iz Štutgarta, a tamo ljudi rado pješače odlučili smo se ići pješice u brdo, svaki dan u drugom pravcu.

Drugi dan smo krenuli  nakon doručka na pješačenje. Temperatura je bila oko nule i polako je počinjao snijeg. Penjali smo se sve više i više u brdo prema oblacima. Osim prekrasne prirode, nije bilo nigdje ničega. Nakon sat vremena penjanja nismo sreli više niti jednog čovjeka, međutim nastavili smo dalje.

Najveći problem je bio da nismo ponijeli ništa za jelo i piće jer smo računali da postoji neki mali restoran za turiste. Tako je i bilo. Nakon sat vremena penjanja došli smo do jednog malog restorana koji je bio zatvoren, a radio je samo vikendom, naravno iz razumljivih razloga.

Nastavili smo pješačenje. Penjali smo se skoro 2 sata u planinu. Imao sam osjećaj da se penjemo na nebo, bili smo jako žedni i disanje je bilo otežano. Pošto nismo ponijeli vodu pili smo  iz obližnjih glečera koji su se topili. Kako smo nastavili penjanje snijega je bilo sve više i više.

Nakon gotovo 3 sata penjanja na planinu naišli smo na jednu malu vikendicu sa terasom, te stolom i klupom. Terasa je bila otvorena tako da smo sjeli na klupu, te od iscrpljenosti odspavali pola sata. To je bilo prvo mjesto nakon 3 sata penjanja na koje smo mogli sjesti i malo se odmoriti. Poslije kratkog sna, krenuli smo natrag niz planinu. Trebalo nam je 2 sata da stignemo do motela.

Ne mogu vam opisati osjećaj kada smo ugledali motel, znali smo da je tamo toplo, da ima hrane i pića.

Ovom pričom sam vam htio skrenuti pažnju na to, koliko su važni ugostiteljski objekti u turizmu.

Turizam u Republici Hrvatskoj igra presudnu ulogu i bitno utječe na životni standard građana, indirektno preko bruto društvenog proizvoda ili direktno preko mjesečnih primanja onih koji rade u turizmu. Svaki godišnji odmor pamti se posebno  po tome kakvu smo imali ugostiteljsku ponudu. Da li je hrana bila ukusna i raznovrsna, da li je bila svježe pripremljena?  Sve to ostaje dugotrajno u pamćenju turista.

Međutim odnos ugostiteljskog osoblja prema turistima ostaje u najdužem sjećanju. Od konobara koji vas poslužuje, glavnog kuhara koji prati izdavanje večere, menadžera hotela koji vas ljubazno pozdravi, pa do spremačice koja svako jutro uredi vašu sobu. Ako je njihov odnos bio profesionalan i ljubazan turist to gotovo nikada neće zaboraviti.

Ponekad nesvjesno uspoređujem ugostiteljsku ponudu zemalja u kojima sam proveo godišnji odmor sa ugostiteljskom ponudom u Republici Hrvatskoj.

Kod nas je hrana dobra i ako niste previše izbirljivi biti ćete sa tom ponudom zadovoljni. Međutim nedostaju  popratni sadržaji koji su sastavni dio turizma.

2004 sam posjetio Tunis. Ugodna arapska zemlja. Ono što me se posebno dojmilo je da gotovo svako tko radi u turizmu govori jako dobro 4 jezika: arapski, francuski, engleski i njemački. U ranim jutarnjim šetnjama sretao sam siromašne ribare koji love na plaži ribu za ručak. Čak su i ti ljudi koji nikada nisu išli u školu govorili toliko njemački da smo se mogli sporazumjeti. Od njih sam saznao nešto više kako običan mali čovjek živi u Tunisu.

Međutim ono što govori o kvaliteti turizma u Tunisu je činjenica da oni ne dopuštaju turistu da mu bude dosadno. Prilikom jutarnjih šetnji redovito sam sretao  grupu koja je organizirano na  konjima jahala uzduž plaže. Svako jutro je obavezno na plaži izvođen jutarnji fitness sa muzikom kojeg je vodio trener sporta.

Svaki dan nakon večere je bila nova predstava ili animacija na bini hotela u kome smo odsjeli.

Tunežani se jednostavno stalno bave gostom tako da gost i nema veliku mogućnost otići u neki drugi restoran ili hotel i tamo potrošiti svoj novac.

Prema turistima su svi ljubazni. Policija na konjima obilazi plažu, tako da ne morate biti u strahu da će vam se nešto dogoditi ili da će vam nešto nestati.

Nakon završenog godišnjeg odmora dali smo napojnicu osobi koja je pospremala sobu. U Tunisu najčešće radi samo jedna osoba u familiji, a plaćom moraju prehraniti cijelu obitelj.

Sličan odnos prema turistima doživio sam na Velikom Kanarskom Otoku. Iako je hrana bila neslana, godišnji je ostao nezaboravan, ne samo po ljepoti prirode, nego prije svega po toplom i srdačnom odnosu prema turistima.

U Republici Hrvatskoj turisti mogu uživati u ljepotama prirode, raznovrsnim hrvatskim specijalitetima, čistoći mora i rijeka.

Ono na čemu se treba raditi je razvući turističku sezonu dodatnim van-sezonskim ponudama, te  poboljšati  profesionalizaciju turističkog osoblja.

Kod nas postoji stečena navika da se turistička sezona priprema u maju, pa ako se dogodi da je početkom maja  posebno toplo vrijeme u vanjskom bazenu hotela nećete se moći okupati pošto je zatvoren.

Upravo je to bio slučaj prošle godine kada sam posjetio prijatelja u Novom Vinodolskom. Bila je sredina maja i temperatura gotovo 30 stupnjeva. More je bilo prehladno za kupanje. Na gradskoj plaži nalazio se hotel s prilično velikim vanjskim bazenom koji nije bio u uporabi. Do danas mi nije jasno zašto taj bazen nije bio otvoren, da se turisti i mještani u njemu mogu okupati, a hotel bi sigurno dobro zaradio dodatnom prodajom hrane, pića i sladoleda.

Pod profesionalizacijom turističkog osoblja smatram da od spremačice pa do menadžera hotela svatko treba voditi brigu da se gost osjeća ugodno, biti u kontaktu sa gostom, upoznati ga sa  ponudama i znamenitostima grada u kome se nalazi.

Gostu na godišnjem ne smije biti dosadno. Vremena kada se prodavala “voda i sunce” su odavno prošla.

Ugostiteljska ponuda počinje kada turist ulazi na graničnom prijelazu u našu zemlju, a završava kada  napušta Hrvatsku. Osmjeh graničnog policajca, konobara, menadžera hotela, prodavačice voća na gradskoj tržnici turist neće zaboraviti.

Međutim, neće ni zaboraviti osmjeh koji nije dobio. Vrlo je važno shvatiti da turisti nisu prisiljeni dolaziti na ljetovanje u Republiku Hrvatsku. Međutim naše profesionalno osoblje ih može tijekom godišnjeg odmora vezati za našu zemlju, tako da iduće godine dođu ponovo i dovedu svoje prijatelje!

Ovo je jedna od više zanimljivih tema objavljenih u knjizi “Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „epubli“ (www.epubli.de). Pored standardne knjige, izdanje je dostupno i u e-book formatu (PDF) po vrlo povoljnoj cijeni.

Dražen Katić