MUZEJ
HRVATSKOG ISELJENIŠTVA
OD
IDEJE DO OSTVARENJA
SIGMa je središte izučavanja globalnih migracija s posebnom pozornošću na velikoj hrvatskoj dijaspori.
Sažetak: Projekt "Muzej hrvatskog iseljeništva" u Rijeci, pod radnim naslovom SIGMa, predstavlja višedimenzionalni projekt-instituciju na atraktivnoj i relevantnoj poziciji u luci grada Rijeke, u jednom od tamošnjih austrougarskih skladišta. Interakcija kopna i mora je idealni medij za susretište domovinske Hrvatske i njezinog iseljeništva te je spomenik iseljeničkom doprinosu domovini i svijetu.
SIGMu treba ostvariti i kao povezivanje razdvojenog bića hrvatskoga naroda sa ciljem očuvanja i pokazivanja materijalne i duhovne baštine iseljenika, edukacije i izučavanja iskustva migracija, organiziranja susreta, kulturnih priredaba i druženenja čime bi i grad Rijeka postao prepoznatljiv brend izvan granica RH kao svojevrsna kulturna i turistička meka na sjevernom Jadranu.
Ovim projektom grad Rijeka se pretvara u kulturološki prepoznatljiv brend i izvozni proizvod. Takav muzej i višenamjenski centar u Rijeci obogatio bi ne samo hrvatsku, nego i europsku kulturu usmjeravanjem znanstvenih i kulturnih silnica spram sveprisutnog fenomena iseljavanja i migracija. To bi dodatno obogatilo turističku ponudu grada, regije i države s jedinstvenim motom: vidjeti i doživjeti učinke migracija na razvoj društva i individualne sudbine. SIGMa bi trebala obuhvatiti svojim projektima i aktivnostima sve najvažnije aspekte migracija tijekom hrvatske i svjetske povijesti.
Ključne riječi: Muzej, iseljeništvo, brend, kultura, Rijeka.
BRENDIRANJE RIJEKE
MODEL MUZEJA ISELJENIŠTVA I SREDIŠTA GLOBALNIH MIGRACIJA U RIJECI
Lutanja, iseljavanja, zbjegovi, logori, utočišta – sva ta bolna i gorka iskustva milijuna ljudi od pamtivijeka uvijek su me zaokupljala i fascinirala. Možebit da je to ona nomadska, skitalačka žica koja čuči u svakoj duši, no možda je nešto više i dublje od toga – poštovanje i divljenje čovjekovoj žudnji za dostojanstvom življenja - što je nažalost, često tek zamjena za pojam preživljavanja.
Pravu dimenziju ljudske drame migracija upoznala sam u Australiji, u drugoj polovici devedesetih godina zahvaljujući radu na prikupljanju građe za moju knjigu Hrvatska i Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze kad sam kao savjetnica za kulturu radila u hrvatskom veleposlanstvu u Canberri. Ondje sam imala priliku susresti mnoge sunarodnjake koji su mi povjeravali svoje napregnute i uzbudljive životne priče. Tome je doprinijelo i moje osobno iskustvo iz sredine osamdesetih godina kad sam se sa suprugom i četvoro djece zatekla u poziciji iseljenika na tlu dvadeset tisuća milja udaljenom od rodnog Zagreba. Tih sam se godina također, iz dana u dan, susretala s mnogim sličnim sudbinama - s ljudima utjecajnim i bogatim, ali još češće sa siromašnim i izgubljenim hazarderima čija je sreća ovisila o brojnim činjenicama na koje nisu imali gotovo nikakva utjecaja. Za australsku državnu administraciju bili smo tek brojevi, ljudska masa, gradbeni materijal budućeg australskog društva.
Shvatila sam da je svako iseljeničko iskustvo svojevrsno prokletstvo, da neću naći sretnog iseljenika zbog činjenice da svatko poput pupčane vrpce vuče za sobom sjenu svoga ishodišnog gnijezda koja će ga pratiti do kraja života. Štoviše, otkrila sam da se ta sjena nasljeđuje i postaje dio obiteljske baštine iseljeničkih kćeri i sinova. To je bila konstanta u multikulturnom okruženju Australije pa mogu tek zamisliti kako je moralo biti onima koji su svoja zakloništa tražili u zemljama homogenih kultura i jezika gdje su doista bili strancima u punom smislu te riječi.1
Osjećala sam, i danas to osjećam, dug spram svih tih avanturista i lutalica. Zato sam se i prihvatila pisanja. Iz te se pobude jednoga dana iznjedrio i moj projekt muzeja iseljeništva kao
spomenik hrvatskom iseljeniku, mnogima koji su iz generacije u generaciju ostavljali obale Jadrana na putu bez povratka.
