četvrtak, 20. listopada 2016.

EKOLOŠKA ILI KONVENCIONALNA POLJOPRIVREDA!




Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda. Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.

Seoski turizam je najčešće popraćen slijedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern), jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!

Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.
Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.
Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da gastronomska ponuda bude "domaće i ekološko" ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u Europi.
Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.
Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).
Pošto sam i sam veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.

Prije dvije godine imao sam mogućnost da provedem godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan. To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan. Iako smo se pripremali za tu rutu, ona nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište. Mislim da sam u tih četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera. To što možete vidjeti vozeći bicikl vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart. Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.

Jedan novitet u turističkoj gastronomiji je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite pravi vegetarijanski obrok umjesto "brze improvizacije" neće vas zaboraviti. Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..


S zdravstvenog aspekta ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.
Ekološka hrana ima jako puno prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje im se prodajna cijena. Često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.

Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?

Postoji više razloga za to. Ekološka hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja. Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji ima ponudu ekoloških napitaka. Danas jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom. Sjećam se da su prije više godina u Štutgartu bile su dvije ili tri trgovine gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi, Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.

Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.
Kod nas prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.
U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala u zemljištu.

Pod posijanim minama se zemljište u Republici Hrvatskoj regeneriralo i očistilo od kemijskih sredstava koja su se desetljećima koristila u dohrani. Samim time to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego zemljišta koja se koriste za konvencionalni uzgoj u Europskoj Uniji.

Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, Belgija, te jednim dijelom Italija i Grčka. Te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Europske Unije.

S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su davno shvatile da je važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.

Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem Republika Hrvatska želi ići.
Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.
Također ekološki uzgojena hrana i meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane ignorirati. Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.

Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.
Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo. 


Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:


utorak, 18. listopada 2016.

EKONOMIJA BUDUĆNOSTI – "TO GO" EKONOMIJA!


Prije više godina pojavila se prva "kava to go" u Štutgartu. Odjednom sam vidio ljude kako hodaju ulicom idući na posao i noseći kavu u kartonskoj šalici u ruci. U prvim danima to je izgledalo vrlo čudno bez obzira koliko su Nijemci liberalni.

Danas je "kava to go" postala naša svakodnevnica. Bilo da je jutro ili tok dana vrlo veliki broj ljudi kupuje takvu vrstu pića. Prednost je višestruka. Ne gubimo vrijeme sjedeći i ispijajući kavu, pogotovo ako nam se žuri. Pored toga cijena je zaista niža nego uobičajene kave u kafiću.
"Kava to go" košta u Štutgartu između 1,0 € i 1,50 €, a uobičajena kava u kafiću između 2,50 € i 4,50 €!
Danas je "to go" konzumacija poprimila te razmjere da ju čak pored Mc Donaldsa nude i normalni kafići, a ne samo diskonti kruha i peciva.

I hrana se prodaje kao "to go" proizvod. I to ne samo kobasica, pizza, kebab ili giros. I Kinezi su pronašli svoju priliku u novom načinu prodaje. Kineska hrana u malom četvrtastom paketiću, naravno "to go". Konzumiranje hrane i pića u pokretu postala je jednim dijelom moda, a s druge strane slabiji životni standard tjera građane iz restorana u pravcu "to go" konzumacije. Nedostatak vremena i žurba pospješuju navedeni proces.

Činjenica je da se danas zarađuje veliki novac "to go" prodajom jer se proizvodi na taj način masovno prodaju. Dok čovjek popije jednu uobičajenu kavu u kafiću, bar 5 "to go kupaca" je kupilo svoju kavu i otišlo!

Postavljaju se pitanja:

Da li će tradicionalni način privređivanja i trženja prerasti u "to go ekonomiju" ili će se ipak zadržati tradicionalni oblik?

Koji proizvodi i usluge će se u budućnosti prodavati kao "to go" proizvodi?

