Computer-Power auch für Mittelständler+KOMMENTAR

Quelle:

http://www.stuttgarter-zeitung.de/inhalt.hoechstleistungsrechenzentrum-stuttgart-computer-power-auch-fuer-mittelstaendler.da69c0f8-67c9-4267-b5d7-210ea95be6fc.html

Von Andreas Geldner 23. Juli 2015 - 08:45 Uhr
 

Am Stuttgarter Höchstleistungsrechenzentrum HLRS wird internationale Spitzenforschung betrieben. Doch noch muss sich bei kleineren und mittleren Firmen herumsprechen, dass hier auch günstige und flexible Computerkapazitäten für ihre Bedürfnisse reserviert sind.

Für das Höchstleistungsrechenzentrum Stuttgart hatte der US-Hersteller bei den neuesten Computern etwas Farbe übrig.Foto: Boris Lehner/HLRS

Stuttgart - Der Raum mit den brummenden und rauschenden schwarzen Elektronikschränken auf dem Universitätscampus in Stuttgart-Vaihingen ist eine Rechenfabrik erster Güte. Die Kühlungsventilatoren laufen an diesem heißen Sommertag auf vollen Touren. Das Computerhirn, das hier in den mehr als hundert Schränken mit blinkenden Leuchtdioden arbeitet, ist eines der leistungsfähigsten und schnellsten der Welt. Wenn im August in einer neuen Ausbaustufe die Rechenleistung fast verdoppelt wird, dann hat das Höchstleistungsrechenzentrum der Universität Stuttgart (HLRS) die Chance, wieder zu den führenden zehn Rechenzentren der Welt aufzuschließen.
Doch wenn Andreas Wierse, der Chef der 2011 von der Universität Stuttgart und dem Karlsruher Institut für Technologie gegründeten Sicos BW GmbH über sein Angebot redet, dann dürften auch die Verantwortlichen von kleinen und mittleren Unternehmen aufhorchen. Denn auf dem Superrechner ist ein Plätzchen für sie frei. Günstig und flexibel dürfen sie hier auch vergleichsweise kleine Kapazitäten anzapfen. So lassen sich etwa Simulationen durchführen, für die diese Firmen selbst nicht die Computer haben, und für die sie auch keine kommerziellen Cloud-Anbieter finden. Für diese Anbieter ist nämlich die Vermietung von Rechenleistungen erst von einer bestimmten Größenordnung an lukrativ. „Die privaten Firmen widmen sich heute immer noch lieber den Großkonzernen“, sagt Wierse.

Niedrige Zugangsschwelle

Die Zugangsschwelle im Stuttgarter Höchstleistungsrechenzentrum ist demgegenüber außerordentlich niedrig. Schon für einen Mindestbeitrag von 25 Euro kann man sich einige Rechenstunden reservieren. Die kleinste zu vergebende Kapazität von 24 Rechenknoten ist für 1,34 Euro in der Stunde zu erhalten. Zum Vergleich: Das ist etwa die sechsfache Rechenleistung eines modernen Laptops. Das erscheine auf den ersten Blick als nicht so viel, sagt Wierse. Doch selbst ein solcher Aufwand für eine vielleicht noch unerprobte Berechnung könne für kleinere oder mittlere Unternehmen eine unüberwindbare Hürde sein, sagt Wierse: „Oft benötigen Unternehmen solche Computerkapazitäten auch nur vorübergehend und wollen deshalb nicht dauerhaft in sie investieren.“
Die Rechenleistung der Universität bekommen sie hingegen zum Selbstkostenpreis. „Die Preise sind allerdings so gestaltet, dass das keine Subventionierung ist“, sagt der Sicos-Chef. Das Geld, das durch die Nutzer aus der Industrie hereinkommt, wird in die Stuttgarter Rechner reinvestiert. Der entscheidende Bonus gegenüber kommerziellen Angeboten liegt anderswo. Im Rahmen der verfügbaren Kapazitäten ist beispielsweise die Beratung und Betreuung inklusive – etwa bei der Entwicklung von Rechencodes oder der Frage, wie sich Lizenzen für die bei den Rechenvorgängen benutzte Software für den meist nur kurzen benötigten Zeitraum erwerben lassen.
Sicos BW will die Hemmschwelle für innovative Fragestellungen auch in kleineren und mittleren Betrieben senken. Denn auch wenn beim Thema Industrie 4.0 in Baden-Württemberg gerade viel über Daten als „Rohstoff des 21. Jahrhunderts“ geredet wird, tut sich die potenzielle Klientel beim Sprung ins große Rechenzentrum immer noch schwer. „Es gibt welche, die müssten es eigentlich machen, haben aber noch gar nicht davon gehört. Manche glauben, dass sie sich das nicht leisten können. Und wieder andere haben sich noch nicht mit möglichen Fragestellungen beschäftigt“, sagt Wierse. All diese Bedenken ließen sich aber ausräumen.Bisher ist mit den etwa zwei Dutzend Unternehmen, die das Rechenzentrum regelmäßig nutzen, die Quote für kommerzielle Nutzung, die einen einstelligen Prozentanteil an der Rechnerkapazität nicht überschreiten soll, kaum ausgeschöpft. Laut Wierse könnten doppelt oder gar viermal so viele Unternehmen berücksichtigt werden.

