INDIKATOR – „KVALITETA MEDICINSKE USLUGE“!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 28. srpanj 2015.
Mjeri se po broju liječnika na 1.000 stanovnika.

Stanovništvo Europske unije sve više stari. Samim time indikator “Kvaliteta medicinske usluge” dobija to više na važnosti.

U njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg se od 1990. do danas kvaliteta medicinske usluge razvijala u pozitivnom smjeru. Tako bar stoji u službenim izvješćima.

Ono što smo mi stanovnici grada Štutgarta u zadnjih godina osjetili je zatvaranje nekoliko bolnica te preseljenje medizinske tehnike i osoblja u veliki medicinski centar “Katharinenhospital”.

Ja sam gotovo 7 godina živio u predgrađu Štutgarta koji se zove Feuerbach. Gradska bolnica u Feuerbachu je bila izgrađena 1893., a grad Štutgart ju je zatvorio 15.03.2007.

Iz Feuerbacha do centra Štutgarta trebate oko 10 minuta automobilom i to kada nije gužva na cesti. Međutim za vrijeme gužve i zastoja, dolazak u grad može potrajati i do jednog sata.

Neka se dogodi slučaj srčanog ili moždanog udara građanina Feuerbacha vozilo hitne pomoći će rijetko uspjeti za 10 minuta pacjenta prebaciti u neku drugu obližnju bolnicu. Dok je postojala bolnica u Feuerbachu te opasnosti nije bilo.

Na mjestu gdje je 114. godina bila bolnica danas je izgrađeno stambeno naselje. Politika koja je u to vrijeme odlučivala o sudbini bolnice u Feuerbachu nije pitala stanovništvo o njegovom mišljenju i željama, već je profit-orijentirano zatvorila tu ustanovu.

Kakva je situacija sa “kvalitetom medicinske usluge” u Republici Hrvatskoj?

Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju započeo je egzodus radne snage u druge europske zemlje. Taj egzodus je popraćen i odlaskom medicinskog kadra (liječnika i medicinskih sestara) iz naše zemlje. Samim time dolazi i do slabljenja kvalitete medicinske usluge u Republici Hrvatskoj. Iako medicinsko osoblje u Republici Hrvatskoj “nije loše” plaćeno, želja za još boljom zaradom je vrlo jaka.

 

Međutim taj bolji životni standard nosi sa sobom i “pojačan radni tempo” na koji se najčešće ne misli prilikom napuštanja Domovine.

Slijedeća tabela pokazuje zemlje sa najvećim brojem liječnika na 10.000 stanovnika, 2013 (Statista.com):

– Katar – 77,4
– Monako – 71,7
– Kuba – 67,2
– San Marino – 51,3
– Austrija – 48,3
– Rusija – 43,1
– Georgija – 42,4
– Litva – 41,2
– Italija – 40,9
– Švicarska – 39,4
– Njemačka – 38,1
– Bugarska 38,1
– Bjelorusija – 37,6
– Norveška 37,4
– Urugvaj – 37,4
– Španjolska – 37,0
– Česka Republika – 36,2
– Kazastan – 35,8
– Ukrajina – 35,3
– Malta – 35,0

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!                                                                                                                                               

 

INDIKATOR – “VISINA NIVOA SIGURNOSTI”!

INDIKATOR – “VISINA NIVOA SIGURNOSTI”

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 04. kolovoz 2015.
Mjeri se po broju evidentiranih kaznenih djela na 1.000 stanovnika.

Svi mi želimo sigurno živjeti i raditi. Stoga indikator “visina nivoa sigurnosti” igra vrlo važnu ulogu.

U Baden-Württembergu je 2000. godine broj evidentiranih kaznenih djela na 1.000 stanovnika iznosio oko 59%, a 2012. godine 54,3%.

Posebno su starije osobe koje žive same izložene raznim vrstama prijevare kao i otuđenja novca iz stana ili kuće u kojoj žive.

U gradu Štutgartu je nivo sigurnosti po mojoj procjeni prilično visok. U tramvajima i međugradskim vlakovima postavljene su kamere, kao i na stajalištima javnog prijevoza. Također je i dobar dio ostatka grada pokriven kamerama kao i gotovo sve prodavaonice proizvoda. Policijske pješačke i auto patrole redovito opserviraju grad. Na tramvajskim stajalištima su postavljeni alarmni “SOS telefoni” koje možemo u slučaju opasnosti besplatno koristiti i pozvati pomoć.

U zadnje dvije godine učestala je pojava “organiziranog prosjačenja Roma” pretežno iz Rumunjske koji svakodnevno opsjedaju glavnu ulicu u Štutgartu “Königstraße”.

Usprkos mnogobrojnim pritužbama građana glavnom gradonačelniku grada gosp. Huhn-u (stranka zelenih), organizirano prosjačenje se nastavlja. Nadam se da će se toj pojavi koja opterećuje sve nas stati na kraj. Za vrijeme prošlog mandata CDU-a u gradu Štutgartu pojave organiziranog prosjačenja nije bilo i o tome se vodilo posebno računa.

Grad Štutgart je ne samo industrijska metropola Europe već i kulturno-turističko središte. Vrlo poznati su Božićni sajam u Štutgartu, kao i Cannstatter-Wasen Fest. Nekoliko milijuna ljudi za vrijeme navedenih manifestacija posjeti grad.

Kakvo je stanje sa “visinom nivoa sigurnosti” u Republici Hrvatskoj?

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

SLUŽBA ZA STRATEŠKO PLANIRANJE, ANALITIKU I RAZVOJ

STATISTIČKI P R E G L E D TEMELJNIH SIGURNOSNIH POKAZATELJA

I REZULTATA RADA navodi:

“U 2013. godini kaznenih djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti manje je za 13,1 posto, prometnih nesreća za 8,2 posto te požara i eksplozija za 50,9 posto.

