Gornja slika i citirani tekst preuzeti su sa online portala "objektivno.hr", 18. travanj 2017
http://objektivno.hr/ususret-pocetku-novinarske-turneje-iva-anzulovic-vrijeme-je-za-provociranje-javnosti-89512
"Stanje u medijima danas je iznimno loše zbog brojnih razloga, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu no postoje novinarski pojedinci koji unatoč svemu ne spuštaju standarde svog pristupa radu. Naprotiv, pod pritiskom novih zakona i sve većeg broja tužbi, precizno i profesionalno obavljaju svoj posao nerijetko braneći svoje objave pred sudom mjesecima kasnije. Ne […]
Stanje u medijima danas je iznimno loše zbog brojnih razloga, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu no postoje novinarski pojedinci koji unatoč svemu ne spuštaju standarde svog pristupa radu. Naprotiv, pod pritiskom novih zakona i sve većeg broja tužbi, precizno i profesionalno obavljaju svoj posao nerijetko braneći svoje objave pred sudom mjesecima kasnije. Ne spuštajući standarde svoje etike, postoje novinari koji danas nalaze alternativne načine za objavu dokumentiranih činjenica koje su istražili u svijetu „alternativnih činjenica“ i nikada se ne žale. Jedna od njih svakako je Iva Anzulović.
„Znate onu ‘bolje upaliti svijeću nego proklinjati tamu’? Upravo to je sve što ja radim, ništa posebno – nalazim načine kako bi do što većeg broja ljudi doprle činjenice koje sam istražila i objavila a od temeljnog su interesa javnosti. U stvari, samo radim svoj posao u malo otežanim okolnostima.“ svoj stil rada objašnjava Anzulović.
Integritet i poštovanje rezultat su rada, ne diplome
Povod razgovoru s ovom slobodnom novinarkom čije tekstove objavljujemo i na našem portalu je najavljena novinarska turneja “Znate li priču o Gavriloviću?“ koja će se po Hrvatskoj održavati u svibnju.
– Ne pamtim da je itko ikada radio „novinarsku turneju“ u Hrvatskoj. O čemu je riječ?
U srijedu 17.svibnja na Županijskom sudu u Zagrebu Georg Gavrilović ima prvo ročište kao optuženik za ratno profiterstvo. Temom te prve privatizacije u prvim danima rata bavim se unatrag nekoliko godina. To što niti jedan medij ne objavljuje detalje i okolnosti uoči suđenja mi je dodatni motiv da sama napravim što mogu kako bi Georg Gavrilović zasjao u svibnju u pravom zvjezdanom svjetlu zainteresirane javnosti kako i zaslužuje. On i svi koji su mu omogućili nezakonit status kojeg uživa 25 godina. Ukoliko taj cilj uz primarni mi posao podrazumijeva dodatni trud da držim predavanja po cijeloj zemlji – vrlo rado ću sve odraditi.
– Odakle vam ideja da radite tako nešto i zašto ulažete toliko truda?
Hrvatska grca u korupciji koja nas sve guta i vuče na dno sve brže i brže. Divim se kolegama koji su istražili i objavili brojne afere ali nakon 25 godina nemamo ništa – nitko nije u zatvoru, novac nam je i dalje na računima po svijetu a mi imamo preko 60 000 djece koja su svakog dana gladna. Osjetila sam glad i sama, i sama sam majka ali i novinarka pa kada imam privilegiju da znam što znam, imam obvezu i odgovornost djelovanja, je li tako?
Ja bih, primjerice, vama bila vrlo zahvalna ukoliko bi me upozorili ako bih krenula jesti nešto za što vi znate kako sadrži otrov. Nije važno hoću li ja pojesti taj otrov ili ne, važno je da ste vi, kao novinarka, meni objelodanili činjenice o tom obroku koje ste istražili i dokazali. To je sve. Trud ulažem jer želim da cijeli svijet zna činjenice o otimanju industrije vrijedne 2 milijarde dolara u prvim danima rata u Petrinji – iste činjenice koje je USKOK naveo u svojoj optužnici protiv Georga Gavrilovića ali i šire, naravno.
– Zašto mislite da javnost nije dovoljno informirana o tome?
