Tribina: "Beskompromisna politika Katolika"!

 15.01.2026, Kaptol

 

Mogu li niska ulaganja u istraživanje i razvoj prouzročiti ekonomsko stagniranje Hrvatske?

Razgovor koji je vodio novinar Tomislav Pili sa rektorom sveučilišta u Dubrovniku Nebojšom Stojčićem objavio je Lider - poslovni tjednik, 7. studenog 2025.

Na strani 14 rektor Stojčić navodi, citiram: „Niska ulaganja u istraživanje i razvoj dugoročno prijete ostaviti hrvatsku industriju u zoni imitacije umjesto stvaranja novih riješenja. Takav položaj otežava prelazak iz ekonomije troškova u ekonomiju znanja, u kojoj konkurentnost proizlazi iz inovacija, a ne iz nižih plaća. Nedostatak ulaganjau R & D ne pogađa samo tehnološki sektor nego i usporava modernizaciju cijelog gospodarstva, od poljoprivrede do usluga.“

U gornjem citatu rektor Stojčić navodi da ključni problem koji opterećuje hrvatsku ekonomiju, a to je po njegovim riječima nedovoljna ulaganja u „industrijsko“ istraživanje i razvoj. Republika Hrvatska je u sklopu bivše države imala prilično jaku industrijsku proizvodnju. Kao i u svim postkomunističkim zemljama u Europi, pa tako i u Hrvatskoj (nakon 1990. godine) preko noći pada „Socijalističko samoupravljanje i planska (socijalistička) ekonomija“ te se rađa korak po korak neoliberalna (kapitalistička) ekonomija.

Taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, iz jedne vrste ekonomije u drugu nije prošao bezbolno. Najveća socijalistička ekonomija u Europi je do 1990. godine bila ekonomija DDR-a, odnosno ekonomija Istočne Njemačke. DDR je bio najbogatija socijalistička zemlja na svijetu. Padom Berlinskog zida politički se spajaju Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka u jednu zemlju. Industrija koja je bila jednostavna, ali snažna u Istočnoj Njemačkoj sistematski se gasi, masovno se otpušta radna snaga koja završava na Uredima za zapošljavanje „Arbeitsamt“. Zapadna Njemačka u jedom trenutku ima ogroman izvor „jeftine radne snage“ sa Ureda za zapošljavanje iz bivše Istočne Njemačke, koje zapošljava u koncernima i tvrtkama prijašnje Zapadne Njemačke, posebno u Industrijskim gradovima poput Düseldorfa, Stuttgarta i Münchena. Ta bolna tranzicija Istočne Njemačke iz „socijalističke” u „kapitalističku – neoliberalnu” ekonomiju do dan danas je vidljiva u gradovima i mjestima bivšeg DDR-a.

Ako je najbogatija socijalistička zemlja svijeta (DDR) toliko teško podnijela promjenu iz planske u tržišnu ekonomiju, možemo si zamisliti kako su tu tranziciju podnijele siromašne socijalističke zemlje Europe poput: Bugarske, Rumunjske, Albanije itd.

Međutim inovacije te ulaganja u istraživanje i razvoj mogu ublažiti bolove te tranzicije. Uzmimo npr. Rumunjsku i francuski automobilski koncern Renault. Renault je u Rumunjskoj otvorio pogone za proizvodnju automobila marke „Dacia” koja po vanjskom izgledu (design), po Renaultovim motorima, koji se u nju ugrađuju, gotovo kvalitetom konkurira Renaultu.

Proizvodnja „Dacia”-e u Rumunjskoj otvorila je nova radna mjesta za domaće stanovništvo, potaknula ekonomski rast te smanjila iseljenje Rumunja u zapadno europske zemlje – „trbuhom za kruhom”!

Hrvatska nije nikada imala automobilsku industriju, tako da nije ni imala mogućnost razvoja u tom pravcu. Zašto je Renault otvorio pogone u Rumunjskoj, a ne u Hrvatskoj ostaje nepoznanica. Pretpostavljam da je Renault posegnuo za „jeftinijom radnom snagom”, a vjerojatno i za nižim poreznim opterećenjem.

Hrvatska je poput DDR-a prošla također vrlo bolnu tranziciju iz planske u tržišno-liberalnu ekonomiju. Tvornice koje su do 1990. godine bile u vlasništvu države masovno prolaze proces privatizacije u kojima se velike tvornice koje su zapošljavale i do 10.000 radnika cijepaju u male tvrtke u privatnom vlasništvu. Mnoge velike tvornice se u procesu privatizacije na kraju i zatvaraju te se radnici masovno šalju na Urede za zapošljavanje. Za razliku od DDR-a koji je otpuštenu radnu snagu zaposlio u tvornicama Zapadne Njemačke, većina naših radnika završava u Domovinskom ratu.

U procesu privatizacije u velikoj mjeri „gasi” se hrvatska industrija. Velikih tvornica više nemamo. Niču manje inovativne tvrtke koje svoju proizvodnju baziraju na novim i zelenim tehnologijama, poput „Rimac Automobili” ili koje svoje poslovanje baziraju na IT-industriji i razvoju umjetne inteligencije.

Hrvatska je pored toga prošla veliki val iseljavanja stručne radne snage koja je potom nedostajala u domaćim tvornicama, bolnicama, Veleučilštima i ostatku industrije.

Povezanost Visokih učilišta u Socijalističkoj Hrvatskoj s industrijom temeljila se na slanju studenata na odrađivanje „stručne prakse” u tvornice, a manje na zajedničkom inovativnom radu i istraživanju industrije i učilišta.