Eine Reihe von Erfolgsbeispielen

Doch es gibt eine Reihe von Erfolgsbeispielen. Sie beginnen mit dem kleinen Gründer, der zurzeit für die Analyse von Emulsionen komplexe Berechnungen durchführt. Dazu gehört auch die Korber Firma für Lasersystemtechnik Bollinger & Ohr, die in Zusammenarbeit mit dem Ingenieurdienstleister Lauer & Weiss aus Fellbach aufwendige Simulationen zu einer Verpackungs-Schweißtechnik erstellen ließ. Bisher waren hier teure praktische Testläufe nötig. „Da haben sie gleich einmal Teile mit Kosten von mehreren hundert Euro verbrauchen müssen“, sagt Wierse. Auch das Stuttgarter Unternehmen Recom Services hat schon komplexe Verbrennungsvorgänge in Kohlekraftwerken virtuell nachvollziehen lassen.
Nicht zuletzt hat der Stuttgarter Rechner im vergangenen Jahr den termingerechten Start des 3D-Trickfilms Biene Maja ermöglicht. Die Stuttgarter Firma Mark 13 ließ 115 000 datenintensive Stereobilder berechnen und sparte nicht nur Geld, sondern auch entscheidende Zeit. Für den Datentransport, sagt Wierse, seien wegen langsamer Leitungen in der Innenstadt konventionelle Mittel nötig gewesen: „Die Daten wurden jeden Morgen auf Festplatten angeliefert. Das ging am schnellsten.“

KOMMENTAR auf Kroatisch:

Prosle godine bio sam prisutan na jednom predavanju Prof. Dr.-Ing. Resch-a u Stuttgartu. On je rekao da ce era hardvera trajati do 2025, a da era softvera tek pocinje. Puno istine u jednoj recenici.

Ugodan dan. Drazen Katic.

Propali projekti medicinskog turizma od 500 milijuna eura + KOMENTAR

Tekst je citiran iz portala "Poslovni.hr", dana 24.07.2015

"Donedavno su u Varginu ministarstvu tvrdili da je europski novac siguran, no u Grčićevu kažu da se sve znalo 2013. godine.

Foto: Thinkstock

Iako su godinama očekivali i planirali da će bespovratnim sredstvima iz fondova Europske unije (EU) financirati kapitalne investicije koje su trebale nositi razvoj medicinskog turizma, osnivači i uprave specijalnih bolnica neugodno su se iznenadili doznavši da na novac iz EU nemaju pravo jer su javne ustanove.
Umjesto toga, nude im se krediti Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), što se ne uklapa u studije isplativnosti većine projekata ukupne vrijednosti oko 500 milijuna eura, koji redom dolaze u pitanje. Županije i uprave bolnica upiru prstom na državu i kažu da ih je zaboravila u pregovorima o operativnim programima s EU. U Ministarstvu regionalnog razvoja tvrde pak da se drukčije nije moglo ispregovarati te su na to osnivače upozoravali još prije dvije godine. Iz Ministarstva zdravlja pak sad poručuju osnivačima da uđu u javno-privatna partnerstva kako bi se uklopili u programe, a u međuvremenu iz EU fondova mogu dobiti tek novac za energetsku učinkovitost. No, teško će im obnova fasade riješiti kroničan manjak kapaciteta, bez kojeg mogu zaboraviti na konkurentnost.