Da li "to go" način prodaje proizvoda stvara preveliki otpad u vidu ambalaže i stoji li takova konzumacija u suprotnosti sa održivim razvojem?

Na ovo vrlo važno treće pitanje odgovoriti ću na primjeru "kave to go".
U Njemačkoj se vrlo rado konzumira kava. Pije se ujutro, te popodne. Postoji također jedan interesantan običaj da se u krugu obitelji ili prijatelja poslijepodnevni dio dana rado provodi uz "kavu i kolač". Vikendom je to gotovo obaveza.
Građani Njemačke popiju oko 150 litara kave godišnje. Od toga otpada 20 litara na "kavu to go". Najčešće se "kava to go" nudi u kartonskim čašama sa plastičnim poklopcem od 0,25 litara. To znači da svaki građanin Njemačke godišnje baci u smeće 80 kartonskih čaša i 80 plastičnih poklopaca za kavu. Ako taj broj pomnožimo sa približno 82 milijuna stanovnika dolazimo do rezultata da u Njemačkoj u smeću svake godine završi 6.560.000.000 kartonskih čaša i plastičnih poklopaca samo od prodaje "kave to go". Prodaja "kave to go" započela je u Njemačkoj 1999. godine.

Zaista se radi o enormnoj količini sirovina koje se koriste za proizvodnju kartonskih čaša i plastičnih poklopaca. Za tu proizvodnju se troše ogromne količine energije i vode. Konzumiranje "kave to go" nije potpuno u skladu sa održivim razvojem, međutim ono je postalo "in", te financijski odgovara životnom standardu prosječnog potrošača. Prodaju "to go" proizvoda nije moguće, a niti pametno zabraniti.

Ono o čemu trebamo voditi brigu je da se korištena ambalaža u potpunosti reciklira, te da se dalje kao sirovina koristi u proizvodnji drugih proizvoda. Na taj način ćemo zadovoljiti potrebe potrošača, te sačuvati prirodu od pretjerane eksploatacije resursa.
U Štutgartu i pet drugih njemačkih gradova već duže vrijeme postoji flota električnih automobila na usluzi građanima. Projekt nosi naziv "car 2 go"! Do sada je registrirano oko 160.000 korisnika usluge.

Električni smart "to go" je moguće koristiti od jednog sata na dalje. Shodno tome je određena i novčana naknada za korištenje: po satu, na dan i mjesečno. Automobili su parkirani po cijelom gradu tako da možemo uzeti vozilo sa mjesta koje nam je najbliže i ostaviti ga nakon upotrebe opet na bilo kojem mjestu na području grada. Na području grada se nalaze mnogobrojne stanica za električno punjenje automobila. Nakon korištenja automobila ako se baterija ispraznila automobil možemo uključiti u stanicu za punjenje koja se nalazi također postavljena pored mjesta za parkiranje. Parkiranje vozila "car 2 go" je u Štutgartu besplatno.

Uspoređujući renta car, car sharing i "car 2 go" možemo reći da "car 2 go" ima očite prednosti u gradskoj upotrebi jer nam štedi vrijeme, jeftiniji je, te automobili ne zagađuju okolinu. Preuzimanje i predavanje automobila vrši se direktno na ulici.
"Car 2 go" projekt startao je u Štutgartu 29.11.2012 godine. Korisnicima stoji na raspolaganju flota od 400 električnih automobila.