Prijelazom na tržišnu ekonomiju Republika Hrvatska korak po korak jača istraživačku i inovativnu suradnju fakulteta i „nove industrije”, ali u mjeri koja još uvijek nije dostatna. Za inovacije i razvoj potreban je novac. Izdvajanjem više novca iz državnog proračuna, ali i privatnog sektora u inovacije i razvoj zasigurno ćemo dati hrvatskoj industriji snažan poticaj kojim će biti konkurentnija na tržištu Europske unije, ali i na svjetskom tržištu.

U svome razgovoru rektor Stojčić dotiče se i hrvatskog turizma te na strani 16 Lidera navodi, citiram:

„Problem nije u samome turizmu, nego u neravnoteži. Kada jedan sektor postane predominantan, on postupno potiskuje druge izvore znanja, kreativnosti i poduzetništva, koji su nužni za inovacijski iskorak.....

Ako želimo mjeriti kvalitetu, a ne kvantitetu turizma, moramo gledati pokazatelje koji govore o učinku, ne samo o obujmu. Uz broja dolazaka i noćenja važni su prihodi po po gostu i po zaposlenome, udio lokalnih dobavljača u turističkoj potrošnji, ali i razina produktivnosti i investicija u inovacije.”

Rektor Stojčić u ovome citatu dotiče se teme koja je ujedno i „radost i bol” hrvatske ekonomije. Mi turizam forsiramo do ekonomskog maksimuma, pretvarajući ga u najjaču „industrijsku granu”, ali ga ujedno pretvaramo i u „masovni proizvod” koji u kontekstu održivog razvoja duboko zadire u naše resurse (sirovine), posebno pitku vodu i zemljišne površine.

Inovacije su za hrvatsku vrlo bitne. Treba se investirati ne samo u vojnu industriju, IT- sektor, razvoj umjetne inteligencije, nego i u inovacije u hrvatskom turizmu.

Tko se ne razvija dalje, taj stagnira!

Dražen Katić

INNOVATION FUND

15.01.2026, HRVATSKA GOSPODARSKA KOMORA 

 

STUPANJ KRIMINALITETA I NASILJA!

INDIKATOR – “VISINA NIVOA SIGURNOSTI”

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 04. kolovoz 2015

 
Mjeri se po broju evidentiranih kaznenih djela na 1.000 stanovnika.

Svi mi želimo sigurno živjeti i raditi. Stoga indikator “visina nivoa sigurnosti” igra vrlo važnu ulogu.

U Baden-Württembergu je 2000. godine broj evidentiranih kaznenih djela na 1.000 stanovnika iznosio oko 59%, a 2012. godine 54,3%.

Posebno su starije osobe koje žive same izložene raznim vrstama prijevare kao i otuđenja novca iz stana ili kuće u kojoj žive.

U gradu Štutgartu je nivo sigurnosti po mojoj procjeni prilično visok. U tramvajima i međugradskim vlakovima postavljene su kamere, kao i na stajalištima javnog prijevoza. Također je i dobar dio ostatka grada pokriven kamerama kao i gotovo sve prodavaonice proizvoda. Policijske pješačke i auto patrole redovito opserviraju grad. Na tramvajskim stajalištima su postavljeni alarmni “SOS telefoni” koje možemo u slučaju opasnosti besplatno koristiti i pozvati pomoć.

U zadnje dvije godine učestala je pojava “organiziranog prosjačenja Roma” pretežno iz Rumunjske koji svakodnevno opsjedaju glavnu ulicu u Štutgartu “Königstraße”.

Usprkos mnogobrojnim pritužbama građana glavnom gradonačelniku grada gosp. Huhn-u (stranka zelenih), organizirano prosjačenje se nastavlja. Nadam se da će se toj pojavi koja opterećuje sve nas stati na kraj. Za vrijeme prošlog mandata CDU-a u gradu Štutgartu pojave organiziranog prosjačenja nije bilo i o tome se vodilo posebno računa.

Grad Štutgart je ne samo industrijska metropola Europe već i kulturno-turističko središte. Vrlo poznati su Božićni sajam u Štutgartu, kao i Cannstatter-Wasen Fest. Nekoliko milijuna ljudi za vrijeme navedenih manifestacija posjeti grad.

Kakvo je stanje sa “visinom nivoa sigurnosti” u Republici Hrvatskoj?

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

SLUŽBA ZA STRATEŠKO PLANIRANJE, ANALITIKU I RAZVOJ

STATISTIČKI P R E G L E D TEMELJNIH SIGURNOSNIH POKAZATELJA

I REZULTATA RADA navodi:

“U 2013. godini kaznenih djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti manje je za 13,1 posto, prometnih nesreća za 8,2 posto te požara i eksplozija za 50,9 posto.

U događajima koji su ugrožavali sigurnost smrtno je stradalo 976 osoba, što je više za 28,8 posto u odnosu na 2012. godinu. Do znatnog povećanja smrtno stradalih u kriminalitetu došlo je zbog 17 kaznenih djela ratnih zločina počinjenih od 1991. do 1993. godine koja su prijavljena u ovom razdoblju, a u kojima je ubijeno 254 osoba.“

U današnje vrijeme pored „fizičke“ sigurnosti posebnu važnost igra i sigurnost u društvenim mrežama, odnosno virtualna sigurnost. Kazneno djelo „dječje pornografije“ koje spada u vurtualni delikt rasprostranjeno je u europskim zemljama. Također su važna i druga kaznena djela koja nastaju korištenjem podataka iz interneta kao npr. krađa podataka, prodaja sumnjivih proizvoda i usluga, kriminal u području internet-bankinga itd.

Nasilje u familiji i nasilje nad ženama, pedofilija te korupcija pripadaju danas u goruće probleme Europske unije.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

MINIMUM KULTURNOG ŽIVOTA!

INDIKATOR – „KVALITETNA PONUDA GRADSKIH KNJIŽNICA“

tekst: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 11. kolovoz 2015

 
Mjeri se po ukupnom broju “ponuđene” literature, video zapisa, zvučnih zapisa, muzike, dnevnih novina, časopisa na 1.000 stanovnika.

U Baden-Württembergu je 1990. godine bilo 832 gradske knjižnice sa 12,2 milijuna “ponuda“, a 2012. godine se broj gradskih knjižnica smanjio na 801. Međutim povećao se broj ponuda koji je iznosio 15,7 milijuna. Prosječan broj “ponuda” na 1.000 stanovnika u 2012. godini iznosio je 1506.

Grad Štutgart je 2011. godine dobio novu gradsku knjižnicu “Library”!

Nova knjižnica “Library” povećala je kvalitetu kulturne ponude stanovništa grada. Ona je proglašena je 2013. godine “Knjižnicom godine”!

Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj sa “Kvalitetom ponude gradskih knjižnica”?

U Rebublici Hrvatskoj u svim većim gradovima i općinama postoje gradske knjižnice ili čitaonice. Vrlo je važno da županije i općine prilikom donošenja godišnjeg proračuna osiguraju dovoljno novca za cijelogodišnje funkcioniranje gradskih knjižnica koje se nalaze na njihovom području.

Nezaposleni, posebice mladi, umirovljenici i građani slabijeg socijalnog statusa ovisni su o besplatnoj kulturnoj ponudi grada. Čitanje dnevnih novina, novih knjiga ili najnovijeg časopisa pripada gotovo u luksuz socijalno slabijih. Stoga gradske knjižnice trebaju svojom raznovrsnom ponudom omogućiti minimum kulturnog života svim građanima.

Slijedeća tabela nam prikazuje učestalost korištenja gradskih (javnih) knjižnica u nekim zemljama Europske unije u 2013. godini (Statista.com):

Švedska – 74%
Finska – 66%
Danska – 63%
Slovenija – 48%
Velika Britanija – 47%
Estonija – 47%
Nizozemska – 45%
Irska – 45%
Letonija – 39%
Belgija – 37%
Litva – 35%
Španjolska – 33%
Francuska – 33%
Hrvatska – 31%
Malta – 29%
Češka Republika – 28%
Poljska – 26%
Slovačka – 26%
Italija – 24% …itd.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE!

INDIKATOR – “VISINA NIVOA OBRAZOVANJA”

piše: Dražen Katić, Hrvatski Glas Berlina, 19. kolovoz 2015

Mjeri se po broju učenika koji su nakon završenog obaveznog osmogodišnjeg školovanja nastavili i završili srednju školu.

Izučeno zanimanje omogućava mladim generacijama pronalaženje posla te stabilniji poslovni razvoj. Omogućava i studiranje onima koji se odluče ići tim putem.

U Baden-Württembergu je 2013/2014 nakon završene osnovne škole (Grundschule) nastavilo školovanje 11,9% djece na “Werkreal-/Hauptschulen”, 36,2% na “Realschulen”, 5,7% na “Gemeinschaftsschulen” i 44,6% djece je nastavilo školovanje na Gimnasijama.

Vrlo komplicirani sistem školovanja u Baden-Württembergu nudi djeci nakon završenog osnovnog obrazovanja daljnju izobrazbu u više pravaca. Ovisno o ocjenama i naprednosti djeteta omogućuje mu se daljnje školovanje u jednom od gore navedenih izobraznih pravaca. Najnaprednija djeca imaju mogućnost pohađanja Gimnazije, s kojom kasnije lakše dolaze do radnih mjesta ili imaju mogućnost daljnjeg studiranja.

Osobno sam više privržen jednostavnom hrvatskom modelu školovanja gdje nakon osnovne škole dijete može pohađati srednju školu i izučiti neko od zanimanja. Također djeca u Hrvatskoj mogu ići nakon osnovne škole u gimnaziju. Nakon završenog srednjeg školovanja svako dijete koje prođe prijemni ispit na nekom od fakulteta ima priliku nastaviti studirati.

Hrvatski model osnovnog i srednjeg školstva “ne dijeli i diskriminira” djecu već sva ona imaju jednaku šansu za napredak.

U njemačkom sistemu ako dijete nema “sve petice” ne može ići u gimnaziju, te je kasnije studiranje vrlo veliki problem. Albert Einstein je kao dijete imao vrlo loše ocjene iz matematike, a kasnije je postao sveučilišni profesor i jedan od najznačajnijih fizičara današnjice.

Velika prednost njemačkog modela školovanja pred hrvatskim je u praktičnom dijelu (školskoj praksi). Za vrijeme izučavanja nekog zanimanja ili pohađanja gimnazije djeca u Njemačkoj provode veliki broj sati na praksi radeći u tvrtkama ili koncernima. Za tu praksu su djeca i plaćena. Plaćom koju dobiju mogu pokriti gotovo kompletno svoje troškove školovanja i tako financijski rasteretiti roditelje.

Pošto je u Hrvatskoj plaćanje učenika i studenata za obavljen praktičan dio “stran” pojam, apeliram na hrvatske dobrostojeće tvrtke i koncerne da “financijski” nagrade učenike za njihov rad proveden na praktičnom dijelu. Ta financijska nagrada je “investicija za budućnost”.

Možda će jednog dana baš ti učenici raditi kao vrhunski menadžeri ili inženjeri u tim tvornicama. Hrvatski školski sistem bi se morao transformirati, te skratiti teoretsko gradivo koje učenici danas apsolviraju, a znatno povećati praktični rad (praksu) u tvrtkama, koncernima, udrugama, bolnicama itd.

U Saveznoj Republici Njemačkoj postoji fenomen da priličan broj učenika nikad ne završi neko od zanimanja, te su baš ti učenici u budućnosti izloženi tržištu kao “jeftina radna snaga”.

Europska komisija je 2013. godine objavila da je prosjek mladih u 2012. godini koji su prekinuli školovanje za određeno zanimanje u zemljama Europske unije bio 12,8%. U usporedbi s godinom prije prekid školovanja se smanjio za 0,7%. U izvješću EK-e je naglašeno da postoji razlika u prekidu školovanja između pojedinih zemalja Europske unije kao i razlike u spolu – “djevojčice su rjeđe prekidale školovanje od dječaka”!

Visina nivoa obrazovanja je vrlo važan indikator koji nam omogućava daljnji razvoj znanosti, tehnike, umjetnosti, medicine itd. Uzrečica kaže da “Na mladima svijet ostaje”! Ako su mlade generacije školovane, tada će one na osobnom nivou kao i na općem društvenom nivou doprinijeti razvoju i stabilnosti budućeg europskog društva.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

Sprega automobilske industrije, robota i umjetne inteligencije!

U tiskanom izdanju Lidera-premijum od 7. studenog 2025. Luka Kasalo navodi, citiram:

„Polarizacija je na djelu i među prvoklasnim automobilima, no izgleda da danas pobjeđuju priključni hibridi, tj. PHEV-ovi - plug-in-hibridna električna vozila. Nikako da završi prijelazna faza prema obećanoj elektrifikaciji. No sutra će, kažu, automobilskom industrijom vladati humanoidni roboti…

Plug-in hibridi, prema analizi neprofitne organizacije Transport and Enviroment, u stvarnim uvjetima emitiraju samo 19 posto manje CO2 od benziskih i dizelskih automobila, a u laboratorijskim testovima pretpostavlja se da onečišćuje čak 75 posto manje. Istraživači su analizirali podatke s uređaja za mjerenje potrošnje goriva u 800 tisuća automobila.“

Kada je 1888. Andreas Flocken u njemačkom gradu Coburgu proizveo prvo električno vozilo na svijetu, koje je pokretala pozamašna olovna baterija, nije se dalo naslututi da će danas visoko razvijena električna vozila proizvoditi i roboti. Nije se dalo naslutiti da će ta ista električna vozila, posebno samovozeća, poput robo-taksija opsluživati progami umjetne inteligencije.

Iako je zadnjih 100 godina automobilskom industrijom dominirao dizel i benzinski motor, električno vozilo pronašlo je danas svoj dobar dio tržišta.

Plug -in hibridna vozila koja se intenzivno razvijaju zadnjih 40 godina također imaju zavidan tržišni udio.

Plug -in hibridna vozila, kao što im i naziv govori su hibridi, točnije kombinacija motora sa unutarnjim izgaranjem (benziski ili dizel) i električnog motora kojeg pokreće električna baterija.

Električne baterije koje danas koristimo su najčešće ion-licijum baterije ili baterije sličnih tehnologija.

U gornjem citatu gospodin Kasalo navodi da plug-in hibridna vozila jedino u „laboratorijskim uvjetima“ 75 posto manje zagađuju okolinu od vozila s unutarnjim izgaranjem. Kasalo dalje navodi da u realnim uvjetima plug-in hibridno vozilo emitira samo 19 posto manje CO2 od benziskih i dizel motora.

Zašto je to tako?

Sami koncept plug-in hibridnog vozile je da kombinira dva načina pogona vozilo. Plug-in koristi motor sa unutarnjim izgaranjem, a ispomaže ga elektromotor pokretan električnom baterijom. Plug-in tehnologija omogućava vozilu da se električna baterija prilikom vožnje jednim manjim dijelom sama puni. Da bi u potpunosti napunili električnu bateriju plug-in vozila, moramo ga puniti na nekoj od javnih punionica ili na običnoj utičnici kod kuće. Na javnoj (gradskoj) punionici bateriju možemo napuniti za 10 minuta, a za isto punjenje baterije kod kuće u našoj garaži na klasičnu utičnicu treba nam cijela noć.

Plug-in hibridna vozila su koncipirana da električnom baterijom možemo prijeći do 50 kilometara, a nakon toga se uključuje dizelski ili benzinski motor te nastavljamo naše putovanje.

Zapravo tvorci plug-in hibrida su zamislili da to vozilo na gradskim ulicama koristimo isključivo električno, a da za dulja putovanja koristimo motor s unutarnjim izgaranjem. Jedino tako plug-in tehnologija ostvaruje svoj pravi smisao.

Ono što ekološki osviještenog kupca vozila interesira je činjenica da u stvarnim – realnim uvjetima plug-in hibridno vozilo emitira samo 19 posto manje CO2 od benziskog ili dizel motora.

Ta činjenica proizlazi jednim dijelom od nepravilnog korištenja plug-in vozila. Ako u gradu ili na vrlo kratkim relacijama vozimo „praznom baterijom“ i vozilo je primorano koristiti benzinski ili dizel motor emisija CO2 će biti gotovo ista kao kod vozila koje imaju motor sa unutarnjim izgaranjem. Drugim riječima, ako želimo dobro našoj okolini, baterija plug-in hibrida treba se redovito puniti.

Druga činjenica koja dovodi do tako velike koncentracije CO2 pri vožnji plug-in vozile je da baterije tih vozila punimo električnom energijom koja nije „isključivo“ proizvedena iz obnovljivih izvora energije (sunce, vjetar, voda, bio-plin, geo-termalni izvori).

Ako naš plug-in hibrid punimo na javnoj punionici u gradu ili kod nas kod kuće, mi naše vozilo ne punimo „isključivo“ električnom energijom iz obnovljivih izvora, već jednim „miksom električne energije“ koja je dobivena iz:

- Ugljena / Naftnih derivata

- Zemnog plina

- Geo-termalne energije

- Spaljivanjem otpada u gradskim ili državnim spalionicama

- Obnovljivih izvora (sunce, vjetar, voda,…)

- Nuklearne energije

Jasno je da udio obnovljivih izvora u miksu električne energije varira od grada do grada i od države do države. Samim time kako punimo naš plug-in hibrid, tako i indirektno emitiramo postotak CO2 u atmosferu.

Da bismo naš plug-in hibrid punili električnom energijom „isključivo“ iz obnovljivih izvora potrebno je da kod kuće imamo garažu natkrivenu solarnim panelima koji će puniti naše vozilo.

Druga mogućost punjenja plug-in hibrida isključivo iz obnovljivih izvora je da imamo ekološki vrlo osvještenog poslodavca.

Danas možemo vidjeti neke trgovačke lance i neke privatne tvrtke koje imaju velike krovne površine pokrivene solarnim panelima.Također vidimo i punionice za električna vozila na parkiralištima tih trgovačkih lanaca (primjer Lidl) i na parkiralištima tih tvrtki.

Ako električna energija koja je proizvedena od solarnih panela na tim krovovima ide direktno u baterije, a iz tih baterija u punionice vozila na parkiralištu tada govorimo o „isključivo“ čistoj električoj energiji koja će pokretati naš plug-in hibrid uz minimalnu CO2 emisiju.

U zadnje vrijeme se govori da je nuklearna energija čista, nema CO2 emisiju i da predstavlja moguću budućnost u proizvodnji električne energije. Samo iskapanje urana i plutonija, njegova tehnološka priprema za nuklearne elekrane ostavlja određeni CO2 otisak. Potom sigurno zbrinjavanje nuklearnog otpada ostavlja dodatni CO2 otisak. Danas još ne postoji tehnologija kojom ćemo proizvesti električnu energiju, a da otisak CO2 bude nula.

Znanstvenici, posebno u CERNu razmatraju različite tehnologije za proizvodnju „čiste“ električne energije bez CO2 otiska, međutim te tehnologije su tehnologije budućnosti.

Gospodin Kasalo u svome članku navodi: „No sutra će, kažu, automobilskom industrijom vladati humanoidni roboti.“

Robotika je danas vrlo razvijena u raznim granama industrije, posebno autoindustriji i više se ne može zamisliti da proizvedemo vozilo koje neće jednim dijelom sastavljati ili zavarivati „robotska ruka“!

Korištenje humanoidnih robota u automobilskoj industriji još je uvijek većim dijelom futurizam, jer nam je za sastavljanje vozila dovoljan obični robot ili robotska ruka koju pokreće složeni program (algoritam).

Humanoidni roboti koji imaju lice čovjeka ili cijeli stas ljudskog bića su danas u svijetu, a posebno u Japanu zastupljeni na recepcijama hotela, u staračkim domovima, u bolnicama itd. Te humanoidne robote pokreću vrlo napredni programi koji uključuju i umjetnu inteligenciju.

Umjetna inteligencija za razliku od naprednih programa i algoritama ima karakteristiku da je možemo „trenirati“. Tako humanoidni roboti koje opslužuju programi umjetne inteligencije mogu učiti da hodaju sve sličnije ljudskim bićima, da putem mikromimike koje očitavaju sa lica čovjeka raspoznaju njegove emocije, da sve bolje izvode pokrete ruku: hvatanje ili držanje, itd.

Humanoidni roboti će svakako pronaći svoje mjesto i u autoindustriji, koja i sama snažno razvija programe umjetne inteligencije.

Možemo si zamisliti, u ne tako dalekoj budućnosti da će humanoidni roboti u kadrovskoj službi nekih automobilskih koncerana sudjelovati u odabiru novih zaposlenika (ljudi), da će raditi u pravnom odjelu tih koncerana ili biti članovi nadzornog odbora tih istih koncerana?

Teže mi je zamislti da će humanoidni robot zamjeniti „robotsku ruku“ koja zavaruje neki dio vozila. Za to je humanoidni robot preskup i presložen. Ono što je moguće zamisliti da će humanoidni roboti raditi zajedno sa ljudima u automobilskoj industriji, možda i u pogonima gdje se sastavljaju vozila, a možda biti i šefovi ljudima, jer humanoidni roboti pokretani umjetnom inteligencijom nemaju emocija, nemaju nagone, i „vrlo rijetko griješe“ !

Umjetna inteligencija ima svoju značajniju primjenu u autonomnim (samovozećim) vozilima, koja bez čovjeka sudjeluje u prometu. Najnoviji primjer su robo-taksiji koje razvija hrvatska tvrtka Rimac Automobili ili Google-ovo vozilo koje ponekad možemo sresti na ulicama većih gradova. Autonomna vozila nemaju vozača i umjetna inteligencija u potpunosti upravlja tim vozilom u prometu.

Njemački koncern Daimler već godinana testira autonomna teretna vozila u Americi s nadom da će u budućosti ta vozila biti upravljana isključivo umjetnom inteligencijom. U sadašnjoj fazi testiranja ta teretna vozila kojom upravlja umjetna inteligencija imaju i vozača, ali on ne sudjeluje u prometu, već pasivno participira u vožnji i prati tok vožnje. Testiranje mora ipak učiniti čovijek!

Europska komisija je postavila za cilj da će od 2035. godine Europska automobilska industrija stati s proizvodnjom osobnih vozila na unutarnje izgaranje (benzin / dizel) i da će se od 2035. godine Europljani proizvoditi isključivo električna osobna vozila. Možda je taj cilj realan, a možda je i preuranjen.

Ono što je sigurno, da će se vrlo snažno u narednim godinama razvijati vozila, a posebno autobusi, kamioni, građevinski i poljoprivredni strojevi, ali i osobni automobili na vodik (H2). Posebno je interesantan „plavi vodik“ kojeg dobivamo elektrolizom vode, a električna energija za elektrolizu vode je proizvedena iz obnovljivih izvora. Vozila koja koriste za pogon vodik su također „električna vozila“, gdje kemijskim procesom, točnije sagorijevanjem vodika u „gorućim člancima“ dobijamo električnu energiju koja pokreće vozilo. Kao nus-proizvod iz auspuha tih vozila izlazi vodena para.

Danas gotovo da ne postoji automobilska industrija koja ne proizvodi neku vrstu električnih vozila, bilo da su to:

- Standardna električna vozila

- Plug-in hibridna vozila

- Vozila na vodik (H2)

Budućnost cestovnog prijevoza je očito električna i u budućnosti će vjerovatno prijevoz biti kombinacija gore navedenih tehnologija.

Umjetna inteligencija će sve više participirati u automobilskoj industriji, bilo u obliku robota pokretanih umjetnom inteligencijom, bilo ugradnjom komponenti i programa umjetne inteligencije u autonomna (samovozeća) vozila!

Daljnje jačanje i povezivanje automobilske industrije, robota i umjetne inteligencije je realna stvarnost. Utopija je, da je umjetna inteligencija „inteligentna“, da će roboti u potpunosti zamjenti ljude kao radnu snagu i da će automobilska industrija u budućnosti ići isključivo u pravcu razvoja električnih vozila. U automobilskoj industriji oduvijek postoje kreativni inženjeri, koji neprestano razmišljaju i tragaju za novim tehnologijama i naprednijim pogonima za osobna i teretna vozila.

Možda nikada nećemo otkriti perpetum mobile, a možda smo na pragu njegovog otkrića!

Nakon izuma kotača ljudsko biće se neprestano tehnički razvija. Postigli smo ogroman napredak u tehnici, medicini, programiranju i znanosti općenito. Umjetna inteligencija je i treba ostati jedino „alat“ kojim će upravljati čovijek!

Dražen Katić

IZBJEGLICE KAO IZAZOV ZA EUROPU!

 

Pitanje izbjeglica: Bježanje od rata ili nešto drugo?

Piše: Dražen Katić, 26.08.2015, Hrvatski Glas Berlina

 

Je li Hrvatska spremna: Što će biti kada Slavoniju preplave tisuće izbjeglica!?

Njemačka ima priličan problem sa zbrinjavanjem izbjeglih. Jučerašnja emisija je prikazala velike probleme u Berlinu, gdje izbjegli spavaju na otvorenoj ulici i po parkovima jer nema dovoljno mjesta za njihovo zbrinjavanje. Neki od izbjeglih dobiju od prihvatnih centara “papir” sa kojim mogu tražiti do 50 € prenoćište u hotelu ili hostelu, međutim malo tko ih želi primiti. Veliki problem muče i tranzicijske zemlje Srbija i Makedonija.

Zapravo veći je priliv izbjeglih nego što postoje kapaciteti za njihovo zbrinjavanje. Postavljanjem ograde na državnoj granici između Mađarske i Srbije val izbjeglih će se vjerojatno preusmjeriti na Republiku Hrvatsku.

Da li naša zemlja ima dovoljno kapaciteta za prihvat izbjeglih. Ne smije se zanemariti da je još uvijek ljeto i da se izbjegli mogu primiti i pod šatore. Međutim, nadolazeća zima će cijelu situaciju dodatno zakomplicirati. Također su sve učestaliji sukobi između samih izbjeglih unutar “kampova” posebice između raznih etničkih i vjerskih skupina.

Njemačka policija je jučer doživjela i prve napade izbjeglih na specijalne postrojbe. Kuda sve to vodi? Da li smo se svi mi u Europskoj uniji preračunali te zbog sukrivice u izazivanju ratova duž Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ponudili pomoć izbjeglima kojoj zapravo nismo dorasli?

Mnoga pitanja možemo postaviti, međutim teško da ćemo pronaći neki racionalan odgovor.

Zašto migranti ne bježe u Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt i Emirate?

Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su vrlo bogate arapske zemlje koje imaju odličan životni standard. Međutim, to su i zemlje koje zagovaraju islamsku budućnost, odnosno strog religiozni život po islamskim načelima. Te zemlje Također u najmanju ruku financijski pomažu terorističku vojsku ISIL-a. Nedavno su predstavnici ISIL-a najavili da će uništiti Europu izbjeglicama koje će u nju natjerati. Zapravo je to i prava istina. Islamizacija Europe i ostatka svijeta je prioritet ISILA-a te istovremeno želja u podnaslovu navedenih 5 bogatih islamskih zemalja.

Među izbjeglima su većinom muslimani, a vrlo mali broj je prognanih kršćana sa Bliskog istoka. Svakom čovjeku se treba u nevolji pomoći. Međutim, ta pomoć mora biti racionalna, te ne ići na štetu onoga tko pomaže.

Koliko će izbjeglih u narednim godinama Europa primiti i kako će ta Europa tada izgledati?

Činjenica je da se rat protiv ISIL-a neće okončati do kraja ove godine. Činjenica je i da se taj rat ne vodi jedino oružjem već slanjem i poticanjem stanovništva Bliskog istoka na migraciju i naseljavanje Europe.

Migracija koja je vrlo intenzivna iz Sjevernoafričkih zemalja, a također i iz Indije i Pakistana samo pomaže jačanju tenzija koje su danas vezane za useljavanje u Europu.

MILANOVIĆ OBJERUČKE PRIHVAĆA IZBJEGLICE ‘To su ljudi, a ne vreće kupusa… Pa nećemo ih valjda dočekati pendrecima!’

Nakon postavljanja “zida” na granici Mađarske sa Srbijom pretpostaviti je da će izbjegli pokušati preko Hrvatske stići u bogate zemlje Europske unije. To konkretno znači, val ljudi koje treba u kratkom roku zbrinuti, te im omogućiti (ako oni to žele) put ka zapadnoj Europi.

Da bi izbjegli katastrofu koja se trenutno događa u Srbiji, Makedoniji i Njemačkoj (Berlin) gdje ljudi spavaju na ulici i na željezničkim kolodvorima humano je otvoriti prazne vojarne u kojima će ljudi biti za kratko vrijeme zbrinuti.

Ne treba biti u strahu da će izbjegli dugo vremena ostati u Hrvatskoj. Svima njima je cilj Njemačka, Engleska i možda još koja bogata europska zemlja. Da li će Europska unija donijeti odluku o kvotama o raspodjeli izbjeglih u svim zemljama unije vidjet će se u narednim tjednima ili mjesecima.

Ako Hrvatska bude morala trajno zbrinuti određeni broj izbjeglih u prvom redu je važno da se osigura da djeca izbjeglih krenu odmah u školu te da se izbjeglima do donošenja trajnog azila, ali i nakon njega omogući neka vrsta posla, odnosno volonterskog rada.

Izbjegli u Njemačkoj imaju ukupna primanja u visini socijalnog minimuma (stan, hrana, te oko 150 eura džeparca mjesečno po osobi).

Međutim u velikoj većini ti izbjegli nisu uključeni u radni (volonterski) odnos već se bave “ubijanjem dosade”, a ponekad i krivičnim djelima krađe i preprodaje droge. Po zakonu dok osoba ne dobije status “azilanta” ne smije imati redovni radni odnos.

Međutim te osobe se mogu uključiti volonterski u rad, te potpomoći socijalnu situaciju u zemlji u kojoj su zatražile azil. Rješenje o azilu zna trajati 6 mjeseci, do godinu dana.
U Baden-Württembergu 40% građana volontira, a većina ima stalni radni odnos. Neshvatljivo je da se u volonterski rad ne uključuju i izbjegli. O toj temi treba u Hrvatskoj posebno voditi računa da ne činimo istu grešku sa izbjeglima kao u Njemačkoj.

ISIL: Poslat ćemo vam pola milijuna imigranata koji će preplaviti Europu

Vlada Baden-Württemberga je nedavno izjavila da do kraja godine očekuje oko 800.000 izbjeglih u toj Njemačkoj pokrajini. Ako je po tvrdnjama ISIL-a od veljače ove godine kvota od pola milijuna izbjeglih je odavno premašena, čak samo u Njemačkoj.

Koliko ljudi zaista bježi pred ratom, a koliko pred gladi, neimaštinom i željom za boljim životom teško je precizno utvrditi. Ima izvora koji tvrde da najviše 20% izbjeglih dolazi zbog ratnih strahota, a da ostatak pripada u tzv. ekonomske izbjeglice.

Bilo kako bilo Europa se sada nalazi u najvećem izazovu koji je imala nakon 2. svjetskog rata. 

ULAGANJE U OBRAZOVANJE MLADIH

 

INDIKATOR – “POBOLJŠANJE SOCIJALNIH, SPORTSKIH I SLOBODNIH AKTIVNOSTI ZA DJECU I OMLADINU”

Mjeri se u godišnjem proračunu za djecu i omladinu u odnosu na ukupni godišnji proračun općine ili županije.

Djeca su budućnost. Ona osiguravaju stabilnu ekonomiju, napredak, opstojnost mirovinskog i socijalnog sistema . Održivi razvoj se temelji na glavnom postulatu “Međugeneracijske solidarnosti”! Kontinuirani tehnički i znanstveni napredak naše civilizacije ne smije dovesti u pitanje opstojnost budućih generacija.

Neobnovljive resurse (sirovine) koje danas trošimo pripadaju budućim generacijama, a sadašnja generacija je svoje sirovine već potrošila osamdesetih godina.
Međutim o potrošnji resursa se nerado govori, te njihova eksploatacija ide do krajnjih granica.

U Baden-Württembergu je 2000. godine za djecu i mlade izdvojeno 4,5% pokrajinskog proračuna. U 2012. godini je izdvojeno 3,8%.
Slijedeća tabela nam prikazuje broj novorođene djece u zemljama Europske unije u 2013. godini (Statista.com):
• Francuska – 810.820
• Velika Britanija – 782.089
• Njemačka – 685.000
• Italija – 514.308
• Španjolska – 424.494
• Poljska – 369.576
• Rumunjska – 176.013
• Nizozemska – 171.341
• Belgija – 125.606
• Švedska – 113.593
• Češka Republika – 106.751
• Grčka – 94.146
• Mađarska – 91.000
• Portugal – 82.787
• Austrija – 79.330
• Irska – 68.930
• Belgija – 66.578
• Finska – 58.134
• Danska – 55.873
• Slovačka – 54.823
• Hrvatska – 39.939
• Litva – 29.885
• Slovenija – 21.111
• Letonija – 20.596
• Estonija – 13.531
• Cipar – 9.290
• Luksemburg – 6.115
• Malta – 4.032

Novorođena djeca u Europskoj uniji su budući političari, znanstvenici, učitelji, poljoprivrednici, liječnici, inženjeri, građevinari.

Upravo najmlađe generacije da bi se normalno razvijale i imale kvalitetno djetinjstvo moraju imati u ponudi mnogobrojne socijalne, sportske i slobodne aktivnosti.

Pošto je u Republici Hrvatskoj veliki dio mladih nezaposlen, indikator “Poboljšanje socijalnih, sportskih i slobodnih aktivnosti za djecu i omladinu” igra važnu ulogu za mlade.
Poželjno je da općine i županije u godišnjem proračunu osiguraju dostatna sredstva za tu svrhu.

Štedjeti na djeci i omladini je najlošiji način štednje. Investicija u djecu i omladinu je najbolja investicija koju možemo učiniti.

Ta investicija nam se u budućnosti sigurno vraća, a nerijetko i u daleko uvećanom iznosu.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

 Dražen Katić 

INDIKATOR – “UJEDNAČENA NASELJENOST”

 

Mjeri se po broju doseljenih i iseljenih stanovnika u određenom vremenskom periodu na 1.000 stanovnika, odnosno migracijskim saldom.

Doseljavanje koje je veće od iseljavanja u nekome gradu ili regiji govori o „atraktivnosti za život i rad“ u tom području. Ljudi su se uvijek iz siromašnih krajeva iseljavali i naseljavali se u područja u kojima je bila razvijena industrija ili poljoprivreda. Oduvijek se išlo “trbuhom za kruhom”.

Ta tendencija je i danas izražena u našoj zemlji. Posebno ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvorila su se vrata novom egzodusu hrvatskog naroda.

U Saveznoj Republici Njemačkoj dvije pokrajine u kojima prednjači doseljavanje nad iseljavanjem su Bayern i Baden-Württemberg (obadvije imaju pozitivan migracijski saldo). To su dvije industrijski najrazvijenije njemačke pokrajine s niskom nezaposlenošću.

Grad Štutgart se često naziva “Eldoradom za inženjere”. Međutim taj grad nije atraktivan samo za zapošljavanje inženjera već i za sve druge struke i profile. Gotovo iz cijele Njemačke, ali i iz drugih zemalja na kraće ili duže vrijeme ljudi se doseljavaju u Štutgart u potrazi za poslom.

Migracija stanovništva i doseljavanje nije uvijek uvjetovana ekonomskim faktorima. Današnje migracije stanovništva posebice Afrike i Azije u pravcu Europe su pored ekonomskih faktora inicirane ratovima i ekološkim pustošenjem tih kontinenata.

Sličnost gradu Štutgartu u području migracija pokazuje glavni grad Republike Hrvatske – Zagreb.

Zagreb je zbog svoje ekonomske, kulturne, obrazovne i sportske ponude mamac mnogim građanima naše, ali i drugih zemalja. Zagreb ima pozitivan migracijski saldo, odnosno veći broj stanovnika se useli nego što se iseli iz njega.

Međutim održivi razvoj podrazumijeva ujednačenu naseljenost, a to znači da je broj useljenja u blagome porastu na odnos broja iseljenja.

U gradovima gdje imamo intenzivno useljavanje, a jedva iseljavanje stanovništva ne može se govoriti o održivom razvoju grada ili regije. Neprestano useljavanje povlači sa sobom i rizik od stvaranja sirotinjskih četvrti i slum-ova. Takav prenaseljeni grad naziva se “Megacity” koji ima u pravilu više od 10 milijuna stanovnika. Danas u svijetu postoji preko 30 megacities, a od njih 20 ih se nalazi na azijskom i južno-američkom kontinentu.

Slijedeća tabela pokazuje najveće od njih:

1. Tokyo/ Japan/ Asia/ 37,900,000

2. Delhi/ India/ Asia/ 26,580,000

3. Seoul/ South Korea/ Asia/ 26,100,000

4. Shanghai/ China/ Asia/ 25,400,000

5. Mumbai/ India/ Asia/ 23,920,000

6. Mexico City/ Mexico/ North America/ 22,200,000

7. Beijing/ China/ Asia/ 21,650,000

8. Sao Paulo/ Brazil/ South America/ 21,390,000

9. Jakarta/ Indonesia/ Asia/ 20,500,000

10. New York City/ United States/ North America/ 20,300,000

11. Karachi/ Pakistan/ Asia/ 20,290,000

12. Osaka/ Japan/ Asia/ 20,260,000

13. Manila/ Philippines/ Asia/ 20,040,000

14. Cairo/ Egypt/ Africa/ 18,810,000

15. Dhaka/ Bangladesh/ Asia/ 18,250,000

16. Los Angeles/ United States/ North America/ 17,900,000

17. Moscow/ Russia/ Europe/ 16,900,000

18. Buenos Aires/ Argentina/ South America/ 16,500,000

19. Kolkata/ India/ Asia/ 16,240,000

20. London/ United Kingdom/ Europe/ 15,800,000

21. Bangkok/ Thailand/ Asia/ 15,350,000

22. Lagos/ Nigeria/ Africa/ 15,210,000

23. Istanbul/ Turkey/ Europe/Asia/ 14,800,000

24. Rio de Janeiro/ Brazil/ South America/ 14,500,000

25. Tehran/ Iran/ Asia/ 13,700,000

26. Guangzhou/ China/ Asia/ 12,700,000

27. Kinshasa/ Democratic Republic of Congo/ Africa/ 12,500,000

28. Shenzhen/ China/ Asia / 12,250,000

29. Lahore/ Pakistan/ Asia/ 11,580,000

30. Rhine-Ruhr/ Germany/ Europe/ 11,350,000

31. Tianjin/ China/ Asia/ 11,000,000

32. Bengaluru/ India/ Asia/ 10,820,000

33. Paris/ France/ Europe/ 10,770,000

34. Chennai/ India/ Asia/ 10,350,000

35. Hyderabad/ India/ Asia/ 10,100,000

http://en.wikipedia.org/wiki/Megacity

U Saveznoj Republici Njemačkoj i Republici Hrvatskoj ne postoje gradovi sa više od 10 milijuna stanovnika. Samim time je izbjegnuta mogućnost stvaranja velikih sirotinjskih četvrti i slum-ova. Bez obzira na to treba se voditi posebna pažnja o „indikatoru – ujednačene naseljenosti“ te osigurati dugoročnu održivu perspektivu za život i rad stanovništva Štutgarta, Zagreba, ali i svih drugih manjih gradova.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“