50posto

investicije planirane na 80 milijuna kuna Naftalan je planirao pokriti iz EU

Specijalna bolnica Naftalan, čiji je osnivač Zagrebačka županija, prva se požalila da je zbog novih okolnosti morala prepoloviti projekt dogradnje, prvotno planiran na 80 milijuna kuna "Planirali smo aplicirati za strukturne fondove iz kojih bi se financiralo 50% investicije koja bi uključivala gradnju 120 smještajnih kapaciteta uz dodatnu ponudu, bazene, teretane... U ovoj fazi, međutim, odustajemo od smještajnih kapaciteta koje ćemo možda realizirati vlastitim sredstvima, no tek u drugoj fazi i ako nam krene posao", kaže ravnatelj bolnice Goran Maričić. Marcel Medak, ravnatelj Daruvarskih toplica i predsjednik Zajednice zdravstvenog turizma pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, smatra da je napravljen golem propust u pregovaranju.
"Razočarani smo jer smo zaboravljeni u pregovorima iako smo na to upozoravali. Pitamo se kako su novac iz fondova EU mogle iskoristiti druge zemlje članice za svoje toplice, primjerice Slovenija. Naši projekti se ne mogu financirati kreditima, a bez njih Hrvatska može zaboraviti razvoj medicinskog turizma", kaže Marcel Medak. I Daruvarske toplice na popisu su projekata za dogradnju vrijednu oko 90 milijuna kuna, no projekt će morati izmijeniti.  U Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU odbacuju optužbe da je hrvatska strana loše pregovarala. Ističu da su kriteriji za definiranje malih i srednjih poduzetnika unaprijed propisani, kao i regulativa EU za korištenja EU fondova koja je propisala da sredstva za jačanje poduzetništva mogu ići samo malim i srednjim poduzećima.
"Naftalan ne udovoljava tim kriterijima jer je u vlasništvu Županije. Nakon usvajanja konačne verzije regulative za korištenje EU fondova potkraj 2013. bilo je jasno da nema mogućnosti da se u novom programskom razdoblju otvori financiranje zdravstveno-turističkih projekata kakve su predlagale specijalne bolnice. Jedini prostor za financiranje iz fondova u sadašnjem vlasničkom obliku postoji kod projekata koji se mogu povezati sa znanstveno-istraživačkim aktivnostima te s projektima energetske učinkovitosti", ističu u Ministarstvu te tvrde da su na sve to na nizu sastanaka upozoravali osnivače i uprave specijalnih bolnica.

90milijuna

kuna u planu se očekivalo za Varaždinske toplice

Da će se projekti specijalnih bolnica financirati iz EU fondova donedavno je tvrdio Miljenko Bura, šef Zavoda za zdravstvene usluge u turizmu Ministarstva zdravlja. U Akcijskom planu navode se projekti nadogradnje i rekonstrukcije specijalnih bolnica Biokovka, Kalos, Varaždinske Toplice (90 mil. kuna), Naftalan, Daruvarske Toplice, Lipik te Stubičke Toplice. Bura specijalnim bolnicama poručuje da značajan novac mogu dobiti za energetsku učinkovitost. "Pripremili smo analizu i projekt za većinu toplica u ukupnom iznosu od 60 mil. eura. Uvjeren sam da ćemo ta sredstva i dobiti. To bi bio prvi dio, vrlo važan, za obnovu sadašnjih derutnih toplica. No, županije u nastavku mogu potražiti partnere za razvoj tih toplica i u tom slučaju toplice se u drugoj vlasničkoj strukturi mogu javljati na druge natječaje", ističe Bura.
Konzultantica Ariana Vela iz tvrtke EU projekti smatra, međutim, da se rješenja za sufinanciranje iz EU fondova mogu pronaći čak i bez izmjene vlasničke strukture. "Generalno je problem u tome što nedostatke u osnovnoj infrastrukturi pokušavamo riješiti kroz EU fondove, a njihov smisao nije u krpanju rupa nego u dodanoj vrijednosti. No, čak i u okviru postojećih okvirnih programa vjerojatno se mogu pronaći načini da se dobije novac kroz različite programe, primjerice kroz znanstvena istraživanja, pa čak i obnovu kulturne baštine. Svaka bolnica pritom mora pronaći vlastite modalitete. Trebaju sjesti zajedno s Ministarstvom regionalnog razvoja ili konzultantima i pronaći način", poručuje Vela."

KOMENTAR:

Medicinski turizam je u Republici Hrvatskoj vrlo vazna grana privrede. Mi imamo u Europi sve stariji broj stanovnika koji trebaju medicinsku njegu i odmor. Tradicionalnim turizmom zaradimo oko 8 milijardi eura na godinu, a isto toliko mozemo jos zaraditi medicinskim turizmom. Ta vrsta turizma nam garantira i zaposljavanje nove radne snage, te rijesavanja problema nezaposlenosti mladih. Na taj nacin moze se djelomicno rijesiti iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske jer im medicinski turizam za razliku od tradicionalnog nudi cijelogodisnje zaposlenje.

