utorak, 21. travnja 2015.

PROMOCIJA TURIZMA U REPUBLICI HRVATSKOJ




Za Republiku Hrvatsku turizam igra jako važnu ulogu. Za kvalitetni turizam morate imati jako dobru ugostiteljsku ponudu. Te dvije stvari idu jednostavno zajedno.
Bilo da se radi o godišnjem odmoru na moru, odlasku na skijanje, seoskom turizmu, brdskom ili planinskom turizmu, medicinskom turizmu i wellnessu morate imati kvalitetne popratne ugostiteljske objekte!

Sjećam se kada sam 2010. godine u maju proveo par dana godišnjeg odmora u Austriji u blizini Kitzbühela. Krenuli smo iz Štutgarta. Temperatura je bila gotovo 30 stupnjeva celzijusa. Za par sati vožnje stigli smo u Kitzbühel, te se tada počeli penjati automobilom na alpe. Sat vožnje samo u brdo. Zaboravio sam koja je to bila nadmorska visina, ali znam da smo nakon sat vožnje završili među oblacima.

Konačno smo došli do jednog lijepog motela gdje smo rezervirali par dana. Temperatura je bila oko 1stupanj, znači razlika u temperaturi u 5 sati gotovo 30 stupnjeva celzijusa.
Motel je bio obiteljski obrt, jako ugodna atmosfera, familijski odnos prema gostu.
Imao je unutarnji bazen, saunu, prostor za wellness. Što čovjeku više treba?
Međutim što da radite u alpama cijeli dan? Gledati televiziju možete i kod kuće, a u sauni i bazenu nemožete provesti cijeli godišnji.
Pošto smo mi došli iz Štutgarta, a tamo ljudi rado pješače odlučili smo se ići pješice u brdo, svaki dan u drugom pravcu.
Drugi dan godišnjega krenuli smo nakon doručka na pješačenje. Temperatura je bila oko nule i polako je počinjao snijeg. Penjali smo se sve više i više u brdo prema oblacima. Osim prekrasne prirode nije bilo nigdje ničega. Nakon sat vremena penjanja nismo sreli više niti jednog čovjeka, međutim nastavili smo dalje.

Najveći problem je bio da nismo ponijeli ništa za jelo i piće jer smo računali da postoji neki mali restoran za turiste. Tako je i bilo. Nakon sat vremena penjanja došli smo do jednog malog restorana koji je bio zatvorena, a radio je samo vikendom, naravno iz razumljivih razloga.
Nastavili smo pješačenje. Penjali smo se skoro 2 sata u planinu. Imao sam osjećaj da se penjemo na nebo, bili smo jako žedni i disanje je bilo otežano. Pošto nismo ponijeli vodu pili smo iz obližnjih glečera koji su se topili. Kako smo nastavili penjanje snijega je bilo sve više.
Nakon gotovo 3 sata penjanja na planinu naišli smo na jednu malu vikendicu sa terasom, te stolom i klupom. Terasa je bila otvorena tako da smo sjeli na klupu, te od iscrpljenosti odspavali pola sata. To je bilo prvo mjesto nakon 3 sata penjanja na koje smo mogli sjesti i malo se odmoriti. Poslije kratkog sna krenuli smo natrag niz planinu. Trebalo nam je 2 sata da stignemo do motela. Ne mogu vam opisati osjećaj kada sam ugledao motel, znao sam da je tamo toplo, da ima hrane i pića.

Ovom pričom sam Vam htio skrenuti pažnju na to, koliko su važni ugostiteljski objekti u turizmu.

Turizam u Republici Hrvatskoj igra presudnu ulogu i bitno utječe na životni standard građana, indirektno preko bruto društvenog proizvoda ili direktno preko mjesečnih primanja onih koji rade u turizmu. Svaki godišnji odmor pamti se posebno po tome kakva je bila ugostiteljska ponudu. Da li je hrana bila ukusna i raznovrsna, da li je bila svježe pripremljena? Sve to ostaje dugotrajno u pamćenju turista.