U Republici Hrvatskoj se slično kao i u Njemačkoj rado pije kava. Pored kave postoji "to go" konzumacija ostalog pića i hrane. Dolaskom Mc Donaldsa, te europskih trgovačkih lanaca u Republiku Hrvatsku stvorila se baza za proširenje gastronomske ponude, posebice "brze hrane". Pored tradicionalnih čevapčića i bečkog odreska u Hrvatskoj se zadnjih godina može pojesti kebab, pizza Hut, hot dog, hamburger, te kineska hrana koju se poput kave i gaziranih pića može konzumirati "to go". U Hrvatskoj je dugo vremena konzumiranje pića ili hrane na ulici bila rijetkost, te se gotovo smatralo asocijalnom pojavom. Kada sam došao u Njemačku prvi puta sam vidio da ljudi piju na cesti, te nose colu ili mineralnu u plastičnim 0,5 l bocama sa sobom. U to vrijeme još nije postojala "to go" ponuda. Kada sam se nalazio u gradu otišao bi jednostavno u kafić i popio piće. Naviku koju sam donio iz Hrvatske nije bilo lako napustiti.
Pojavom "to go" konzumacije pića u Njemačkoj sve su društvene klase prihvatile novi trend. Vrlo brzo su se mogli pored učenika sa "to go colom" na cesti vidjeti i bankari ili menadžeri koji u odjelima žure u svoje urede noseći prvu jutarnju "to go kavu".
Ta nova pojava je i mene kao potrošača nakon određenog vremena ohrabrila da kupim svoj prvi "to go" napitak.

Navike i stavovi koje nosimo u našoj glavi nije jednostavno promijeniti. Ako postoji određeni društveni trend tada je jednostavnije mijenjati svoj stav i uskladiti se sa postojećim trendom. Meni je danas potpuno normalno ako sam u žurbi bez obzira u kojoj zemlji se nalazim da kupim "to go" proizvod i nastavim svojim putem. Međutim trebalo mi je dosta godina da to prihvatim.

Mislim da će u budućnosti konzumiranje "to go" proizvoda i usluga rasti. Jedan od presudnih elemenata je kontinuirano slabljenje životnog standarda građana kako na europskoj tako i na svjetskoj razini. Proizvođači dobara i usluga su danonoćno prisiljeni pratiti trendove potrošnje, te zahtjeve i financijsku snagu potrošača. Vrlo je bitno da "to go konzumaciju" aktivno prati proces reciklaže ambalaže kako ne bi nepotrebno i pretjerano eksploatirali sirovine.
Pod tim uvjetima zadovoljiti ćemo ekonomsku, ekološku i socijalnu komponentu "to go" potrošnje.


Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

ponedjeljak, 17. listopada 2016.

ZBRINJAVANJE I RECIKLIRANJE OTPADA KAO POSAO BUDĆNOSTI!




Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.
Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada. Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.
Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!
Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.
Mi sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti i realizira.

Ja sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".

Prvi pojam "recikliranja" već sam objasnio, a "remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao "second hand" proizvod.


Moj model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!
Primjenjujući "remanufactoring" uštedjele bi se velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.

"Remanufactoring" možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka, televizora, računala ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.
Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o "međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat održivog razvoja.
Drugim riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.
Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).
Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije.

Kakva je situacija sa recikliranjem otpada u Republici Hrvatskoj?

U Europskoj Uniji se reciklira 40% otpada, a u Republici Hrvatskoj manje od 10%.
U najrazvijenijim europskim zemljama Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj 1% otpada se odlaže na odlagalište, a 99% se reciklira, spaljuje i kompostira.
Švicarska odlaže na odlagalište manje od 0,5%, a Republika Hrvatska više od 90% otpada.
To su neke relacije iz kojih je u potpunosti jasno da naša zemlja ima jako puno toga za učiniti da bi se u gospodarenju i preradi otpadom približili u najmanju ruku prosjeku Europske Unije.

Republika Hrvatska mora od 01.01.2015 građanima osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike, stakla, električkog i elektroničkog otpada, otpadnih guma, baterija.

Najzastupljeniji način recikliranja u Republici Hrvatskoj je recikliranje papira i kartona. Svaki kilogram recikliranog papira štedi 4 kg ugljičnog dioksida, a svaka tona spašava 20 stabala od sječe.

Skupljanje plastičnih PET boca i limenki je također rasprostranjeno u našoj zemlji. Postupkom recikliranja dobivamo sirovinu za novu proizvodnju.