Ugodan dan. Drazen Katic

www.drazenkatic.blogspot.de

Gradnja sljemenske žičare kreće sljedeće godine + KOMENTAR

Tekst je citiran iz portala "Poslovni.hr", dana 23.07.2015,

"Obnovit će se okretište, graditi podzemna garaža i pješački most, ali i urediti okoliš

Ilustracija Foto: Thinsktock

Između osam i deset putnika vozit će se u svakoj kabini nove sljemenske žičare, a do vrha Medvednice Zagrepčanima će u kabinama biti dozvoljen i prijevoz bicikala. Zona nove donje stanice, smještena u području Gračani-Dolje trebala bi postati "novo gradsko čvorište sjevernog dijela grada", s obnovljenim okretištem tramvaja, autobusnim terminalom, podzemnom garažom, infopunktovima, pješačkim most iznad Gračanske ceste, koji bi spajao stanicu žičare s javnim prijevozom, ali i s voćnjacima i zelenim površinama, piše Večernji list.
Projekt je to kojeg Zagrepčani očekuju već godinama, a iako on u gradskim ladicama spremno čeka, u realizaciju moći će se krenuti tek sad, budući da su zastupnici na sjednici Skupštine prihvatili Urbanistički plan uređenja Gračana-Dolje. Upravo tim Urbanističkim planom određena je gradnja donje, odnosno početne stanice žičare, ispod koje bi se trebala smjestiti podzemna garaža na dvije ili tri etaže, s po 150 parkirnih mjesta na svakoj."

KOMENTAR:

Gradske zicare su moderan nacin prijevoza putnika koji se odvija iznad zemlje. Na taj nacin, posebno veliki gradovi rasterecuju prijevoz putnika cestom, smanjuju se guzve i zastoji.
Velika prednost je da voznja zicarom znaci dolazak od tocke A do tocke B bez kasnjenja.

Bolivijska metropola La Paz koja vec posjeduje gradsku zicaru, zeli  njeno prosirenje te do 2019. godine investirati dodatnih 450 milijuna dolara u jos 6 dodatnih linija zicare.

Bolivija bi se mogla uzeti kao primjer rijesavanja gradskih guzvi na ne bas jeftin, eli efikasan nacin.

Ugodan dan. Drazen Katic

www.drazenkatic.blogspot.de

UPRAVLJANJE RESURSOM PITKE VODE

Naš planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.

Nekada smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti slučaj sa pitkom vodom.

Danas preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.

Na našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!

Kao dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.

Ako prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?

Ta nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj gotovo kao cijena litre benzina.

Korištenje "pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji, odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.

Za proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³ vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.

Umjesto pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu (recikliranu) vodu.

Pitku vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je globalno zatopljenje.

Neki ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te radioaktivne supstance.

Svi znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi. Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.

Republika Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari) i država.

U Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament (Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je pripadala temeljnim ljudskim pravima.

Odluka Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.

Drugim riječima ne postoji više besplatna voda.

Europska Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.

Kakvo je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?

Po sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.

UNESCO-vim izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30 najbogatijih zemalja svijeta.

U europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće mjesto.

Hrvatska raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku.

90% vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.

Vodom iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.

Prosječna potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku dnevno.

Najbogatija regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.

U Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.

Najveći domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:

1. Agrokor (Jamnica i Jana)
2. Podravka (Studena)
3. Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
4. Badel 1862 (Un1que i Bionatura)

U Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.

Godišnja potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:

• 51 litra mineralne vode
• 33 litre izvorske vode

Proizvodnjom vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.

Način proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama ima negativnu stranu.

Korištenjem te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.

Taj način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa održivim razvojem.

Pored toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.

Pozitivno riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini nedostatak je da je staklo teže od plastike.

Međutim kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući način proizvodnje i punjenja vode.

Izvori pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim koncernima.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

SLOVENCIMA DVIJE TREĆINE PIRANSKOG ZALJEVA? Pusić: 'To bi bilo šokantno i neprihvatljivo. Obratit ćemo se sudu da to istraži' + KOMENTAR

Citirani tekst je iz portala "Jutarnj.hr", dana 22.07.2015

• 
  Screenshot HRT/CROPIX

Autor: Portal Jutarnji.hr, Bisera Fabrio

"NOVO 12:06 - Mi smo ušli u ovu proceduru s povjerenjem u međunarodno-pravne institucije i međunarodno pravo. Najvažnije za nas je da smo osigurali da se teritorijalna pitanja odrede isključivo u skladu s međunarodnim pravom. U ovom trenutku ispitat ćemo istinitost tvrdnji koje se iznose u medijima. Svakako ćemo obavijestiti o novonastaloj situaciji i Arbitražni sud i Europsku komisiju koja je odigrala važnu ulogu u postizanju arbitražnog sporazuma - kazala je Vesna Pusić pa dodala kako su 'prve sumnje imali proljetos kada je slovenski ministar vanjskih poslova izjavio kako ima neformalne informacije kako će odluka ići u korist Slovenije.
- Tada smo začuđeni u pismu obavijestili Arbitražni sud i EU komisiju i dobili odgovor da nema razloga ni za kakvu sumnju. Ovog trenutka smatramo da se ta sumnja pojavila kao opravdana. To drastično utječe na situaciju. To bi bilo šokantno i neprihvatljivo za Hrvatsku, odnosno za bilo koju zemlju koja se pojavi pred arbitražnim sudom - kazala je Pusić i napomenula: Šefica diplomacije nije željela komentirati mogućnost odustajanja od postupka, već je samo kazala kako će se za početak Hrvatska obratiti i Europskoj komisiji i Arbitražnom sudu da istraže ovaj 'Piranleaks'.