Jer nije! Kada sam 2014.godine sazvala konferenciju za medije uoči početka arbitražnog spora Georga Gavrilovića protiv Hrvatske, nitko od kolega nije znao kako je obitelj Gavrilović isplaćena za brend i recepturu, nitko nije znao kako je nakon smrti poštenog oca Đure njegov sin Georg radio kao domar i bio siromašan i nije imao 3,3 milijuna, nitko nije znao kako je Žarko Domljan 1991.godine bio šogor tom siromašnom Georgu Gavriloviću i još mnogo detalja nisu znali. Ako novinari ne znaju – kako će javnost znati? Na druge novinare ne mogu niti želim utjecati ali sama mogu organizirati svoje vrijeme i obići tu javnost po gradovima što ću i činiti. Gdje ima volje uvijek postoji i način.
Prijatelj i kolega fotoreporter Vladimir Kindjerski vozi svojim autom i svo vrijeme iz svog džepa plaća benzin i sve što nam treba putem, sama plaćam i na dug radim materijale pa plaćam u ratama, Tony Hnojcik fotografira i na kraju svi troje zajedno odemo na kavu sretni jer smo obavili posao kako treba i nikome nismo dužni nego jedno drugome zahvalni. Posebno ja njima jer su upravo Vladimir i Tony omogućili brojne dosadašnje projekte i putovanja uključujući babysitting. (smijeh) Suradnici su mi svi koji mi dostave podatke, kupe bon za mobitel kad nemam, daju sendvič kada nemam, pričuvaju djecu kada treba i njih nosim u srcu zauvijek i oni to znaju bez da ih imenujem. Vladimir i Tony su mi kolege i prijatelji i baš najbliži suradnici pa sam njih dvojicu istaknula.
– Koje gradove ćete posjetiti tijekom turneje?
Prvo predavanje je u Dugoj Resi u četvrtak 20.travnja u 19 sati a zatim početkom svibnja krećemo put Iloka, Vukovara, Osijeka, Virovitice, Rijeke, Siska, Splita,…. Objavit ćemo na Facebook stranici svaki događaj, plakati su gotovi u pripremi i svaki grad će na vrijeme biti oblijepljen uoči mog predavanja što sam pak zahvalna svim dragim ljudima i prijateljima diljem zemlje koji će to napraviti kada im autobusom pošaljem plakate.
– Predavanje uistinu traje samo 20 minuta?
Da. Pričam brzo i jezgrovito i nema se o Gavriloviću što puno pričati – nakon II Svjetskog rata, Gavrilovići su isplaćeni za brend i recepturu, veze nemaju s novom tvornicom koju su radnici izgradili, uoči početka rata pojavljuje se Georg Gavrilović, siromašan domar koji kupuje za 3,3 milijuna maraka pogon vrijedan 2 milijarde dolara u prvim danima stradavanja Petrinje i to kao austrijski državljanin. Evo, ispričala sam sve u jednoj minuti, ostalih 19 ide na detalje.
Ipak, portal „20 minuta“ je jedini medij koji je objavio cijelu priču o Gavriloviću u vrijeme arbitraže prošle godine tako da i turneju predajem unutar 20 minuta, iz zahvalnosti prema uredniku i kolegi Marinku Brkić-Totu kao i činjenice da su moji tekstovi na tom portalu.
– Zašto nosite ovu jaknu i tko ju je osmislio?
Jaknu sam osmislila sama, prijatelj Gordan ima tiskaru i otisnuo mi je što je kolegica Sanda grafičarski pripremila, svi su napravili sve iz usluge i ovim im putem opet zahvaljujem što su izdvojili vrijeme i volju i pokazali kako solidarnost funkcionira. Jaknu nosim jer nisam tip koji kuka. Svi se žale kako im je teško, kako nas napadaju, plasiraju lažne vijesti, nema se posla i problema općenito u nedogled.
Nisam taj tip. Kada nitko od medija nije objavio niti vijest prošle godine kada se održavala arbitraža Gavrilovića protiv RH, mi smo objavili Dossier o Gavriloviću. Jaknu nosim iz prkosa jer stojim iza svega što sam objavila. Nosim je kako bi moji tekstovi bili što dostupniji, reklamiram samu sebe odnosno temu o kojoj sam pisala i namjerno provociram javnost. Ako će nas tući, neka znaju kako neću mirno ležati i primati udarce nego ću itekako uzvratiti.
Ako će veliki mediji cenzurirati najvažnije teme, neka znaju kako ću uvijek, uvijek pronaći način da doprem do javnosti, bilo jaknom bilo lecima, transparentima, uvijek, nikada neću šutjeti. Redateljica Vlatka Vorkapić o mom radu snima već tri godine materijal za film radnog naslova „Odgođena revolucija“ i sve je na filmu, sva istina o mom radu kao i sve činjenice koje se ne mogu mijenjati.
– Ne bojite li se ipak malo? Naime, tema Gavrilović zazire duboko u prošlost i u najmoćnije političare koji dan danas imaju utjecaj u Hrvatskoj.
Ne, ne bojim se jer ne radim ništa loše. Ne vidim uopće razloga zašto bih se bojala ičega – jesam li ja pljačkala? Jesam li ja pokrala imovinu, mirovine, stanove, tvornice? Na njima je da se boje i to jako. Novinari u Hrvatskoj znaju sve, imamo svu dokumentaciju za uhićenje 300 osoba dnevno i moć skrenuti putanju povijesti u pravom smjeru. I među novinarima ima itekako osoba koje se opravdano boje i neka se boje jer sami su izabrali objavljivati laži, izmišljotine itd.
Ono što nemaju neki novinari jest samopoštovanje i odgovornost ali tu ne mogu nikome pomoći, to treba svakako i kazneno regulirati zakonom a i interno unutar cehovskog udruženja. Integritet kao i poštovanje svaki čovjek stječe godinama svojim dosljednim radom, tako i ja svoj integritet nisam izgradila diplomom ili prije tjedan dana već višegodišnjim radom a to nema cijene, to se, između ostaloga, i ovakvom jaknom ističe a životom brani.
Biti neinformiran je izbor
– Ne bojite se onda niti eventualne tužbe prozvanih na vašoj jakni?
Naprotiv, radujem joj se jako, svim tužbama! Želim da me tuže i Gregurić i Domljan i Linić i Gavrilović i Ježić i svi o kojima sam pisala jer bih u sudnici punoj kamera kronološki posložila dokumentaciju i dobila te sporove bez ijednog svjedoka koliko je velik kriminal posrijedi.
Na žalost, moji su tekstovi na internetu jako čitani već drugu godinu ali tužba je izostala pa ovim putem molim prozvane neka se upute ka Kaznenom sudu u Ilicu i uvesele mi život tužbom za klevetu ili sramoćenje ili štogod požele, jedva čekam.
– Kako kolege gledaju na stil koji prati vaš novinarski rad?
To morate njih pitati ali reakcije koje vidim su uvijek smijeh, tapšanje po ramenu, zagrljaj, podrška. Želim svakako istaknuti koliko se divim novinarima u Hrvatskoj – godinama su otkrivali afere za aferom, trpjeli napade, batine, glad, prijetnje, prijezir javnosti a svo su vrijeme samo radili svoj posao i to profesionalno i dosljedno. Upravo zahvaljujući njima, a ima ih previše za nabrajanje, danas imamo kompletnu sliku i kontekst sveg kriminala koji se odvija unatrag nekoliko desetljeća na ovim prostorima.
Jako cijenim svoje kolege i ova jakna je danas na meni zbog njihovog rada koji ih je koštao zdravlja i živaca i boli a kojem nisu okrenuli leđa nego nastavili dalje pa sam imala građu iz koje sam mogla istraživati i proučavati. Neizmjerno sam zahvalna što imamo tako sjajne ljude, vrhunske profesionalce u novinarskim vodama i svima im redom ‘skidam kapu’.
– Zašto je, onda, javnost toliko razočarana novinarima i bez povjerenja pa, naposljetku, i vi morate nositi ovu jaknu kako bi skrenuli pozornost na temu Gavrilović?
Zato jer javnost gubi pamćenje, eto zašto. Zato jer je ta javnost površna i lijena i melankolična, jer sve što čuju ili pročitaju uzimaju za činjenicu i ne prate dalje zbivanja. Klasičan primjer: novinar istraži i objavi aferu, uskoro se o tom novinaru pojavi brdo tekstova i priloga kako je ovakav i onakav, loš i zao, pa novinar tuži one koji su objavili besjede, dobije parnicu ali uzalud jer ta lijena javnost ima predrasudu u glavi koje je teže srušiti nego kriminalce na vlasti, uistinu. I tako već desetljećima – novinar objavi činjenice, plaćenici u medijima napadnu njega i kriminalci šeću slobodno gradom godinama. Vrijeme je da javnost kojoj novinari služe preuzme odgovornost i počne se ponašati odgovorno.