POVIJEST IDEJE MUZEJA ISELJENIŠTVA
Prvi put sam o potrebi utemeljenja muzeja iseljeništva progovorila javno u listu Vjesnik, u ljeto 1997. godine, no tada još nisam imala jasnu koncepciju gdje bi taj spomenik hrvatskom iseljeniku2 trebalo usidriti. Činjenica da bi muzej kao takav bio potreban radi učvršćivanja veza domovinske i iseljene Hrvatske3 i da bi hrvatskoj kulturi u međunarodnim razmjerima dao značajniju ulogu (brendiranje zemlje!) bila mi je dostatan razlog da ustrajem u toj mojoj priči. U to doba su takvi muzeji bili prava rijetkost u svijetu. Mogli bismo ih nabrojiti na prste jedne ruke, barem kad je bila riječ o onakvom tipu institucije o kojem sam ja razmišljala.
Baveći se promidžbom hrvatske kulture i radeći na knjizi Hrvatska i Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze dolazila sam u kontakt s novim izvorima i spoznajama o iseljeničkom životu pa je moje uvjerenje o potrebi takve institucije s vremenom dobivalo sve jasnije i čvršće obrise. Nisam ni slutila kakvo ću duhovno bogatstvo i kako opsežnu građu zateći ispod površine svakodnevice hrvatske zajednice u tom udaljenom dijelu svijeta. Upoznala sam brojne hrvatske udruge širom Australije i Novog Zelanda i otkrivala pojedince koji su marljivo i odano prikupljali građu o hrvatskom iseljeništvu ljubomorno je čuvajući u svojim privatnim zbirkama. Sve to bogatstvo razasuto po državnim i privatnim arhivima, pohranjeno u zaboravljenim ostavama i sanducima, zabilježeno u prepiskama i uspomenama pojedinaca još uvijek čeka svoje predane istraživače. Uvidjela sam da ta ostavština zaslužuje dostojnu pažnju,
stručan i strpljiv rad te da nam kao jednoj od izrazito iseljeničkih nacija pripada i obaveza da je izvučemo na danje svjetlo kao jednu od dragocjenosti ukupne nacionalne baštine.
Sredinom 1999. godine moj me diplomatski poziv odveo u Španjolsku koja mi je pružila nove spoznaje o problemu migracija. Nekoć moćna kraljevina koja je križem i mačem pokoravala južnoameričke plemena od juga do sjevera kontinenta danas je sve češće utočištem potomaka nemilosrdnih konkvistadora i njihovih žrtava. S dalekih obala Tihog oceana i Atlantika oni hrle u obećani europski raj gdje ih čekaju brojna razočaranja4. Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci, Bolivijci, Kostarikanci - sav taj svijet s osiromašenih prostora južnoameričkog kontinenta, iz zemalja koje bi svojim prirodnim i rudnim bogatstvima mogle prehraniti daleko mnogoljudniji puk, prodaju svoj rad daleko od svojih najmilijih, svog doma i prijatelja. Što tek reći o ljudskom moru koje se danomice valja spram španjolskih obala pristižući iz susjednog Maroka i dalekih afričkih zemalja, o masama izloženim poniženjima i prijeziru, o ljudima koji svoj život stavljaju na kocku da bi se domogli dostojnijeg usuda?
Iskustvo Španjolske još više mi je učvrstila uvjerenje da moja ideja muzeja iseljeništva ima smisla, a uvidjela sam i kako je potrebna sustavna i kvalitetno osmišljena promidžba slike o državi u suvremenom svijetu. Naučila sam da je to jedan od temeljnih čimbenika uspjeha zemlje u okruženju globalnog tržišta, da državu poput poduzeća s manje ili više uspjeha na globalnoj tržnici kultura prodaje njezin imidž. Nema dvojbe da velebna kulturna mašina donosi Španjolskoj znatan godišnji prihod, kako od kulturnog turizma koji je prisutan na svakom koraku širom zemlje, tako i od izvoza kulture preko granica. Španjolska bi svakako mogla predstavljati
primjer zemlje koja čuva i cijeni svoje nacionalno i kulturno blago crpeći istovremeno znatnu gospodarsku korist iz toga domaćinskog i zaštitarskog odnosa spram umjetnosti i kulture.
Tu mi se nametnulo i pitanje interkulturalnosti, suživota različitih kulturnih inačica i običaja u okruženju prevladanog europskog koncepta nacija/država5 kao i uloga koju sve brojnija
populacija useljenika zauzima u oblikovanju novog (multi)kulturnog podneblja. Mnogo toga, vjerovala sam, uskoro će biti moguće primijeniti i na Hrvatsku.
TUGA HRVATSKIH EGZODUSA
Poznato je da je Hrvatska zemlja snažnih migracijskih kretanja, gotovo kao neko raskršće putova što se tijekom mnogih stoljeća odrazilo na oblikovanje kulturne inačice hrvatskog naroda povezujući u jedan cjeloviti buket Srednju Europu, Orijent i Mediteran. Bez kontinuiranih migracija kroz stoljeća ne bi bilo moguće ni zamisliti toliko duhovno i materijalno bogatstvo koje su nosioci različitih kulturnih inačica ostavili na hrvatskom tlu, od Grka i Rimljana do naših dana. Počevši od najezde Turaka na Balkan, hrvatski živalj započinje svoj egzodus na Zapad koji nije prestao do danas. U tim migracijskim plimama, kolikogod da smo primali od drugih etničkih
grupa (Nijemaca, Židova, Čeha, Mađara, Srba Talijana i drugih), mi smo zahvaljujući našim iseljenicima i sami doprinosili razvoju drugih zemalja i krajeva.