- Prvi korak je vidjeti jesu li u tekstu navedene činjenice koje stoje. Europska komisija tome mora posvetiti pozornost. Za sada ćemo prvo provjeriti navode iz članka te dalje donijeti odluke - kazala je Vesna Pusić i napomenula kako se nije čula sa svojim slovenskim kolegom, obzirom da se ovdje navodi odnose na sud.
---------------------------------------
11:48 - Nakon što su u Večernjem listu objavljeni transkripti razgovora slovenskog člana arbitražnog suda Jerneja Sekoleca i slovenske zastupnice pred sudom Simone Drenik iz Ministarstva vanjskih poslova u kojima se sugerira pritisak na Arbitražni sud u slučaju oko Piranskog zaljeva, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova odlučilo je hitno reagirati.
Za točno u podne prva potpredsjednica Vlade i šefica diplomacije Vesna Pusić sazvala je hitnu press konferenciju na kojoj će prokomentirati izjavu Sekoleca koja je izašla u medijima, a koja glasi kako su 'Slovenci dobili što su htjeli na moru' te da najmanje 2/3 Piranskog zaljeva ide Sloveniji.
Srpski Kurir piše kako je Hrvatska odlukom Arbitražnog suda izgubila Piranski zaljev te da su Slovenci aktivno lobirali kod sudaca Arbitražnog suda.
- Slovenci su dobili izlaz na otvoreno more, odnosno direktan pristup međunarodnim vodama, što je važno za tu članicu EU, dok je Hrvatska završila kao potpuni gubitnik. Prema presudi, podjela zaljeva bit će 75 prema 25 ili 66 prema 33 posto u korist Slovenije, što će službeno biti priopćeno krajem godine. Odluka je konačna, pa poražena strana nema pravo žalbe - piše Kurir te napominje da je Slovenija izašla iz okvira regularnog ponašanja u arbitražnom postupku i da je sve vrijeme bila privilegirana kod sudaca Arbitražnog suda pošto su 'Slovenci ugovarali posebne večere s pojedinim članovima suda kao i da su aktivno radili da suci budu u njihovu korist'.
Slovenska zastupnica Drenik imala je čak i preporuku da što manje istupa jer su suci 'ionako na slovenskoj strani', piše Kurir.
Podsjetimo, još krajem travnja slovenski je šef diplomacije Karl Erjavec izjavio kako ima neslužbene informacije da će arbitražni sud koji rješava granični spor Hrvatske i Slovenije u presudi omogućiti kontakt Sloveniji s otvorenim morem te da bi bio vrlo razočaran ako se to ne bi dogodilo.
Nakon bure koju je ta izjava podignula u Hrvatskoj, Erjavec se pravdao kako nije rekao da ima 'neslužbene informacije' nego 'pozitivan predosjećaj'. No, unatoč tome hrvatska šefica diplomacije Vesna Pusić odlučila je poslati pismo Arbitražnom sudu.
'Izjavom slovenskog ministra vanjskih poslova 'ozbiljno se dovodi u pitanje arbitražni postupak koji je još u tijeku', napisala je tada Pusić u pismu."

KOMENTAR:

Republika Slovenija pokusava prosiriti svoje drzavne granice vec duzi niz godina. Piranski zaljev je posljednja mogucnost preko koje mogu doci u posjed drzavnog teritorija Republike Hrvatske. Arbitrazni sud bi trebao donijeti pravednu odluku po kojoj niti jedna strana ne bi trebala biti ostecena. Koje kriterije arbitrazni sud koristi, koja godina se smatra presudna za donosenje odluke o granicama meni je nepoznato. Proglasenjem neovisnosti Republike Hrvatske nasa drzava je postala teritorijalni vlasnik bivse SRH. Pomicanje granica na stetu Republike Hrvatske ne bi se smjelo dogoditi. Sa Republikom Slovenijom postoji jos nerijeseno pitanje Ljubljanske banke u kojoj jos do danas hrvatski stedise imaju zarobljenu stednju. U narednom periodu bi se te sve stvari trebale rijesiti tako da se moze dalje planirati dobrosusjedska buducnost. Ugodan dan i lijep pozdrav.
Drazen Katic
 

www.drazenkatic.blogspot.de

VERTIKALNA POLJOPRIVREDA I KONTEJNERSKI UZGOJ HRANE

Smatra se da će 2050. na zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi, a od toga čak 80% u velikim gradovima "megacities" koji će imati preko 50 milijuna stanovnika. Da je to moguće pokazuje činjenica da Tokio sa svojim satelitskim predgrađima ima već danas oko 40 milijuna stanovnika.