U događajima koji su ugrožavali sigurnost smrtno je stradalo 976 osoba, što je više za 28,8 posto u odnosu na 2012. godinu. Do znatnog povećanja smrtno stradalih u kriminalitetu došlo je zbog 17 kaznenih djela ratnih zločina počinjenih od 1991. do 1993. godine koja su prijavljena u ovom razdoblju, a u kojima je ubijeno 254 osoba.“

U današnje vrijeme pored „fizičke“ sigurnosti posebnu važnost igra i sigurnost u društvenim mrežama, odnosno virtualna sigurnost. Kazneno djelo „dječje pornografije“ koje spada u vurtualni delikt rasprostranjeno je u europskim zemljama. Također su važna i druga kaznena djela koja nastaju korištenjem podataka iz interneta kao npr. krađa podataka, prodaja sumnjivih proizvoda i usluga, kriminal u području internet-bankinga itd.

Nasilje u familiji i nasilje nad ženama, pedofilija te korupcija pripadaju danas u goruće probleme Europske unije.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

 

INDIKATOR – „KVALITETNA PONUDA GRADSKIH KNJIŽNICA“!

tekst: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11. kolovoz 2015
Mjeri se po ukupnom broju “ponuđene” literature, video zapisa, zvučnih zapisa, muzike, dnevnih novina, časopisa na 1.000 stanovnika.

U Baden-Württembergu je 1990. godine bilo 832 gradske knjižnice sa 12,2 milijuna “ponuda“, a 2012. godine se broj gradskih knjižnica smanjio na 801. Međutim povećao se broj ponuda koji je iznosio 15,7 milijuna. Prosječan broj “ponuda” na 1.000 stanovnika u 2012. godini iznosio je 1506.

Grad Štutgart je 2011. godine dobio novu gradsku knjižnicu “Library”!

Nova knjižnica “Library” povećala je kvalitetu kulturne ponude stanovništa grada. Ona je proglašena je 2013. godine “Knjižnicom godine”!

Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj sa “Kvalitetom ponude gradskih knjižnica”?

U Rebublici Hrvatskoj u svim većim gradovima i općinama postoje gradske knjižnice ili čitaonice. Vrlo je važno da županije i općine prilikom donošenja godišnjeg proračuna osiguraju dovoljno novca za cijelogodišnje funkcioniranje gradskih knjižnica koje se nalaze na njihovom području.

Nezaposleni, posebice mladi, umirovljenici i građani slabijeg socijalnog statusa ovisni su o besplatnoj kulturnoj ponudi grada. Čitanje dnevnih novina, novih knjiga ili najnovijeg časopisa pripada gotovo u luksuz socijalno slabijih. Stoga gradske knjižnice trebaju svojom raznovrsnom ponudom omogućiti minimum kulturnog života svim građanima.

Slijedeća tabela nam prikazuje učestalost korištenja gradskih (javnih) knjižnica u nekim zemljama Europske unije u 2013. godini (Statista.com):

Švedska – 74%
Finska – 66%
Danska – 63%
Slovenija – 48%
Velika Britanija – 47%
Estonija – 47%
Nizozemska – 45%
Irska – 45%
Letonija – 39%
Belgija – 37%
Litva – 35%
Španjolska – 33%
Francuska – 33%
Hrvatska – 31%
Malta – 29%
Češka Republika – 28%
Poljska – 26%
Slovačka – 26%
Italija – 24% …itd.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

 

INDIKATOR – “VISINA NIVOA OBRAZOVANJA”!

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 19.kolovoz 2015.

Mjeri se po broju učenika koji su nakon završenog obaveznog osmogodišnjeg školovanja nastavili i završili srednju školu.

Izučeno zanimanje omogućava mladim generacijama pronalaženje posla te stabilniji poslovni razvoj. Omogućava i studiranje onima koji se odluče ići tim putem.

U Baden-Württembergu je 2013/2014 nakon završene osnovne škole (Grundschule) nastavilo školovanje 11,9% djece na “Werkreal-/Hauptschulen”, 36,2% na “Realschulen”, 5,7% na “Gemeinschaftsschulen” i 44,6% djece je nastavilo školovanje na Gimnasijama.

Vrlo komplicirani sistem školovanja u Baden-Württembergu nudi djeci nakon završenog osnovnog obrazovanja daljnju izobrazbu u više pravaca. Ovisno o ocjenama i naprednosti djeteta omogućuje mu se daljnje školovanje u jednom od gore navedenih izobraznih pravaca. Najnaprednija djeca imaju mogućnost pohađanja Gimnazije, s kojom kasnije lakše dolaze do radnih mjesta ili imaju mogućnost daljnjeg studiranja.

Osobno sam više privržen jednostavnom hrvatskom modelu školovanja gdje nakon osnovne škole dijete može pohađati srednju školu i izučiti neko od zanimanja. Također djeca u Hrvatskoj mogu ići nakon osnovne škole u gimnaziju. Nakon završenog srednjeg školovanja svako dijete koje prođe prijemni ispit na nekom od fakulteta ima priliku nastaviti studirati.

Hrvatski model osnovnog i srednjeg školstva “ne dijeli i diskriminira” djecu već sva ona imaju jednaku šansu za napredak.

U njemačkom sistemu ako dijete nema “sve petice” ne može ići u gimnaziju, te je kasnije studiranje vrlo veliki problem. Albert Einstein je kao dijete imao vrlo loše ocjene iz matematike, a kasnije je postao sveučilišni profesor i jedan od najznačajnijih fizičara današnjice.

Velika prednost njemačkog modela školovanja pred hrvatskim je u praktičnom dijelu (školskoj praksi). Za vrijeme izučavanja nekog zanimanja ili pohađanja gimnazije djeca u Njemačkoj provode veliki broj sati na praksi radeći u tvrtkama ili koncernima. Za tu praksu su djeca i plaćena. Plaćom koju dobiju mogu pokriti gotovo kompletno svoje troškove školovanja i tako financijski rasteretiti roditelje.

Pošto je u Hrvatskoj plaćanje učenika i studenata za obavljen praktičan dio “stran” pojam, apeliram na hrvatske dobrostojeće tvrtke i koncerne da “financijski” nagrade učenike za njihov rad proveden na praktičnom dijelu. Ta financijska nagrada je “investicija za budućnost”.