– Kako to mislite?
Novinarski posao nije ništa do li sakupljanja, proučavanja i sagledavanja svih činjenica i objava istih. Ukoliko je neosporno kako je posrijedi kriminal, javnost je ta koja svojom reakcijom utječe na promjene. Kada ta javnost spava i tolerira da kriminal vlada njenim životom, onda nije uistinu do novinara taj problem. I tako danas živimo u okruženju kojim gospodari korupcija, lažne vijesti i kazalište za javnost kako bi se prikrile bitne vijesti.
Samokritična javnost će znati prepoznati i pozadinu Lex Agrokora i putovanja Kolinde u Ameriku i zašto ubojica sestara Filipović još uvijek slobodno šeće. Oni drugi neće shvatiti ništa niti pitati ništa niti se požaliti jer to njima „tako treba biti jer se oduvijek kralo“. E pa želim da se baš ti i takvi zapitaju kada me vide na placu ili u tramvaju – zašto jedna mlada, lijepa i nasmijana žena nosi takvu jaknu kakvu nosi. Vrijeme je za provociranje letargične javnosti.
– Nije li onda do novinara da srede stanje u vlastitim redovima?
Naravno da jest, zato sam se i učlanila prije četiri godine u HND da vidim i u tim vodama zašto ništa ne funkcionira. I jasno mi je – vatromet taštine, svi su najpametniji i svi sve znaju najbolje i svi su desecima godina predsjednici kojekakvi i koječega a tonemo sve dublje i dublje.
Jasno vidim što se i kako radi, imam mišljenje ali se ne namećem gdje mi nije mjesto jer sam pristojno odgojena a i sve mi je to smiješno. Osobno mi je kritika kolega veća vrijednost od pohvale jer me ispravlja, gradi, usmjerava ali to sam ja – u HND-u rijetki vide kritiku kao dobronamjernu podršku lišenu osude a punu razumijevanja pa šutim više nego što reagiram i bavim se svojim radom.
Dok HND bitke vodi priopćenjima i skupovima, ja tiskam plakate, koristim društvene mreže i krećem na turneju. Promjena pristupa rješavanju problema je preduvjet da bi se išta promijenilo a ne možete ništa u životu mijenjati nego samo sebe. I djeca se odgajaju vlastitim primjerom a ne da mu opališ šamar objašnjavajući mu zašto se ne smije šamarati nikoga. Kako postoje loši zubari, kuhari, pjevači tako imate i loše novinare.
Ako nećete ići vulkanizeru da vam popravi zub, nemojte niti čitati objave osoba za koje ste dokazano doznali kako objavljuju laži i gotovo, pratite profesionalne i etične novinare. Opet smo se vratili na javnost i njen izbor a u današnje vrijeme biti neinformiran ili krivo informiran je izbor, žao mi je ali reći ću to na glas.
– Od čega živite? Slobodna ste novinarka, dakle, nemate stalna primanja.
Imam, država mi putem Centra za socijalnu skrb svakog mjeseca isplaćuje 1360 kuna pomoći plus alimentaciju jer bivši suprug nema i radi u Njemačkoj a Zdravstveno mi uplati još 598 kuna dječjeg doplatka i živimo sjajno djeca i ja jer nakon dvije godine preživljavanja sa samo onih 598 kuna doplatka, sad smo na konju.
– Što vas motivira u vašoj ustrajnosti? Novac očito ne.
Motivira me neosporna činjenica kako moji klinci imaju sva prava na svoj sretan život u svojoj zemlji. Neprocesuirane ratne profitere koji hodaju ulicama zajedno s ubojicama i kriminalcima s dna društva neću nikada mirno prihvaćati kao normalnu pojavu u društvu.
Želim da u zatvor odu ljudi koji su sami odabrali taj put, novac neka se sav vrati narodu i promijeni sustav koji nikada više neće tolerirati niti atom korupcije ili krađe – za jednu ukradenu kunu deset godina zatvora. E, u pravednom društvu će sva djeca moći bezbrižno stasati u sjajne ljude koji će graditi sretno, produktivno društvo puno velikih ljudi u jednoj maloj zemljici Hrvatskoj. A ako sam samo djelićem pomogla da se to današnjoj djeci ostvari, moj je život imao smisao.
Nema komentara:
Objavi komentar