http://www.vecernji.hr/zg-zivot/vrt-u-oblacima-postao-hit-to-je-zen-a-i-na-zgradi-si-uberete-rucak-1085253?
"Uređivanjem vrtova u sklopu zgrada stvara se nova mikroklima, pa stanari nemaju dojam da žive u zgradi – kaže arhitektica Alenka Delić.
Kada požele obrađivati svoju njivu, supružnici Butković spuste se samo nekoliko katova.
Na 17. etaži nebodera u Ulici Braće Domany na Srednjacima drže, naime, pravu urbanu farmu na kojoj uzgajaju klice, mikropovrće, ali i pšeničnu travu. Police stoje u stanu od tridesetak kvadrata koji su Butkovići kupili isključivo za tu namjenu. Vrt pod oblacima zahtijeva od njih ponekad i 14-satno radno vrijeme. No, nije im teško, kažu, jer živjeti od vrtlarenja pravi je odmor i – zen.
Sami svoji gazde
– Jedini stres koji proizlazi iz našeg posla jest u činjenici da moramo zaraditi za život. No, sami smo svoji gazde, odlučujemo koliko ćemo raditi i kada – kaže Marijan Butković, koji zajedno sa suprugom Andreom vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na nebu. Iako je Marijan dugi niz godina radio u obiteljskoj knjigovodstvenoj tvrtki, a Andrea kao fizioterapeut, prije tri godine odlučili su se potpuno posvetiti agronomiji iako dotad nisu imali puno doticaja s njom.– Kod bake i djeda znao sam kao dječak pomagati u vrtu, no to je bilo otprilike to – kaže Marijan Butković te dodaje da tako i njima pomaže njihova 12-godišnja kći Brigita. Prvo su počeli s uzgojem klica, konkretnije mungo graha, i to za vlastite potrebe.
– Mungo grah probali smo u Londonu u Sohou i poželjeli ga nastaviti jesti u Zagrebu, no ovdje smo ga teško pronalazili ili, kada smo ga i našli, bio je jako skup. Pa smo ga odlučili sami uzgojiti – objašnjava Marijan Butković. Onda su od njih, dodaje, počeli naručivati i prijatelji, pa prijatelji prijatelja i tako se krug raširio. Sada Butkovići opskrbljuju velik dio zagrebačkih restorana, od Dubravkina puta, Takenoka i Il Seconda do Okrugljaka i Baltazara. Klice i dostavljaju, zbog čega su svoj OPG nazvali Kliconoša, a iako je njihova proizvodnja usmjerena k ugostiteljstvu, od njih naručuju i privatne osobe.
Sve su popularniji i vrtovi na krovu, a jedan takav, na petom katu zgrade u Vrbanima, ima i arhitektica Alenka Delić.
– Uređivanjem vrtova u sklopu zgrada stvara se nova mikroklima, pa stanari nemaju dojam da žive u zgradi – kaže Alenka Delić, koja u vrtu uzgaja rajčice, blitvu, špinat, salate, tikve, tikvice, mrkvu, grašak, jagode, češnjak. Od prošle godine u njezinu su vrtu i limun, kumkvat, mini jabuke, mandarine i naranče. Potrebno je paziti, ističe, da na balkonu, odnosno terasi, ima dovoljno sunca i da je biljke moguće navodnjavati, posebno ljeti. I Alenka Delić, kao i Tanja Herr, još jedna arhitektica s vrtom, no na balkonu, o zelenoj gradnji uče svoje studente na Arhitektonskom fakultetu. Tanja Herr svoj vrt ima u šest metara dugoj i 25 centimetara širokoj gredici na 10. katu zgrade u Kušlanovoj.
Kad zatreba bosiljak
– Trenutačno u vrtu imam matičnjak, metvicu, peršin, ružmarin, lavandu, origano... No, bude i špinata, blitve... Obitelj smo koja voli kuhati, a nabrati bosiljak kada im zatreba poseban je gušt mojim kćerima – kaže Tanja Herr."KOMENTAR:
VERTIKALNA
POLJOPRIVREDA I KONTEJNERSKI UZGOJ HRANE
Smatra
se da će 2050. na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga
čak 80% u velikim gradovima "megacities" koji će imati
preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da
Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40
milijuna stanovnika.