Možda će jednog dana baš ti učenici raditi kao vrhunski menadžeri ili inženjeri u tim tvornicama. Hrvatski školski sistem bi se morao transformirati, te skratiti teoretsko gradivo koje učenici danas apsolviraju, a znatno povećati praktični rad (praksu) u tvrtkama, koncernima, udrugama, bolnicama itd.

U Saveznoj Republici Njemačkoj postoji fenomen da priličan broj učenika nikad ne završi neko od zanimanja, te su baš ti učenici u budućnosti izloženi tržištu kao “jeftina radna snaga”.

Europska komisija je 2013. godine objavila da je prosjek mladih u 2012. godini koji su prekinuli školovanje za određeno zanimanje u zemljama Europske unije bio 12,8%. U usporedbi s godinom prije prekid školovanja se smanjio za 0,7%. U izvješću EK-e je naglašeno da postoji razlika u prekidu školovanja između pojedinih zemalja Europske unije kao i razlike u spolu – “djevojčice su rjeđe prekidale školovanje od dječaka”!

Visina nivoa obrazovanja je vrlo važan indikator koji nam omogućava daljnji razvoj znanosti, tehnike, umjetnosti, medicine itd. Uzrečica kaže da “Na mladima svijet ostaje”! Ako su mlade generacije školovane, tada će one na osobnom nivou kao i na općem društvenom nivou doprinijeti razvoju i stabilnosti budućeg europskog društva.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

 

IZBJEGLICE KAO IZAZOV ZA EUROPU!

Pitanje izbjeglica: Bježanje od rata ili nešto drugo?

Piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 26. kolovoz 2015.

 

Je li Hrvatska spremna: Što će biti kada Slavoniju preplave tisuće izbjeglica!?

Njemačka ima priličan problem sa zbrinjavanjem izbjeglih. Jučerašnja emisija je prikazala velike probleme u Berlinu, gdje izbjegli spavaju na otvorenoj ulici i po parkovima jer nema dovoljno mjesta za njihovo zbrinjavanje. Neki od izbjeglih dobiju od prihvatnih centara “papir” sa kojim mogu tražiti do 50 € prenoćište u hotelu ili hostelu, međutim malo tko ih želi primiti. Veliki problem muče i tranzicijske zemlje Srbija i Makedonija.

Zapravo veći je priliv izbjeglih nego što postoje kapaciteti za njihovo zbrinjavanje. Postavljanjem ograde na državnoj granici između Mađarske i Srbije val izbjeglih će se vjerojatno preusmjeriti na Republiku Hrvatsku.

Da li naša zemlja ima dovoljno kapaciteta za prihvat izbjeglih. Ne smije se zanemariti da je još uvijek ljeto i da se izbjegli mogu primiti i pod šatore. Međutim, nadolazeća zima će cijelu situaciju dodatno zakomplicirati. Također su sve učestaliji sukobi između samih izbjeglih unutar “kampova” posebice između raznih etničkih i vjerskih skupina.

Njemačka policija je jučer doživjela i prve napade izbjeglih na specijalne postrojbe. Kuda sve to vodi? Da li smo se svi mi u Europskoj uniji preračunali te zbog sukrivice u izazivanju ratova duž Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ponudili pomoć izbjeglima kojoj zapravo nismo dorasli?

Mnoga pitanja možemo postaviti, međutim teško da ćemo pronaći neki racionalan odgovor.

Zašto migranti ne bježe u Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt i Emirate?

Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su vrlo bogate arapske zemlje koje imaju odličan životni standard. Međutim, to su i zemlje koje zagovaraju islamsku budućnost, odnosno strog religiozni život po islamskim načelima. Te zemlje Također u najmanju ruku financijski pomažu terorističku vojsku ISIL-a. Nedavno su predstavnici ISIL-a najavili da će uništiti Europu izbjeglicama koje će u nju natjerati. Zapravo je to i prava istina. Islamizacija Europe i ostatka svijeta je prioritet ISILA-a te istovremeno želja u podnaslovu navedenih 5 bogatih islamskih zemalja.

Među izbjeglima su većinom muslimani, a vrlo mali broj je prognanih kršćana sa Bliskog istoka. Svakom čovjeku se treba u nevolji pomoći. Međutim, ta pomoć mora biti racionalna, te ne ići na štetu onoga tko pomaže.

Koliko će izbjeglih u narednim godinama Europa primiti i kako će ta Europa tada izgledati?

Činjenica je da se rat protiv ISIL-a neće okončati do kraja ove godine. Činjenica je i da se taj rat ne vodi jedino oružjem već slanjem i poticanjem stanovništva Bliskog istoka na migraciju i naseljavanje Europe.

Migracija koja je vrlo intenzivna iz Sjevernoafričkih zemalja, a također i iz Indije i Pakistana samo pomaže jačanju tenzija koje su danas vezane za useljavanje u Europu.

MILANOVIĆ OBJERUČKE PRIHVAĆA IZBJEGLICE ‘To su ljudi, a ne vreće kupusa… Pa nećemo ih valjda dočekati pendrecima!’

Nakon postavljanja “zida” na granici Mađarske sa Srbijom pretpostaviti je da će izbjegli pokušati preko Hrvatske stići u bogate zemlje Europske unije. To konkretno znači, val ljudi koje treba u kratkom roku zbrinuti, te im omogućiti (ako oni to žele) put ka zapadnoj Europi.

Da bi izbjegli katastrofu koja se trenutno događa u Srbiji, Makedoniji i Njemačkoj (Berlin) gdje ljudi spavaju na ulici i na željezničkim kolodvorima humano je otvoriti prazne vojarne u kojima će ljudi biti za kratko vrijeme zbrinuti.

Ne treba biti u strahu da će izbjegli dugo vremena ostati u Hrvatskoj. Svima njima je cilj Njemačka, Engleska i možda još koja bogata europska zemlja. Da li će Europska unija donijeti odluku o kvotama o raspodjeli izbjeglih u svim zemljama unije vidjet će se u narednim tjednima ili mjesecima.

Ako Hrvatska bude morala trajno zbrinuti određeni broj izbjeglih u prvom redu je važno da se osigura da djeca izbjeglih krenu odmah u školu te da se izbjeglima do donošenja trajnog azila, ali i nakon njega omogući neka vrsta posla, odnosno volonterskog rada.

