Njemački naziv „Postwachstumsökonomie“ unio je prvi puta 2006. godine Carl von Ossietzky (univerzitet Oldenburg) u znanstvenu diskusiju vezanu za održivi razvoj. Pošto nisam našao adekvatan prijevod njemačke riječi na hrvatski jezik koristiti ću taj termin na izvornom njemačkom jeziku.
Krajem prošle godine bio sam nazočan na jednom predavanju o toj temi koje je održao prof. dr. Niko Peach sa univerziteta u Oldenburgu. Dr. Peach je ukazao na perspektive koje nam nudi „Postwachstumsökonomie“ u eri brze potrošnje fosilnih goriva.
On je „Postwachstumsökonomie“ definirao kao: „Gospodarstvo koje nije bazirano na rastu bruto društvenog proizvoda (BDP), već kao gospodarstvo smanjenog konzuma, odnosno smanjene potrošnje. To gospodarstvo temelji se na kvalitetnoj, održivoj, ekološkoj, dematerijalizirajućoj (smanjena uporaba resursa) i dekarbonizirajućoj (smanjena uporaba fosilnih goriva) proizvodnji.“
„Postwachstumsökonomie“
se također
orijentira na smanjenoj velikoserijskoj industrijskoj
proizvodnji te jačanju
lokalne i regionalne proizvodnje dobara.
Zašto
potrošačko
društvo
nije alternativa za „Postwachstumsökonomie“?
- U potrošačkom društvu konzumiranjem materijalnih dobara odnosno uvijek ponovnom kupovinom ne povećavamo dugoročno i naše unutarnje zadovoljstvo tj. osjećaj sreće. Taj osjećaj sreće koji se javlja kupovinom materijalnih dobara traje vrlo kratko te se nakon tog kratkog vremena povišena razina serotonina (hormona sreće) ponovo vraća na uobičajenu razin.
- Stalni ekonomski rast uzrokuje paralelno i siromaštvo, glad i neravnomjernu raspodjelu financijskog i materijalnog dobra. Danas je siromaštvo u svijetu daleko veće nego je bilo 80. godina.
- Neprekidni gospodarski rast se približio svojoj gornjoj granici. Svima nam je poznat izraz „Peak oil“. U dobu stalnog gospodarskog rasta nemilosrdno se troše ne samo nafta već metali, drvo, ugljen, uran, plin, rijetka zemlja, pitka voda. Resursi se približavaju točci potpunog nestanka. Shodno tome govori se o fenomenu „Peak everything“. Glad za resursima i energijom posebice kroz Kinu i Indiju ubrzava približavanje točke „Peak everything“.
- Usporavanje
(smanjivanje) proizvodnje i potrošnje
U našem potrošačkom društvu sve se mjeri efikasnošću i brzinom. Ta efikasnost dovodi do megalomanske proizvodnje proizvoda i dobara te do uništenja resursa. Usporavanje odnosno smanjivanje potrošnje proporcionalno bi dovelo do smanjivanja proizvodnje.
- Balans
u zadovoljenju potrošačkih
potreba samoproizvodnjom i uvozom (kupovinom) dobara.
Stabilno je samo ono društvo koje ima minimalnu razliku između ukupno proizvedenih i ukupno potrošenih dobara. Takvo društvo je održivo. Uvoz dobara čini nas ovisnim o financijskom sustavu (devize). Samoproizvodnja nudi neovisnost. Zahtjeva jedino posjedovanje resursa i radne snage. Samoproizvodnja kao npr. urbani vrtovi omogućava smabdjevanje jednog dijela stanovništva grada sezonskim voćem i povrćem. Ako želimo uživati u egzotičnom voću (mango, kivi) tada ga moramo uvesti.
