ponedjeljak, 16. studenoga 2026.

MODERNO ROBOVLASNIŠTVO U 21. STOLJEĆU!

MODERNO ROBOVLASNIŠTVO U 21. STOLJEĆU!

Robovlasništvo možemo definirati kao stanje u kome se jedna ili više osoba nalazi u vlasništvu druge ili drugih osoba. Osobi koja je u poziciji „roba“ najčešće je oduzeta sloboda kretanja. U robovlasništvu antike te kasnije srednjeg vijeka „robove“ su njihovi vlasnici koristili za vlastite potrebe te ih također prodavali, iznajmljivali ili poklanjali. Djeca „robova“ su već rođenjem postajali robovi i vlasništvo svoga gazde.

Oblici modernog robovlasništva!

Robovlasništvo današnjeg doba javlja se u nekoliko temeljnih oblika. Četvrti artikal Europske konvencije za ljudska prava zabranjuje robovlasništvo. Moderno robovlasništvo se danas najčešće pojavljuje u slijedećim oblicima:

  • prisilna prostitucija

  • prisilni rad

  • dječji rad

  • regrutiranje djece vojnika

  • prisilno prosjačenje

Smatra se da danas u svijetu postoji više robova nego ih je ikad bilo u ljudskoj povijesti. U 104§ austrijskog kaznenog zakona stoji da će se „robovlasništvo“ kazniti kaznom zatvora od 10 do 20 godina, a u njemačkom zakonu koji definira prisilni rad §233, prisilnu prostituciju §232, lišenje slobode §235 dStGB „robovlasništvo“ će se kazniti kaznom zatvora od 6 mjeseci do 10 godina.

Deutsche Welle u svom članku od 17.11.2014 navodi: „U svijetu danas živi oko 36 milijuna modernih robova. Većina ih živi u Indiji, otprilike 14 milijuna. U studiji koju je izradila australijska organizacija „Walk Free“ navodi se da je moderno robovlasništvo zabilježeno u 167 ispitanih zemalja, a više od polovice modernih robova pored Indije živi u Kini (3,2 milijuna), Pakistanu (2,1 milijun), Uzbekistanu (1,2 milijuna) i Rusiji (1,1 milijun). Nakon tih zemalja dolaze Nigeria, Demokratska Republika Kongo, Indonezija, Banglades i Tajland. Deutsche Welle dalje navodi da u Europi danas postoji više od 500.000 žrtava robovlasništva. Na samom vrhu modernog robovlasništva nalaze se Bugarska, Češka i Mađarska. Predvodnica euroazijskog kontinenta je Turska sa 185.500 modernih robova“ navodi Deutsche Welle.

Da potkrijepimo objavljeni članak Deutsche Welle, pozabaviti ćemo se na tranutak službenom statistikom „Statiste“ o prvih 25 zemalja u svijetu sa najvećim brojem modernih robova u 2014. godini (statista.com):

  1. Indija – 14.285.700

  2. Kina – 3.242.400

  3. Pakistan – 2.058.200

  4. Uzbekistan – 1.201.400

  1. Rusija – 1.049.700

  2. Nigerija – 834.200

  3. Demokratska Republika Kongo – 762.900

  4. Indonezija – 714.100

  5. Bangladeš – 680.900

  6. Tajland – 475.300

  7. Sudan – 429.000

  8. Egipat – 393.800

  9. Etiopija – 389.700

  10. Tanzanija – 350.400

  11. Irak – 345.900

  12. Iran – 336.700

  13. Vijetnam – 332.200

  14. Meksiko – 266.900

  15. Filipini – 261.200

  16. Sirija – 258.200

  17. Haiti – 237.700

  18. Japan – 237.500

  19. Myanmar – 231.600

  20. Nepal – 228.700

  21. Gana – 193.100

Focus online u svome članku od 13.10.2013 navodi: „U EU živi gotovo 900.000 modernih robova.“ Kakva je raspodjeljenost modernog robovlasništva po članicama Europske unije nisam uspio pronaći.

