"DAS WOHNZIMMER"

"Das Wohnzimmer"

30,0 x 42,0 cm

Papier, Wachsmalstifte

11.08. 2015 Stuttgart

ATELIER DK

https://www.facebook.com/Atelier-DK-Freie-Kunst-320359054835245/

KUDA SA TURISTIMA NA JADRANU KADA PADA KIŠA

Vrlo interesantna situacija. Kiša je padala ovo ljeto vrlo često kako na Jadranu tako i u Štutgartu, pa smo se i mi stanovnici glavnog grada Baden-Württemberga pomalo osjećali kao i hrvatski turisti.

Slobodno vrijeme se može provesti između radnog stola i televizora. Međutim, to je dosadna svakodnevnica.

Kada pada kiša turisti zaista imaju peh. Platili su godišnji odmor, veselili se kupanju i sunčanju, a sada se nalaze u sasvim novoj “mokroj” situaciji.

Razgledanje grada po kiši turistima i nije posebno interesantno. Većina hotela danas ima internet pristup, pa turisti mogu provesti vrijeme surfajući po internetu.

Međutim, nije zadatak turizma prepustiti turista samome sebi, već ga zabaviti i baviti se njime, kako po sunčanom tako i po kišovitom vremenu.

Kada je sunčano lako je i za zabavu. Jutarnji yoging, organizirana gimnastika na plaži, vožnja bicikla ili jahanje može zabaviti turista do njegovog doručka. Večernje igrokaze, kazališne predstave, recitiranje ili zajedničko gledanje filma može organizirati svaki hotel za sebe.

Međutim, po kišovitom vremenu je situacija daleko drugačija.

Ono što hoteli pod vlastitim krovom mogu ponuditi turistima su mali organizirani turniri u šahu, kartama i drugim društvenim igrama. Simbolična litra hrvatskog vina kao nagrada za pobjednika ,naravno na račun hotela uručena osobno od samog “direktora hotela” … Takvi jednostavni ali značajni trenutci se nikada ne zaboravljaju!

Hrvatski gradovi mogu također kišovito vrijeme iskoristiti da otvore širom vrata galerijama, muzeima, crkvama i sl. Na taj način gradovi će pridonijeti i kulturnom aspektu godišnjeg odmora svakog turista bez obzira dolazi li iz Hrvatske ili drugih zemalja.

Ako pristupimo turistu kao malom djetetu te ga zabavljamo bilo po kiši ili po sunca, njemu neće biti dosadno. Zaigrano će potrošiti više novca nego što je i planirao. Vratiti će se zadovoljan svojoj kući i sjećati se još danima ugodno provedenog godišnjeg odmora.

To je moderni turizam, tim putem je potrebno dalje ići te se otvoriti za nove ideje i pristupe toj važnoj grani hrvatske privrede.

Imao sam sreću da kao turist posjetim veći dio hrvatske obale i otoka. Bili su to lijepi godišnji odmori, ali gotovo uvijek po istoj šabloni.

Jutarnje plivanje prije doručka, poslije odlazak na plažu, ručak, poslijepodnevno sunčanje na plaži, večera, odlazak u grad, čaša vina u konobi pa spavanje.

Godinama kasnije imao sam priliku da posjetim i neke druge turističke zemlje. Prva od zemalja koju sam posjetio bila je Tunis. Interesantna sjevernoafrička zemlja prepuna pijeska i siromašnog naroda. Tu sam prvi puta vidio kako se domaćini "bave"turistima. Čak i siromašni ribari koji love "svoj ručak" u ranim jutarnjim satima popričati će sa turistom i ispričati mu neku anegdotu iz svog života. Pošto se na godišnjem odmoru rano ujutro ustajem i ne propuštam šetnju plažom prije izlaska sunca, bio sam svjedokom svih ranojutarnjih aktivnosti koje se nude turistima.

Šetajući po tuniskoj plaži svako jutro sam vidio grupu koja konjima jaše uzduž plaže, svako jutro drugi sudionici, osim voditelja. Radnici koji rade na uređenju plaže svako jutro su grabljama grabili pijesak na plaži i stvarali ugodnu atmosferu za kasnije kupače. Neposredno nakon izlaska sunca plažom se orila jaka rok muzika. Jutarnji dance-aerobik bio je svakodnevna ponuda. U toku dana na plaži bili smo često meta reklame. Nudili su nam kurseve ronjenja, vožnju gusarskim brodom, letenje zmajem, posjete drugim obližnjim gradovima itd. Također slikanje na devi ili sudjelovanje u pustinjskoj karavani na devama je bila svakodnevna ponuda.

Na kraju svaki turist u toku godišnjeg odmora koristi dodatnu ponudu. Ja sam se odlučio na izlet gusarskim brodom i pustinjsku karavanu devama.

U večernjim satima svaki hotel je imao svoju ponudu. Svatko je zelio zadržati svog gosta u hotelu i tako nastaviti sa zaradom i do kasnih večernjih sati. Moram priznati da su u tome bili vrlo uspješni. Više od polovice večeri ostao sam u hotelu i uživao u programu. Bile su to kazališne predstave, rock večeri, modne večeri itd.

Kada sam iduće godine ljetni godišnji odmor proveo na Jadranu nedostajalo mi je sve ono što sam doživio u Tunisu.

U narednim godinama imao sam sreću da posjetim Tursku, Češku, Austriju, Švicarsku, Veliki kanarski otok, te mnoge gradove u Njemačkoj.

Po svuda je bila ista strategija turizma. U svim zemljama i gradovima koje sam posjetio trudili su se "zabaviti" turista.