Međutim odnos ugostiteljskog osoblja prema turistima ostaje u najdužem sjećanju. Od konobara koji Vas poslužuje, glavnog kuhara koji prati izdavanje večere, menadžera hotela koji Vas ljubazno pozdravi, pa do spremačice koja svako jutro uredi vašu sobu.

Ako je njihov odnos bio profesionalan i ljubazan turist to gotovo nikada neće zaboraviti.

Ponekad nesvjesno uspoređujem ugostiteljsku ponudu zemalja u kojima sam proveo godišnji odmor sa ugostiteljskom ponudom u Republici Hrvatskoj.
Kod nas je hrana dobra i ako niste previše izbirljivi biti ćete sa tom ponudom zadovoljni. Međutim nedostaju popratni sadržaji koji su sastavni dio turizma.

2004. sam posjetio Tunis. Ugodna arapska zemlja. Ono što me se posebno dojmilo je da gotovo svako tko radi u turizmu govori jako dobro četiri jezika: arapski, francuski, engleski i njemački. U ranim jutarnjim šetnjama sretao sam siromašne ribare koji love na plaži ribu za ručak. Čak su i ti ljudi koji nikada nisu išli u školu govorili toliko njemački da smo se mogli sporazumjeti. Od njih sam saznao nešto više kako običan mali čovjek živi u Tunisu. Međutim ono što govori o kvaliteti turizma u Tunisu je činjenica da oni ne dopuštaju turistu da mu bude dosadno. Prilikom jutarnjih šetnji redovito sam sretao grupu koja je organizirano na konjima jahala uzduž plaže. Svako jutro je obavezno na plaži izvođen jutarnji fitness sa muzikom kojeg je vodio trener sporta.
Svaki dan nakon večere je bila nova predstava ili animacija na bini hotela u kome smo odsjeli.
Tunežani se jednostavno stalno bave gostom tako da gost i nema veliku mogućnost otići u neki drugi restoran ili hotel i tamo potrošiti svoj novac.
Prema turistima su svi ljubazni. Policija na konjima obilazi plažu, tako da ne morate biti u strahu da će vam se nešto dogoditi ili da će vam nešto nestati. Nakon završenog godišnjeg odmora dali smo napojnicu osobi koja je pospremala sobu. U Tunisu najčešće radi samo jedna osoba u familiji, a plaćom moraju prehraniti cijelu obitelj.
Sličan odnos prema turistima doživio sam 2011. na Velikom Kanarskom Otoku. Iako je hrana bila neslana, godišnji je ostao nezaboravan, ne samo po ljepoti prirode, nego prije svega po toplom i srdačnom odnosu prema turistima.

U Republici Hrvatskoj turisti mogu uživati u ljepotama prirode, raznovrsnim hrvatskim specijalitetima, čistoći mora i rijeka.
Ono na čemu se treba raditi je razvući turističku sezonu dodatnim van sezonskim ponudama, te poboljšati profesionalizaciju turističkog osoblja.
Kod nas postoji stečena navika da se turistička sezona priprema u maju, pa ako se dogodi da je početkom maja posebno toplo vrijeme u vanjskom bazenu hotela nećete se moći okupati pošto je zatvoren. Upravo je to bio slučaj prošle godine kada sam posjetio prijatelja u Novom Vinodolskom. Bila je sredina maja i temperatura gotovo 30 stupnjeva. More je bilo prehladno za kupanje. Na gradskoj plaži nalazio se hotel s prilično velikim vanjskim bazenom koji nije bio u uporabi. Do danas mi nije jasno zašto taj bazen nije bio otvoren da se turisti i mještani u njemu mogu okupati, a hotel bi sigurno dobro zaradio dodatnom prodajom hrane, pića i sladoleda.

Pod profesionalizacijom turističkog osoblja smatram da od spremačice pa do menadžera hotela svatko treba voditi brigu da se gost osjeća ugodno, biti u kontaktu sa gostom, upoznati ga sa ponudama i znamenitostima grada u kome se nalazi. Gostu na godišnjem ne smije biti dosadno. Vremena kada se prodavala "voda i sunce" su odavno prošla.

Ugostiteljska ponuda počinje kada turist ulazi na graničnom prijelazu u našu zemlju, a završava kada napušta Hrvatsku. Osmjeh graničnog policajca, konobara, menadžera hotela, prodavačice voća na gradskoj tržnici turist neće zaboraviti. Međutim neće ni zaboraviti osmjeh koji nije dobio. Vrlo je važno shvatiti da turisti nisu prisiljeni dolaziti na ljetovanje u Republiku Hrvatsku. Međutim naše profesionalno osoblje ih može tijekom godišnjeg odmora vezati za našu zemlju, tako da iduće godine dođu ponovo i dovedu svoje prijatelje!

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!


Objavio/la u 2 komentara:

ponedjeljak, 20. travnja 2015.

PREKOMJERNO KONZUMIRANJE MESA KAO EKONOMSKI, SOCIJALNI I EKOLOŠKI PROBLEM



Naši djedovi i bake su konzumirali meso jednom tjedno. Zadnjih 50 godina u Europi, a također i u drugim dijelovima svijeta došlo je do trenda svakodnevnog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda, tako da se do danas potrošnja učetverostručila.

Životinje se uzgajaju u neodgovarajućim uvjetima. Njihov rast ubrzavamo hormonima rasta, vitaminskim dodacima pospješujemo uzgoj, te ih preventivno liječimo antibioticima!

Konzumiranje mesa postalo je "in". U današnje doba se meso i mesni proizvodi ne samo jednom dnevno, nego ponekad i više puta na dan nađu na jelovniku!

Rezultati takve ishrane uzimaju već sada svoj danak. Djeca se ubrzano razvijaju od "hormona rasta", antibiotici sve slabije djeluju kada smo bolesni, pošto antibiotike unosimo hranom pa bakterije stvaraju rezistenciju. Dječji dijabetes, prekomjerna težina, povećana masnoća u krvi postali su česte dječje bolesti. Bolesti srca i krvnih žila zauzimaju prvo mjesto po smrtnosti u europskim zemljama. Moždani i srčani udar su postali gotovo pravilo. Umiranje srednje generacije u dobi između 40 i 60 godine je sve učestalije.

Usprkos izobilja hrane i naprednoj medicini postići će se nivo da će pogrešnim načinom ishrane i utjecajem stresa duljina životnog vijeka sadašnje mlade i srednje generacije pasti ispod granice koju su doživjeli naši djedovi i bake.

Sa ekološkog stajališta povećana proizvodnja goveđeg mesa je opasna. Uzgoj goveda dovodi do dodatnog izlučivanja metana u atmosferu, a metan vrlo agresivno uništava ozonski omotač. Pored toga za uzgoj mesa potrebne su velike količine vode. Prema "Statisti" za uzgoj jednog kilograma mesa je potrebno 16.000 litara vode, a za uzgoj jednog kilograma žitarica 1.350 litara.

Postavlja se pitanje tko profitira od proizvodnje i prekomjernog konzumiranja mesa i mesnih proizvoda?

Da li su to koncerni koji proizvode hranu za stoku? Da li su to velike farme za uzgoj životinja? Da li je to medicina i farmaceutska industrija ? Da li su to veliki prodajni lanci i restorani?
Svi nabrojeni faktori ostvaruju pozamašan profit u procesu uzgoja, prodaje i konzumacije mesa i mesnih proizvoda. Naposljetku kada čovjek oboli medicina i farmaceutska industrija ostvaruju svoj dio dobiti.

Činjenica je da jedini koji gubi u prekomjernom konzumiranju mesa i mesnih proizvoda je potrošač. On gubi na svim područjima. Meso nije jeftino, znači da potrošač ima ekonomski gubitak. Od prekomjernog konzumiranja mesa se obolijeva, znači gubitak zdravlja. Masovni uzgoj goveda oslobađa velike količine metana, a to znači ekološki gubitak kako za pojedinca tako i za cijelu ljudsku zajednicu. Korištenjem žitarica za uzgoj životinja povećava im se cijena na svjetskom tržištu, te postaju sve nedostupnije za prehranu stanovništvu siromašnih zemalja. To je socijalni problem.

Ako već nismo vegetarijanci uravnotežena ishrana bi značila: 2 puta meso na tjedan, 2 puta riba na tjedan i 3 puta vegetarijanska hrana tjedno. Nije se uvijek lako pridržavati tog pravila. Užurbani način života i pad životnog standarda pogodovali su posebno u velikim gradovima konzumiranju "brze hrane", a ona se sastoji većinom od mesnih proizvoda.

Njemački portal Bild.de 10.01.2013 objavio je da svaki građanin Njemačke u svome životu prosječno pojede u obliku salame, gulaša i šnicli 1.094 životinje, te od toga:
  1. 945 pilića
  2. 46 svinja
  3. 46 pura
  4. 37 patki
  5. 12 guski
  6. 4 janjca
  7. 4 goveda

Navedeni podaci su dio studije BUND-a Njemačke.

"Statista" nam prikazuje potrošnju mesa (u kilogramima) po glavi stanovnika 2005. u navedenim zemljama, te prosječnu potrošnju u svijetu:

- USA..............................................126,60
- Australija......................................117,60
- Španjolska....................................107,90
- Argentina......................................88,60
- Velika Britanija.............................83,90
- Njemačka......................................83,30
- Norveška.......................................61,70
- Kina..............................................59,50
- Rusija............................................52,10
- Južna Afrika..................................46,20
- Japan.............................................45,40
- Svjetska potrošnja.........................41,20
- Tajland...........................................26,70
- Nigerija..........................................7,50
- Bangladeš......................................3,10

Vidljivo je da su industrijske zemlje daleko iznad svjetskog prosjeka potrošnje mesa po glavi stanovnika.
U proizvodnji i prodaji mesa nerijetko dolazi do zloupotrebe. Prodaje se pokvareno meso, meso koje ne odgovara deklaraciji i sl.. Ne samo da se radi o prevari potrošača, nego se ozbiljno narušava i zdravlje građana.
Tome se možemo oduprijeti kupujući meso iz ekološkog uzgoja. Činjenica je da je to meso skuplje, međutim ako ga budemo manje konzumirali opet ćemo izaći na kraj sa našim mjesečnim budžetom za kupnju hrane.

Na web stranici WWF-a pod temom meso i konzum stoji: "Tko jede manje mesa može si priuštiti skuplju salamu i šniclu iz ekološkog uzgoja. Njemačko Društvo za ishranu preporuča iz zdravstvenih razloga 300 – 600 gr mesa tjedno, a to je manje od polovice koju danas prosječno konzumiramo.
Kako bi bilo učiniti prvi korak - jednostavno jedan dan u tjednu bez mesa."

Ako spadamo u skupinu koja konzumira svakodnevno meso i mesne proizvode mogli bi o navedenom prijedlogu razmisliti. Ako nam financije dozvoljavaju prođimo jedan dan u tjednu u restoran i naručimo vegetarijansko jelo. Na taj način taj dan u tjednu nećemo doživjeti kao kaznu, već kao poklon nama samima. 

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

Objavio/la u 2 komentara:

subota, 18. travnja 2015.

Pozivnica za "3. Lichter-Bilder-Schau" u Stuttgartu


Poštovane dame i gospodo, poštovani prijatelji umjetnosti

Pozivamo Vas na "3. Lichter-Bilder-Schau" u Stuttgartu. Izložba će se održati 07. svibnja 2015 sa početkom u 18.00 sati u Atelier Baur na adresi – Am Mühlkanal 17, 70190 Stuttgart (Ost).

Gosti će kao i svaki puta uživati u "kućno" spremljenim napitcima, a ovaj puta ćemo za Vas pripremiti "hladni čaj". Zbog djece koja također izlažu i prisustvuju izložbi ne prakticiramo ponudu alkoholnih pića.

U dvorištu ateliera pripremiti ćemo roštilj. Pošto financijska sredstva kojima raspolažemo ne mogu pokriti kompletne troškove, molili bi tko je u mogućnosti ponijeti "nešto za roštilj". Naravno za sve one koji to nisu u mogućnosti naći će se svakako "jedna porcija više"!

Izložba je besplatna za posjetioce.
Radujemo se Vašem posjetu, djeca su posebice dobrodošla!

Dražen Katić i Baur Atelier Tim

Par slika iz prethodnih izložbi možete pogledati pod slijedećim linkom. Registracija nije potrebna.


Objavio/la u 2 komentara:

ODRŽIVI RAZVOJ – BUDUĆNOST NAŠE CIVILIZACIJE



Pojam "održivog razvoja" prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu "Sylvicultura oeconomica" Hans Carl von Carlowitz u kome govori da "..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti"!
Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.

Prva međunarodna definicija "održivog razvoja" zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom "Naša zajednička budućnost", više poznatom kao "Brundtlandovo izvješće", u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkoga) ..."Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe."

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:
  1. Ekonomska komponenta
  2. Socijalna komponenta
  3. Ekološka komponenta
Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.

Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.
Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.

Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje "stand-by" modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd..
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.

U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila.
Upravo sada u vrijeme pisanja ove knjige mediji su javili jednu vrlo neugodnu vijest.
09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).
U zadnjih 800 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm.

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Razina mora i oceana bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.
Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora i oceana dignuti od 1 metar na više.
Samim tim dolazi do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu koju danas imamo. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći Europu.
Podizanje razine mora iznad 1 metar prouzročilo bi nestanak (potapanje) 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini.
Rezultat takve porasti razine mora i oceana bio bi velike seobe naroda, novi ratovi i borbe za zemlju i vodu, destabilizacija cijelog političko-ekonomskog sistema, bolesti i glad.

Proizvodnja i potrošnja u skladu sa održivim razvojem je najjače oružje koje trenutačno imamo. Održivi razvoj kao filozofija življenja nije vraćanje u kameno doba. To je način na koji uzimamo od prirode samo onoliko koliko nam treba. Samim time zadovoljavamo kako ekonomsku, tako i ekološku komponentu. Razmatrajući socijalnu komponentu u održivom razvoju ona smanjuje socijalne razlike između bogatih i siromašnih. Mi smo dotakli gotovo vrhunac u razdoru između bogatih i siromašnih. Oko 0,1 % čovječanstva posjeduje 81% ukupnih dobara na zemlji. Proces osiromašenja siromašnih, te bogaćenja bogatih se ubrzano nastavlja. Taj proces je u potpunoj suprotnosti sa održivim razvojem.
Poznato je da su američki indijanci ubijali samo onoliko bizona koliko im je bilo potrebno da pokriju zalihe hrane za zimu. Također i eskimi su u lovu na kitove lovili samo toliko koliko je trebalo zajednici za prehranu. Hrana bi se dijelila na sve stanovnike sela. Danas takav način egzistiranja postoji još kod nekih plemena amazonskih indijanaca koji se za sada uspijevaju sakriti od moderne civilizacije.
Održivi razvoj ne znači da trebamo zatvoriti sve tvornice, napustiti u potpunosti naš "civilizacijski" način života. On znači da trebamo promijeniti naš način razmišljanja i naše potrebe. Izobilje moderne civilizacije donijelo je civilizacijske bolesti, povećanje smrtnosti srednje generacije, nezaposlenost, siromaštvo, te neprestane ratove u svijetu.

Održivi razvoj se treba početi prakticirati već u osnovnoj školi. Uvijek me ponovo impresionira osnovna škola Ivan Goran Kovačič u Dugoj Resi. Kada se prošećem pored škole uvijek zatečem lijepi prizor. Škola je obojena u ugodne nijanse zelene boje, posvuda je čisto, bez razbacanih papirića i smeća. S druge strane škole prema rijeci Mrežnici nalazi se školski vrt u kome učenici uzgajaju različite vrste povrća. 2006. taj vrt je izabran za jedan od 15 najljepših školskih vrtova u Republici Hrvatskoj. Škola ima također aktivnu EKO grupu, te izdaju školski list "Breza". U akciji "Budimo ekologični – stop sječi šuma" učenici su prikupili 13 tona starog papira. Sudjelovali su sa 2.300 prikupljenih potpisa u peticiji "Univerzalne deklaracije za prava životinja" pri UN-u. Ta škola je primjer na koji način djecu trebamo učiti održivom razvoju. Toj djeci kada odrastu principi održivog razvoja neće biti strani, te će većina njih vjerojatno aktivno sudjelovati u izgradnji zdravog i održivog društva u Republici Hrvatskoj.

Stanje na našem planetu se ne može pozitivno promijeniti u jednom danu, mjesecu ili godini. Puno je stvari otišlo krivim putem.
Međutim još uvijek nije prekasno da svako od nas napravi mali korak u prakticiranju održivosti. Za pojedinca će to biti mali korak, ali ako ga napravi većina nas korak će biti ogroman. 

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

Objavio/la u 2 komentara:

petak, 17. travnja 2015.

AUTOINDUSTRIJA ILI EKOLOGIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ?




Poznato je da danas ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta imaju jaku automobilsku industriju: Njemačka, Italija, Japan, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Brazil i Južna Korea. U zadnje vrijeme se svjetskoj auto eliti priključuju Indija koja proizvodi najjeftiniji "Tata" automobil na svijetu, te Kina sa svojom automobilskom produkcijom.
Manje je poznato da autoindustrija treba za proizvodnju enormne količine energije, sirovina i vode. Kao i u drugim industrijskim granama, tako i u autoindustriji postoji tendencija da europske automobilske tvrtke prebacuju proizvodnju u zemlje nižeg životnog standarda i nižih plaća. Tako je francuski Renault razvio proizvodnju u Sloveniji i Rumunjskoj, talijanski Fiat se afirmirao u Srbiji.
Postavlja se pitanje da li su autoindustrija i ekologija dva suprotna pojma i dali postojanje jednog isključuje drugo?
Moderna europska industrija podliježe strogim propisima i zakonima u cilju zaštite okoliša. Danas gotovo sve tvornice automobila imaju kao gotov proizvod ili prototip električna vozila. Važno je napomenuti da električna vozila sadrže daleko manji broj dijelova nego vozilo sa unutarnjim izgaranjem, pa samim time se za izradu troši manje energije i sirovina. Električni automobil nema klasični motor, nema mjenjačku kutiju i kvačilo, nema rezervoara za gorivo itd. Međutim posjeduje litij-ionsku bateriju za pokretanje, koju klasična vozila nemaju.
Na internacionalnoj konferenciji o električno pokretanim vozilima održanoj 27. i 28. svibnja 2013 u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel odlučno je zastupala stajalište da do kraja ovog desetljeća po cestama u Njemačkoj treba voziti jedan milijun električnih automobila.
Dalje je dodala: "Elektromobilitet zahtjeva zajedničku poslovnu suradnju, izvan jedne branše i izvan granica Njemačke!"

Njemačka automobilska industrija želi do kraja iduće godine ponuditi tržištu 16 novih modela električnih automobila.
Do sada postoji samo nekoliko tisuća registriranih električnih vozila na njemačkim cestama.

Kakvo je stanje sa proizvodnjom električnih automobila u Republici Hrvatskoj?

U našoj zemlji još ne postoje električni automobili iz serijske proizvodnje. Postoji par prerađenih električnih vozila, ali ne i tvornički proizvedenih.
Najdalje u pripremi serijske proizvodnje električnog automobila otišla je zagrebačka tvrtka Dok-Ing sa vozilom "XD Koncept", kojeg očekujemo vidjeti na cestama Zagreba do kraja ove godine. Međutim radi se o proizvodnji samo nekoliko vozila na godinu, tako da je veliko serijska proizvodnja trenutno potpuno isključena.
Zašto je za Republiku Hrvatsku bitna industrija na bazi elektromobiliteta, jednako kao i ekologija?

Električni automobil doživljava trenutno svoju renesansu. Industrija na bazi elektromobiliteta je industrija budućnosti.
Republika Hrvatska ima prostor i radnu snagu da sudjeluje ako ne u proizvodnji cijelog električnog automobila onda u proizvodnji dijelova.
U kooperaciji sa velikim europskim tvornicama industrijska proizvodnja bi se u Hrvatskoj mogla brzo realizirati. Kancelarka Merkel je na konferenciji u Berlinu upravo o takvoj industrijskoj suradnji i govorila.


Republika Hrvatska za razvoj modernog turizma ima veliku potrebu za korištenjem električnih vozila i plovila! Industrija na bazi elektromobiliteta ne isključuje ekologiju nego ju jača.
Spajanje industrije na bazi elektromobiliteta i ekologije je simbioza koju trebamo koristiti i odlučno krenuti već danas u realizaciju ciljeva.

Ono što je danas prepreka u ekspanziji i prodaji električnih automobila je relativno visoka prodajna cijena u odnosu na vozila sa unutarnjim izgaranjem. Također električna baterija je teška, velika i malog kapaciteta. Ta baterija se može puniti i prazniti oko 1.000 puta, a nakon toga potrebna je nova. Na području poboljšanja električne baterije radi se velikom brzinom.

Najjeftiniji električni automobil koji možemo kupiti u prodavaonicama automobila u Štutgartu je renaultov "Twizy". Njegova cijena iznosi 7.000 eura, te leasing za bateriju dodatnih 50 eura mjesečno.

Republika Hrvatska ima šansu da objedini autoindustriju i ekologiju. Pošto je naša zemlja bogata vodom, već je ispunjen jedan od uvjeta za razvoj moderne autoindustrije.
Republika Hrvatska ima kvalificiranu radnu snagu, te dovoljno inženjera strojarske i elektrotehničke struke koje može zaposliti u proizvodnji. Potrebu za sirovinama se može nadoknaditi iz uvoza. Karoserije električnih automobila se rade iz specijalnih plastičnih masa, a za tu svrhu trebamo naftu koju tako i tako već uvozimo.

Vrlo je bitno naglasiti da moguća autoindustrija na bazi elektromobiliteta smije isključivo koristiti pročišćenu (recikliranu) vodu koja je već bila u upotrebi. Pitka voda u Republici Hrvatskoj se smije jedino koristiti u proizvodnji "vode u bocama", proizvodnji sokova i prehrambenih proizvoda, te proizvodnji piva.
Moderna industrija električnih automobila, motora, bicikala, te proizvodnja električnih plovila ubrzala bi i razvoj industrije za recikliranje i zbrinjavanje otpada.
U toj dvojnoj kombinaciji industrija bi minimalno utjecala na ekološki sustav u našoj zemlji, te omogućila u budućnosti održivu proizvodnju koja nije jedino zasnovana na profitu.

Jadranska obala i gradovi su puni automobila, motora i skutera koji stvaraju priličnu buku i doprinose znatnom zagađivanju okoline. Ako je Njemačka zacrtala do 2020. jedan milijun električnih automobila na njemačkim cestama, onda bi i mi trebali postaviti cilj najmanje 10.000 električnih automobila do 2020.

Taj cilj nije nerealan, a ako se pokrene moderna industrijska proizvodnja električnih vozila i električnih plovila možemo cilj ostvariti i vlastitim snagama.

Da li ćemo prepoznati ponudu njemačke kancelarke Merkel o industrijskoj suradnji u proizvodnji električnih vozila ili ćemo krenuti u samostalnu proizvodnju ovisi o više faktora. Važno je da se odlučno krene u jednom od ta dva pravca.


Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!




Objavio/la u 2 komentara:

četvrtak, 16. travnja 2015.

ZBRINJAVANJE I RECIKLIRANJE OTPADA KAO POSAO BUDĆNOSTI




Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.
Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada. Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.
Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!
Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.
Mi sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti i realizira.

Ja sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".

Prvi pojam "recikliranja" već sam objasnio, a "remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao "second hand" proizvod.


Moj model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!
Primjenjujući "remanufactoring" uštedjele bi se velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.

"Remanufactoring" možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka, televizora, računala ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.
Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o "međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat održivog razvoja.
Drugim riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.
Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).
Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije.

Kakva je situacija sa recikliranjem otpada u Republici Hrvatskoj?

U Europskoj Uniji se reciklira 40% otpada, a u Republici Hrvatskoj manje od 10%.
U najrazvijenijim europskim zemljama Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj 1% otpada se odlaže na odlagalište, a 99% se reciklira, spaljuje i kompostira.
Švicarska odlaže na odlagalište manje od 0,5%, a Republika Hrvatska više od 90% otpada.
To su neke relacije iz kojih je u potpunosti jasno da naša zemlja ima jako puno toga za učiniti da bi se u gospodarenju i preradi otpadom približili u najmanju ruku prosjeku Europske Unije.

Republika Hrvatska mora od 01.01.2015 građanima osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike, stakla, električkog i elektroničkog otpada, otpadnih guma, baterija.

Najzastupljeniji način recikliranja u Republici Hrvatskoj je recikliranje papira i kartona. Svaki kilogram recikliranog papira štedi 4 kg ugljičnog dioksida, a svaka tona spašava 20 stabala od sječe.

Skupljanje plastičnih PET boca i limenki je također rasprostranjeno u našoj zemlji. Postupkom recikliranja dobivamo sirovinu za novu proizvodnju.

Prikupljanje i odvajanje stakla će biti od 2015. obavezno u Hrvatskoj. Staklo se može neograničeni broj puta reciklirati. Svaka tona recikliranog stakla štedi 315 kg ugljičnog dioksida.

Kao i staklo, od 2015. će biti obavezno prikupljanje starih automobilskih guma. Recikliranjem starih guma dobija se sirovina za proizvodnju: novih guma, zaštitnih podnih obloga, obloga za izolaciju krovova itd.
Zbrinjavanje i recikliranje otpada je u razvojnoj fazi u Republici Hrvatskoj. Svi mi trebamo pridonijeti da se taj proces ubrza, te da što manje otpada u budućnosti završi na deponijama.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

Objavio/la u 2 komentara:

srijeda, 15. travnja 2015.

UPRAVLJANJE RESURSOM PITKE VODE U REPUBLICI HRVATSKOJ


Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje "pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament (Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.


Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.
UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.
U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.
90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.
Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

  1. Agrokor (Jamnica i Jana)
  2. Podravka (Studena)
  3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
  4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:
  • 51 litra mineralne vode
  • 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.
Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.
Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivno riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući način proizvodnje i punjenja vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28. TOČAKA MOG PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!


Objavio/la u 2 komentara:
Pretplati se na: Postovi (Atom)