„Statista“ nam dalje pokazuje kolika je bila dobit u svijetu u milijardama dolara od prisilnog rada (2014):

http://de.statista.com/infografik/2327/jaehrliche-gewinne-aus-zwangsarbeit-in-milliarden-dollar/

  1. Azija i pacifik – 51,8 milijardi $

  2. Industrijske nacije (uključujući EU) – 46,9 milijardi $

  3. Zentralna i jugoistočna Europa te GUS države – 18 milijardi $

  4. Afrika – 13,1 milijarde $

  1. Latinska Amerika i Karibik – 12 milijardi $

  2. Srednji Istok – 8,5 milijardi $

Europska komisija (GD) je 15. 04. 2013. objavila prvo izvješće o trgovini ljudima (modernim robovima) u Europskoj uniji za 2008., 2009., i 2010. godinu. U izvješće je bilo uključeno svih tadašnjih 27 članica Unije. Po podacima Internacionalne radne organizacije 880.000 ljudi u Europskoj uniji bile su žrtve prisilnog rada te prisilne prostitucije.

Utvrđeni podaci su kako slijedi: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-13-322_de.htm

Žrtve:

  1. Ukupan broj utvrđenih i pretpostavljenih žrtava iznosio je u 2008. godini 6.309, u 2009. godini 7.795, a u 2010. godini 9.528. Promatrajući te tri godine porast broja žrtava iznosio je 18%.

  2. Od ukupnog broja žrtava 68% bile su žene, 17% muškarci, 12% djevojčice i 3% dječaci.

  3. Od ukupnog broja žrtava u te tri godine 62% je bila prisilna prostitucija. Prislini rad je iznosio 25%, a nasilno oduzimanje organa, trgovina djecom i prisilno činjenje kaznenih dijela iznosilo je 14%.

  4. Žrtve su bile 61% iz zemalja članica Europske unije, 14% iz Afrike, 6% iz Azije i 5% iz Latinske Amerike.

  5. Većina žrtava iz zemalja Europske unije potječu iz Rumunjske i Bugarske.

  6. Većina žrtava iz ne-europskih zemalja potječu iz Nigerije i Kine.

  7. Broj „boravišnih dozvola“ za žrtve koje potječu iz ne-europskih zemalja porastao je iz 2008. godine (703) na 1.196 dozvola u 2010. godini.

Tgovina ljudima:

  1. Ukupan broj osumnjičenih „trgovaca ljudima ili organizacija“ u Europskoj uniji smanjio se od 2008. do 2010. godine za 17%.

  2. 75% osumnjičenih „trgovaca ljudima“ bile su muške osobe.

  3. U tri promatrane godine 84% osumnjičenih „trgovaca ljudima ili organizacija“ djelovale su u području prisilne prostitucije.

  4. Ukupan broj sudskih sporova zbog „trgovine ljudima“ smanjio se izmedju 2008. i 2010. godine za 13%.

U govoru nazvanom „Više ne robovi, već braća i sestre“ papa Franjo je 1.siječnja 2015. godine povodom Svjetskog dana mira pozvao potrošače da bez obzira na uštedu ne kupuju proizvode koje izrađuju moderni robovi. Papa je osudio „rastuću nesreću u kojoj ljudi izrabljuju ljude“, posebice prostituciju, regrutiranje djece vojnika i robovskog rada u tvornicama. Papa je također u kritici nadodao da je zajednički izvor modernog ropstva „korupcija tj. ljudi koji su spremni učiniti bilo što za financijsku dobit“! Dalje je papa Franjo u svom govoru nadodao da rad modernih robova i trgovina ljudima „često zahtjevaju suučesništvo posrednika“ osuđujući pritom one koji su „zaduženi za provođenje zakona, državne službenike, civilne ili vojne institucije“. Papa je u govoru pozvao na suradnju između svih zemalja kao bi se provela borba protiv „međunarodne mreže organiziranog kriminala“ te protiv modernog robovlasništva.

Primjer modernog robovlasništva i organiziranog kriminala u području „prosjačenja“ naveo sam u mojoj prethodnoj knjizi „Održiva ekonomije Republike Hrvatske“:

"U zadnje dvije godine učestala je pojava "organiziranog prosjačenja Roma" pretežno iz Rumunjske koji svakodnevno opsjedaju glavnu ulicu u Štutgartu "Königstraße". Usprkos mnogobrojnim pritužbama građana glavnom gradonačelniku grada gosp. Huhn-u (stranka zelenih) organizirano prosjačenje se nastavlja. Nadam se da će se toj pojavi koja opterećuje sve nas stati na kraj. Za vrijeme prošlog mandata CDU-a u gradu Štutgartu pojave organiziranog prosjačenja nije bilo i o tome se vodilo posebno računa."

Prosjačenje u gradu Štutgartu nije samo kazneno djelo "organiziranog prosjačenja". To kazneno djelo ima obilježje modernog robovlasnistva, odnosno ono se manifestira kroz prisilno prosjačenje, fizičko kažnjavanje prosjaka koji imaju premalu "dnevnu dobit", oduzimanje putovnice prosjacima i sl.

Iza cijelog organiziranog prosjačenja u gradu Štutgartu stoje dobro organizirane kriminalne skupine iz Rumunjske i Bugarske koje pored prosjačenja nerijetko posreduju i u "prisilnoj prostituciji". Zašto se toj pojavi do danas nije stalo na kraj meni nije poznato. Ljudska prava koja toliko rado propagira "Stranka zelenih – Bündnis 90/Die Grünen“ ne znači zatvaranje očiju pred modernim robovlasništvom u slučaju koji sam upravo opisao.

Protestantska crkva u Štutgartu je napravila mali, ali odlučujući korak u borbi protiv „prostitucije“ i „prisilne prostitucije“. Procjena je da u Štutgartu oko 4.000 žena zarađuje novac prostitucijom. Nerijetko se radi o prisilnoj prostituciji koju nije lako dokazati, a žrtve zbog nepoznavanja jezika i straha od deportacije taje prijavu policiji.

Protestantska crkva uskoro u Štutgartu otvara „sigurnu kuću“ u kojoj će se moći skloniti osobe koje žele prestati sa prostitucijom ili osobe koje obavljaju taj posao u vidu zanimanja, a žele „predahnuti“ od posla. Hvale vrijedna akcija Protestantske crkve će omogućiti lakše razotkrivanje prisilne prostitucije te na taj način efektivno pomoći žrtvama tog oblika modernog robovlasništva.

Moderno robovlasništvo mjeri se „Global Slavery Index-om“.

Ono što mi kao „obični građani“ možemo učiniti u borbi protiv modernog robovlasništva je u prvom redu bojkotirati kupovinu proizvoda koji dolaze iz zemalja u kojima je vrlo visok Global Slavery Indeks.

Svi oni građani koji su politički angažirani, a posebice oni koji su članovi državnih vlada morali bi neumorno upućivati na pojavu modernog robovlasništva.

Robovlasništvo je službeno već odavno ukinuto. Međutim mi danas imamo više robova nego što ih je ikada na planetu bilo.

Svaki čovijek je rođen kao slobodno biće i treba tako i živjeti.


Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj knjizi "Izazovi globalizacije u 21. stoljeću", 2015. godine u belgijskoj izdavačkoj kući "Pelemen Industries NV" i njemačkoj izdavačkoj kući "ePubli GmbH"!


Dražen Katić

Investicijsko zlato i srebro u današnjem svijetu zauzima bitno mjesto. Ekonomija koja se razvija na korištenju jeftine radne snage i robovskog rada ostvaruje super profite, ali nema budućnosti. Investicijsko zlato i srebro, primjer kovnice "Umicore" s kojom surađuje tvrtka Elementum Hrvatska radnicima plaća nadnice koje su dostojne uloženom ljudskom radu.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. već 15 godina uspješno posluje na Hrvatskom tržištu te svojim klijentima nudi ulaganje ili kupnju investicijskog zlata i srebra od najvećih svjetskih kovnica. Više o tvrtci i njenoj ponudi investicijskih plemenitih kovina možete pogledati pod slijedećim linkom:

PAMETNA FINANCIJSKA ULAGANJA : Elementum Hrvatska d.o.o.

nedjelja, 15. studenoga 2026.

POSTWACHSTUMSÖKONOMIE (Post-growth economy)!

POSTWACHSTUMSÖKONOMIE (Post-growth economy)

Njemački naziv „Postwachstumsökonomie“ unio je prvi puta 2006. godine Carl von Ossietzky (univerzitet Oldenburg) u znanstvenu diskusiju vezanu za održivi razvoj. Pošto nisam našao adekvatan prijevod njemačke riječi na hrvatski jezik koristiti ću taj termin na izvornom njemačkom jeziku.

Krajem prošle godine bio sam nazočan na jednom predavanju o toj temi koje je održao prof. dr. Niko Peach sa univerziteta u Oldenburgu. Dr. Peach je ukazao na perspektive koje nam nudi „Postwachstumsökonomie“ u eri brze potrošnje fosilnih goriva.

On je „Postwachstumsökonomie“ definirao kao: „Gospodarstvo koje nije bazirano na rastu bruto društvenog proizvoda (BDP), već kao gospodarstvo smanjenog konzuma, odnosno smanjene potrošnje. To gospodarstvo temelji se na kvalitetnoj, održivoj, ekološkoj, dematerijalizirajućoj (smanjena uporaba resursa) i dekarbonizirajućoj (smanjena uporaba fosilnih goriva) proizvodnji.“

„Postwachstumsökonomie“ se također orijentira na smanjenoj velikoserijskoj industrijskoj proizvodnji te jačanju lokalne i regionalne proizvodnje dobara.

Zašto potrošačko društvo nije alternativa za „Postwachstumsökonomie“?

  1. U potrošačkom društvu konzumiranjem materijalnih dobara odnosno uvijek ponovnom kupovinom ne povećavamo dugoročno i naše unutarnje zadovoljstvo tj. osjećaj sreće. Taj osjećaj sreće koji se javlja kupovinom materijalnih dobara traje vrlo kratko te se nakon tog kratkog vremena povišena razina serotonina (hormona sreće) ponovo vraća na uobičajenu razin.

  2. Stalni ekonomski rast uzrokuje paralelno i siromaštvo, glad i neravnomjernu raspodjelu financijskog i materijalnog dobra. Danas je siromaštvo u svijetu daleko veće nego je bilo 80. godina.

  3. Neprekidni gospodarski rast se približio svojoj gornjoj granici. Svima nam je poznat izraz „Peak oil“. U dobu stalnog gospodarskog rasta nemilosrdno se troše ne samo nafta već metali, drvo, ugljen, uran, plin, rijetka zemlja, pitka voda. Resursi se približavaju točci potpunog nestanka. Shodno tome govori se o fenomenu „Peak everything“. Glad za resursima i energijom posebice kroz Kinu i Indiju ubrzava približavanje točke „Peak everything“.

Put od stalnog gospodarskog rasta, odnosno potrosačkog društva prema „Postwachstumsökonomie“ može se sagledati kroz slijedeće korake:

  1. Usporavanje (smanjivanje) proizvodnje i potrošnje

    U našem potrošačkom društvu sve se mjeri efikasnošću i brzinom. Ta efikasnost dovodi do megalomanske proizvodnje proizvoda i dobara te do uništenja resursa. Usporavanje odnosno smanjivanje potrošnje proporcionalno bi dovelo do smanjivanja proizvodnje.

  1. Balans u zadovoljenju potrošačkih potreba samoproizvodnjom i uvozom (kupovinom) dobara.

    Stabilno je samo ono društvo koje ima minimalnu razliku između ukupno proizvedenih i ukupno potrošenih dobara. Takvo društvo je održivo. Uvoz dobara čini nas ovisnim o financijskom sustavu (devize). Samoproizvodnja nudi neovisnost. Zahtjeva jedino posjedovanje resursa i radne snage. Samoproizvodnja kao npr. urbani vrtovi omogućava smabdjevanje jednog dijela stanovništva grada sezonskim voćem i povrćem. Ako želimo uživati u egzotičnom voću (mango, kivi) tada ga moramo uvesti.

  2. Uspostavljanje lokalne (regionalne) ekonomije

    Poznat koncept je „Community Supported Agriculture (CSA)“. Grupa potrošača financijski pomaže jedan OPG. Potrošači financijski sudjeluju u kupnji sjemena, goriva za poljoprivredne strojeve itd. S druge strane poljoprivredno gospodarstvo se obavezuje te iste potrošače u toku cijele godine ili sezonski snabdijevati sa poljoprivrednim proizvodima. Na taj način stvara se lokalna ekonomija koja nije ovisna o uvoznim proizvodima ili financiranju banaka.