Prije tjedan dana bila je promocija i fešta u "Stuttgarter Hofbräu“ pivovari. Grad Štutgart ima nekoliko pivovara i one svake godine organiziraju feštu u krugu tvornice. "Hofbräu“ je imao jednodnevnu feštu. Imali su dva benda koji su zabavljali goste. Prodavali su hranu i piće po jeftinijim cijenama nego je uobičajeno. Za djecu su imali zabavni park, a za odrasle nudili razgledavanje tvornice, besplatne probe piva, besplatno slikanje, te poklon "vaša naljepljena slika na flaši Hofbräu pive".

Taj dan nisam imao puno vremena ali sam ipak posjetio feštu. Htio sam obavezno pogledati tvornicu i popiti jedan vrč "Hofbräu" pive. Razgledavanje tvornice je bilo u grupama po 15 ljudi svakih pola sata, a na engleskom jeziku jedna grupa navečer. Nakon razgledavanja tvornice htio sam sudjelovati u probi pive. Također sam se upisao na listu čekanja jer su probe bile svakih 40 minuta po 15 ljudi. Prošle godine sam, također bio u jednoj drugoj pivovari na fešti i sudjelovao u probi pive. Dobili smo 5-6 različitih vrsta piva po 0,5 dl, te mogli iskusiti koju želimo. Mislio sam da je i ovaj puta tako. Međutim u ovoj pivovari je proba pive bila organizirana poput probe vina. Voditelj nam je ispričao kratku priču o svakoj pivi koju smo probali. Konobari bi nam donijeli svaki puta novu 0,5 dl probu. Imali smo mogućnost i postavljati pitanja. Bilo je vrlo interesantno.

"Hofbräu“ pivovara se bavila svojim gostima i na najbolji mogući način ih zabavljala.

"Zabaviti turista" je glavni postulat turizma. Bilo po kiši ili po suncu turistu nikada ne smije biti dosadno.

Ako taj postulat ignoriramo i oslonimo se na samoinicijativu turista tada ćemo prakticirati turizam 19. stoljeća.

Hrvatski turizam ima kulturnu baštinu, prirodnu ljepotu, ali mu nedostaje glavni postulat turizma. Da li će se to promijeniti vidjeti ćemo u narednim godinama.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

Dražen Katić

"ENIGMA"

"Enigma"

35,0 x 50,0 cm

Karton, Bleistift

17.04.2015 Stuttgart

ATELIER DK

 

https://www.facebook.com/Atelier-DK-Freie-Kunst-320359054835245/

VERTIKALNA POLJOPRIVREDA I KONTEJNERSKI UZGOJ HRANE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Smatra se da će 2050. na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima "megacities" koji će imati preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti stanovništvo tih ogromnih gradova? Te gradove neće biti moguće snabdjeti dovoljnom količinom hrane iz uvoza, tako da će dio hrane morati i sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je "Vertikalna poljoprivreda", engleski nazvano "vertical farming"!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate. Drugi model je spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način je moguće osigurati jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U većim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje. Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene. Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za moguće pokretanje projekta "vetikalne poljoprivrede". Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogla uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od "vertikalne poljoprivrede" moglo bi se postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica toliko oronuti da neće biti više funkcionalne za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je "proizvodnja u kontejnerima". U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bilo je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je "kontejnerski uzgoj ribe i povrća" u Dalmaciji. Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi toliko ovisili o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo i ne samo u Dalmaciji.

Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima bi kontejner morali dodatno snabdjeti sa grijanjem i strujom.

Također za potrebe "zdravstvenog turizma" kontejnerski uzgoj je vrlo zanimljiv. U neposrednoj blizini centara za medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama. U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostor mogla bi imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi škola mogla proizvode otkupljivati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi čenici pored znanja o ekološkom i održivom razvoju stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac škola bi moglainvestirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Kontejneri za uzgoj ribe i povrća mogli bi se i komercijalno prodavati pošto se lako mogu postaviti u svaki vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj prodaje konzervirana tuna iz uvoza. Negativi aspekt uzgoja tune u kavezima je i zagađenje mora. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju tune, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao "sushi" završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Kontejnerski uzgoj možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan. To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split.

Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu visoke, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt kontejnerskog uzgoja mogao bi se integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za mlađe od 25 godina, koji nosi naziv "Garancija za mlade".

Tim projektom osigurale bi se volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi bi bili čista dobit.

Postoji poslovica "Svaka kriza nosi sa sobom i šansu"!

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

Dražen Katić

 

"DAS HOCHHAUS"

"Das Hochhaus"

48,0 x 36,0 cm

Papier, Wachsmalstifte

05.08. 2015 Stuttgart

ATELIER DK - FREIE KUNST

 

https://www.facebook.com/Atelier-DK-Freie-Kunst-320359054835245/

RATOVI I TERORIZAM

Nikada nije bilo istovremeno vise ratova nego u danasnje dane. 50 milijuna ljudi je u velikim seobama. izbjegli pred ratnim stradanjima, ekonomskom situacijom ili ekoloskim katastrofama.

Terorizam kao fenomen je zapravo stvoren od velikih zemalja. Cak i danas u Iraku i Siriji velike mocne zemlje podrzavaju ISIS. Zapravo radi se o velikom biznisu u kome bogati zaradjuju ogroman novac od isporuke oruzja, isporuke lijekova i hrane itd. Ceh placaju siromasni.

Apsurd danasnjeg vremena je za prosjecnog covjeka ogroman i neshvatljiv pa tako i meni. Biti ce mi drago procitati i Vase misljenje o temi ratova i terorizma.

