subota, 15. listopada 2016.

UPRAVLJANJE RESURSOM PITKE VODE!




Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje "pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament (Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.


Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.
UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

  1. Agrokor (Jamnica i Jana)
  2. Podravka (Studena)
  3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
  4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:
  • 51 litra mineralne vode
  • 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivno riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući način proizvodnje i punjenja vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen Katić


P.S. Vise o cijelom programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom:


Nema komentara:

Objavi komentar