Pavao Ritter Vitezović, Vatroslav Lisinski, Franjo Trenk, Rudolf Steiner, Antun Bauer, Fran Lhotka, August Šenoa, Demeter, Ružička, Šulek - nisu tek slučajni zaslužnici hrvatskoga
razvoja, jer su približno jednu četvrtinu žitelja Hrvatske tijekom proteklih stoljeća sačinjavali i pripadnici drugih etničkih zajednica. Oni su s etničkim Hrvatima oduvijek pripadali jedinstvenom hrvatskom političkom narodu. To ispreplitanje etnija doprinijelo je stvaranju hrvatskoga multietničkoga kulturnoga supstrata koji se ne razlikuje od onih drugih suvremenih europskih susjeda.
Po drugoj strani, istina je da smo zbog odljeva stanovništva u velikim seobama višestruko gubili, isporučujući svijetu silan ljudski kapital. Da je bilo drugačije, svijet bi danas bio siromašniji za Križanića, Teslu, Boškovića, Meštrovića, Kuparea, Preloga, Dolinara, Lustiga, Đikića…i tako redom, u nedogled.
Od sredine 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata iz Hrvatske je iselilo oko 825 tisuća osoba, a od drugog svjetskog rata do danas računa se da je iselilo oko milijun ljudi. S obzirom da se radilo o radno i reprodukcijski najsposobnijim dobnim skupinama, očito je da je tako veliki emigracijski odljev vrlo nepovoljno djelovao na prirodni i ukupni razvoj stanovništva Hrvatske. Smatra se da se iz zemlje, od popisa stanovništva 1991. do kraja 2000. godine, iselilo oko 125.000. osoba. Odljev visoko obrazovanih kadrova i deficitarnih profesija uzrokom je ozbiljnih poremećaja u pojedinim segmentima tržišta rada (liječnici i drugo medicinsko osoblje i općenito visoko kvalificirani kadar). Gubitak ljudskog kapitala koji su pretrpjele iseljeničke zemlje omogućio je izuzetan razvoj zemalja useljavanja (SAD, Australija, Kanada).
Posljednjih godina postoje naznake da se odljev stanovništva iz Hrvatske usporava6. Štoviše, već se duže vrijeme najavljuje useljenički val koji bi mogao naletjeti poput stihije ukoliko gospodarska kriza ne poprimi značajnije razmjere. Zato se Hrvatska već sada mora pripremati kako bi izbjegla loša iskustva nekih europskih zemalja. Osim potencijalnih doseljenika, Hrvatska očekuje i svoje povratnike (makar u neznatnom broju) ili pak, njihove potomke. Sve je prisutniji interes mladih profesionalaca, potomaka hrvatskih iseljenika, pogotovo iz Južne Amerike, da se nastane u Hrvatskoj. U tom kontekstu Hrvatska bi trebala imati jasnu politiku useljavanja te postaviti prioritete za ljudskim resursima ovisno o realnim potrebama zemlje. Bude li se to pitanje prepustilo slučaju, čekaju nas problemi izbjegličkih logora, međuetničkih napetosti i pojačanog prodora kriminaliteta.
Ozbiljna i studiozna reinterpretacija odnosa spram našeg iseljeništva također je jedno od temeljnih pitanja koje još istinski nismo ni dotaknuli. Hrvatska bi trebala imati jedinstveni nacionalni program spram potencijalnih povratnika koji bi jasno definirao što nudi i što očekuje od svojih sunarodnjaka i to ne samo zato što je Hrvatska proizvela jednu od najvećih emigracija današnjice prema kojoj ima određenih obaveza i dugova, nego još više stoga što je hrvatska populacija u svojoj jezgri prepolovljena te je jedna polovina njezina bića već odavna s druge strane granice.
Upravo ta druga polovica što egzistira na rubu zaborava i nepoznavanja, potencijalna je riznica budućih migracija (ovdje prvenstveno mislim na potomke hrvatskih iseljenika). Većina iseljenika sigurno se neće vraćati, no nije isključeno da s njihovim sinovima i unucima ne možemo računati. Da bi se ta mogućnost pretvorila u stvarnost potrebno nam je mnogo ozbiljnog
promišljanja, zdravih planova, dobre volje i pameti. Hrvatska koja se iz iseljeničke zemlje polako pretvara u obećanu zemlju suvremenih nomada nema više vremena tu činjenicu zanemarivati.
Zato ja vidim muzej hrvatskog iseljeništva kao projekt koji bi poput kakvog velebnog laboratorija ideja i energija otvarao prostor za čitavu lepezu migracijskih problema i pitanja suvremenog svijeta. Bio bi to Muzej iseljeništva i središte za izučavanje globalnih migracija.