Izbjegli u Njemačkoj imaju ukupna primanja u visini socijalnog minimuma (stan, hrana, te oko 150 eura džeparca mjesečno po osobi).

Međutim u velikoj većini ti izbjegli nisu uključeni u radni (volonterski) odnos već se bave “ubijanjem dosade”, a ponekad i krivičnim djelima krađe i preprodaje droge. Po zakonu dok osoba ne dobije status “azilanta” ne smije imati redovni radni odnos.

Međutim te osobe se mogu uključiti volonterski u rad, te potpomoći socijalnu situaciju u zemlji u kojoj su zatražile azil. Rješenje o azilu zna trajati 6 mjeseci, do godinu dana.
U Baden-Württembergu 40% građana volontira, a većina ima stalni radni odnos. Neshvatljivo je da se u volonterski rad ne uključuju i izbjegli. O toj temi treba u Hrvatskoj posebno voditi računa da ne činimo istu grešku sa izbjeglima kao u Njemačkoj.

ISIL: Poslat ćemo vam pola milijuna imigranata koji će preplaviti Europu

Vlada Baden-Württemberga je nedavno izjavila da do kraja godine očekuje oko 800.000 izbjeglih u toj Njemačkoj pokrajini. Ako je po tvrdnjama ISIL-a od veljače ove godine kvota od pola milijuna izbjeglih je odavno premašena, čak samo u Njemačkoj.

Koliko ljudi zaista bježi pred ratom, a koliko pred gladi, neimaštinom i željom za boljim životom teško je precizno utvrditi. Ima izvora koji tvrde da najviše 20% izbjeglih dolazi zbog ratnih strahota, a da ostatak pripada u tzv. ekonomske izbjeglice.

Bilo kako bilo Europa se sada nalazi u najvećem izazovu koji je imala nakon 2. svjetskog rata.

 

INDIKATOR – “POBOLJŠANJE SOCIJALNIH, SPORTSKIH I SLOBODNIH AKTIVNOSTI ZA DJECU I OMLADINU”!

Mjeri se u godišnjem proračunu za djecu i omladinu u odnosu na ukupni godišnji proračun općine ili županije.

Djeca su budućnost. Ona osiguravaju stabilnu ekonomiju, napredak, opstojnost mirovinskog i socijalnog sistema . Održivi razvoj se temelji na glavnom postulatu “Međugeneracijske solidarnosti”! Kontinuirani tehnički i znanstveni napredak naše civilizacije ne smije dovesti u pitanje opstojnost budućih generacija.

Neobnovljive resurse (sirovine) koje danas trošimo pripadaju budućim generacijama, a sadašnja generacija je svoje sirovine već potrošila osamdesetih godina.
Međutim o potrošnji resursa se nerado govori, te njihova eksploatacija ide do krajnjih granica.

U Baden-Württembergu je 2000. godine za djecu i mlade izdvojeno 4,5% pokrajinskog proračuna. U 2012. godini je izdvojeno 3,8%.
Slijedeća tabela nam prikazuje broj novorođene djece u zemljama Europske unije u 2013. godini (Statista.com):
• Francuska – 810.820
• Velika Britanija – 782.089
• Njemačka – 685.000
• Italija – 514.308
• Španjolska – 424.494
• Poljska – 369.576
• Rumunjska – 176.013
• Nizozemska – 171.341
• Belgija – 125.606
• Švedska – 113.593
• Češka Republika – 106.751
• Grčka – 94.146
• Mađarska – 91.000
• Portugal – 82.787
• Austrija – 79.330
• Irska – 68.930
• Belgija – 66.578
• Finska – 58.134
• Danska – 55.873
• Slovačka – 54.823
• Hrvatska – 39.939
• Litva – 29.885
• Slovenija – 21.111
• Letonija – 20.596
• Estonija – 13.531
• Cipar – 9.290
• Luksemburg – 6.115
• Malta – 4.032
Novorođena djeca u Europskoj uniji su budući političari, znanstvenici, učitelji, poljoprivrednici, liječnici, inženjeri, građevinari.

Upravo najmlađe generacije da bi se normalno razvijale i imale kvalitetno djetinjstvo moraju imati u ponudi mnogobrojne socijalne, sportske i slobodne aktivnosti.

Pošto je u Republici Hrvatskoj veliki dio mladih nezaposlen, indikator “Poboljšanje socijalnih, sportskih i slobodnih aktivnosti za djecu i omladinu” igra važnu ulogu za mlade.
Poželjno je da općine i županije u godišnjem proračunu osiguraju dostatna sredstva za tu svrhu.

Štedjeti na djeci i omladini je najlošiji način štednje. Investicija u djecu i omladinu je najbolja investicija koju možemo učiniti.

Ta investicija nam se u budućnosti sigurno vraća, a nerijetko i u daleko uvećanom iznosu.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“             

 

 

INDIKATOR – “UJEDNAČENA NASELJENOST”!

Mjeri se po broju doseljenih i iseljenih stanovnika u određenom vremenskom periodu na 1.000 stanovnika, odnosno migracijskim saldom.

Doseljavanje koje je veće od iseljavanja u nekome gradu ili regiji govori o „atraktivnosti za život i rad“ u tom području. Ljudi su se uvijek iz siromašnih krajeva iseljavali i naseljavali se u područja u kojima je bila razvijena industrija ili poljoprivreda. Oduvijek se išlo “trbuhom za kruhom”.

Ta tendencija je i danas izražena u našoj zemlji. Posebno ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvorila su se vrata novom egzodusu hrvatskog naroda.

U Saveznoj Republici Njemačkoj dvije pokrajine u kojima prednjači doseljavanje nad iseljavanjem su Bayern i Baden-Württemberg (obadvije imaju pozitivan migracijski saldo). To su dvije industrijski najrazvijenije njemačke pokrajine s niskom nezaposlenošću.

Grad Štutgart se često naziva “Eldoradom za inženjere”. Međutim taj grad nije atraktivan samo za zapošljavanje inženjera već i za sve druge struke i profile. Gotovo iz cijele Njemačke, ali i iz drugih zemalja na kraće ili duže vrijeme ljudi se doseljavaju u Štutgart u potrazi za poslom.