Lijep pozdrav

Drazen

KOMENTAR JUTARNJEG Roditelji umrlog dječaka iz Rijeke sigurno su imali najbolje namjere, ali su vjerovali krivim ljudima

Citirani clanak je iz portala "Jutarnj.hr", dana 11.09.2015

Dijete su liječili terapijom talijanskog doktora koji je završio u zatvoru zbog ubojstva pacijenta

Smrt devetogodišnjaka kojem su roditelji uskratili bolničko liječenje šokirala je hrvatsku javnost. Teško je vjerovati da su htjeli da im dijete umre u boli i mukama. Gotovo sigurno je da su imali najbolje namjere, da su im informacije s kojima su raspolagali govorile da im dijete uz kemoterapiju nema nikakve šanse, te da im je bolje potražiti bilo kakvu alternativnu metodu lječenja.

Nažalost, bili su u krivu.
Raspolagali su s potpuno pogrešnim informacijama. Vjerovali su krivim ljudima.

Ne treba gubiti vrijeme na osudu roditelja - za svoju pogrešku kažnjeni su na najgori mogući način. Nikakva kazna koju im može udijeliti pravosuđe neće spriječiti druge roditelje da počine istu grešku - ako netko vjeruje da mu nešto može spasiti život djeteta, ne postoji kazna koju nije spreman podnijeti za taj cilj.
Ono što možemo učiniti je još jednom skrenuti pozornost na sad već smrtonosnu opasnost koja vreba na internetu - dezinformacije, zablude i teorije zavjera.

DESET NAJVEĆIH MITOVA O RAKU Tko vam prodaje lažne lijekove, tko govori istinu i što uistinu djeluje?

Roditelji su dijete liječili terapijom koju je preporučio sad već bivši doktor Tullio Simoncini - liječenje raka sodom bikarbonom. Simoncini je zbog svojeg ‘lijeka’ izbačen iz liječničke komore i osuđen za ubojstvo iz nehaja, što je informacija koju se vrlo lako provjeri na internetu, no mnogi ljudi - vjerojatno i dječakovi roditelji - vjeruju kako se radi o uroti farmaceutske industrije koja želi suzbiti ‘pravi’ lijek za rak kako bi i dalje profitirali od prodaje lijekova za kemoterapiju.
Takva urota je nemoguća iz brojnih razloga, od kojih je možda najlakše objasniti sljedeći: zahtijevala bi apsolutni zavjet šutnje tisuće liječnika i farmaceuta. Tkogod je ikad pokušao sačuvati tajnu zna koliko ju je teško sakriti kada ju zna samo dvoje-troje ljudi, a kamoli kada se radi o tisućama, od kojih mnogi imaju članove obitelji koji su oboljeli od raka.
Što oni čine u takvim situacijama? Slušaju mišljenje stručnjaka - onkologa.
Lijekove za rak istražuju i brojne neprofitne organizacije, koje nisu dužne zarađivati i jedini im je cilj provjeravati sve supstance - prirodne ili sintetske - koje bi mogle na bilo koji način pomoći oboljelima.
Suočeni s dijagnozom koju doživljavaju kao smrtnu presudu, ljudi često pribjegavaju potezima očajnika - traže se lijekovi i recepti na opskurnim forumima i zapučcima interneta, isprobava se kora raznog drveća, čajevi raznih biljaka, terapije magnetima i iglama. Velika većina, srećom, ipak najviše vjeruje liječnicima, pa alternativne terapije isprobavaju uz redovito liječenje.
Nekim ljudima jednostavno nema spasa - bez obzira na modernu medicinu i alternativne lijekove, bolest se za njih pokaže prejaka. Iznimno mali broj sretnika - radi se o promilima promila - možda bi preživio i bez liječenja, i za njih nije ni bitno koju su terapiju primili.
Na kraju bolesti, ostaju nam svjedočanstva preživjelih. Neki su uzimali samo kemoterapiju, neki su liječenje dopunjavali alternativnim metodama, jako mali broj njih koristio je samo alternativne metode. No, oni su najglasniji, i najopasniji po život drugih oboljelih.
Zašto su oni preživjeli, ne možemo znati. Možda su oni baš ta manjina koja bi preživjela i bez liječenja. Oni nisu sudjelovali u znanstvenom istraživanju. Nisu uspoređeni s grupom koja je dobila placebo. Rak je iznimno individualna bolest, i ono što je pomoglo jednoj osobi, ne mora pomoći svakoj. Zato tražimo lijekove koje znamo da pomažu većini. Lijekove za koje smo sigurni da čine više dobra nego zla.
Kemoterapija je danas iznimno uspješna. Čak 75% djece s rakom uspije se izliječiti - krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, preživjelo bi ih samo 25%. Stope smrtnosti pale su za 10% samo u zadnjih 10 godina, a padaju i dalje.
U kliničkim uvjetima, znamo točno koliko je neki lijek učinkovit ili neučinkovit. Znamo koja je stopa smrtnosti, i kolike su otprilike šanse za izlječenje. U alternativnoj medicini imamo samo svjedočanstva ljudi koji su preživjeli. Ljudi koji su umrli ne govore. Nitko neće reći ‘probao sam terapiju sodom bikarbonom i nije me spasila.’ Ne znamo i ne možemo znati koliko je takvih primjera, no bilo bi dobro da se misli i na to kada se razmišlja o liječenju.
Očajni ste i spremni ste probati sve? Probajte standardnu medicinu, jer ona jedina dokazano pomaže većini. Ako želite probati alternativne lijekove, razgovarajte sa svojim liječnikom o njima, pitajte smijete li ih uzimati uz redovitu terapiju. Ako kaže da možete, eksperimentirajte po volji, ali ne zanemarujte i redovno liječenje.
Zapravo, znate što? Činite što hoćete! Ako ste punoljetni ljudi, imate pravo donositi vlastite odluke, pa makar vas one i ubile. No ako se radi o djetetu, sjetite se slučaja obitelji Brnobić. Prepustite svoje dijete u ruke stručnjaka. To je ono što čini svaki liječnik i farmaceut. To je ono što čini svaki odgovorni roditelj.