RIJEKA KAO IDEALNO SJEDIŠTE MUZEJA ISELJENIŠTVA (SIGMa)7
Proces sazrijevanja ideje nalik je na proces umjetničkog stvaranja. U svojoj mašti najprije imate cjelovitu sliku da biste joj potom oduzimanjem suvišnih detalja i oblikovanjem postojeće materije oslobodili formu, omogućiti joj da diše, da pokaže svoju autentičnu bit. Tako je nastala i SIGMa.
Tražeći lokaciju koja bi bila idealna za projekt moga iseljeničkog muzeja, jednoga dana sam otkrila Rijeku i u njoj prepoznala sve one karakteristike urbanog središta koje su potrebne za udomljenje takvog sadržaja. Ranije Rijeku gotovo nisam poznavala.
Za mene je ona živjela u ljetnim mjesecima isključivo kao tranzitna stanica na putu za neku od morskih destinacija. Najprije sam je otkrila u virtualnom svijetu slika i ozemlja da bih se naknadnim posjetom gradu osvjedočila da je upravo Rijeka to mjesto(sidrište) koje tražim. Tada
je Rijeka za mene promijenila značenje. Prometnula se u simbol grada-utočišta i raskršća svjetova (poznato je da je u povijesti iseljavanja bila najvažnija tranzitna luka Jadrana). Kasnijim istraživanjem samo se potvrdilo da to ima snažno uporište u činjenicama.
Zemljopisni položaj grada Rijeke unutar mediteranskog bazena garantira dobru povezanost s mnogim svjetskim i europskim destinacijama te se nameće kao najpogodnije mjesto za lociranje središta muzeja. Usto, Rijeka je odvajkada bila poveznica mediterana sa srednjoeuropskim kulturnim krugom otvarajući Austrougarskoj monarhiji put spram ostaloga svijeta. Izgradnjom muzeja iseljeništva u Rijeci dobili bismo novo snažno kulturno čvorište kakvo još ne postoji na europskom jugoistoku. Hrvatskoj je potrebna jedna nova autentična i prepoznatljiva kulturna tvorevina, dinamična i životna i dovoljno atraktivna za privlačenje svjetskih znatiželjnika i namjernika.8
Jedna institucija te vrste oživjela bi relativno marginalizirani prostor Rijeke jer bi na sebe svraćala znatnu pozornost iseljenika, njihovih potomaka i prijatelja stranaca u zemljama useljavanja kao i onih mnogobrojnih posjetitelja iz drugih etničkih zajednica čiji su preci upravo preko riječke luke isplovljavali u novi svijet. Stvaranjem priče od mnoštva detalja tisuća i tisuća sudbina oblikovala bi se riznica uspomena, jedinstveni vremeplov iseljavanja.
Činjenica da u Rijeci postoje i neke druge lokacije (hotel Emigranti) koje su služile emigrantima tijekom njihova zadržavanja u gradu prije ukrcavanja na brodove još bi dodatno mogli obogatiti ponudu turističkih i kulturnih sadržaja grada dajući Rijeci jedinstveni pečat
grada-muzeja. Možda bi se mogla oformiti i ruta kojom bi se obilježio put negdašnjih kretanja ljudskoga vala u dramatičnim okolnostima ispunjenim nadom i strepnjama prije konačnog otisnuća spram ćudljivog oceana.
Dovoljno je podsjetiti na sydneysku Operu ili Calatravin Muzej znanosti i umjetnosti u Valenciji, Gugenheim u Bilbaou, šangajsku zračnu luku ili aleksandrijsku biblioteku. Sva ta čudesna zdanja dovoljan su mamac za bezbrojnu publiku koja pobožno obilazi svijetom u potrazi za novim izvanrednim doživljajima. Sva ta zdanja nose snažan individualni pečat kreativnih energija koje su ih stvarale. Zato smatram da bi SIGMa trebala biti atrakcijom ravnom Gugenheimu, ili Millenium Domeu u Londonu, ili nešto još originalnije što bi stvorila mašta hrvatskih nadarenih mladih arhitekata koji imaju zavidnu recepciju u svijetu. Danas prolaze samo velike atrakcije, nešto što zaustavlja dah.
Rijeka i njezina okolica obogaćeni takvim jednim arhitektonskim projektom i kulturnim središtem privlačili bi tijekom čitave godine mnogostruko više turista (kao u slučaju Bilbaa, Salamanke, Valencije) nego što je to sada slučaj oslobodivši se provincijskih okvira koje im nameće trenutačna pozicija zanemarenih mogućnosti oživljavanja i promocije kulturnih sadržaja.
