BUDUĆNOST HRVATSKE EKONOMIJE!

Po zadnjim izvješćima Eurostata Hrvatska ekonomija je među slabijima u Europi.

Koji su temeljni razlozi da 30 godina nakon pada socijalističkog samoupravljanja i uvođenja neoliberalnog tržišnog kapitalizma ne postoji snažan ekonomski razvoj Hrvatske?

 

Par riječi o poljoprivredi.

Poljoprivreda treba biti toliko razvijena da prehrani vlastiti narod te da stvori po mogućnosti tržišni višak koji se može koristiti dijelom za robne rezerve, dijelom za izvoz, dijelom za donaciju zemljama pogođenima gladi.

Slavonska ravnica koju smo smatrali „žitnicom” bivše SFRJ i koja je mogla prehraniti gotovo 20 milijuna stanovnika ostala je prazna. U zadnjih nekoliko godina Slavonci su masovno iselili i ostavili svoja poljoprivredna gospodarstva od kojih su njihovi djedovi i bake solidno živjeli.

Poljoprivreda je temeljni stup ekonomske stabilnosti svake zemlje i u tom kontekstu mora se i razmatrati.

Jedino zemlje koje imaju snažnu poljoprivredu pripadaju u snažne ekonomske zemlje.

U internetu sam pronašao naslov: „Izvozimo pšenicu, a uvozimo smrznute pekarske proizvode”!

Izvoz poljoprivrednih proizvoda, posebno žitarica bi trebao slijedit tek nakon što su podmirene potrebe domaćeg stanovništva i popunjene robne rezerve. Tada možemo izvesti bez straha da će netko ostati gladan.

Sličan je slučaj i sa voćem i povrćem, mesom, ribom. Sve što je najkvalitetnije u pravilu prvo izvezemo, a za domaće tržište ostavljamo 2. i 3. klasu. To nije ispravan put. Kad samo pogledamo kakvu proizvodnju imaju Španjolska, Italija, Nizozemska, koje nas sa svojim proizvodima koje pretežno uzgoje u staklenicima cijelu godinu opskrbljuju sa rajčicom, krastavcem, ranim krumpirom i ranim jagodama, tada moramo promisliti o novoj poljoprivrednoj strategiji. Naših proizvoda koji bi im konkurirali po kvaliteti i cijeni te ih istisnuli iz velikih lanaca prodaje jednostavno nema. Nema ih zato, jer ako smo ih i proizveli, tada smo ih izvezli u bogate Europske zemlje.

Par riječi o drvnoj industriji.

Isti je slučaj kao sa poljoprivredom. Izvozimo prvoklasno drvo u trupcima, a uvozimo jeftini furnir, jeftini parket, ivericu, treće klasne letvice i grede.

Očito nismo ništa od doba Venecijanske republike naučili. Dok su Mlečani eksploatirali naše drvo sa Jadranske obale i od nje napravili pustoš i kamenjar, a sagradili tim istim drvom predivnu Veneciju mi smo sve to otrpili.

Danas nam nitko ne otima, već otimamo sami sebi.

Hrvatska je poput Baden-Württemberga zemlja siromašna resursima. Mi nemamo željezo, bakar, plemenite kovine, dijamante, naftu, plin i ugljen u velikim količinama. Ali imamo šume poput Njemačke. Jedna trećina Njemačke je pokrivena šumom, a slično je i sa Hrvatskom.

U proljeće prošle godine u Njemačkoj je bila velika oskudica u isporuci drveta. Zbog korone su opskrbni lanci popucali, manji obrti i tvrtke su ostale bez drveta, proizvodnja je stala.

To samo pokazuje kako drvo u jednom momentu može postati vrlo važan resurs.

Upravo cijela Europska unija prolazi fazu visokog poskupljenja električne energije i plina.

Mnogi koji mogu preći će sa plina na drvo i tako se grijati.

Iz drva se izrađuje pelet, koji će kao ogrijevni materijal (iz spektra održivog razvoja) dobit dodatnu popularnost.

Šume su bitne za ekonomiju Hrvatske i konačno se mora stati sa praksom „Izvoza prvoklasnih trupaca i uvoza treće klasnog parketa i iverice”

Par riječi o ribarstvu.