  3. Institucionalne inovacije

    Za siguran put u „Postwachstumsönonomie“ potrebno je sprovesti agrarne i monetarne reforme. Poneke regije mogu se odlučiti za uvođenje „Regionalnog novca“, odnosno vrstu bonova kojima će se između stanovnike te regije vršiti novčane odnosno kupoprodajne transakcije. Naravno kod korištenja „Regionalnog novca“ ne postoje „kamate“!

    Također se u „Postwachstumsökonomie“ razmatra individualna CO2 bilanca. To konkretno znači da bi svaki građanin te regije imao pravo na jednaku količinu CO2 emisije. Dr. Peach smatra da bi to trebalo iznositi između 2-3 tone / stanovniku na godinu. Tu on prije svega smatra količinu CO2 koju smo proizveli grijanjem stana, vožnjom automobila sa unutarnjim izgaranjem, kupovinom voća, povrća, mesa i ribe koji ne potječu iz regije, kupovinom novih tehničkih uređaja, količinom plastičnog otpada i otpada od kartonske ambalaže koji smo tijekom godine skupili.

Predavanje Dr. Peacha na Univerzitetu u Štutgartu ispunilo je studentima i vanjskim gostima gotovo sva mjesta u sali. Izmamio je mnogobroji pljesak posjetioca. Mene se osobno kao profesor i čovijek dojmio. Dr. Peach ne posjeduje osobni automobil, ne posjeduje mobitel te se hrani isključivo veganski.

http://www.uni-oldenburg.de/wire/produktion/team/apl-prof-dr-niko-paech/

Osobno se bavim duži niz godina održivim razvojem, a „Postwachstumsökonomie“ je dio tog razvoja. S manjim odstupanjima složio sam se s tezama dr. Peacha. Jedino što mi je nedostajalo bila je činjenica da je samo jednom kratko spomenuo „recycling“ i „remanufactoring“. Ta dva pojma za mene igraju odlučujuću ulogu kada govorimo o uštedi resursa u području „Postwachstumsökonomie“.

Da ne bi ostali uskraćeni za iscrpno objašnjenje tih dvaju pojmova citiraću u narednim redovima poglavlje iz moje prve objavljene knjige „Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost“ koje govori o „recycling-u“ i „remanufactoring-u“.

„Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.


Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.

Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?


Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada. Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.


Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.


Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.


Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.

Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.


Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.


Tema je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!

Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.

Mi sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti i realizira.


Ja sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".


Prvi pojam "recikliranja" već sam objasnio, a "remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao "second hand" proizvod.


Moj model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!

Primjenjujući "remanufactoring" uštedjele bi se velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.


"Remanufactoring" možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka, televizora, računala ili pećnica.


U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.


Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.

Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o "međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat održivog razvoja.

Drugim riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.

Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).

Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije."

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj knjizi "Izazovi globalizacije u 21. stoljeću", 2015. godine u belgijskoj izdavačkoj kući "Pelemen Industries NV" i njemačkoj izdavačkoj kući "ePubli GmbH"!



Dražen Katić

Investicijsko zlato i srebro u "post kapitalističkoj ekonomiji" zauzima bitno mjesto. Ekonomija koja se razvija na korištenju otpada kao sekundarnih sirovina ne zadire se više na ono malo resursa koji su ostali, već se koriste postojeće sirovine. Manje se zna da u 1 toni mobitela postoji sekundarna sirovina, točnije od 1 tone starih uređaja možemo izvući 150 gr zlata i oko 200 gr. srebra.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. već 15 godina uspješno posluje na Hrvatskom tržištu te svojim klijentima nudi ulaganje ili kupnju investicijskog zlata i srebra od najvećih svjetskih kovnica. Više o tvrtci i njenoj ponudi investicijskih plemenitih kovina možete pogledati pod slijedećim linkom:

PAMETNA FINANCIJSKA ULAGANJA : Elementum Hrvatska d.o.o.

petak, 13. studenoga 2026.

SHARE ECONOMY - EKONOMIJA DIJELJENJA!


SHARE ECONOMY

„Share economy“ je pojam koji je prvi uveo ekonomist Martin Weitzman (univ. Harvard). On tvrdi da dijeljenjem predmeta i dobara svi povećavamo ekonomski standard. Slijedeća slika nam prikazuje kompliciranu shemu funkcioniranja „share economy“ koju ćemo drugom prilikom pojasniti.

http://wirtschaftslexikon.gabler.de/Definition/sharing-economy.html?extGraphKwId=688938792

Ono šta ću ovaj puta učiniti jest objasniti funkcioniranje „share economy“ riječnikom običnog čovjeka.


„Share ekonomy“ pojednostavljeno znači da predmete i dobra koja stalno ne koristimo dijelimo sa drugim ljudima te tako svi profitiramo. Uzmimo jednostavan primjer. U našoj ulici je izgrađena infrastruktura za brzi internet. Pošto vam je već dojadio vaš spori internet i otvaranje stranica koje ponekad traje i 5 sekundi, odlučili ste sklopiti novi ugovor ugovor s telekomunikacijskim ponuđačem za „brzi internet“. Sada konačno možete surfati brzinom svjetlosti. Jedini problem je taj što internet koristite samo navečer pošto cijeli dan provodite na poslu. Prije nekoliko dana u vašu zgradu se doselila mlada studentica i to baš u stan do vašega.

Nakon formalnog upoznavanja koji je predhodnica dobrosusjedskih odnosa mlada dama vam se požalila da nema internet u stanu te da ga ponekad u toku dana treba.

Vi kao pravi kavalir predložili ste joj da uz simboličnu financijsku naknadu može tijekom dana koristiti vaš internet, pošto vi sada posjedujete super brzi WLAN. Tako je i bilo. Vaša nova susjeda koristila je tijekom dana internet preko vašeg WLANA, a vi ste surfali u večernjim satima. Pošto mlada stedentica povremeno radi preko „studentskog servisa“ uredno vam plaća dogovorenu naknadu za internet.

Na taj način ste novi super brzi internet „podijelili-share economy“ u toku dana kada ga uopće ne koristite, zaradili mali džeparac, a vaša susjeda je za simboličnu naknadu dobila svakodnevni pristup internetu. U poslovnom žargonu ostvarena je „win-win“ situacija.

Naravno pored dijaljenja našeg WLANA i mnogobrojne druge stvari mogu se podijeliti.


„Share ekonomy“ pronalazi plodno tlo u slijedećim područjima:

  1. World Wide Web (www.)

    Današnje znanje i informacije možemo konzumirati ne samo preko knjiga, časopisa, novina, TV-a, već i preko interneta. Korisne informacije ili znanje možemo vrlo jednostavno „podijeliti“ putem e-maila ili preko društvenih mreža (facebook, twitter, xing itd.). Od tih informacija profitirate vi kao „pošiljalac“, ali i drugi konzumenti drustvenih mreža u svojstvu „primaoca“. „Share economy“ se danas smatra i elementom web 2.0 - kao važnog društvenog trenda.

  2. Područje gospodarstva

    U tom području najpoznatija primjena „schare economy“ je dijeljenje automobila ili „car sharing“. Također postoji i dijeljenje skupih muzickih instrumenata.

    Od 2005. godine postalo je atraktivno dijeljenje vrtova odnosno zemljišnjih parcela nazvano „gardensharing“. Također noviji trend obilježava dijeljenje stanova između 2 ili više studenata, dijeljenje kuća za odmor ili vikendica među poznanicima ili čak neznancima. Može se podijeliti mali ribarski brod ili čak velika jahta ako ju neprekidno ne koristite.

    Zadnjih godina je postala atraktivna zamjena ili dijeljenje stanova. Vi želite putovati u Australiju i provesti tamo nekoliko tjedana, međutim nemate dovoljno novca. Tada pronalazite u internetskoj platformi za dijeljenjem stanova osobu koja želi provesti nekoliko tjedana u zemlji i gradu u kojem vi živite. Kada obostrano dogovorite datum posjete postajete sudionici „flat sharing-a“ te za mali novac uživate u dugom godišnjem odmoru.

  3. Područje poljoprivrede

    U području poljoprivrede „share economy“ je pala na plodno tlo. Moderna poljoprivreda podrazumijeva korištenje skupe mehanizacije. Manja poljoprivredna dobra (OPG) najčešće nisu u mogućnosti kupiti skupe strojeve i mehanizaciju. Međutim „share economy“ priskače i u tom slučaju u pomoć.

    Skupocjene kombajne, kosilice, strajeve za berbu krumpira te drugog povrća možemo „dijeliti“ sa našim susjedima uz dogovorenu financijsku naknadu. Na taj način profitiraju sve strane. Također 2-3 manja poljoprivredna gospodarstva mogu u dogovoru kupiti skupi poljoprivredni stroj te ga zajednički koristiti.

  4. U području Crowdsourcing-a

    Pored dijeljenja mašina i dobara razvila se strategija dijeljenja „slobodnih ljudskih resursa“ posebice u područjima mikro-poslova. Drugim riječima ako ste korisnik „crowdsourcinga“ tada ćete ponekad obaviti neki mali posao za tvrtku u kojoj radite. U tvrtkama se najčešće „Crowdsourcing“ koristi kod kratkih zahvata u poboljšanju tehnoloških procesa ili kod inovacija. Na taj način tvrtka štedi na angažiranju skupih eksternih stručnjaka, a vi kao „prosument“ imate mogućnost osobno utjecati na dizajn novog proizvoda, vrstu materijala koja se koristi i sl. U „Crowdsourcingu“ za mikro-posao koji ste obavili možete dobiti „financijsku nagradu“ ili ste posao obavili „volonterski“.

„Share economy“ je proizišla iz potrebe uštede resursa (sirovina), nedostatka financijskih sredstava, povećanja svijesti o održivosti, ali kao i revolt protiv pretjeranog konzumiranja proizvoda i usluga. Stara hrvatska uzrečica koja govori da se sve može podjeliti osim „automobila i žene“ poprilično je u pravu.

Prošle sam godine s prijateljem bio na jednom predavanju o „share economy“ koje je organizirao „Daimler und Benz Stiftung“. Predavač je bio mladi profesor Dr. David M.Woisetschläger sa tehničkog univerziteta Braunschweig koji nam je na interesantan način prezentirao ekonomiju dijeljenja.

http://blog.daimler.de/2014/12/12/share-economy-wird-besitz-bedeutungslos-2/

Nakon završenog predavanaj koje je održano u sali za konferencije „Mercedes-Benz muzeja“ bili smo pozvani na snack. U ugodnoj atmosferi diskutirali smo o prethodnoj temi. Razgovarajući o „car sharing-u“ moj prijatelj je iznio stav da on svoj privatni automobil ne bi ni u kome slučaju dijelio. Iako se nejgova izjava protivi principima „share economy“ meni ga je bilo lako razumijeti. U Baden-Württembergu je osobni automobil svetinja. On se zaista ne dijeli. U Njemačkoj je svako 5. radno mjesto direktno ili indirektno vezano za automobilsku industriju.

Smatram da će u nadolazećem periodu koje će biti općenito obilježeno nedostatkom resursa te smanjenom kupovnom moći građana „share economy“ dobiti dodatno na važnosti.

Svako od nas može si postaviti pitanje: „Moram li taj proizvod zaista kupiti ili ga mogu iznajmiti, odnosno podijeliti“.

Ja nisam protivnik razvoja i tehnološkog napretka. Međutim u društvu potrošnje u kome se nemilosrdno uništavaju resursi te krade budućnost nadolazećim generacijama osobno zastupam „share economy“ ispred „društva konzuma“!

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj knjizi "Izazovi globalizacije u 21. stoljeću", 2015. godine u belgijskoj izdavačkoj kući "Pelemen Industries NV" i njemačkoj izdavačkoj kući "ePubli GmbH"!



Dražen Katić

Investicijsko zlato i srebro u "ekonomiji dijeljenja" također zauzima bitno mjesto. Našu uštedu u plemenitim metalima možemo vlasnički podijeliti sa našim ukućanima ili nasljednicima. Također i naša tvrtka može učestvovati u štednji plemenitih metala tako da našim zaposlenicima "podijeli" mogućnost štednje bez dodatnih troškova za njih same.

Tvrtka Elementum Hrvatska d.o.o. već 15 godina uspješno posluje na Hrvatskom tržištu te svojim klijentima nudi ulaganje ili kupnju investicijskog zlata i srebra od najvećih svjetskih kovnica. Više o tvrtci i njenoj ponudi investicijskih kovina možete pogledati pod slijedećim linkom:

PAMETNA FINANCIJSKA ULAGANJA : Elementum Hrvatska d.o.o.