Migracija stanovništva i doseljavanje nije uvijek uvjetovana ekonomskim faktorima. Današnje migracije stanovništva posebice Afrike i Azije u pravcu Europe su pored ekonomskih faktora inicirane ratovima i ekološkim pustošenjem tih kontinenata.

Sličnost gradu Štutgartu u području migracija pokazuje glavni grad Republike Hrvatske – Zagreb.

Zagreb je zbog svoje ekonomske, kulturne, obrazovne i sportske ponude mamac mnogim građanima naše, ali i drugih zemalja. Zagreb ima pozitivan migracijski saldo, odnosno veći broj stanovnika se useli nego što se iseli iz njega.

Međutim održivi razvoj podrazumijeva ujednačenu naseljenost, a to znači da je broj useljenja u blagome porastu na odnos broja iseljenja.

U gradovima gdje imamo intenzivno useljavanje, a jedva iseljavanje stanovništva ne može se govoriti o održivom razvoju grada ili regije. Neprestano useljavanje povlači sa sobom i rizik od stvaranja sirotinjskih četvrti i slum-ova. Takav prenaseljeni grad naziva se “Megacity” koji ima u pravilu više od 10 milijuna stanovnika. Danas u svijetu postoji preko 30 megacities, a od njih 20 ih se nalazi na azijskom i južno-američkom kontinentu.

Slijedeća tabela pokazuje najveće od njih:

1. Tokyo/ Japan/ Asia/ 37,900,000

2. Delhi/ India/ Asia/ 26,580,000

3. Seoul/ South Korea/ Asia/ 26,100,000

4. Shanghai/ China/ Asia/ 25,400,000

5. Mumbai/ India/ Asia/ 23,920,000

6. Mexico City/ Mexico/ North America/ 22,200,000

7. Beijing/ China/ Asia/ 21,650,000

8. Sao Paulo/ Brazil/ South America/ 21,390,000

9. Jakarta/ Indonesia/ Asia/ 20,500,000

10. New York City/ United States/ North America/ 20,300,000

11. Karachi/ Pakistan/ Asia/ 20,290,000

12. Osaka/ Japan/ Asia/ 20,260,000

13. Manila/ Philippines/ Asia/ 20,040,000

14. Cairo/ Egypt/ Africa/ 18,810,000

15. Dhaka/ Bangladesh/ Asia/ 18,250,000

16. Los Angeles/ United States/ North America/ 17,900,000

17. Moscow/ Russia/ Europe/ 16,900,000

18. Buenos Aires/ Argentina/ South America/ 16,500,000

19. Kolkata/ India/ Asia/ 16,240,000

20. London/ United Kingdom/ Europe/ 15,800,000

21. Bangkok/ Thailand/ Asia/ 15,350,000

22. Lagos/ Nigeria/ Africa/ 15,210,000

23. Istanbul/ Turkey/ Europe/Asia/ 14,800,000

24. Rio de Janeiro/ Brazil/ South America/ 14,500,000

25. Tehran/ Iran/ Asia/ 13,700,000

26. Guangzhou/ China/ Asia/ 12,700,000

27. Kinshasa/ Democratic Republic of Congo/ Africa/ 12,500,000

28. Shenzhen/ China/ Asia / 12,250,000

29. Lahore/ Pakistan/ Asia/ 11,580,000

30. Rhine-Ruhr/ Germany/ Europe/ 11,350,000

31. Tianjin/ China/ Asia/ 11,000,000

32. Bengaluru/ India/ Asia/ 10,820,000

33. Paris/ France/ Europe/ 10,770,000

34. Chennai/ India/ Asia/ 10,350,000

35. Hyderabad/ India/ Asia/ 10,100,000

 

http://en.wikipedia.org/wiki/Megacity

U Saveznoj Republici Njemačkoj i Republici Hrvatskoj ne postoje gradovi sa više od 10 milijuna stanovnika. Samim time je izbjegnuta mogućnost stvaranja velikih sirotinjskih četvrti i slum-ova. Bez obzira na to treba se voditi posebna pažnja o „indikatoru – ujednačene naseljenosti“ te osigurati dugoročnu održivu perspektivu za život i rad stanovništva Štutgarta, Zagreba, ali i svih drugih manjih gradova.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

 

TOPLINA IZ LOKALNIH IZVORA BIOMASE!

“Istok Hrvatske nekada je bio poznat po drvnoj industriji. Nažalost, proteklih dvadesetak godina, kao i mnoge druge industrijske grane, i ova je gotovo u potpunosti nestala.

No, potencijal je tu. Velik je i svakako ga treba iskoristiti.

“Na prostoru županije još uvijek više tisuća hektara nije u sustavu poticaja, čak nije ni prepoznatljivo u smislu njihovog valjanog korištenja. Ljudi zanemaruju to što imaju, a ljubomorno čuvaju. U pravilu, imamo prilično nesređeno stanje sa neprepoznatljivim potencijalom te se moramo kao struka malo više pozabaviti time. Imamo površine i razloge da poljoprivreda pridonese energetskoj učinkovitosti, odnosno i samodostatnosti lokalne zajednice“, ističe Andrija Matić, pročelnik UO za poljoprivredu Vukovarsko-srijemske županije.Brzorastuće vrste drveća pogodne za biomasu

Upravo te površine idealne su za provođenje europskog projekta. Riječ je o kulturama kratkih ophodnji, modernoj poljoprivrednoj djelatnosti koja proizvodi drvnu sječku za dobivanje energije. Riječ je o brzorastućim vrstama drveća koje se ovisno o klimatskim uvjetima, karakteristikama tla i dostupnosti vode sade ručno ili strojno. U Hrvatskoj se sade crna joha, breza, grab, kesten, jasen, bagrem, topola i vrba. Ciljana područja energetskog instituta Hrvoje Požar su Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija.
Željka Fištrek, istraživačica na energetskom institutu Hrvoje Požar ističe: “Organiziramo seminare za poljoprivrednike, upravitelje javnim zemljištem i potencijalne korisnike drvne sječke i peleta.”