Postavlja se pitanje kako će se prehraniti stanovništvo tih ogromnih gradova? Te gradove neće biti moguće snabdjeti dovoljnom količinom hrane iz uvoza, tako da će dio hrane morati i sami proizvoditi.

Jedan od modela proizvodnje hrane koji se može primijeniti u velikim gradovima je "Vertikalna poljoprivreda", engleski nazvano "vertical farming"!

Radi se o tome da bi neboderi budućnosti nudili na pojedinim katovima zelene površine za uzgoj povrća i salate. Drugi model je spiralni model po kome se zelena površina nebodera spiralno proteže od dna do vrha nebodera.

Na taj način je moguće osigurati jedan dio vlastite poljoprivredne proizvodnje.

U većim gradovima u Republici Hrvatskoj postoje projekti koji su zbog nedostatka financija nedovršeni. Radi se o različitim nedovršenim zgradama. Koliko će godina te zgrade stajati još nedovršene otvoreno je pitanje. Najbolji primjer je nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Zagrebu koja se nalazi preko puta Arene. Od početka gradnje prošlo je 20 godina. Ona je odličan primjer za moguće pokretanje projekta "vetikalne poljoprivrede". Na katovima te nedovršene bolnice bi se mogla uzgojiti znatna količina povrća i salate. Grad Zagreb kao tržište je dovoljno velik da bi proizvode mogao otkupiti. Zarađenim novcem od "vertikalne poljoprivrede" moglo bi se postupno financirati dovršenje te bolnice. Inače će nedovršena bolnica toliko oronuti da neće biti više funkcionalne za dovršenje.

Drugi model proizvodnje hrane koji se danas istražuje je "proizvodnja u kontejnerima". U donjem dijelu kontejnera se nalaze bazeni za uzgoj ribe, a u gornjem dijelu kontejnera (na katu) se nalazi prostor za uzgoj povrća.

To je jedan zatvoreni krug proizvodnje u kome ne postoji otpad. Izmet koji proizvedu ribe se koristi za gnojenje povrća. Ostaci bilja se koriste za kompost. Kontejneri se mogu osvijetliti i grijati solarnom energijom.

Velika prednost vertikalne poljoprivrede i uzgoja u kontejnerima je da hranu proizvodimo ne samo sezonski nego tokom cijele godine.

Za sada se pokazalo da je u velikim gradovima moguće pčelarstvo. Uzgoj hrane je idući korak.

Jedne godine sam posadio u kante na balkonu rajčicu. Izrasle su vrlo velike stabljike. Plod je bio nešto sitniji ali izvanrednog ukusa. Pošto se balkon nalazio na južnoj strani sa velikim brojem sunčanih sati bilo je potrebno svakodnevno zalijevanje rajčice. Uzgoj je bio bez korištenja ikakvih sredstava dohrane. To je bio mali pokus koji je donio par kila proizvoda izuzetne kvalitete.

Ono što bi se iz navedenog koncepta moglo već sad primijeniti je "kontejnerski uzgoj ribe i povrća" u Dalmaciji. Na taj način bi se tijekom cijele godine osigurala određena količina svježe ribe i povrća, ne bi toliko ovisili o uvozu i nudili bi ekološki domaći proizvod. Investicija u kontejnere nije pretjerano visoka, sunca ima dovoljno za solarno snabdijevanje toplinom i strujom, a otvorio bi se i jedan dio novih radnih mjesta.

Na taj način bili među prvima u svijetu koji su primijenili kontejnerski uzgoj hrane u komercijalne, a ne samo u istraživačke svrhe.

Naravno da kontejnerski uzgoj hrane možemo primijeniti gdje god želimo i ne samo u Dalmaciji.

Kod manjeg broja sunčanih sati u zimskim mjesecima bi kontejner morali dodatno snabdjeti sa grijanjem i strujom.

Također za potrebe "zdravstvenog turizma" kontejnerski uzgoj je vrlo zanimljiv. U neposrednoj blizini centara za medicinsko sportsku rehabilitaciju i wellness mogu se postaviti kontejneri za uzgoj. Na taj način bi iz vlastite proizvodnje navedeni centri imali preko cijele godine opskrbu svježim ekološkim povrćem, salatom i ribom.

Kontejnerski uzgoj bi se mogao kao dio dodatnog edukacijskog programa ponuditi osnovnim školama. U osnovnoj školi se stiče baza za cijeli život. Također djeca u toj dobi svjesno prihvaćaju spoznaje o ekologiji i održivom razvoju. Svaka osnovna škola koja ima prostor mogla bi imati jedan ili više kontejnera za uzgoj. Učenici bi uzgojeno povrće i ribu mogli koristiti za prehranu u školi, ako škole imaju vlastitu kuhinju. Ako to nije slučaj tada bi škola mogla proizvode otkupljivati obližnjem restoranu, ribarnici ili trgovini zdravom hranom. Na taj način bi čenici pored znanja o ekološkom i održivom razvoju stjecala praktična iskustva iz trgovine.