KOMENTAR:

 Alternativnim metodama se covjek moze posluziti ako nema neko ozbiljno oboljenje. Medjutim kada se radi o teskim bolestima opasnim za zivot nije se za igrati. Sluzbena medicina ima danas lijek za mnogobrojne bolesti. S druge strane kada sluzbena medicina od nekoga digne ruke tada ponekad pomogne alternativna odnosno narodna medicina. Ima svakakvih slucajeva i primjera izlijecenja. Kada se radi o zdravlju djece tu se sigurno nije za igrati. Djeca imaju slabiji imuni sistem od odraslih osoba pa tako spadaju u rizicnu skupinu poput osoba 3. dobi. Lijecnici pedijatri najbolje znaju sta moze pomoci oboljelom djetetu. Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de

ODRŽIVA EKONOMIJA I INDIKATORI ZA MJERENJE ODRŽIVOG RASTA REPUBLIKE HRVATSKE

Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige „Posljednja ruža hrvatska":
„Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu "Sylvicultura oeconomica" Hans Carl von Carlowitz u kome govori da"..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti"!
Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.
Prva međunarodna definicija "održivog razvoja" zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom "Naša zajednička budućnost", više poznatom kao "Brundtlandovo izvješće", u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkog) ..."Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja
generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe."
Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:
1. Ekonomska komponenta
2. Socijalna komponenta
3. Ekološka komponenta
Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.
Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.
Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje "stand-by" modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete (LED) itd.
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!

Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.
U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila."
U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje održivog razvoja ide nešto teže.
„Statista" (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):

Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%

Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje gdje se reciklira te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi "ne-održivom" razvoju našeg planete.



„Statista" nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):

Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%

„Statista" obrađuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajući slijedeće pitanje:
Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?

Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanikaNe, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanikaBez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika

„Statista" nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno ekološke proizvodnje (podaci 2014.):

Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%

Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%

Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:

1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:
   Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije „Budućnost kakvu želimo".
   http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/globalne-teme/odrzivi-razvoj/
   

2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:
Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi"
ZAGREB, 4. 3. 2014.
U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi", kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj - United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe". Više možete vidjeti pod slijedećim linkom: http://www.mint.hr/default.aspx?id=12926
Održivi razvoj ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija ili politika. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.
Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogućava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.
Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim" proizvodima i dobrima.
Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Održivi razvoj u Republici Hrvatskoj ima vrlo veliku važnost kako u području očuvanja prirodnih ljepota, racionalnom korištenju prirodnih resursa, tako i u području brige i zbrinjavanja starijih i nemoćnih osoba, zapošljavanju mladih te brizi za predškolsku generaciju.

Ekonomija Republike Hrvatske nalazi se trenutačno na samome dnu. Daljnji pad ekonomije doveo bi do nelikvidnosti države i državnog bankrota.
Vrlo važno pitanje za sve nas je: Kako pokrenuti ekonomski razvoj Republike Hrvatske?
Ekonomiju Republike Hrvatske možemo usmjeriti u pravcu "Održive ekonomije" ili je dalje držati na kursu "Klasične neoliberalne ekonomije" koja se polako samourušava. Održiva ekonomija ima u Hrvatskoj potencijal, preduvjete i perspektivu.
Održivu ekonomiju možemo sagledati kroz slijedeći primjer!
Tvornica "XY" bavi se proizvodnjom proizvoda i na taj način sudjeluje u ekonomskom razvoju Republike Hrvatske. Zapošljava 50 radnika koji stanuju u bližoj okolici tvornice. Tvornica za proizvodnju proizvoda koristi sirovine iz Republike Hrvatske premda ih nešto skuplje plaća od sirovina iz uvoza. Gotove proizvode visoke kvalitete većinom izvozi u Europu, Aziju i Ameriku. Jednim dijelom tvornica proizvodnjom pokriva i potrebe Republike Hrvatske. Tvornica "XY"ostvaruje svake godine dodatnu dobit. Dodatna dobit se investira u daljnji razvoj, kupovinu najmodernijih strojeva i opreme, te socijalne projekte. Tvornica ima vlastiti vozni park od 5 automobila srednje klase od kojih su dva "Smarta na električni pogon". U augustu 2014. tvornica je zbog izuzetno dobrog poslovanja ostvarila nadprosječnu dobit (ekstra profit). Jedan dio te dobiti podijeljen je recipročno na sve zaposlenike tvornice. Na taj način je omogućeno da "roditelji zaposlenici" mogu svoju djecu nesmetano opskrbiti sa školskim knjigama i priborom za novu školsku godinu.
Prošle godine tvornica "XY" je financijski pomogla dovršenje gradskog vrtića. Na taj način je roditeljima zaposlenicima, ali i drugim građanima otvorena dodatna perspektiva u zbrinjavanju djece najmlađe dobi. Tvornica isplaćuje redovito plaće svojim zaposlenicima. Bolovanja radnika su gotovo na minimumu. Tvornica "XY" financijski nagrađuje svoje radnike u području inovacija i unapređenja tehnološkog procesa.
Proizvodi tvornice u skladu su sa svim europskim i svjetskim standardima. Posebno se pažnja poklanja ekološkoj komponenti proizvedenih proizvoda, te zaštiti radnika na radu i zaštiti okoliša.
Tvornica "XY" planira za iduću godinu od ostvarenog profita financirati mali "Eko park" koji bi bio na uživanje građanima i zaposlenicima tvornice. O održavanju parka brinuli bi se članovi obližnje ekološke udruge.
Navedeni primjer tvornice "XY" koja sudjeluje u Održivoj ekonomiji je naravno modificiran. Međutim on jasno pokazuje da pored ekonomske komponente (profit), tvornica ostvaruje socijalnu komponentu (financijsko nagrađivanje radnika, proporcionalnu raspodjelu ekstra dobiti, zufinanciranje gradskog vrtića, planirana izgradnja "Eko parka"), te jasno izraženu ekološku komponentu (ekološko proizvedeni proizvodi, zaštita okoliša)!
Iz navedenog primjera jasno je vidljivo da Održiva ekonomije nije "nemoguća misija". Ona nudi perspektivu kako sadašnje tako i nadolazećih generacija. Održiva ekonomija ne uništava prirodu već se pažljivo koristi njenim resursima. Ona se brine za svoje zaposlenike i sugrađane. Održiva ekonomije nije megalomanska proizvodnja proizvoda već redovita isporuka naručenih proizvoda. 