- Uspostavljanje
lokalne (regionalne) ekonomije
Poznat koncept je „Community Supported Agriculture (CSA)“. Grupa potrošača financijski pomaže jedan OPG. Potrošači financijski sudjeluju u kupnji sjemena, goriva za poljoprivredne strojeve itd. S druge strane poljoprivredno gospodarstvo se obavezuje te iste potrošače u toku cijele godine ili sezonski snabdijevati sa poljoprivrednim proizvodima. Na taj način stvara se lokalna ekonomija koja nije ovisna o uvoznim proizvodima ili financiranju banaka.
- Institucionalne
inovacije
Za siguran put u „Postwachstumsönonomie“ potrebno je sprovesti agrarne i monetarne reforme. Poneke regije mogu se odlučiti za uvođenje „Regionalnog novca“, odnosno vrstu bonova kojima će se između stanovnike te regije vršiti novčane odnosno kupoprodajne transakcije. Naravno kod korištenja „Regionalnog novca“ ne postoje „kamate“!
Također se u „Postwachstumsökonomie“ razmatra individualna CO2 bilanca. To konkretno znači da bi svaki građanin te regije imao pravo na jednaku količinu CO2 emisije. Dr. Peach smatra da bi to trebalo iznositi između 2-3 tone / stanovniku na godinu. Tu on prije svega smatra količinu CO2 koju smo proizveli grijanjem stana, vožnjom automobila sa unutarnjim izgaranjem, kupovinom voća, povrća, mesa i ribe koji ne potječu iz regije, kupovinom novih tehničkih uređaja, količinom plastičnog otpada i otpada od kartonske ambalaže koji smo tijekom godine skupili.
http://www.uni-oldenburg.de/wire/produktion/team/apl-prof-dr-niko-paech/
Osobno se bavim duži niz godina održivim razvojem, a „Postwachstumsökonomie“ je dio tog razvoja. S manjim odstupanjima složio sam se s tezama dr. Peacha. Jedino što mi je nedostajalo bila je činjenica da je samo jednom kratko spomenuo „recycling“ i „remanufactoring“. Ta dva pojma za mene igraju odlučujuću ulogu kada govorimo o uštedi resursa u području „Postwachstumsökonomie“.
Da ne bi ostali uskraćeni za iscrpno objašnjenje tih dvaju pojmova citiraću u narednim redovima poglavlje iz moje prve objavljene knjige „Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost“ koje govori o „recycling-u“ i „remanufactoring-u“.
„Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.
Pođimo
samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode
i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili.
Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu
koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što
zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često
prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6
komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.
Ponekad
se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili
na prodaji ambalaže?
Naše
moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada.
Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo
prije prve industrijske revolucije.
Ako
bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50
godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili
potrebe proizvodnje.
Da
bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa
recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio
moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit
za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati
(pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali,
plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i
mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela
tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i
reciklira.
Prije
nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na
trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta.
Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom,
okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja
odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom
srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.
Daimler
je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all
inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama
odradili pošteno naš dio posla.
Na
seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i
nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su
i vodili cijeli tok seminara.
Tema
je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!
Seminar
je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o
mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.
Mi
sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko
vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u
budućnosti i realizira.
Ja
sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".
Prvi
pojam "recikliranja" već sam objasnio, a
"remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine
uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga
uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao
"second hand" proizvod.
Moj
model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!
Primjenjujući
"remanufactoring" uštedjele bi se velike količine
sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second
hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a
građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj,
drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.
"Remanufactoring"
možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka,
televizora, računala ili pećnica.
U
Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno
bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i
uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.
Moje
mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem
našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći
skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih
razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje
se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.
Pored
toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o
"međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat
održivog razvoja.
Drugim
riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti
(šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u
nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale
mogućnost korištenja tih sirovina.
Koliko
je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju
koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova
(specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).
Koristiti
naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše
civilizacije."
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj
petoj knjizi "IZAZOVI GLOBALIZACIJE U 21. STOLJEĆU"!
Prvi puta knjiga je
objavljena u ožujku 2015.
godine, a danas je knjiga dostupna
na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće
"Peleman Industries NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