Prikupljanje i odvajanje stakla će biti od 2015. obavezno u Hrvatskoj. Staklo se može neograničeni broj puta reciklirati. Svaka tona recikliranog stakla štedi 315 kg ugljičnog dioksida.

Kao i staklo, od 2015. će biti obavezno prikupljanje starih automobilskih guma. Recikliranjem starih guma dobija se sirovina za proizvodnju: novih guma, zaštitnih podnih obloga, obloga za izolaciju krovova itd.
Zbrinjavanje i recikliranje otpada je u razvojnoj fazi u Republici Hrvatskoj. Svi mi trebamo pridonijeti da se taj proces ubrza, te da što manje otpada u budućnosti završi na deponijama.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:


subota, 15. listopada 2016.

UPRAVLJANJE RESURSOM PITKE VODE!




Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje "pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament (Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.


Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.
UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

  1. Agrokor (Jamnica i Jana)
  2. Podravka (Studena)
  3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
  4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:
  • 51 litra mineralne vode
  • 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivno riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući način proizvodnje i punjenja vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:


petak, 14. listopada 2016.

ODRŽIVA EKONOMIJA I INDIKATORI ZA MJERENJE ODRŽIVOG RASTA REPUBLIKE HRVATSKE


Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige Posljednja ruža hrvatska":
Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu "Sylvicultura oeconomica" Hans Carl von Carlowitz u kome govori da"..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti"!

Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.
Prva međunarodna definicija "održivog razvoja" zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom "Naša zajednička budućnost", više poznatom kao "Brundtlandovo izvješće", u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkog) ..."Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja
generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe."

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:
1. Ekonomska komponenta
2. Socijalna komponenta
3. Ekološka komponenta 
 
Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.
Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.

Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje "stand-by" modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete (LED) itd.
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
 

Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.
U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila."
U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje održivog razvoja ide nešto teže.
Statista" (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):
Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%
Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje gdje se reciklira te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi "ne-održivom" razvoju našeg planete.



Statista" nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):
Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%

Statista" obrađuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajući slijedeće pitanje:
Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?

Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanikaNe, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanikaBez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika

Statista" nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno ekološke proizvodnje (podaci 2014.):
Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%
Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%

Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:
  1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:
    Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije
    „Budućnost kakvu želimo".
    http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/globalne-teme/odrzivi-razvoj/
2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:
Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi"

ZAGREB, 4. 3. 2014.
U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi", kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj - United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe". Više možete vidjeti pod slijedećim linkom: http://www.mint.hr/default.aspx?id=12926

Održivi razvoj ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija ili politika. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.
Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogućava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.
Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim" proizvodima i dobrima.
Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Održivi razvoj u Republici Hrvatskoj ima vrlo veliku važnost kako u području očuvanja prirodnih ljepota, racionalnom korištenju prirodnih resursa, tako i u području brige i zbrinjavanja starijih i nemoćnih osoba, zapošljavanju mladih te brizi za predškolsku generaciju.
Ekonomija Republike Hrvatske nalazi se trenutačno na samome dnu. Daljnji pad ekonomije doveo bi do nelikvidnosti države i državnog bankrota.

Vrlo važno pitanje za sve nas je: Kako pokrenuti ekonomski razvoj Republike Hrvatske?
Ekonomiju Republike Hrvatske možemo usmjeriti u pravcu "Održive ekonomije" ili je dalje držati na kursu "Klasične neoliberalne ekonomije" koja se polako samourušava. Održiva ekonomija ima u Hrvatskoj potencijal, preduvjete i perspektivu.

Održivu ekonomiju možemo sagledati kroz slijedeći primjer! 
 