Navedeni projekt oživio bi i potaknuo čitavi niz novih poduzeća, trgovina, obrta i uslužnih djelatnosti koje bi osigurale posao mnogim novim kadrovima u gradu i Županiji. Još bi više približio turistima ljepotu i sklad istarskih malih gradova, arhitektonskih bisera i stoljetnih kulturnih jezgri koje obgrljuju Rijeku poput ogrlice od bisera. S mora Rijeku okružuje jato privlačnih otoka. Blizina Zagreba9 i ostalih manjih gradova obalne i središnje Hrvatske također
je značajna prednost Rijeke. Vrijedna lučka arhitektura, multikulturno okruženje, sveučilišno središte, autocesta, čista priroda i blizina granice dodatno obogaćuju ovaj jedinstveni prostor. Rijeka je usto, članica EUROPAN-a što potvrđuje da su ondje na djelu pozitivne vibracije kojima je cilj otvaranje i maksimalni razvoj grada i regije.
SNAGA LUKE
SIGMu bi trebalo locirati u luci jer je luka punto crucial odakle se odlazilo u svijet. Luka ima svoju povijest i simboliku. Luka sa SIGMom može gradu donijeti novu funkcionalnu i estetsku dimenziju. Luka je mjesto susretišta kopna i mora - dviju snažnih simboličkih cjelina koje su oduvijek poveznica sa sadržajima ljudskog opstanka. Zato je luka idealan medij iako nije neophodno jedini prostor muzejskog događanja. Riječani najbolje poznaju arhitekturu, prostore i ritam svoga grada. Osobno sam uvjerena da grad treba hrabro obgrliti more i da more treba ući u grad. More treba ući u vizuru SIGMe. Ona bi trebala počivati na vodi kao npr. sydneyska Opera ili biti usidrena u luci kao brod, mogla bi biti nasukana na rub žala kao školjka ili narasti na umjetnom otoku kao svjetionik.
SIGMa JE ROČIŠTE (DOM) ISELJENIČKIH PRIČA
SIGMa
je radna skraćenica za Središte
istraživanja globalnih migracija.
Ovdje još nedostaje odrednica Muzej
hrvatske dijaspore
da bi se cjelovito opisao sadržaj institucije koja je
polivalentna kulturna ustanova jer svojim sadržajima i programima
obuhvaća djelovanje jednog centra za kulturu, muzeja, istraživačkog
centra, radionice, obrazovnog poligona, znanstvene tribine zabavnog i
nekreativnog središta kao i turističke atrakcije. SIGMa bi trebala
čuvati, izučavati, vrednovati i predstavljati suvremenicima i
budućim naraštajima iskustvo hrvatskih iseljenika kao i duhovne i
materijalne plodove hrvatske dijaspore, nacionalnih manjina i
svjetskih migracija te razvijati razumijevanje za specifične
potrebe, pojavnosti i zakonitosti multikulturnih društava.
ROČIŠTE
Riječ je o jednom ročištu, središtu (matici, okupljalištu, centru, ishodištu) utemeljenom na dva osnovna sadržaja:
A/ stalni postavi, izložbe, knjižnica, datoteka, arhiv, građa, konferencije, predavanja, kulturne priredbe i susreti na temu hrvatske dijaspore, nacionalnih manjina i svjetskih migracija te
B/ laboratorij za izučavanje fenomena dijaspora, migracija, multikulturalizma, manjina, etničkih geta.
SIGMu treba utemeljiti na otvorenosti spram svijeta. SIGMa ne smije biti Project lokalnog karaktera! SIGMa nije tek jedan od mnogih muzejsko-istraživačkih centara nego bi trebala biti jedinstveno i jedino mjesto pod suncem koje od prvoga dana svoga djelovanja emanira svoje energije i interese spram cjelokupnog fenomena migracija, poziva na suradnju najuglednija imena s područja izučavanja migracija i drugih relevantnih tema, otvara vrata svim iskustvima
egzodusa bez obzira na rasne, vjerske, nacionalne, spolne razlike i uvjerenja. Da bi to bilo ostvarivo, treba je od početka učiniti međunarodno vidljivom. Ponuditi njezin sadržaj na tržištu ideja UNESCO-a i drugih međunarodnih i lokalnih institucija čiji je kredo skrb o globalnim kulturnim vrijednostima te zaštiti kulturnog i umjetničkog nasljeđa čovječanstva. Na tome bi, uz svesrdnu pomoć državnih institucija, Rijeka trebala započeti raditi svoj projekt od kapitalnog nacionalnog značaja ukoliko sebe doživljava kao grad koji se nastoji pretvoriti u uzorno urbano središte 21. stoljeća te ukoliko Hrvatska želi dijeliti sudbinu suvremenog razvijenog svijeta.