Hrvatska za razliku od mnogih zemalja Europske unije ima more. To more je puno ribe, a neke vrste poput tune se komercijalno, u privatnim uzgajalištima uzgajaju za prodaju.

I ovdje se priča ponavlja. Prvoklasna tuna uzgojena u uzgajalištima na Jadranu ide u izvoz, pretežno Japan i završava u Japanskim restoranima kao sushi.

Mi ako želimo pojesti tunu, završio u trgovini pred regalom sa ribom i možemo se odlučiti ili za talijansku konzervu tune ili neku drugu. Čak se na TVu toliko radi reklama za „talijansku konzerviranu tunjevinu” da čak pomislimo da u Jadranu tuna ni nema.

Kada pogledamo cijenu tih konzerviranim ribica, ona je skuplja nego u Njemačkoj. Rekli bi „Pa sve je skuplje nego u Njemačkoj pa tako i ribice”.

Smatram da se također praksu „Izvoza prvoklasne tune te uvoza osušenog bakalara i talijanskih konzervi” moramo zaustaviti. Hrvatska nije kanta za smeće da se uvozi sve na čemu se može zaraditi. Ovdje bi apelirao na Udruge za zaštitu potrošača u Hrvatskoj, kojih nije malo, da krenu u obilaženje prodajnih lanaca, posebno Konzuma i stranih lanaca i da pokrenu akciju za zaustavljanje nelojalne konkurencije jeftinim i nekvalitetnim uvoznim proizvodima.

Par riječi o izvorima pitke vode u Hrvatskoj.

Po meni najvažniji resurs Hrvatske je pitka voda. Zbog izvora pitke vode već se danas vode ne samo ekonomski ratovi već i brutalne oružane borbe posebno u Africi. Što se događa kada u jednoj zemlji tri godine ne padne kiša, pokazuje Afrička kriza, posebno u Somaliji.

Hrvatska je jedna od bogatijih zemlja Europske unije izvorima pitke vode. Prošle godine u ljeti je pola litre flaširane vode na željezničkom kolodvoru u Stuttgartu koštala 2 eura. Danas košta možda i više. Međutim voda će biti još skuplja. Voda će postati tekuće zlato 22. stoljeća.

U Hrvatskoj su mnogobrojni izvori pitke vode privatizirani, primjer Jana i Jamnica. Preko noći voda je postala nečije vlasništvo i prodaje se poput svakog drugog proizvoda u trgovinama.

Krupni kapital na čelu sa švicarskim koncernom Nestle pokušava u cijelom svijetu pokupovati izvore pitke vode i onemogućiti stanovništvu direktnu konzumaciju onoga što mu po rođenju pripada. Po meni voda pripada svima nama.

Njemački Bundestag je pod snažnim lobiranjem krupnog kapitala prije više godina izglasao zakon po kome voda nije kao što je bilo do tada ljudsko pravo, već je postala proizvod koji se može prodavati drugima.

Hrvatska mora biti oprezna u izdavanju koncesija na izvore pitke vode. Ako ih već izdaje ni u kome slučaju koncesije ne trebaju trajati dulje od 30 godina.

Ja sam u ovom članku naveo četiri točke koje smatram da su budućnost Hrvatske ekonomije, a to su:

- Poljoprivreda

- Drvna industrija

- Ribarstvo

- Izvori pitke vode

 

Te četiri točke mogao bih nadopuniti i sa još nekim točkama poput:

- Industrijsko programiranje i umjetna inteligencija

- Zdravstveni turizam, terapijski turizam i Wellness

- Tekstilna industrija na bazi sintetskih „karbonskih” niti

- Proizvodnja proizvoda na osnovi Bionike itd.

Međutim te zadnje četiri točke su iz spektra modernih tehnologija pa ću o njima drugom prilikom napisati koju riječ.

U zadnjih 22 godine mog života u Njemačkoj bavio sam se (između ostalog) i Održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u Njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i Belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga pročitati, a da izbjegnete financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u Facebooku ili u komentaru bloga.

Ugodno večer i lijep pozdrav. Dražen Katić