Tvornica "XY" bavi se proizvodnjom proizvoda i na taj način sudjeluje u ekonomskom razvoju Republike Hrvatske. Zapošljava 50 radnika koji stanuju u bližoj okolici tvornice. Tvornica za proizvodnju proizvoda koristi sirovine iz Republike Hrvatske premda ih nešto skuplje plaća od sirovina iz uvoza. Gotove proizvode visoke kvalitete većinom izvozi u Europu, Aziju i Ameriku. Jednim dijelom tvornica proizvodnjom pokriva i potrebe Republike Hrvatske. Tvornica "XY"ostvaruje svake godine dodatnu dobit. Dodatna dobit se investira u daljnji razvoj, kupovinu najmodernijih strojeva i opreme, te socijalne projekte. Tvornica ima vlastiti vozni park od 5 automobila srednje klase od kojih su dva "Smarta na električni pogon". U augustu 2014. tvornica je zbog izuzetno dobrog poslovanja ostvarila nadprosječnu dobit (ekstra profit). Jedan dio te dobiti podijeljen je recipročno na sve zaposlenike tvornice. Na taj način je omogućeno da "roditelji zaposlenici" mogu svoju djecu nesmetano opskrbiti sa školskim knjigama i priborom za novu školsku godinu. 
 
Prošle godine tvornica "XY" je financijski pomogla dovršenje gradskog vrtića. Na taj način je roditeljima zaposlenicima, ali i drugim građanima otvorena dodatna perspektiva u zbrinjavanju djece najmlađe dobi. Tvornica isplaćuje redovito plaće svojim zaposlenicima. Bolovanja radnika su gotovo na minimumu. Tvornica "XY" financijski nagrađuje svoje radnike u području inovacija i unapređenja tehnološkog procesa.
Proizvodi tvornice u skladu su sa svim europskim i svjetskim standardima. Posebno se pažnja poklanja ekološkoj komponenti proizvedenih proizvoda, te zaštiti radnika na radu i zaštiti okoliša.
Tvornica "XY" planira za iduću godinu od ostvarenog profita financirati mali "Eko park" koji bi bio na uživanje građanima i zaposlenicima tvornice. O održavanju parka brinuli bi se članovi obližnje ekološke udruge.

Navedeni primjer tvornice "XY" koja sudjeluje u Održivoj ekonomiji je naravno modificiran. Međutim on jasno pokazuje da pored ekonomske komponente (profit), tvornica ostvaruje socijalnu komponentu (financijsko nagrađivanje radnika, proporcionalnu raspodjelu ekstra dobiti, zufinanciranje gradskog vrtića, planirana izgradnja "Eko parka"), te jasno izraženu ekološku komponentu (ekološko proizvedeni proizvodi, zaštita okoliša)!

Iz navedenog primjera jasno je vidljivo da Održiva ekonomije nije "nemoguća misija". Ona nudi perspektivu kako sadašnje tako i nadolazećih generacija. Održiva ekonomija ne uništava prirodu već se pažljivo koristi njenim resursima. Ona se brine za svoje zaposlenike i sugrađane. Održiva ekonomije nije megalomanska proizvodnja proizvoda već redovita isporuka naručenih proizvoda. 
  
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić
 
P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:




četvrtak, 13. listopada 2016.