Postavlja
se pitanje kako će se prehraniti stanovništvo tih ogromnih gradova?
Te gradove neće biti moguće snabdjeti dovoljnom količinom hrane iz
uvoza, tako da će dio hrane morati i sami proizvoditi.
Jedan
od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim
gradovima je "Vertikalna poljoprivreda", engleski nazvano
"vertical farming"!
Radi
se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima
zelene površine za uzgoj povrća i salate. Drugi model je spiralni
model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna
do vrha nebodera.
Na
taj način je moguće osigurati jedan dio vlastite poljoprivredne
proizvodnje.
U
većim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog
nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim
zgradama. Koliko će godina te zgrade stajati još nedovršene
otvoreno je pitanje. Najbolji primjer je nedovršena zgrada
Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene. Od
početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za
moguće pokretanje projekta "vetikalne poljoprivrede". Na
katovima te nedovršene bolnice bi se mogla uzgojiti znatna količina
povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi
proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od "vertikalne
poljoprivrede" moglo bi se postupno financirati dovršenje te
bolnice. Inače će nedovršena bolnica toliko oronuti da neće biti
više funkcionalne za dovršenje.
Drugi
model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je "proizvodnja
u kontejnerima". U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za
uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor
za uzgoj povrća.
To
je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet
koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se
koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti i grijati solarnom
energijom.
Velika
prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu
proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.
Za
sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj
hrane je idući korak.
Jedne
godine sam posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo
velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa.
Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih
sati bilo je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio
bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji
je donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.
Ono
što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je
"kontejnerski uzgoj ribe i povrća" u Dalmaciji. Na taj
način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina
svježe ribe i povrća, ne bi toliko ovisili o uvozu i nudili bi
ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano
visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i
strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.
Na
taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili
kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke
svrhe.
Naravno
da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo i ne
samo u Dalmaciji.
Kod
manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima bi kontejner morali
dodatno snabdjeti sa grijanjem i strujom.
Također
za potrebe "zdravstvenog turizma" kontejnerski uzgoj je
vrlo zanimljiv. U neposrednoj blizini centara za medicinsko sportsku
rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na
taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko
cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.
Kontejnerski
uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi
osnovnim školama. U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život.
Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i
održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostor mogla bi
imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno
povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju
vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi škola mogla proizvode
otkupljivati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom
hranom. Na taj način bi čenici pored znanja o ekološkom i održivom
razvoju stjecala praktična iskustva iz trgovine.
Zarađeni
novac škola bi moglainvestirati u neki drugi školski projekt, kao
pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje
izleta i sl.
Kontejneri
za uzgoj ribe i povrća mogli bi se i komercijalno prodavati pošto
se lako mogu postaviti u svaki vrt.
Kao
negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj naveo bi
komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način
uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta,
najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj prodaje konzervirana tuna iz
uvoza. Negativi aspekt uzgoja tune u kavezima je i zagađenje mora.
Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju tune, te
masne mrlje u moru.
Alternativi
tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao "sushi" završi
u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.
Kontejnerski
uzgoj možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i
socijalan. To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog
razvoja.
Najveća
dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split.
Ti
gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi
prehrambenim proizvodima.
Gledano
jedan korak dalje u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i
kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.
Investicije
u tom pogledu nisu visoke, a zaposlili bi se i mladi ljudi.
Projekt
kontejnerskog uzgoja mogao bi se integrirati u Program zapošljavanja
Europske Unije za mlađe od 25 godina, koji nosi naziv "Garancija
za mlade".
Tim
projektom osigurale bi se volonterske plaće za mlade zaposlenike iz
EU fonda, a uzgojeni proizvodi bi bili čista dobit.
Postoji
poslovica "Svaka kriza nosi sa sobom i šansu"!
Da
li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su
nam ponuđene ovisi jedino o nama.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj
prvoj knjizi “MODERNOM
EKONOMIJOM U
BOLJU ZAJEDNIČKU
BUDUĆNOST”!
Prvi puta knjiga je
objavljena u junu 2013. godine, a danas je
knjiga dostupna na hrvatskom jeziku
preko izdavačke kuće "Peleman Industries
NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
Dražen
Katić