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/odr%C5%BEiva-ekonomija-republike-hrvatske

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

HRVATSKA ZNANSTVENICA U TIMU KOJI JE OTKRIO NEŠTO SENZACIONALNO 'Pronašli smo fosile dosad nepoznate ljudske vrste' + KOMENTAR

Citirani clanak je iz portala "Jutarnj.hr", dana 10.09.2015

Prosječan pripadnik vrste Homo naledi bio je visok 150 centimetara, težak 50 kilograma, a imao je mali mozak veličine naranče

Međunarodni tim znanstvenika, među kojima i dr. Davorka Radovčić iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, otkrio je novu vrstu ljudskih srodnika. Otkriće Homo naledi, kako se zove nova vrsta, objavljeno je u znanstvenom časopisu eLife, a bit će mu posvećena i naslovna priča listopadskog broja National Geographica. Znanstvenici pod vodstvom Lee Bergera sa Sveučilišta Witwatersrand otkrili su tijekom 2013. i 2014. godine 1500 fosilnih ostataka dosad nepoznate vrste u nalazištu Dinaledi u Južnoafričkoj Republici, na području tzv. Kolijevke života, pedesetak kilometara od Johanesburga.

Zatim su te fosilne elemente analizirali i znanstveno obradili.
- Bila sam u timu koji se bavio prepoznavanjem, deskripcijom, te metrijskim i nemetrijskim analizama sačuvanih fragmenata lubanje H. naledija. Time je Hrvatski prirodoslovni muzej, sa svjetski prepoznatom tradicijom bavljenja pitanjima porijekla čovjeka, sudjelovao u ovoj značajnoj međunarodnoj znanstvenoj suradnji koja je okupila tridesetak mladih znanstvenika s pet kontinenta – rekla nam je dr. Davorka Radovčić.

Naša sugovornica istaknula je da starost fosilnih ostataka nove vrste još nije određena. - Bila su tri pokušaja datiranja pronađenih fosilnih ostataka. Zbog jedinstvenosti fosila i konteksta u kojoj su pronađeni, apsolutno datiranje objavti će se tek kada bude potpuno sigurno – istaknula je dr. Radovčić.
Prosječan pripadnik vrste Homo naledi bio je visok 150 centimetara, težak 50 kilograma, a imao je mali mozak veličine naranče.
- Homo naledi dijeli pojedine zajedničke karakteristike s australopitecinima, a pojedine s ranim vrstama roda Homo, kao što su H. habilis ili H. erectus, pa je moguće je da je ova nova vrsta bila ukorijenjena u sam početak i diverzifikaciju roda Homo. Istovremeno, H. naledi pokazuje karakteristike koje su inače pronađene samo u H. sapiensa – rekla dr. Davorka Radovčić.

KOMENTAR:

Svako malo se otkrije nesto novo. Bilo da se radi o nepoznatim arheoloskim iskopinama nekih gradjevina, bilo da se radi o otkricu neke nove zivotinjske vrste ili ljudske vrste sto pokazuje ovaj clanak. Planet zemlja je toliko raznovrsan da je jos uvijek samo u manjem dijelu istrazen. Postoje mnogobrojne nama jos nepoznate stvari koje ce biti otkrivene uz pomoc novih tehnologija. Mnogo toga se otkriva putem satelita posebno ako se radi o nepoznatim gradjevinama. Afrika kao "kolijevka civilizacije" cuva mnogobrojne skrivene tajne. Jedno africko pleme tvrdi da posjeduje zlatni kovceg u kome su prvi krscani nosili predmete za obavljanje mise. Naravno da ima i puno kojekakvih prica i bajki u vezi otkricima. Medjutim ono sto se otkrije i pokaze javnosti obogacuje povijest nase civilizacije. Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de