BRIGA ZA NEMOĆNE I STARIJE




Stanovništvo gotovo cijele Europe ubrzano stari. Imamo sve više osoba starijih od 60 godina, a sve manje osoba mlađih od 25 godina.
Ta pojava će u budućnosti izazvati mnoge probleme.
Današnje potrebe "generacije treće dobi" mogu se općenito definirati kao: njega starijih osoba, socijalna briga o starijima, kulturne i sportske ponude za starije, zaštita starijih osoba od učestale prevare i prodaje nepovoljnih proizvoda (ugovora), edukacija treće dobi, jednodnevni izleti za starije, plesne priredbe itd. Najveći problem koji postoji je da velika većina starijih ljudi koja živi sama ima deficit socijalnih kontakata.
U gradu Štutgartu postoje volonterske organizacije koje se brinu za starije osobe. Volonteri jednom do dva puta tjedno obilaze starije osobe i provode sa njima 1-2 sata. Pomognu im malo pospremiti po kući/stanu, skuhati im nešto ili jednostavno popiju kavu ili čaj sa starijim osobama i odigraju partiju karata (čovječe ne ljuti se, šah itd.).
Također postoje volonterske organizacije čiji članovi obilaze osobe koje su smještene u staračkim domovima ili u bolnicama. I sa tim starijim osobama volonteri provode 1-2 sata tjedno: odu sa njima u šetnju, odigraju neku društvenu igru, popiju kavu u restoranu i sl.
U jednom razgovoru prije par godina, moj dobar poznanik iznio je mišljenje "da će u budućnosti starije osobe živjeti ne samo u staračkim domovima nego i u nekoj vrsti zajednice (komune), gdje će se uzajamno potpomagati, te biti centralno dostupni volonterskim organizacijama koje pomažu starije i nemoćne". Bila je to vrlo interesantna zamisao mog poznanika koja uopće ne djeluje utopijski.
Volontiranje koje sam opisao (primjer grad Štutgart) odnosi se na društveni rad koji činimo za druge, a za njega ne dobivamo financijsku naknadu!
U Republici Hrvatskoj volontiranje je u zadnjih par godina dobilo na popularnosti posebno kod mlađih generacija. Konačno se probila predrasuda o nepotrebnosti i besmislenosti volonterskog rada. Sada je potrebno učiniti slijedeći korak. Pošto je u Republici Hrvatskoj 50% mlađih ljudi od 25 godina bez posla, volontiranje se nudi kao šansa za mlade (prijelazna faza) dok ne stupe u stalni radni odnos.
I u Hrvatskoj sve više ljudi treće generacije živi sama ili su stićenici staračkih domova. To je idealna prilika za "Volonterske organizacije" da organiziraju tjednu posjetu starijim osobama i da na taj način prikažu važnost volontiranja kao neophodne karike ekonomskog razvoja.

Građani treće dobi su nekada radili i odgajali svoju djecu. Brinuli su se za društvo i za svoju porodicu. Akceptirajući "zakon međugeneracijske solidarnosti" neophodno je da starije osobe dobiju od društva natrag bar jedan dio onoga koji su u društvo uložile. Zakon međugeneracijske solidarnosti je glavni postulat održivog razvoja, a bez održivog razvoja nema niti budućnosti, bar ne onakve kakvoj težimo.


 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!
Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

srijeda, 12. listopada 2016.

UVOĐENJE LAPTOPA U ŠKOLE ILI DOSADAŠNJA PRAKSA SA TEŠKIM ŠKOLSKIM TORBAMA!




Ova tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele Europske Unije. Činjenica je koju svi znamo da školska torba osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo svakodnevno do škole i natrag.
Tko bi od nas pristao na takove "školske" uvjete?

Drugi problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.

Postavljam si godinama pitanje da li je edukacija sa skupim i teškim školskim udžbenicima uopće potrebna?
Danas jedan Laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.

Ovdje moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također profesori koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje ostvaruju.
Školske knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.

Šteta korištenja tradicionalnog sistema "teških školskih torbi" je višestruka:
  1. Djeca ispaštaju vukući teške školske torbe!
  2. Roditelji su opterećeni visokim školskim troškovima!
  3. Sijeku se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
  4. Sva djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom.
  5. U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.

Dali li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi zaista i funkcionirao?
To treba isprobati!

Prošle godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi "Vežice" projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu. Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.
Ideja o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali školski uspjeh za čak 90%.
Pošto je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.
Tablete mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti e-mailom.


Osnovna škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog doba u kojem živimo. Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje. Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički razvoj uskraćen. Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi. Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.

Ja sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi. Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno računalo "Commodore 64" i rekao: "Djeco ta kutija vam je kompjutor!" Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome živimo.

Djeca od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.
Da bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.

Izdavačke kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju novih proizvoda, mušterija i tržišta.