IZUČAVANJE FENOMENA MIGRACIJA
SIGMa bi trebala biti i znanstveno-istraživački laboratorij i stalni forum migracija. SIGMa bi trebala izučavati i obrazovati stručni kadar surađujući s riječkim i drugim domaćim i stranim sveučilištima i znanstvenim institucijama. U tu svrhu trebala bi se pri Riječkom sveučilištu pokrenuti Katedra koja bi u suradnji s jednim od stranih sveučilišta, u okviru UNITWIN programa, aplicirala za financijsku potporu UNESCO-a. SIGMa od prvoga dana mora biti škola (rasadište ideja, susretište studenata, stručnjaka i profesora, mjesto za održavanje seminara, konferencija, diplomskih i doktorskih radova) za svakoga tko će je posjetiti. SIGMa bi trebala prikupljati i organizirati centralne datoteke, genealoška stabla, arhivsku građu te izgrađivati strategije sustavnog praćenja fenomena migracija, njezinih uzroka i posljedica. SIGMa bi trebala oformiti organiziran informatički sustav koji će je povezati s drugim genealoškim centrima u svijetu, s web portalima, arhivima, muzejima, institutima i sveučilištima na svim meridijanima.
Zasad još nema u svijetu dovoljno središta polivalentnih kulturnih i znanstvenih sadržaja posvećenih migracijama. Ipak, u posljednjih dvanaest godina otkad se bavim ovim projektom
već je desetak novih muzeja iseljeništva/useljeništva otvorilo svoja vrata publici (Bremenhaven, Buenos Aires, Melbourne i drugi). Pokrenuti su već i prvi virtualni muzeji posvećeni ovim sadržajima. Migracije posljednjih decenija ulaze u žižu interesa međunarodnih institucija kao što su OUN i UNESCO. U posljednje vrijeme sve su brojniji instituti koji izučavaju ovu problematiku i zato se s pravom postavlja pitanje što čeka Hrvatska čije je iseljeničko iskustvo jedno od zapaženijih u međunarodnom okruženju. Stvoriti vrijedan spomenik hrvatskom iseljeniku, a istovremeno postaviti u središte pozornosti jedan od krucijalnih problema suvremenog svijeta znači povući pravi potez u interesu prepoznavanja identiteta Hrvatske na kulturnoj karti svijeta, pokazati da smo prisutni i da prepoznajemo suvremene društvene probleme i globalna stremljenja.
Ovakav projekt nesumnjivo bi mobilizirao i hrvatske iseljeničke zajednice pogotovo ako bi svaka od značajnijih grupacija dobila prikladan prostor za vlastitu promidžbu. To znači da bi se moglo računati i na njihovu financijsku potporu, na suradnju pri prikupljanju građe, na lobiranje i promidžbu programa SIGMe. U ovom trenutku zahlađenih odnosa domovine i dijaspore takav bi projekt znatno pomogao uspostavljanju međusobnog povjerenja. SIGMa bi trebala mobilizirati i hrvatske manjine izvan domovine kao i nacionalne manjine u Hrvatskoj kao i udruge hrvatskih povratnika.
SIGMa bi od početka trebala biti turistička atrakcija kako sadržajima tako i arhitektonskim rješenjem muzejskog objekta. Bogata građa naših iseljenika i velika kulturna i umjetnička ostavština koja danas leži neistražena, zapuštena i raspršena širom svijeta kapital je vrijedan pažnje, poštovanja i brige onih koji prepoznaju duhovnu riznicu vlastitoga naroda. U svom bi prostoru muzej iseljeništva bi ugošćavao postave iseljenika drugih etničkih skupina kao
i produkte kulturnog suživota različitih društvenih grupacija (multikulturne zajednice, supkultura, zapostavljene etničke grupe, svjetski poznati iseljenici, velike svjetske migracije, seobe naroda itd.) nudeći turistima sadržaje drugih iseljeničkih iskustava.
SIGMa bi objedinjavala zbirku muzejskih predmeta, knjižnicu, čitaonicu, arhiv, adresare i genealoška stabla. Organizirala bi priredbe polivalentnog karaktera, konferencije, predavanja i stručne skupove, Pod njenim krovom djelovao bi istraživački centar, informatička podrška i sustavi, organizirala bi se izdavačka djelatnost, obrazovni programi, tečajevi, dodjeljivale bi se stipendije i nagrade istaknutim stručnjacima i istraživačima.
SIGMa bi trebala biti središte razonode i kulturnih događanja (izložbe, koncerti, ulični teatar, regate, izleti, turističke rute, proslave) kao i mjesto susreta starih znanaca i prijatelja, dom za povratnike, odmorište za namjernike, atrakcija za znatiželjnike i zabavište za najmlađe. U SIGMi bi se svi svjetski putnici i namjernici trebali osjećati kao u vlastitoj kući.
IZVORI FINANCIRANJA MUZEJA
SIGMa bi trebala osigurati financijska sredstva iz više izvora, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj i europskoj razini. Grad Rijeka raspolaže prostorom za realizaciju projekta te određenim financijskim resursima iz gospodarskih izvora. Hrvatski turistički sektor u SIGMi bi trebao prepoznati zanimljivog i obećavajućeg partnera. Simbolični novčić za SIGMu kojim bi svaki turist namjernik platio priliku da doživi ovo svjetsko čudo in situ svakako bi dobrodošao. Hrvatska bi iz Državnog proračuna trebala osigurati dio financijskih sredstava za ovakav projekt od općenacionalnog interesa. Trebalo bi okupiti sve relevantne poduzetnike iz Hrvatske i iz
inozemstva koji bi osnovali zakladu za financiranje izgradnje muzeja. Trebalo bi zatražiti i sredstva od europskih i međunarodnih fondova (UNESCO, OUN i drugi relevantni europski i međunarodni fondovi). SIGMa bi od samog početka trebala tražiti partnere u zemljama koje unutar svojih projekata kulture uključuju i pitanja migracija, nacionalnih manjina, izbjeglica i prognanika i multikulturnih projekata. Na realizaciji SIGMe trebale bi se povezati sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene institucije, hrvatske iseljeničke udruge, društva prijateljstva, povratnička društva, poduzetnici i utjecajni pojedinci.
Lokalne zbirke, privatni arhivi i zavičajni muzeji gdjegod za to postoje interes i uvjeti trebaju čuvati i obogaćivati svoje iseljeničke funduse. SIGMa ne bi trebala progutati sve što je spontano i s mnogo brige i ljubavi naraslo na terenu i što pripada pojedincima i lokalnoj zajednici. SIGMa bi sve to trebala registrirati i obrađivati, podržavati i prema dogovoru sa vlasnicima predstavljati javnosti. Istovremeno, u slučajevima darovanja privatnih i zavičajnih arhiva i zbirki, SIGMa bi trebala poduzimati sve potrebne radnje da ih dostojno obradi, zaštiti i čuva za buduće naraštaje.
Treba naglasiti da uloga Hrvatske matice iseljenika ni u kojem slučaju ne bi izgubila na važnosti muzejsko-istraživačkim centrom u Rijeci. Svaka od ovih ustanova trebala bi izgrađivati vlastiti profil i sadržaje. Hrvatske matica iseljenika nije ni zamišljena da bude muzej, a nije bila niti središte istraživanja migracija, niti bi to trebala biti njezina uloga. Hrvatska matica iseljenika ima svoje područje rada koje SIGMa neće pokrivati. Ondje gdje bi eventualno moglo doći do međusobnog dodirivanja sadržaja, analitičkim i konstruktivnim pristupom trebalo bi obje strane preustrojiti u program suradnje, nadogradnje i kvalitetnog međusobnog prožimanja.
Posao oko osnivanja SIGMe trebalo bi podijeliti u nekoliko faza.
A/ upoznavanje najšireg kruga potencijalno zainteresiranih s idejom SIGMe
- prikupljanje mišljenja, prijedloga, kritika
- stvaranje adresara ljudi koji su potencijalni suradnici i podupiratelji
- pokretanje društva prijatelja SIGMe
B/ formiranje privremenog odbora za rad na pripremi virtualnog (web)10 i fizičkog (Rijeka) muzeja.
C/ izrada virtualnog centra muzeja hrvatske dijaspore uz pomoć pojedinaca
- dobrovoljaca sa drugih svjetskih destinacija koji već rade na prikupljanju genealoških i drugih podataka o našoj dijaspori
- stvaranje mreže podataka iz svih raspoloživih izvora
D/ kontaktiranje državnih institucija te iseljeničkih udruga i organizacija radi predočavanja prijedloga i stvaranja jednog zajedničkog tijela za izradu elaborata projekta muzeja i studije o financiranju muzeja
E/ natječaj za arhitektonski projekt SIGMe
Muzej grada Rijeke mogao bi na početku biti središte za promoviranje i izradu stručnog elaborata održivosti SIGMe. Vjerujem da bi jezgra SIGMe moglo izrasti na izvoru postojećeg Muzeja grada Rijeke. Izložbom (Merika) kojom je ovaj muzej predstavio egzodus čija je glavna postaja bila riječka luka Muzej grada Rijeke dokazao je da ima kapaciteta, stručnosti i entuzijazma potrebnih za vrijedne i nadahnute projekte. Ipak, SIGMu treba od samoga početka
prihvatiti kao nešto jedinstveno i drugačije od znanoga. Jasno je da osim puno novca za tako nešto treba još više odlučnosti i hrabrosti. SIGMa treba od samog starta nadrasti okvire grada i prosječnog gradskog muzeja na način da Rijeku lansira u orbitu globalnih kulturnih žarišta. Time će i Hrvatska biti uvrštena kao nezaobilazni međaš na kulturni atlas svijeta.
U Hrvatskoj je još uvijek neuobičajeno da pojedinac pred javnost iznese neku društveno relevantnu ideju ili projekt. U zapadnim društvima to ne bi nikoga čudilo. U Hrvatskoj ideje i projekte predlažu isključivo institucije i zato nam ne preostaje drugo, ukoliko želimo da se projekt muzeja iseljeništva realizira, već potražiti instituciju koja će ga zastupati. Iz izjava gradonačelnika Rijeke, g. Vojka Obersnela čini se da je SIGMa prepoznata kao izazov za grad. Ali na tome je zasada ostalo. Godine prolaze, SIGMa se ne pomiče s mrtve točke. Hoće li Rijeka propustiti svoju priliku? Rijeci treba pomoći da izbori SIGMi mjesto institucije od prvorazrednog nacionalnog interesa. Bude li tako, otvorit ćemo si put i do financijskih izvora.
Svijet je dovoljno malen da svako mjesto na zemljopisnoj karti uslijed valjanih razloga može postati novo kulturno okupljalište. Svijet je dovoljno malen da može prepoznati riječki iseljenički muzej kao još jedan novi izazov suvremenog stvaralačkog duha – onakav kakav je u prošlosti ponudio Bilbao koji je bio primjer grada na rubu propasti (uslijed odumiranja industrije, loših ekoloških uvjeta, nezaposlenosti i provincijalnog drijemeža). Projekt muzeja Gugenheim preporodio je grad i ucrtao ga u kartu najinteresantnijih turističkih i kulturnih destinacija svijeta.
Slično se danas događa i preporođenoj španjolskoj Valenciji koja je riječno korito iz središta grada hrabro premjestila na rub predgrađa i tako prerasla u jednu od najljepših europskih arhitektonskih i kulturnih oaza Europe.
SIGMa će, uvjerena sam, jednoga dana biti oltar hrvatskog iseljeničkog iskustva i susretište svjetskih migranata u Rijeci. Mnogo ljudi sa svih strana svijeta već su na neki način podržali ovaj projekt i žele sudjelovati u njegovu oživotvorenju. Svima njima zahvaljujem na povjerenju i potpori, a Rijeci želim da svoju priliku iskoristi i da ponese brend grada koji je istovremeno ročište migranata i sidrište umornih duša povratnika.
Tuga Tarle
Važna napomena: Ovaj elaborat nastao je u jesen 2002.godine. Zaštićeno je autorsko vlasništvo te se ne smije ni u jednomsegmntu citirati, kopirati ili na drugi načinkoristiti bez prethodnog odobrenja autorice.
1
Početak useljavanja u zemlje zapadne Europe pratio je kulturni šok
došljaka u srazu s homogenim društvima nacionalnih država.
2
Odnosi se na zdanje budućeg muzeja iseljeništva ( Spomenik
hrvatskom iseljeniku )
3
Sintagma domovinska i iseljena Hrvatska po mom sudu vrlo je
neprikladna tvorba jer otvara pitanje podijeljenosti nacionalnog
korpusa kao da se radi o dvije odvojene cjeline (Hrvatske).
4
Ovaj podatak odnosi se na situaciju kad je nastao tekst (2000) koja
se u međuvremenu promijenila. Aktualna gospodarska situacija u
Španjolskoj u posljednjih par godina s tendencijom produbljivanja
gospodarske krize dovela je do pojačanog iseljavanja Španjolaca,
ali i vraćanja emigranata iz Južne Amerike u zemlje porijekla.
5
Europski klasični tip nacije/države u postmodenrom društvu više
ne postoji. Španjolska, Njemačka, Francuska, Nizozemska i ostale
europske zemlje poprište su snažnih migracija. Useljenički valovi
iz prekomorskih zemalja i s jugoistoka europskog kontinenta
posljednjih desetljeća kontinuirano pritišću granice europskih
zemalja. Proces suvremenih migracija okrenuo je smjer prema Europi.
6
Nažalost, ova konstatacija se odnosi na godine na prijelazu
tisućljeća dok smo danas ponovno suočeni s pravom plimom
iseljavanja mladih obrazovanih ljudi. Nasuprot tome, Hrvatska će
uskoro biti izložena sve većem pritisku useljenika iz trećih
zemalja.
8 Riječki muzej iseljeništva ne bi bio isključivo hram hrvatskih iseljenika, nego bi trebao biti in situ poveznica s ostalim sličnim ustanovama u svijetu te bi po principu suvremenih muzejskih ustanova (samoodrživo poduzeće) pokrivao čitavi niz popratnih sadržaja, od znanstveno-istraživačkih projekata i međunarodnih konferencija do turističke usluge, dućana, obrazovnih tečajeva, zabave i informacija. U svom bi prostoru ugošćavao bi postave i priče drugih iseljeničkih skupina kao i produkte kulturnog suživota različitih etničkih i manjinskih zajednica.
9 Kulturna decentralizacija Hrvatske je neophodna. Rijeka bi projektom muzeja iseljeništva od regionalnog kulturnog središta postala interesantnim partnerom u širem europskom i svjetskom kontekstu što bi doprinijelo uspostavi ravnoteže kulturnih središta na hrvatskom i širem regionalnom prostoru (decentralizacija, disperzija kulturnih središta).
10 Pojedinci misle da bi virtualni muzej iseljeništva trebao proizići kao posljedica muzeja in situ. Virtualni muzej i SIGMa ni na koji način se ne isključuju, niti je nužno da slijed stvaranja jednoga prethodi drugom. Dapače, posve je svejedno koji će se ostvariti prvi. I jedan i drugi projekt trebaju biti živi organizam koji će se neprestano napajati novim sadržajima te se nadopunjavati.
"