Zarađeni novac škola bi moglainvestirati u neki drugi školski projekt, kao pomoć siromašnim učenicima, za proslavu dana škole, financiranje izleta i sl.

Kontejneri za uzgoj ribe i povrća mogli bi se i komercijalno prodavati pošto se lako mogu postaviti u svaki vrt.

Kao negativan primjer uzgoja ribe u Republici Hrvatskoj naveo bi komercijalni uzgoj tuna u kavezima u Jadranskom moru. Taj način uzgoja nije ekološki niti održiv. Riba se uzgaja za strana tržišta, najčešće Japan, a nama se u Hrvatskoj prodaje konzervirana tuna iz uvoza. Negativi aspekt uzgoja tune u kavezima je i zagađenje mora. Pored ostatka hrana postoji i biološki otpad kojeg stvaraju tune, te masne mrlje u moru.

Alternativi tom negativnom načinu uzgoja ribe koja kao "sushi" završi u japanskim restoranima je kontejnerski uzgoj.

Kontejnerski uzgoj možemo opisati u tri riječi: on je ekonomski, ekološki i socijalan. To znači da obuhvaća sve tri komponente održivog razvoja.

Najveća dva grada u Republici Hrvatskoj su Zagreb i Split.

Ti gradovi nemaju vlastitu proizvodnju hrane, te ovise o opskrbi prehrambenim proizvodima.

Gledano jedan korak dalje u tim gradovima postoji kako mogućnost tako i kapacitet za vertikalnu poljoprivredu i kontejnerski uzgoj hrane.

Investicije u tom pogledu nisu visoke, a zaposlili bi se i mladi ljudi.

Projekt kontejnerskog uzgoja mogao bi se integrirati u Program zapošljavanja Europske Unije za mlađe od 25 godina, koji nosi naziv "Garancija za mlade".

Tim projektom osigurale bi se volonterske plaće za mlade zaposlenike iz EU fonda, a uzgojeni proizvodi bi bili čista dobit.

Postoji poslovica "Svaka kriza nosi sa sobom i šansu"!

Da li ćemo mi tu šansu prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su nam ponuđene ovisi jedino o nama.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

 

www.drazenkatic.blogspot.de

CSU-Generalsekretär verzweifelt: "Druck durch Flüchtlinge kaum noch auszuhalten" + KOMMENTAR

Quelle:

http://www.focus.de/politik/deutschland/bayern-greift-durch-csu-generalsekretaer-verzweifelt-wie-sollen-wir-dieser-massen-an-fluechtlingen-herr-werden_id_4828044.html?utm_source=facebook&utm_medium=social&utm_campaign=facebook-focus-online-politik&fbc=facebook-focus-online-politik&ts=201507202048

dpa/Andreas Gebert CSU-Generalsekretär Andreas Scheuer

 

Angesichts der enorm gestiegenen Flüchtlingszahlen greift Bayern jetzt durch: Zwei neue Aufnahmeeinrichtungen sollen helfen, Verfahren zu beschleunigen und abgelehnte Asylbewerber schneller abzuschieben. CSU-Generalsekretär Andreas Scheuer findet derweil deutliche Worte.

Angesichts der hohen Flüchtlingszahlen sieht der CSU-Generalsekretär Andreas Scheuer die Belastungsgrenze für Deutschland überschritten. "Der Druck durch den nicht abreißenden Zuzug von Flüchtlingen ist übergroß und kaum noch auszuhalten", sagte er der "Passauer Neuen Presse". "An den Grenzen stehen 60 Millionen Flüchtlinge. Wie sollen wir dieser Massen Herr werden? Wir können nicht die ganze Welt retten."
Mit Blick auf Flüchtlinge aus den Balkanstaaten sagte Scheuer: "Es muss klar sein: Wer abgelehnt ist, muss ausreisen oder er wird
abgeschoben." Wer da noch diskutiere, "riskiert das Implodieren unserer Gesellschaft". Notwendig seien unter anderem eine Visumspflicht für die Balkanstaaten sowie eine rigorose Ausweisung von Flüchtlingen aus sicheren Herkunftsstaaten.