Uvođenjem e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili zapošljavati programere iz stranih zemalja.
Informatika i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.

U novinskom izdanju "24 sata" 28.03.2012 gospođa Tanja Smolić je napisala:

"Prvi razred osnovne škole je ozbiljna investicija."

Na kraju članka je rezimirala:
"Koliko će vas (najmanje) koštati prvašić:"
Knjige: 670 kuna
Torba: 150 kn
Bilježnice: 30 kuna
Pernica, olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše
Radni stol i stolica: od 500 kuna
Tenisice: od 80 kuna
Vreća za obuću: oko 20 kuna

Užina: 80 kuna mjesečno
Produženi boravak: 400 kuna mjesečno
Muzička izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje
Tečaj jezika: oko 250 kuna mjesečno

Veliki broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150 kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.

To je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj se ne kupuje svake godine ponovo.
Jednog dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.

Uvođenje laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj borbi protiv nezaposlenosti mladih kako u Republici Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj Uniji.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:

utorak, 11. listopada 2016.

Marina ide u 6. razred, ne nosi Diesel i nema iPhone... zato je svaki dan cijeli razred zlostavlja + KOMENTAR!

Gornja slika i citirani tekst preuzeti su sa online portala "jutarnji.hr", dana 07.10.2011

http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/marina-ide-u-6.-razred-ne-nosi-diesel-i-nema-iphone...-zato-je-svaki-dan-cijeli-razred-zlostavlja/1723971/

"Dvanaestogodišnja djevojčica zatražila je pomoć razrednice i psihologa koji, iako joj žele pomoći, zapravo ne uspijevaju.


‘Mama ti je kurva, a tata alkoholičar.’ Tu rečenicu i hrpu drugih uvreda čujem gotovo svaki dan čim sjednem u školsku klupu. Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i kad sam se sjetila da ponovo moram u školu, doslovno mi je pozlilo. Mučno mi je i svako jutro povraćam... Ne znam što ću. Strah me što ću sve čuti dok prolazim pokraj svojih kolega. Sva ta vrijeđanja postala su mi nepodnošljiva. Sama sjedim u klupi ‘jer sam siromašna’. Vjerojatno ću ipak morati promijeniti školu jer se uopće ne mogu koncentrirati na učenje - kaže 12-godišnja Marina, čiji glas drhti dok nam govori o izolaciji i psihičkom maltretiranju kojem je svakodnevno izložena od svih 28 kolega i kolegica u 6. razredu jedne zagrebačke osnovne škole.

Istina je, kaže, da su i razrednica i školski pedagog već lani pokušali riješiti problem, ali to ide teško. Nakon roditeljskog sastanka obično se malo smire kad je riječ o vrijeđanju i omalovažavanju, no ubrzo sve postane isto. A kako je sve počelo?

- Glavni razlog je to što sam siromašna. Mi smo siromašni, a u mom razredu nema nikoga tko je siromašniji od mene. Zato nemam ni tenisice Nike ni Dieselove traperice. Obično nosim ono što preraste moja sestra. Nemam ni iPhone. Moj mobitel više ne radi nego radi. Tako star, naravno, nema nitko u razredu. ‘Nosiš dronjke, pogle kak si debela’, čujem svaki dan od kolegica iz razreda, a to je samo mali dio uvreda koje čujem na svoj račun. Nije mi baš jasno zašto je to što sam siromašna razlog da se sa mnom nitko ne želi družiti ili zašto me stalno vrijeđaju. Istina, moj je tata obični radnik, ne nosi odijelo i kravatu, zato su ga nakon što mi je došao u školu na informacije proglasili alkoholičarom - nastavlja Marina svoju tužnu priču o psihičkom maltretiranju.
Nije joj jasno ni zašto su joj mamu proglasili kurvom, osim što znaju da će je tako rasplakati. Zadirkivanje i podsmijeh jedini su način komuniciranja njezinih kolega koji se silno trude da budu što okrutniji i da je drže u potpunoj izolaciji. Kad više nije mogla izdržati maltretiranje, Marina je u jednom trenutku ipak zatražila pomoć razrednice. - Ne mogu reći da mi nitko ne želi pomoći, ali zasad je sve bez uspjeha. Trenutno idem psihologu i čini mi se da ću ipak promijeniti ne samo razred nego i školu jer i u drugim razredima znaju što mi rade pa nekako ne vjerujem da bih i kod njih bolje prošla - objašnjava Marina.