PUT HRVATSKOG VOJNIKA

Hrvati su oduvijek bili vojnici.
Tražeći po internetu teme koje govore o vojnom sudjelovanju Hrvata u prošlosti naišao sam u „Wikipediji“ na sljedeći tekst:
„U krajeve rimskih provincija Dalmacije i Panonije Hrvati su se doselili u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljeća zajedno s vojnim osvajanjima Avara, napose nakon pada Sirmiuma (582.) i Salone (614.).
Bizanski car Heraklije, želeći se suprotstaviti osvajanjima Perzijanaca i Avara zove u pomoć Hrvate, koji zajedno s Bizantom 626. pobjeđuju Avare kod Carigrada.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_prije_Hrvata
Hrvatske vojnike možemo dalje pratiti u nadolazećim stoljećima.
Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi „Uredba svijeta“ opisuje Hrvate kao ratnike i junake. On savjetuje Turcima da od Hrvata uče ratno umijeće ukoliko žele pobjeđivati.
Turci su cijenili hrabrost i viteški duh Hrvata. Za vrijeme Osmanijskog carstva sa hrvatskih područja „odvedena“ hrvatska djeca su započinjala u Turskoj život i vojnu izobrazbu „Janjičara“.
Janjičari su bili elitni dio osmanijske vojne sile. Osim prestižne vojne sile predstavljali su i političku moć. Janjičari su 1687. godine u Istambulu svrgnuli sa prijestolja sultana Mehmeda IV.
U stogodišnjem ratu Hrvata protiv Osmanijskog carstva, u drugoj polovici 15. stoljeća, rat se prenio iz okupirane Bosne u Hrvatsku. Osmanlije su redom zauzeli: Blagaj na Sani, Počitelj na Neretvi, te Herceg-Novi.
Hrvati su 1491. godine pobijedili Tursku vojsku koja se vraćala s pohoda u Kranjskoj. Tek dvije godine kasnije hrvatsko plemstvo je podnijelo teški poraz u „bitci na Krbavskom polju“.
Međutim, poraz na Krbavi je bio tek početak stogodišnjeg obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlijskog carstva.
Dok su Osmanlije osvojili Carigrad, srušili Bizantsko carstvo i pokorili brojna kraljevstva, Hrvati su u 100 godina izgubili samo 50 kilometara u dubini svog prostora.
Otpor Hrvata pod vodstvom Nikole Subića Zrinskog u bitci kod Sigeta (1566.) iscrpio je Osmanijsku vojnu silu i tako spasio Beč.
Osmanlijska vojska je doživjela konačni poraz 1593. godine kod Siska na ušću Kupe u Savu. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i godina propasti za Osmanlije, poglavito poturčene Bošnjake, te najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdödyja.



Dok sam radio 2008. godine u Gradskom arhivu u Stuttgartu jedan me radni kolega upitao: „Znaš li Dražene da su se Hrvati u 30-godišnjem ratu u ovim krajevima borili na strani katolika ali i na strani protestanata?“
Manje mi je bilo poznato da su naši vojnici kao plaćenici služili obadvije zaraćene strane.
U 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) je na zahtjev kardinala Richelieua vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako konjaništvo.
Hrvatsko se konjaništvo pod zapovjedništvom generala Albrechta von Wallensteina proslavilo u brojnim bitkama, posebice u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena.



Francuski kralj Louis VIII (kralj od 1223. -1226.) dao je osnovati gardu „Royal cravatos“ koja je bila sačinjena od Hrvata koji su nosili marame oko vrata.
Početkom 19. stoljeća u Francuskoj je od Hrvata osnovana „Regiments croats“!
Francuski vojskovođa i car Napoleon Bonaparte je u svojoj vojsci imao četiri hrvatske pukovnije koje su ustrojene izmedju 1811. i 1813. godine:
Prva je nosila naziv „1er Regiment d`Infanterie Provisories Croate“
Druga je nosila naziv „2e Regiment d’Infanterie Provisories Croate“
Treca je nosila naziv „3e Regiment d’Infanterie Provisories Croate“
Cetvrta je nosila naziv „4e Regiment de Chasseurs Illyriens“
Bonaparte je jednom rekao svom generalu Marmontu: „Hrvati su najbolji vojnici na svijetu. Kada bih imao samo 100.000 Hrvata osvojio bih čitav svijet!“
Povlačenjem napoleonove vojske iz Rusije dvije trećine Hrvata izgubilo je život. Sve četiri hrvatske pukovnije raspuštene su 1813. godine.



Početkom prvog svjetskog rata Austrougarska vojska je bila ustrojena od tri vojne formacije:
1. Zajednička carsko-kraljevska vojska
2. Austrijsko domobranstvo
3. Mađarsko domobranstvo
U Mađarskom domobranstvu je bila i jedna divizija Hrvatskog domobranstva.
U prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) hrvatski vojnici su ratovali na strani Austrougarske i Njemačke protiv Velike Britanije, Francuske i Rusije.
Hrvati su se borili na tri fronte.
Poznate bitke u kojima su velik doprinos dali Hrvati bile su: bitka u Galiciji i Bukovini, te bitka na Sueskom kanalu.
U to vrijeme Austrougarska vojska je imala 315 generala i 17 admirala, od kojih su bili 30 hrvatski generali i 2 hrvatska admirala.
Hrvatski feldmaršal Svetozar Borojević je 1918. godine izjavio povijesnu rečenicu: „Hrvatska da, Jugoslavija ne!“

U drugom svjetskom ratu Hrvatski vojnici su se borili na strani „Trećeg Reicha“.
Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941. bivši pukovnik austrougarske vojske Slavko Kvaternik (tadašnji zamjenik Ante Pavelića) potpisao je „Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske“!
Prvi službeni naziv je bio „Vojska Države Hrvatske“, no već je 16. travnja 1941. taj naziv je promijenjen u „Hrvatsko domobranstvo“.
Ante Pavelić je nakon preuzimanja vlasti odlučio stvoriti stranačku vojsku -„Ustašku vojnicu“. Uredbu o utemeljenju je izdao 10. svibnja 1941. Iako je nastala kao stranačka vojska, Ustaška vojnica je postala regularni dio oružanih snaga NDH.
Zapovjednik Hrvatskog domobranstva Slavko Kvaternik je bio nezadovoljan samovoljnim ustaškim postupcima, te tražio da mu se potpuno podredi Ustaška vojnica. Pavelić je imao sve manje povjerenja u domobranstvo, te se sve više oslanjao na visoke ustaške časnike.
U listopadu 1942. dolazi do razlaza Kvaternika i Pavelića. Kvaternik daje ostavku i odlazi u Slovačku.
Pavelić Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo 1944. ujedinjuje u Hrvatske oružane snage.
Hrvatski vojnici su se u drugom svjetskom ratu borili i u njemačkim SS vojnim formacijama.
Najpoznatije su bile:
- 23. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Kama“. Divizija je formirana od „Volksdeutschen“ i Bošnjaka 10. Juna 1944 u istočnoj Hrvatskoj.
- 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Handžar“. Divizija je bila sastavljena najvećim dijelom od Bošnjaka.
- 7. Freiwilligen-Gebirgs-Division „Prinz Eugen“. Divizija je bila sastavljena od „Volksdeutschen“ i Hrvata iz područja Banata.
U bitkama protiv Sovjetskog saveza (najpoznatija bitka za Staljingrad) sudjelovala je 1/3 ne-njemačkih vojnih snaga.
Povjesničar Christian Hartmann predviđa da je u tim bitkama sudjelovalo:
800.000 Mađara, 500.000 Rumunja, 250.000 Talijana, 45.000 Slovaka i 145.000 Hrvata.
http://www.welt.de/kultur/history/article108260890/Hitlers-Leih-Armeen-beim-Marsch-nach-Stalingrad.html
Tri dana prije kapitulacije Njemačke, Vlada NDH 6. svibnja 1945. napušta Zagreb. Partizanske jedinice ulaze u Zagreb 8. svibnja 1945. Većina preostale vojske Hrvatskih oružanih snaga (Ustaške vojice i domobrana) zajedno sa civilima kreću na put prema Austriji, te se 15. svibnja 1945. predaju britanskim vojnim predstavnicima u Bleiburgu. Britanska vojska izručuje razoružane hrvatske vojnike i civile jugoslavenskoj partizanskoj vojsci (grubo kršenje temeljnih vojnih konvencija).

Središnji ured britanskog 5. korpusa ocijenio je: „….da se predalo oko 300.000 ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600.000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno u smjeru Austrije….Navedenih 600.000 činile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustaša, kao i veliki broj civilnih izbjeglica.”
http://shp.bizhat.com/N.Tolstoy.html
To je bio početak bleiburškog pokolja i križnog puta hrvatskog naroda.



„Bez suđenja masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo najviše Hrvata ali i brojnih pripadnika drugih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika.
Velikom broju intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugokomunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene.
Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi, a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava.U poraću je ubijeno i više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.“
http://hr.wikipedia.org/wiki/Jugokomunisti%C4%8Dki_zlo%C4%8Dini_nakon_zavr%C5%A1etka_Drugog_svjetskog_rata



Hrvate nisu samo ubijali, mučili i zatvarali na području bivše Jugoslavije. Jugoslavenska obavještajna služba (UDBA) je progon i likvidaciju Hrvata nastavljala i u inozemstvu.
Iz Političkih razloga UDBA je ubila sljedeće Hrvate: http://hr.wikipedia.org/wiki/UDBA
1946. Italija – Ivo Protulipac
1948. Austrija – Ilija Abramović
1960. Argentina – Dinka Domančinović
1962. Argentina – Rudolf Kantoci
1966. Kanada – Mate Miličević
1967. SR Njemačka – Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija – Josip Krtalić, / Australija – Pero Čović / Francuska – Nedjeljko Mrkonjić- Ante Znaor / SR Njemačka – Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka – Mirko Ćurić, Nahid Kulenović / Španjolska – Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina – Ivo Bogdan / Engleska – Maksim Krstulović / SR Njemačka – Mirko Šimić / Švedska – Mijo Lijić
1972. Italija – Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo / SR Njemačka – Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka – Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka – Mate Jozak
1975. Austrija – Nikola Martinović / Belgija – Matko Bradarić / Danska – Vinko Eljuga / SR Njemačka – Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić / Švedska – Stipe Mikulić
1976. Francuska – Ivan Tuksor
1977. JAR – Jozo Oreč / SR Njemačka – Ivan Vučić
1978. Francuska – Bruno Bušić / SAD – Križan Brkić
1979. Kanada – Cvitko Cicvarić, Goran Šećer / SAD – Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka- Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska – Mate Kolić / SR Njemačka – Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić / Švicarska – Stanko Nižić
1983. SR Njemačka – Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka – Slavko Logarić
1986. SAD – Franjo Mašić
1987. Kanada – Damir Đureković / SR Njemačka – Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka – Anto Đapić, stariji
Interesantno je da za počnjene zločine nad Hrvatskim narodom od 1945.-1990. nitko do sada u Republici Hrvatskoj nije osuđen niti je kazneno odgovarao. Taj fenomen nije moguće niti pravno, a niti moralno definirati.
Republika Hrvatska je izručenjem dva bivša agenta UDBE (Perkovića i Mustača) Saveznoj Republici Njemačkoj napravila mali korak u rasvjetljenju tajne genocida počinjenog nad hrvatskim narodom nakon drugog svjetskog rata.



Ranih 70-tih godina u redovima Saveza komunista Hrvatske nastaje nacionalni pokret nazvan „Hrvatsko proljeće“.
Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. Sjednice CK SKH (siječanj 1970.) na kojoj je osuđen „unitarizam“, pa do sjednice Predsjedništva CK SKJ (studeni1971.).
U širem smislu „Hrvatsko proljeće“ počinje 1966. plenumom na Brijunima. Cilj Hrvatskog proljeća pored političkih reformi, bile su i reforme gospodarskog i kulturnog života Hrvata.
U Hrvatskom proljeću su sudjelovali političari, intelektualci, znanstvenici i studenti. Par poznatih lica koja su obilježila Hrvatsko proljeće: Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija, Vlado Gotovac, Marko Veselica, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, koji su kao i brojni drugi domoljubi osuđeni na zatvorske kazne.
Obračun Jugoslavije sa „Hrvatskim proljećem“ rezultirao je tzv. „Hrvatskom šutnjom“ koja je trajala do kraja 80. godina.

25. lipnja 1991. Hrvatski državni sabor donosi DEKLARACIJU O PROGLAŠENJU SUVERENE I SAMOSTALNE REPUBLIKE HRVATSKE!
    http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=15680
    

Nakon proglašenja samostalnosti, Jugoslavenska narodna Armija potpomognuta paravojnim srpskim formacijama izvršava vojnu invaziju na teritorij Republike Hrvatske.
Otpor Jugoslavenskom agresoru ubrzo prerasta u Domovinski rat hrvatskog naroda za svoju slobodu.
Otpor agresoru počeo je 01. ožujka 1991. godine u Pakracu, gdje se Hrvatska policija sukobila sa paravojnim srpskim formacijama. Domovinski rat u Hrvatskoj završava vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ (04. – 07. kolovoz 1995.)!
U Domovinskom ratu „prema Ivi Goldsteinu, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba na hrvatskoj strani od 1991. do 1995. Prema drugom izvoru iz 2002., Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ive Pilara”, bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba (od toga preko 600 civila).„
U obrani Republike Hrvatske sudjelovali su i hrvatski građani srpske nacionalnosti.
„Deset tisuća Srba prema dostupnim, a 20 tisuća, prema neslužbenim podacima od 1991. do 1995. sudjelovalo je u obrani RH." naslov članka u Večernjem listu!
Pored Srba u obrani Republike Hrvatske sudjelovale su i sve druge nacionalnosti i manjine koje žive u RH.
Također su sudjelovali i dragovoljci iz stranih država. “-U obrani Hrvatske 1991. godine sudjelovalo je 456 stranih dragovoljaca iz 35 država. Najviše iz Engleske, 139, ali i iz Njemačke, Francuske, Nizozemske, Italije, SAD-a i Kanade, Čilea, Australije, Gambije, Zimbabwea.“
http://www.forum.hr/showthread.php?t=525588&r=archive



Nakon Domovinskog rata hrvatski vojnik je redovito angažiran u mirovnim misijama diljem svijeta:
„Kronološki slijed sudjelovanja pripadnika OS RH u mirovnim operacijama UN-a od 1999. do danas:
1. UNAMSIL (Sijera Leone), rujan 1999. – prosinac 2005.
2. UNMEE (Etiopija i Eritreja), ožujak 2001. – srpanj 2008.
3. UNMOGIP (Indija i Pakistan), kolovoz 2002. –
4. MINURSO (Zapadna Sahara), prosinac 2002. –
5. UNMOVIC (Irak), prosinac 2002. – ožujak 2003.
6. UNMISET (Istočni Timor), srpanj 2003. – prosinac 2003.
7. UNMIL (Libanon), listopad 2003. –
8. MINUSTAH (Haiti), lipanj 2004. – studeni 2009.
9. UNOCI (Obala Bjelokosti), kolovoz 2004. – kolovoz 2009.
10. UNFICYP (Cipar), rujan 2004. –
11. UNOMIG (Gruzija), ožujak 2005. – lipanj 2009.
12. UNMIS (Sudan), travanj 2005. – kolovoz 2011.
13. UNIOSIL (Sijera Leone), lipanj 2007. – prosinac 2007.
14. UNMIN (Nepal), srpanj 2007. – srpanj 2008.
15. UNIFIL (Libanon), srpanj 2007. –
16. BINUB (Burundi), rujan 2007. – rujan 2009.
17. UNDOF (Golanska visoravan), svibanj 2008. – ožujak 2013.
18. MINURCAT (Čad), siječanj 2009. – ožujak 2010.
19. UNSMIS (Sirija), svibanj 2012. – kolovoz 2012.
U travnju 2013. Hrvatska sudjeluje sa 20 pripadnika Oružanih snaga u 5 mirovnih operacija UN-a:
MINURSO (Zapadna Sahara) – 6 vojnih promatrača
UNFICYP (Cipar) – 2 vojna promatrača
UNIFIL (Libanon) – 1 stožerni časnik
UNMIL (Liberija) – 2 stožerna časnika
UNMOGIP (Indija i Pakistan) – 9 vojnih promatrača.”
http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/mir-i-sigurnost/mirovne-misije/hrvatska-u-mirovnim-misijama-i-operacijama/hrvatska-u-mirovnim-misijama-i-operacijama-un-a/
Već jedanaest godina Hrvati su pored gore navedenih mirovnih misija angažirani u ISAF-u u Afganistanu.



Kao i Savezna republika Njemačka, tako je i Republika Hrvatska ukinula obavezno služenje vojnog roka. Time oružane snage Republike Hrvatske sada sačinjavaju: profesionalna vojska, policija i specijalna policija.
Hrvatska je obranu svoje zemlje učinila ovisnom o snagama NATO-a. Otpor koji je pružen jugoslavenskom agresoru 1991. godine gotovo da nije moguće ponoviti u slučaju nove agresije na Republiku Hrvatsku, u najmanju ruku ne oružanim snagama kojima danas raspolaže naša zemlja.
Hrvatska omladina koja je danas punoljetna kontakt s oružjem ima samo preko videoigrica. Nekada je ta omladina pripadala u hrabre hrvatske vojnike, koji su se borili u svim velikim ratovima u svijetu. Ne bi bilo na odmet razmisliti o ponovnom "obaveznom" služenju vojnog roka u Republici Hrvatskoj.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine. Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de