Na našem području ljudi još uvijek nisu dovoljno upoznati s prednostima koje sa sobom donosi proizvodnja peleta i općenito iskorištavanje biomase. Tek posljednjih desetak godina počinje se intenzivirati poticanje proizvodnje, zahvaljujući integraciji u Europsku uniju.

Pelet upola jeftiniji od lož ulja

Josip Faletar, predsjednik Klastera Slavonski hrast govori: “Sad se polako pokreće svijest ljudi i u ekonomskim razlozima jer je pelet u odnosu na lož ulje jeftiniji u pola, a u odnosu na plin otprilike za PDV. Mi kad kupimo pelet razvijamo naše firme u regionalnom razvoju. Od 100 kubika trupaca, imate 20 kubika parketa, poda ili vrata, a 80% je drvni ostatak. Ako taj ostatak oplemenite, date mu neku dodatnu vrijednost, time se i dodatno zapošljava ljude.”
U čitavoj priči ne smije se zanemariti ni ekološka komponenta, koju potenciraju europske politike.
“U usporedbi sa fosilnim gorivima, to je jedan energent koji je čišći, koji je CO2 neutralan te je zbog toga pogodniji za gradove”, ističe Željka Fištrek.

Potiče se domaća proizvodnja

U našim krajevima postoji svojevrsna tradicija grijanja na biomasu, no riječ je o ogrjevnome drvetu.
Pozitivan primjer za ovu priču dolazi iz Vukovara, gdje je gradska tvrtka odlučila kotlovnicu, koja je do tad radila na lož ulje, zamijeniti i prijeći na pelete.
Prelazak na biomasu isplativ je građanima, posebice ustanovama, iz nekoliko razloga. Osim što je sirovina jeftinija, prelazak na nov sustav moguće je u visokom postotku sufinancirati iz Europskih fondova, smanjuje se emisija štetnih plinova, a ujedno potiče domaća proizvodnja.”

Komentar gornjega teksta objavljenog na online portalu “agroclub”.

Pelet kao sirovina za proizvodnju topline je atraktivan pošto je jeftiniji od lož uja, ugljena, ali i ogrijevnog drva. Međutim jedino pelet koji se proizvede od otpadnog drva je jeftiniji od ogrijevnog drveta.

Kod brzorastućih vrsta drveća potreban je oprez. Uništeni su veliki dijelovi prašuma u Južnoj Americi, posebice Amazoni u borbi za proizvodnju palminog ulja i brzorastućih vrsta drveća. I jedno i drugo su monokulture koje donose dobit koja je manja od štete koja je učinjena krčenjem prašuma. U Republici Hrvatskoj sadnja brzorastućeg drveća za proizvodnju peleta dovela bi do istog efekta kao i u Južnoj Americi.

Domaće vrste drveće poput hrasta, javora, bukve morale bi se iskrčiti da se dobiju površine za brzorastuće drveće. To bi generalno dovelo do pojave monokultura u području hrvatskih šuma što je dugoročno veća šteta od koristi.

S druge strane, kao što gospodin Faletar u gornjem članku govori, nakon iskorištenja jednog trupca ostaje nam 80% drvnog otpada kojeg možemo ili spaliti ili proizvesti od njega pelet. Ako otpad koristimo za ogrjev dobivamo nisku energetsku (ogrjevnu) vrijednost. S druge strane korištenjem drvnog otpada za proizvodnju peleta dobivamo sirovinu visoke orgjevne vrijednosti koju možemo koristiti za domaće potrebe ili ju izvoziti.

Republika Hrvatska se obvezala da će do 2020. godine udio potrošnje električne energije pokriti sa 20% iz domaćih obnovljivih izvora. U obnovljive izvore spadaju energija sunca, energija vode, energija vjetra i biomasa. Pošto pelet spada u biomasu u cilju ostvarenja gore navedene obaveze pelet od otpadnog drva može pronaći odličnu poziciju u sektoru hrvatskog malog i srednjeg obrta. Pelet može otvoriti nova radna mjesta, povećati hrvatski izvoz, omogućiti dodatna sredstva iz fondova Europske unije te spasiti Hrvatsku od visokih kazni koje je čekaju ako 2020. godine ne ostvari već navedenih 20% iz obnovljivih izvora!

Kada govorimo o CO2 neutralnost vrlo je važno napomenuti da jedino ono posječeno drvo koje je kao pelet ili ogrjev spaljeno, jedino je tada CO2 neutralno kada se nadomjesti novim drvetom. Neutralnost se ne postiže činom sadnje već kada drvo poraste te apsorbira istu količinu CO2 kao posječeno drvo. Pelet kao sirovina štiti prirodu, međutim jedino dok se proizvodi od otpadnog drva. Brzorastuće drveće se pokazalo kao mač sa dvije oštrice.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj petoj knjizi “KOMENTARI O POLITICI I ODRŽIVOJ EKONOMIJI REPUBLIKE HRVATSKE”!

Knjiga je objavljena u ožujku 2019. godine, a u papirnom obliku dostupna je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće “Peleman Industries NV”!

 

Transformacija kapitalizma – iluzija ili stvarnost?

U poslovnom tjedniku „Lider“ od 7. studenog 2025, na stranici 5, Miodrag Šajatović navodi, citiram:

„Kapitalizam pokazuje da istodobno može upravljati usporenim rastom, ekspanzijom svjetskog duga, demografskim izazovima, ekstremnim rastom bogatstva među jedan posto stanovništva, sačuvati okoliš i držati pod kontrolom AI. Možda mu je ovo deveti od devet „mačjih života….

Ekonomska znanost nema suvisao odgovor na to kako kapitalizam osposobiti za rješavanje nagomilanih neravnoteža. Ništa domišljatiji nisu ni oni koji pokušavaju osmisliti zamjenska rješenja. Nobelovu nagradu za ekonomiju trebalo bi zamrznuti dok umjetna inteligencija ne odraste i ne osmisli nasljednika kapitalizma.“

Gospodin Šajtović u gore citiranom tekstu smatra da umjetna inteligencija, kada konačno odraste, može pronaći put kojim će kročiti naš umorni i ostarjeli kapitalizam i koji će u konačnici pronaći povjerljivog i dosljednog nasljednika.

Prije više od 100 godina austrijski znanstvenik prof. Schumpeter, također je bio mišljenja da je kapitalizam prekrut i da se mora transformirati, kako se ne bi sam u sebi urušio.

Hoće li umjetna inteligencija kada djelomično ili u potpunosti zamjeni ljudsku ruku u specijaliziranim zanimanjima i industriji, kreirati „novi kapitalizam“ koji se neće bazirati na „nadnici“ i „bespoštednom korištenju resursa“, ići putem ostvarenja transhumanizma ili će nastaviti put koji je čovijek započeo izumom parnog stroja?

Neoliberalni kapitalizam koji je svoj začetak našao u Prvoj industrijskoj revoluciji, nastavio se snažno razvijati nakon Druge industrijske revolucije, te ekspandira kroz sadašnju digitalnu revoluciju i revoluciju AI, snažno nailazi na problem smanjenja ili potpunog nestanka resursa koji su temelj kapitalizma, a to su: nafta, ugljen i zemni plin!

Procjenjuje se da nafte na planetu imamo za narednih 50 godina, ugljena za narednih 150 godina, a zemnog plina nešto duže. Može li kapitalizam koji se temelji na korištenju gore navedena tri resursa, egzistirati i kada tih resursa ne bude bilo više na našem planetu?

Digitalna revolucija i revolucija AI, također su podložne i ovise o tri navedena resursa. AI, ali i svi drugi programi i algoritmi troše ogromnu količinu električne energije za svoj rad ili za hlađenje hardverskih komponenti (procesori). Bez električne energije koja je pogonsko gorivo za rad svih računala. odnosno programa, a samim time i AI ne bi postojao današnji svijet koga poznajemo.

Globalno u svijetu, još uvijek se velika količina električne energije proizvodi iz ugljena i zemnog plina. Čak i zemlje poput Njemačke, koja je pogasila sve svoje nuklearne elektrane, stavljaju ponovo u pogon plinske elektrane i elektrane na ugljen.

Obnovljivi izvori energije poput: sunca, vjetra, vode, geotermalnih izvora i bio-plina na globalnoj svjetskoj razini sve više jačaju u proizvodnji električne energije, ali su danas još uvijek nedostižni da omoguće kapitalizmu transformaciju o kojoj govori profesor Schumpeter.

Polaganje nade na nuklearne elektrane koje bi trebale riješiti dostatnost električne energije na globalnoj svjetskoj razini do kraja stoljeća, podložna je strahu stanovništva od „odlaganja nuklearnog otpada“ i „kvara na nuklearnim elektranama“.

Može li sadašnji model kapitalizma koji u budućnosti energetski egzistira na korištenju plutonija i urana, suspregnuti svoj strah od „zračenja“ i hrabro se transformirati?

I nije samo AI ta koja će u budućnosti koristiti sve veću količinu električne energije, već je tu i korištenje „električnnih baterija“ raznih veličina koje su danas bazirane na ion-licijum i sličnim tehnologijama. Električne baterije za naše mobitele, laptope, romobile, automobile, autobuse, vlakove, katamarane, a u budućnosti i letjelice troše znatnu količini električne energije, koja je glavna komponenta moguće transformacije našeg kapitalizma u transhumanizam ili neoliberalni kapitalizam 2.0!

Budućnost kapitalizma kakvog danas znamo ne ovisi direktno o nafti, ugljenu i plinu, odnosno o proizvodnji električne energije, već i o temeljnoj komponenti kapitalizma, a to je ljudska radna snaga. Na našem planetu živi sve više stanovništva, uskoro će nas biti oko 10 milijardi. Po nekim projekcijama naš planet Zemlja, mogao bi prehraniti do 15 milijardi ljudi.

Bez komponente „čovijek“ ne postoji niti jedno društveno uređenje, niti feudalizam, niti socijalizam, niti neoliberalni kapitalizam. Iako ubrzanim razvojem AI, transformacija kapitalizma snažno ide u pravcu transhumanizma, koji bi u konačnici spojio čovjeka i stroj, odnosno program (software) s ljudskim mozgom, a u daljnjoj fazi program (software) s ljudskoj sviješću, duboko ukorijenjeni paleolit i neolit u svijesti današnjeg „Homo oeconomicusa“ omogućuje dominaciju čovjeka na našem plavome planetu, bar do kraja stoljeća.

Hoće li se današnji kapitalizam koji u svim svojim „fasetama“ dominira svijetom, zaista transformirati uz premoć umjetne inteligencije (AI) ili će čovijek upravljan temeljnim nagonima i svojom strašću koji se gotovo nisu promijenili u zadnjih 50.000 godina izvršiti tu transformaciju na svoj način, ostaje da vidimo!

Dražen Katić

 

Mogu li niska ulaganja u istraživanje i razvoj prouzročiti ekonomsko stagniranje Hrvatske?

Razgovor koji je vodio novinar Tomislav Pili sa rektorom sveučilišta u Dubrovniku Nebojšom Stojčićem objavio je Lider - poslovni tjednik, 7. studenog 2025.

Na strani 14 rektor Stojčić navodi, citiram: „Niska ulaganja u istraživanje i razvoj dugoročno prijete ostaviti hrvatsku industriju u zoni imitacije umjesto stvaranja novih riješenja. Takav položaj otežava prelazak iz ekonomije troškova u ekonomiju znanja, u kojoj konkurentnost proizlazi iz inovacija, a ne iz nižih plaća. Nedostatak ulaganjau R & D ne pogađa samo tehnološki sektor nego i usporava modernizaciju cijelog gospodarstva, od poljoprivrede do usluga.“

U gornjem citatu rektor Stojčić navodi da ključni problem koji opterećuje hrvatsku ekonomiju, a to je po njegovim riječima nedovoljna ulaganja u „industrijsko“ istraživanje i razvoj. Republika Hrvatska je u sklopu bivše države imala prilično jaku industrijsku proizvodnju. Kao i u svim postkomunističkim zemljama u Europi, pa tako i u Hrvatskoj (nakon 1990. godine) preko noći pada „Socijalističko samoupravljanje i planska (socijalistička) ekonomija“ te se rađa korak po korak neoliberalna (kapitalistička) ekonomija.

Taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, iz jedne vrste ekonomije u drugu nije prošao bezbolno. Najveća socijalistička ekonomija u Europi je do 1990. godine bila ekonomija DDR-a, odnosno ekonomija Istočne Njemačke. DDR je bio najbogatija socijalistička zemlja na svijetu. Padom Berlinskog zida politički se spajaju Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka u jednu zemlju. Industrija koja je bila jednostavna, ali snažna u Istočnoj Njemačkoj sistematski se gasi, masovno se otpušta radna snaga koja završava na Uredima za zapošljavanje „Arbeitsamt“. Zapadna Njemačka u jedom trenutku ima ogroman izvor „jeftine radne snage“ sa Ureda za zapošljavanje iz bivše Istočne Njemačke, koje zapošljava u koncernima i tvrtkama prijašnje Zapadne Njemačke, posebno u Industrijskim gradovima poput Düseldorfa, Stuttgarta i Münchena. Ta bolna tranzicija Istočne Njemačke iz „socijalističke” u „kapitalističku – neoliberalnu” ekonomiju do dan danas je vidljiva u gradovima i mjestima bivšeg DDR-a.

Ako je najbogatija socijalistička zemlja svijeta (DDR) toliko teško podnijela promjenu iz planske u tržišnu ekonomiju, možemo si zamisliti kako su tu tranziciju podnijele siromašne socijalističke zemlje Europe poput: Bugarske, Rumunjske, Albanije itd.

Međutim inovacije te ulaganja u istraživanje i razvoj mogu ublažiti bolove te tranzicije. Uzmimo npr. Rumunjsku i francuski automobilski koncern Renault. Renault je u Rumunjskoj otvorio pogone za proizvodnju automobila marke „Dacia” koja po vanjskom izgledu (design), po Renaultovim motorima, koji se u nju ugrađuju, gotovo kvalitetom konkurira Renaultu.

Proizvodnja „Dacia”-e u Rumunjskoj otvorila je nova radna mjesta za domaće stanovništvo, potaknula ekonomski rast te smanjila iseljenje Rumunja u zapadno europske zemlje – „trbuhom za kruhom”!

Hrvatska nije nikada imala automobilsku industriju, tako da nije ni imala mogućnost razvoja u tom pravcu. Zašto je Renault otvorio pogone u Rumunjskoj, a ne u Hrvatskoj ostaje nepoznanica. Pretpostavljam da je Renault posegnuo za „jeftinijom radnom snagom”, a vjerojatno i za nižim poreznim opterećenjem.

Hrvatska je poput DDR-a prošla također vrlo bolnu tranziciju iz planske u tržišno-liberalnu ekonomiju. Tvornice koje su do 1990. godine bile u vlasništvu države masovno prolaze proces privatizacije u kojima se velike tvornice koje su zapošljavale i do 10.000 radnika cijepaju u male tvrtke u privatnom vlasništvu. Mnoge velike tvornice se u procesu privatizacije na kraju i zatvaraju te se radnici masovno šalju na Urede za zapošljavanje. Za razliku od DDR-a koji je otpuštenu radnu snagu zaposlio u tvornicama Zapadne Njemačke, većina naših radnika završava u Domovinskom ratu.

U procesu privatizacije u velikoj mjeri „gasi” se hrvatska industrija. Velikih tvornica više nemamo. Niču manje inovativne tvrtke koje svoju proizvodnju baziraju na novim i zelenim tehnologijama, poput „Rimac Automobili” ili koje svoje poslovanje baziraju na IT-industriji i razvoju umjetne inteligencije.

Hrvatska je pored toga prošla veliki val iseljavanja stručne radne snage koja je potom nedostajala u domaćim tvornicama, bolnicama, Veleučilštima i ostatku industrije.

Povezanost Visokih učilišta u Socijalističkoj Hrvatskoj s industrijom temeljila se na slanju studenata na odrađivanje „stručne prakse” u tvornice, a manje na zajedničkom inovativnom radu i istraživanju industrije i učilišta.

Prijelazom na tržišnu ekonomiju Republika Hrvatska korak po korak jača istraživačku i inovativnu suradnju fakulteta i „nove industrije”, ali u mjeri koja još uvijek nije dostatna. Za inovacije i razvoj potreban je novac. Izdvajanjem više novca iz državnog proračuna, ali i privatnog sektora u inovacije i razvoj zasigurno ćemo dati hrvatskoj industriji snažan poticaj kojim će biti konkurentnija na tržištu Europske unije, ali i na svjetskom tržištu.

U svome razgovoru rektor Stojčić dotiče se i hrvatskog turizma te na strani 16 Lidera navodi, citiram:

„Problem nije u samome turizmu, nego u neravnoteži. Kada jedan sektor postane predominantan, on postupno potiskuje druge izvore znanja, kreativnosti i poduzetništva, koji su nužni za inovacijski iskorak.....

Ako želimo mjeriti kvalitetu, a ne kvantitetu turizma, moramo gledati pokazatelje koji govore o učinku, ne samo o obujmu. Uz broja dolazaka i noćenja važni su prihodi po po gostu i po zaposlenome, udio lokalnih dobavljača u turističkoj potrošnji, ali i razina produktivnosti i investicija u inovacije.”

Rektor Stojčić u ovome citatu dotiče se teme koja je ujedno i „radost i bol” hrvatske ekonomije. Mi turizam forsiramo do ekonomskog maksimuma, pretvarajući ga u najjaču „industrijsku granu”, ali ga ujedno pretvaramo i u „masovni proizvod” koji u kontekstu održivog razvoja duboko zadire u naše resurse (sirovine), posebno pitku vodu i zemljišne površine.

Inovacije su za hrvatsku vrlo bitne. Treba se investirati ne samo u vojnu industriju, IT- sektor, razvoj umjetne inteligencije, nego i u inovacije u hrvatskom turizmu.

Tko se ne razvija dalje, taj stagnira!

Dražen Katić