Mora se priznati da bi njezin školski dan teško podnijeli i odrasli. - Dok traje odmor, ja sjedim na svom mjestu u razredu. To je bolje nego da stojim sama na školskom hodniku s obzirom na to da mi se nitko ne želi približiti osim što u prolazu dobace: ‘Što je, što gledaš, oćeš i ti ovakav mobitel. Slikat ću te u tim dronjcima da se vidiš kak si lepa!’ Najgore mi je kad to rade pod satom. Profesorica me prozove da odgovaram, a oni se smijulje, krevelje mi se i kao slikaju mobitelom. Dok profesor ne gleda, gađaju me papirićima. Nedavno sam tako trebala pokazati profesorici domaću zadaću iz hrvatskog, ali nigdje mi nije bilo bilježnice. Sakrili su mi je u drugom razredu u ormar. Slučajno ju je nakon nekoliko dana našla jedna profesorica. Ne mogu se koncentrirati na odgovaranje jer oni stalno nešto izvode, došaptavaju se i prstom pokazuju na mene - vrlo vjerno opisuje sadizam svojih školskih kolega i atmosferu u svom razredu. Gotovo svako jutro prije škole povraća od pomisli koje su nove uvrede smislili za taj dan.

Tuku li te, pitamo. Ne, kaže Marina i dodaje kako joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udare nego da je vrijeđaju i stalno joj turaju pod nos da to sve čine samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne novotarije koje njima njihovi roditelji mogu kupiti. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i razrednica.

- Ako promijenim školu, možda ću se moći upisati u razred u koji idu dvije moje prijateljice iz ulice pa će mi biti lakše jer ću imati s kim razgovarati - budi se malo optimizma u Marini.

Kaže kako je lani nekako izdržala, ali što vrijeme više prolazi, to joj je teže.
- Prije početka nove školske godine razmišljala sam da više uopće ne idem u školu jer mi je nepodnošljivo. Znam da je osnovna škola obavezna, ali ovako je nikad neću završiti. Njih 28 u razredu svaki dan smišlja nove psine kojima će me vrijeđati i maltretirati, a ja to sve teže podnosim - drhtavim je glasom Marina završila svoju tužnu priču."

KOMENTAR:

Iako je prica starija, takve i slicne stvari se medju djecom dogadjaju i danas u raznim skolama i raznim sredinama. I ne samo u Hrvatskoj. Najcesca diskriminacija medju djecom je na osnovu materijalnog statusa kao sto i stoji u ovom clanku.

Postoji nacin da se bar djelomicno suzbije diskriminacija djece u skolama na osnovu materijalnog stanja.

Prijedlog bi bio slijedeci:


Uvođenje "školske uniforme" za djecu u hrvatskim osnovnim školama po uzoru na engleske škole. "Školska uniforma" podrazumijeva temeljni gornji i donji odijevni dio, proljetnu i zimsku jaknu te proljetne i zimske cipele. Roditelji će snositi 1/3 troškova, a općina-grad i država 2/3 troškova.

Cilj uvođenja "školskih uniformi" za djecu u osnovnim školama:

A. Spriječavanje diskriminacije djece čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja
B. Stvaranje duha zajedništva i domoljublja
C. Rasterećenje porodica slabijeg imovinskog stanja
D. Potpuna integracija djece "izbjeglih migranata" u Republici Hrvatskoj

 
P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom: