Gornja slika i citirani tekst preuzeti su saonline portala "express.hr", 17.08.2017
https://www.express.hr/top-news/mracne-tajne-kako-su-se-obogatili-najbogatiji-hrvati-11803#
Nikad ispričane priče o počecima ljudi
koji su danas među najbogatijim Hrvatima: Todorić, Tedeschi, Kerum,
Grgić, Zubak, Filipović, Rajić, Andabak, Jambo, Macola, Mamić, Pipunić
Luka Rajić
je izrekao svojedobno antologijsku rečenicu nove hrvatske elite: “Ne
pitajte me za prvi milijun, sve drugo ću vam reći”. Zadnji milijun Luka
Rajić inkasirao je 2007. godine, kad je bivše socijalističko poduzeće
Dukat prodao francuskom Lactalisu za 280 milijuna eura.
Nikola Cutuk (PIXSELL)
Svi drugi milijuni su sa stajališta javnosti nezanimljivi, dosadni. Krave daju mlijeko, a
Luka Rajić
je iz tog mlijeka muzao milijune. A tajna onog prvog slična je tajnama
svih naših novobogataša. Prema raširenoj priči, koju Rajić nikad nije
htio službeno potvrditi, on je navodno bio jedan od ključnih aktera u
promjeni jugoslavenskih dinara za devize u Bosni i Hercegovini. Bio je
vozač kamiona u Dukatu pa je uz taj posao lagano švercao.
Ljubo Ćesić Rojs je na sličnom poslu, vozeći autobus od Hercegovine do Njemačke, stekao solidan imutak već prije rata.
Obogatio se rupama u sirevima i rupama u zakonu
Metodičan i ozbiljan, zaradio je solidan novac te kupio hladnjaču i nekoliko kamiona.
Uvozio je jeftini sir iz Češke pa
ga prodavao po višoj cijeni u Jugoslaviji. Sir koji je onda prodavao po
40 kuna navodno se i danas, četvrt stoljeća kasnije, prodaje po istoj
cijeni. No Rajiću se prilika života pružila raspadom Jugoslavije, kad je
Hrvatska prešla na vlastitu valutu, hrvatski dinar. U Hrvatskoj su
ostale tone bezvrijednih jugoslavenskih dinara, za koje su se u Bosni i
Hercegovini mogle dobiti njemačke marke, dolari i druge vrijedne valute.
Miranda Čikotić/ PIXSELL
Taj je posao rađen uz potporu hrvatskog državnog vrha, ministarstva
financija, carine i policije. Rajić je na početku privatizacije kupio
20.000 maraka dionica Dukata. Sav dug za autoprijevozničke usluge
pretvarao je u vlasništvo, sve dok 1994. nije postao većinski vlasnik.
Moglo bi se reći da je kasnije sve išlo lako, ali to ne bi bilo korektno
prema Rajiću.
Mnogi su tajkuni, naime, tih godina dobili više poduzeća od
Rajića, neki su dobili i vrednije komade portfelja, ali Rajić je bio
najsposobniji i najpametniji. Unaprijedio je Dukat. Poslove su mu vodili
najbolji menadžeri, razdvajao je pitanje vlasništva od pitanja
upravljanja, pa se na kraju povukao iz biznisa kao kunski milijarder. No
nikad nije do kraja uvjerio javnost da je
Dukat u stvario vodio za druge ljude i da bi mu bilo tko, kao 30-godišnjaku, darovao takvu tvrtku...
Kutle je upropastio prave tvornice gotovog novca
Igor Kralj (PIXSELL)
Drugi su sve što im je darovano upropastili. Famozni
Miro Kutle,
prvi tajkun države - do rata tek skromni vlasnik kafića Moby Dick u
Sloboštini - dobio je, primjerice, 176 tvrtki, čija imena vjerojatno
nije uspijevao ni zapamtiti. Neke od njih su bile prave tvornice novca,
poput Tiska, pa ipak, Kutle se ni s tim nije snašao. Poduzetnički i
menadžerski dar ne dobivaju se ukazom predsjednika republike, on postoji
ili ne...
Kutle je danas u bijegu od zakona, u Bosni i Hercegovini, kao i
Josip Gucić,
Janjevac koji je u Tuđmanovo doba bio persona grata na važnim
političkim adresama, da bi nakon poslovnog kraha u Hrvatskoj pobjegao u
Srbiju. Još je nekoliko ex tajkuna emigriralo iz Hrvatske bježeći pred
zakonom, što - s obzirom na poslovičnu nemoć naše tzv. pravne države -
jasno pokazuje kakve su svinjarije radili ako su čak i odavde morali
pobjeći. Od tih, žalosnih godina hrvatske tranzicije, kad su poduzeća
koja su stvarale generacije marljivih ljudi, darovana hohštaplerima s
rukom na srcu, do danas - malo je likova ostalo na sceni.
Markovićev zakon bio je predobar pa su ga ukinuli
Te rane devedesete rodno su mjesto svih naših kasnijih
gospodarskih nesreća koje neprekinute traju do dana današnjeg. Prvi
zakon o privatizaciji, koji je donio
premijer Ante Marković,
bio je jedini pametan protržišni akt na ovim prostorima. Markovićev
zakon podrazumijevao je davanje dionica poduzeća radnicima. Po tom su
zakonu privatizirane Tvornica duhana Rovinj, Zagrebačka banka, Tvornica
duhana Zagreb i Novi list. Gotovo svi, čak i obični radnici, koji su
dionice tih tvrtki držali dovoljno dugo da im naraste vrijednost,
postali su bogati. U Rovinju je danas, zbog Markovićeva zakona, desetke
milijunaša - bivših radnika.
Ante Vlahović, danas možda
najbogatiji Hrvat (ako gledamo gotovinu), tu je, na pošten način,
stekao svoj prvi milijun. Kao direktor TDR-a otkupio je dionice, kojima
je kasnije vrijednost porasla nekoliko stotina ili tisuća puta.
Kad je Novi list prodavan
Robertu Ježiću,
zaposlenici su dionice prodavali po nekoliko stotina tisuća eura, a neki
su za svoj udio dobili i cijeli milijun. No Tuđmanova je ekipa - s
Jakšom Barbićem, Matom Babićem i drugim genijima, osmislila
novi zakon,
prema kojemu su poduzeća išla u ruke “menadžera” koji su ih kupovali
bez kune. Markovićev je zakon bio suviše pošten prema radnicima. Ideja
je bila da se najvredniji komadi nacionalnog bogatstva daju u pouzdane
ruke.
Boris Ščitar/ PIXSELL
To je, u pravilu, značilo -
u ruke HDZ-ovaca. Najbolji i najgori primjer takvog predavanja imovine u pouzdane ruke je Agrokor.
Ivica Todorić
je prvi milijun, izvan svake sumnje, zaradio na cvijeću - kupovao ga je
u Makedoniji, prodavao u Hrvatskoj i na tome se obogatio. Njega - za
razliku od Luke Rajića - nije bilo pristojno, a ni moguće pitati za
druge milijune, stečene nakon prvog - oni su predstavljali problem jer
mu je ih je servirala država. Zbog
Agrokora je već
sredinom 90- ih godina izglasan poseban zakon, “onodobni lex Agrokor”,
kojim je Ivici Todoriću omogućen uvoz soje pod uvjetima koje ni jedan
drugi sudionik tržišne utakmice nije imao.
Jako Andabak ima stotine milijuna gotovine
Todorić je za dan ili dva, koliko je zakon važio, uvezao
soju kojoj nitko nije mogao konkurirati i tu se akumuliralo solidno
bogatstvo. Moguće je da će na pitanja o drugom, trećem, stotom ili
tisućitom milijunu Todorić morati položiti račune pravnoj državi, ali
sačekajmo, to nije sasvim sigurna stvar.
Jako Andabak, suvlasnik Hajduka, u tvrtki Sunce ulaganja upravlja s 6,2 mil. eura, a nadzire 62 mil.eura.
Ivo Cagalj (PIXSELL)
Radio je u
Končaru i dogurao do mjesta direktora. Kao
direktor u poduzeću Volta imao je, službeno, godinama najveću plaću u
Jugoslaviji. Kad je propalo poduzeće, počeo se baviti prodajom životnih
osiguranja za austrijsku kuću Winner Stedische, u kojoj je zaradio prvi
milijun maraka. Nakon toga, 1991., osniva Helios osiguranje s četiri
partnera, no oni su ga izgurali iz poduzeća te je on 1995. formirao
vlastitu osiguravajuću tvrtku –
Sunce osiguranje.
Pokrenuo je i lanac poliklinika Sunce. Osnivač je i Sunčanih livada te
Sunce hotela. Za 236 milijuna kuna kupio je udjele u hotelima Zlatni
rat, Brela i Tučepi.
Ljubo Ćesić Rojs nije jedini kondukter i vozač autobusa koji je postao slavan i bogat. Istim se poslom bavio i popularni
Željko Orešković Macola,
kralj autobusnog ugostiteljstva. Nakon 17 godina bavljenja
ugostiteljstvo upustio se i u milijunski posao proizvodnje drvenih kuća.
U samo pet dana Macolini radnici sagrade drvenu kuću, no ništa ne bi
bilo moguće bez pola milijuna eura vrijednog stroja, robota CNC
vrijednog pola milijuna eura. Od početka je u posao uložio osam milijuna
eura. Ulaganje je njegov način za borbu protiv krize. Iako je u
nekoliko navrata jasno naglasio kako neće biti bogat čovjek dok ne
isplati sve kredite, njegova imovina i poslovi sigurno su vredniji od
100 milijuna kuna.
Boris Ščitar/ PIXSELL
Macola kuka da se neće riješiti kredita dok je živ
Za Express o prvom milijunu skromno kaže: - Ja sam danas
više dužan nego bogat. Nisam baš ‘zaradio’ prvi milijun, ja sam dizao
kredite pa tako zaradio taj prvi milijun i počeo širiti poslovanje. Da
sam bogat, nisam, jer sam sav u kreditima...
Najpametniji hrvatski milijunaš zasigurno je Anđelko Leko. Za
vlasnika Sheratona, Westina, HUP-a Zagreb
i mnoštva drugih, najprestižnijih ugostiteljsko turističkčih objekata u
Hrvatskoj i regiji, većina Hrvata nije nikad čula, i to je krunski
dokaz njegove mudrosti. Na spominjanje imena Leko, većina ljudi pita -
“Jel to onaj iz Sabora?”. A nije. Onaj iz Sabora je proverbijalni
epizodist naspram ovoga.
Anđelko Leko počeo je karijeru kao konobar,
sredinom prošlog stoljeća, i polako, ali pametno napredovao, sve do
direktora OOUR-a. Potom je postao komercijalni direktor. Kraj
socijalizma dočekao je kao generalni direktor HUP-a Zagreb. Političari
su uvijek rado zalazili u njegove objekte, a nerado izlazili iz njih.
Nije radio pogreške i nije se preko noći odricao prijatelja. U hotel
Panorama, prije rata, rado su navraćali komunistički funkcioneri, a Leko
je s njima bio u odličnim odnosima. Potom je u Panorami jedna frakcija
desnice htjela osnovati HDZ (braća Veselica i drugi gubitnici), a Leko
ih je primio.
Kasnije su počeli navraćati i pobjednici. Hotel je vremenom
postao omiljeno svratište HDZ-ovaca, ali su u njega i dalje nastavljali
dolaziti komunisti, s kojima je Leko i dalje ugodno divanio - ništa se
tu nije promijenilo, osim što je bivši konobar, pa direktor, u
međuvremenu postao vlasnik.
U Hrvatskoj ne treba izazivati ničiju zavist
Jurica Galoic (PIXSELL)
On je dovoljno pametan da za novine ne govori ni o klimatskim
promjenama, a kamoli o prvom milijunu, što dijelom objašnjava njegov
uspjeh. Ova sredina, naime, ne prašta isticanje - ako si samozatajan,
možeš imati cijeli svijet, samo nemoj natjeravati druge da ti zbog ičega
zavide... Jer tad ode glava. Ovdje se, naravno, bez politike ništa ne
može.
Jozo Kalem, milijunaš, postao je poznat ne zbog
svojih milijuna, nego zbog prijatelja Slavka Linića. Prvo bogatstvo
zgrnuo je trgujući naftnim derivatima tijekom Domovinskog rata. Kako
pričaju njegovi riječki poznanici, Kalem je početkom ‘90-ih s obitelji
pobjegao iz rodnog sela u Republici Srpskoj u Rijeku te u partnerstvu s
riječkim Autoprometom vrlo brzo ušao u posao s prodajom derivata u
Hercegovinu.
No poslovne zvjezdane trenutke doživljava 2000., kad na
vlast u državi dolazi SDPova koalicija. Slavko Linić postaje ministar
financija i šef NO-a Ine. Godine 2008. većinski udjel u Kalemovoj
uspješnoj tvrtki, koja danas posjeduje 50 benzinskih postaja, preuzima
slovenski Petrol, a Slovenci lani od Kalema kupuju i preostali vlasnički
udio. Tomislav Antunović, vlasnik poznatog hotela, upravlja s 21
milijunom eura. On je prvi milijun zaradio na benzinskim crpkama.
Jambo je prije rata bio bogat, ali rat je bio prilika
Prvu benzinsku postaju u bivšoj Jugoslaviji otvorio je u
Brčkom 1987. godine pa je vremenom pažljivo razvijao biznis. Prema
njegovim riječima, sva poduzeća u njegovu vlasništvu u više država prave
godišnji promet od oko 500 milijuna eura. Glasoviti
Stipe Gabrić Jambo uvijek naglašava da je njegovo bogatstvo u nekretninama stečeno u poslu s voćem i povrćem. Biznis je naslijedio od oca.
Ivo Cagalj (PIXSELL)
- Moj prvi milijun je stekao ćaća Ivo, a ja sam to samo oplođivao kao i
on u poljoprivredi na 20-ak hektara zemlje - rekao je svojedobno
Slobodnoj.
- Otac je 1971. kupio novi kamion te traktor s prikolicom i
priključcima, a kad sam se vratio s fakulteta, čekali su me Golf i nova
kuća u kojoj i danas živim. Kako meni, tako i bratu, te smo s
unajmljenim kamionom zimi vozili po 200 tona voća i povrća u Bosnu, koja
je sve ‘gutala’. Ljeti smo išli na Brač i, dok nije bilo nove ceste,
makadamom, radeći od jutra do mraka, a prije rata i osamostaljenja RH
imali smo punu veliku kutiju maraka i dolara.
Navodno je najveći dio bogatstva stekao
povlaštenom trgovinom s HVO-om.
Novac je uložio u nekretnine i tvrtke na hrvatskom jugu. Protiv njega
su podnesene brojne kaznene prijave, koje gotovo nikad nisu rezultirale
sudskim progonom. Jambo je danas vlasnik kuća, stanova, zgrada i
poslovnih prostora vrijednih stotinjak milijuna kuna. Poslije je krenuo u
politiku, u kojoj je mijenjao političke dresove, ali sve donedavno nije
znao za poraze. Tad se preforsirao kupnjom golemog placa u Dubrovniku.
I Tito je nehotice stvarao nove bogataše
Juroslav Buljubašić povezan je s čak 17
tvrtki. Osnovao je tvrtke koje su se bavile turizmom, brodarstvom,
medijima i bankarstvom, a počeo je s tvrtkom SEM. Svoj prvi milijun,
tadašnjih njemačkih maraka, zaradio je postavljujući telefonske
centrale. On je bio prvi koji je na područje bivše Jugoslavije donio
prvi telefaks, a kasnije i satelitsku antenu.
- Za moj prvi milijun zaslužan je — drug Tito - rekao je svojedobno Slobodnoj Dalmaciji.
- Započeo sam s privatnim biznisom 1982. godine, kad sam
osnovao obrt i postao prvi uvoznik telefaksa za područje od Vardara do
Triglava. Imao sam obrt za montažu telefonskih centrala, popravak
uređaja, a radio sam i inženjering poslove za škverske novogradnje.
Bavio sam se i poljoprivredom te cvjećarstvom: uzgajao sam salatu i
krizanteme te ih prodavao na Britancu...
Tino Jurić/ PIXSELL
Temelj poslovnog carstva Žejko Kerum udario je 1989. godine. Nakon
vojske i završene srednje građevinske škole bio je godinu dana
u Iraku.
Crnčio je tamo od jutra do mraka i donio kući 30 tisuća maraka, od
kojih je dio potrošio na Golf “jedinicu”, a ostatak na danonoćne provode
s društvom. Zatim se otisnuo na more i radio na teretnom brodu te
položio ispit za upravljanje velikim brodovoma. Neko vrijeme zarađivao
je i prodajom ribe. Svaki petak svježu ribu dopremao je i prodavao po
selima splitskog zaleđa, a dobro se zaradilo i na prodaji kičastih
portreta uplakanih dječaka i djevojčica s velikim tužnim očima, koje su
80-ih bile hit u dječjim sobama.
Teško je razlučiti istinu od bajki o Željku Kerumu
A onda je u obiteljskoj kući otvorio prvu vlastitu malu
trgovinu. Najprije je sve radio sam, a kad se posao proširio, pozvao je u
pomoć sestru. Nevenka se brinula za računovodstvo i financije, a Željko
za operativu. Mnogo godina kasnije priznat će da je prvih mjeseci
pribjegavao industrijskoj špijunaži. S ceduljicom u džepu u obližnjoj bi
trgovini popisivao robu i cijene, a onda u svojem dućanu istoj robi
snizio cijenu za neznatni iznos.
Neki pak ne vjeruju u ovu priču. Tvrde da je na svoje police
stavljao robu iz državnih robnih rezervi i Caritasa. Navodno ga se još
1994. i 1995. sumnjičilo za
gospodarski kriminal, pa u
dosjeu splitske policije postoji i kaznena prijava zbog zlouporabe
položaja i ovlasti te krivotvorenja isprava, ali Kerum nikad nije
procesuiran što znači da protiv njega nije postojao ni valjani dokaz.
Tajna uspjeha, prema Kerumovim riječima, bila je u malom triku kojim je
pridobio klijentelu. Kruh, mlijeko, brašno, ulje, šećer i voće prodavao
je bez lipe zarade – po nabavnim cijenama i kupci su se iz dana u dan
množili.
Manje je poznato kako je Kerum, u fazi kad je već bio poznati splitski vlasnik trgovina, s jednim dobavljačem
igrao karte za palete kave.
Bilo je to krajem ‘90-ih, a priča ide otprilike ovako: kartala se
briškula, na četiri dobivene, i to u skladištu. Naime, dobavljač je
stigao Kerumu s dvije palete kave vrijedne nekoliko desetaka tisuća
kuna. Pao je dogovor – ako Kerum pobijedi, plaća samo jednu paletu. Ako
izgubi, umjesto dvije palete, koliko je naručio, platit će tri. Kerum je
pobijedio.
Ivo Cagalj (PIXSELL)
U godinama koje slijede Kerum je polako i sigurno širio svoje poslovno
carstvo. Najprije je karike lanca svojih trgovina porazmjestio uz obalu,
a prema otocima je planirao voditi posebnu poslovnu politiku. Nakon što
je otvorio supermarket na Hvaru i Visu, odlučio je da će cijene svih
proizvoda biti iste kao i na kopnu, unatoč većim troškovima transporta.
Nakon toga proširio se i na Zagreb, a počeo se interesirati i za
ulaganje u turizam. Prvi pothvat bio je obiteljski hotel Neva u
Podstrani. Od tada ulaganja i kupovine raznih nekretnina i zemljišta ne
prestaju.
Danas je Kerum milijunaš, ali iza njega su dugovi
Zadnji popis imovine koji je predao prošle godine doista je
impozantan. Zemljište u Rogoznici i Splitu, kuće u Solinu, Podstrani, na
Čiovu, zgrada na Trsteniku, Hotel Neva, dvije kuće u Zagrebu te kuća u
Splitu, sve u ukupnoj vrijednosti od oko pet i pol milijuna eura. Tu
nije ubrojeno zemljište kampa na Braču, Diokom, Hotel Central, Hotel
Marjan, dionice desetaka poduzeća te ušteđevina od oko 60 milijuna kuna
plus renta. Marijan Filipović, također na silaznoj putanji, godinama je
samo rastao.
Dubravko Grgić na prijamnom je bio zadnji
U Gorski kotar Filipović je stigao daleke 1952. godine, kad
mu je bilo 17 i pol. Kako kaže, krenuo je za starijim bratom koji je već
bio ovdje: “Rekao sam ocu da bih i ja krenuo za njim. Dao mi je tri
konja, a sa mnom je krenuo i moj tri godine mlađi prijatelj. Iz Travnika
smo putovali sedam dana. Bilo je ljeto, pa bismo spavali na livadi ili
bismo usput molili seljake da nam dopuste da prespavamo na sijenu. Jeli
smo slaninu koju smo ponijeli od kuće, a putem smo kupovali samo kruh. U
to vrijeme ljudi su ovdje iz šume iznosili cjepanice u velikim košarama
na leđima. Ja sam došao s tri konja i počeo izvlačiti drva na konjima
što znači da sam mogao ponijeti veće količine za istu cijenu. Spavali
smo kod brata u kolibi, u šumi na proplanku, a prvi put sam prespavao u
toploj kući tu u Gerovu, na Badnjak”.
Anto Magzan (PIXSELL)
Tu je stekao prvi veliki novac, a obogatio se kasnije na drvnoj industriji.
Dubravko Grgić
karijeru je započeo kao odvjetnik 1979. u uredu oca Mirka gdje se bavio
naplatom autošteta od osiguravajućih kuća. Na prijamnom ispitu na
Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je predzadnji od 1500 kandidata, a
diplomu je stekao nakon dvije godine i deset mjeseci studiranja. S još
desetak suradnika ranih devedesetih osnovao je
Euroherc osiguranje,
potom kupio Jadransko osiguranje, a 2000. godine postao vlasnik
Mediteranskog osiguranja. Na kraju 2011. mu je neto dobit bila viša od
183 milijuna kuna, a vrijednost nekretnina procjenjivala se na 12
milijuna eura."
KOMENTAR:
Ovaj komentar pisem kao clan Glavnig odbora politickog pokreta "ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI".
Stvaranjem Hrvatske drzave pocelo je istovremeno i otudjenje narodne imovine u procesu privatizacije u kojoj je vrlo zastupljen model bio "Kupi za 1 kunu". Politicko vodstvo HDZ-a, SDP-a i njihovih koalicijskih partnera je direktno odgovorno za nevidjeni privredni kriminal koji je ucinjen u Domovini. Hrvatsko Iseljenistvo (Po izjavi Hrvatskog Svjetskog Kongresa e.V.) je doniralo u periodu 2001-2011 oko 100 milijardi eura Domovini. I taj je novac ispario, a da njime nije okrecen niti jedan jedini zid! Kaznena djela lazne privatizacije i ratnog profiterstva su sastavni dio Ustava Republike Hrvatske tako da se ocekuje promjenom politicke vlasti pokretanje masovnih kaznenih postupaka protiv pocinioca navedenih kazneih djela.
Vlada premijera Plenkovica je
direktni krivac za zadnji egzodus Hrvata i pripadnika Nacionalnih
zajednica iz Domovine Hrvatske. Premijer Plenkovic je na celu
nehrvatske, nesocijalne i nesposobne vlade ucinio od Hrvatske ekonomsku
pustinju. Bugarska i Rumunjska su nas ekonomski i socijalno odavno
pretekle. Nasa Domovina je zaduzena sa preko 300 milijardi kuna.
Ljudi koji su napustili u zadnje
vrijeme Domovinu vecinom izjavljuju da "Nepravdu vise nisu mogli
trpiti"! Da li je iseljavanje dio politickog programa premijera
Plenkovica kako bi osigurao place i povlastene mirovine politickoj
oligarhiji jedino on zna.
U jednom trenutku da Hrvatsko
Iseljenistvo kompletno blokira dostavu novca i potrosnju u Domovini
Republika Hrvatska bi bankrotirala. Iseljenistvo kada ode u mirovinu
oporezuje se u Domovini sa 40%. Najveci porez na svijetu placa Hrvatsko
Iseljenistvo. Iseljenistvo posalje u Domovinu u godini dana novca u
visini jednog drzavnog proracuna. Sada svima moze bit jasno od kuda se
placaju policija, lijecnici, ucitelji, vojska, politicari, od kuda se
isplacuju mirovine.
Politicki pokret ZAUVIJEK VJERNI
DOMOVINI nakon slijedecih parlamentarnih izbora ce preko svojih
zastupnika u Saboru pokusati sprovesti ono sto stoji u nasem izbornom
programu. Medjutim za to nam je potrebna Vasa pomoc. Bez obzira kojoj
politickoj orjentaciji pripadate, ako imate "cisto srce" dobrodosli ste u
nas pokret. Koristite nas program za unapredjenje vasih opcina i
gradova. Nas program nije napisan za politicko profiliranje naseg
pokreta vec za cijeli Hrvatski narod.
Sadasnje vodstvo HDZ-a ne
pokazuje patriotske, vec macehinske ocjecaje prema Domovini Hrvatskoj.
Stranka je napustila demokrscanstvo te ide cudnim politickim putem.
Hrvatski narod je direktna zrtva te politike.
SUMMA SUMMARUM: Premijer
Plenkovic i njegovi Ministri direktni su krivci za socijalno-ekonomsku
kataklizmu u Domovini. Oni krse zakone i Ustav Republike Hrvatske gdje
god to mogu.
Pogoduju krupnom kapitalu te
odmazu Hrvatskom obrtu i OPG-ovima. Rasprodaju prirodne resurse Domovine
bez razmisljanja o sutrasnjici. Klanjaju se europskoj diktatorskoj
politici koja
pokusava zatrti nacionalnu svijest zemalja clanica Unije.
Ukratko: Premijer Plenkovic sa Vladom vodi antihrvatsku, antisocijalnu, neeticnu i podanicku politiku!
Premijer Plenkovic, predsjednik Hrvatske Vlade
pokazuje
da je jedino
jak kada treba nekog zbog
"sitnog vrijedjanja" uhapsiti ili mu stisnuti prekrsajnu prijavu.
Premijer Plenkovic nema status Hrvatskog branitelja jer nije sudjelovao u
Domovinskom ratu. Mozda zbog zdravstvenih problema nije mogao biti na
prvoj crti obrane Domovine, ali je mogao duznost odsluziti u logistici
ili vojnoj administraciji.Kao
sin rezervnog majora JNA i vojne doktorice naucio je da "cvrstom rukom" i
"zapovjedanjem" ima situaciju pod kontrolom. Medjutim nasa Domovina
nije SFRJ i demokracija nije totalitarizam CKSKJ.
Od ubojstva Kralja Zvonimira nas narod trpi razlicite diktature i diktatore.
Premijer Plenkovic nema Hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku, ministre,
a niti svoju stranku pod
kontrolom.
Njegova kontrola je upotreba sile putem politicke diktature. Jednini
koji placa ceh njegovog nekompetentnog i diktatorskog vodstva je
Hrvatski narod.
Premijer Plenkovic je pokazao "jasnu namjeru" u slijedeca cetiri slucaja, gdje nije zastupao interese Hrvatskog
naroda, kao sto slijedi:
1) Obratio sam se u ime Glavnog odbora naseg Politickog Pokreta ministru financija Maricu
sa "PRIJEDLOGOM za njegovu ostavku". Do danas ministar Maric na
prijedlog nije odgovorio i ako ga na to obavezuje Hrvatski Ustav,
citiram:
Članak
46.
Svatko
ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i
drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor.
Vise o prijedlogu za ostavku pod:
2) Nakon nedavna dva pokusaja silovanja Hrvatica u Zagrebu od strane
stranih drzavljana koji uzivaju politicki azil u Domovini Hrvatskoj
obratio sam se
ministru policije gospodinu Bozinovicu sa zamolbom
da "da televizijsku izjavu" za javnost te na taj nacin svojim autoritetom
poveca nivo sigurnosti za djevojke i zene u Hrvatskoj. Do danas to nije
ucinio. Takodjer mi nije odgovorio na moje pismo iako ga na to
obavezuje Hrvatski Ustav, clanak 46.
Prvo pismo:
Drugo pismo:
3) Pismo ministrici
dr.sc.Dalić - Žalba protiv Tržišne inspekcije Ministarstva Gospodarstva,
poduzetništva i obrta Republike Hrvatske!
Gospodin Plenkovic nije niti u jednom od gore navedena tri slucaja reagirao i pozvao spomenute ministre na odgovornost.
Pismo Puckoj pravobraniteljici gospodji Vidovic:
Premijer Plenkovic je pokazao da nema kontrolu nad svojim ministrima, da
ne moze ili ne zeli zastititi Domovinu Hrvatsku od pozara, Hrvatice od
pokusaja silovanja te nasu Domovinu od zloupotreba drzavno-financijskih sredstava i privrednog kriminaliteta..
S obzirom na gore cetiri navedene tocke Politicki Pokret ZAUVIJEK VJERNI
DOMOVINI daje prijedlog parlamentarnoj opoziciji za "pokretanje pitanja povjerenja
premijeru Plenkovicu i cijelokupnoj Hrvatskoj Vladi"!
12.09.2017 poslano je pismo parlamentarnoj opoziciji
SKICA PARLAMENTARNOG PROGRAMA Politickog Pokreta ZAUVIJEK
VJERNI DOMOVINI za I. do X. izborne jedinice nalazi se POD LINKOM:
PARLAMENTARNI
PROGRAM Politickog Pokreta "ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI" za XI. IZBORNU
JEDINICU (HRVATSKO ISELJENISTVO), ZA SLIJEDECE PARLAMENTANE IZBORE NALAZI SE POD SLIJEDECIM LINKOM:
http://drazenkatic.blogspot.de/2017/07/xi-izborna-jedinica-hrvatsko.html
P.S. Prvi puta je Politicki
Pokret Zauvijek Vjerni Domovini objavio 2014. godine svoj socijalno
ekonomski program za razvoj Domovine Hrvatske na BLOGU
www.drazenkatic.blogspot.de