Neue Aufnahmezentren

Asylbewerber mit wenig oder keinerlei Chancen auf ein Bleiberecht sollen in Bayern derweil künftig in zwei neuen, speziellen Aufnahmezentren in Grenznähe untergebracht und schneller abgeschoben werden. Das beschloss das Kabinett am Montag auf seiner Klausur in St. Quirin am Tegernsee. Konkret sollen dorthin Menschen aus sogenannten sicheren Herkunftsstaaten sowie aus Albanien, dem Kosovo und Montenegro mit nur "geringer Bleibewahrscheinlichkeit" gebracht werden. In den beiden Einrichtungen sollen alle zuständigen Behörden zusammenarbeiten, um die Verfahren schneller abwickeln zu können.
Man wolle nicht in Monaten, sondern in Tagen, maximal in Wochen Klarheit haben, sagte Ministerpräsident Horst Seehofer (CSU). Sozialministerin Emilia Müller (CSU) nannte als Ziel einen Zeitraum von maximal zwei Wochen. "Ich bin überzeugt, dass eine schnelle Entscheidung im Interesse der Asylsuchenden ist", sagte sie.

Seehofer nennt Ort nicht

Bei offensichtlich unbegründeten Anträgen soll laut Staatskanzlei innerhalb von zwei Wochen auch gerichtlich entschieden werden. Und Abschiebungen sollen "unmittelbar und kontinuierlich" erfolgen.
Wo die beiden Einrichtungen geschaffen werden sollen, wollte Seehofer noch nicht sagen. Das werde "klug und vor allem unter Einbeziehung aller Beteiligten" entschieden, betonte er. Start soll spätestens in drei Monaten sein, wobei in beiden Einrichtungen jeweils eine vierstellige Zahl von Flüchtlingen unterkommen soll. Derzeit sind rund 6000 Asylbewerber aus Balkanstaaten in Bayern untergebracht.

KOMMENTAR FÜR KROATISCHER LESER:

Pritisak izbjeglih iz Azije, Afrike ali i iz zemalja bivse Jugoslavije je velik. Daleko veci nego sto socijalni sistem Europske unije moze podnijeti. I Republika Hrvatska sa narednih 550 izbjeglih se prikljucila europskom projektu zbrinjavanja. Bayern ukazuje na nelogicnosti u postupku primanja izbjeglih. nekom se mora popmoci, medjutim da li je Europska unija spremna pomoci vise od 60 milijuna koji su spremni za ulazak u Uniju. Postavlja se pitanje sto je sa zemljama koje su direktno u vojnim operacijama ucestvovale u rusenju rezima u zemljama Sjeverne afrike i Iraku, odnosno sa SAD-om, Engleskom? Koliko izbjeglih moze primiti SAD? O toj temi se uopce ne diskutira, a  trebalo bi se! Ugodan dan i lijep pozdrav! Drazen Katic

www.drazenkatic.blogspot.de

JEZIVE POSLJEDICE GLOBALNOG ZATOPLJENJA Temperatura na Grenlandu narasla nevjerojatna 62 Celzijeva stupnja! + KOMENTAR!

Citat je iz online portala "Jutarnji.hr", dana 21.07.2015

• 

"Godišnje izvješće o 'Stanju klime', objavljeno prošlog četvrtka, navodi kako je 2014. bila najtoplija u posljednjih 135 godina, otkada postoje mjerenja. A temperature će samo dodatno rasti, piše CBSNews .

Snažan utjecaj klimatskih promjena imaju dramatičan efekt na Grenland, najveći otok na svijetu.
Prije točno osam godina, na današnji dan 2007., temperatura izmjerena na Grenlandu iznosila je 35 stupnjeva Fahrenheita ispod nule (-37,2 Celzijevih stupnjeva). Snažni vjetrovi koji nose snijeg tada su bili norma za sve tamošnje istraživače.

Međutim, ovog ljeta sunce sja jače, no inače, otapajući led sve brže i brže. Temperatura je sada 27 (!) stupnjeva Fahrenheita iznad ništice (-2,7), punih 62 stupnja Fahrenheita toplije, no prije osam godina. Znanstvenici pokušavaju otkriti hoće li se zagrijavanje nastaviti.

Foto: CBSNews screenshot
Grenland je drugo najveće područje leda na svijetu, veće od četvrtine Sjedinjenih Američkih Država, debljine gotovo 3,5 kilometara na najvišem dijelu.
Glaciolog Joel Harper, sa Sveučilišta u Montani, svakog ljeta proučava grenlandske ledenjake i njihovo kretanje. Znanstvenici inače na Grenlandu redovito borave od 1989. godine.
- Grenland sadrži enormne količine vode u obliku leda. U nedavnim desetljećima mnogo se više leda topi nego obnavlja kroz snijeg što uzrokuje izdizanje razine mora - upozorava Harper.
Dokaz otopljenog leda može se vidjeti iz zraka. Dovoljno je samo pogledom pronaći plave bazene. Satelitske snimke pokazuju kako se tijekom najtoplijih dana gotovo polovica glečera rastapa, udvostručujući uobičajenu normu za ovo doba godine.

Foto: CBSNews screenshot
Kako se ledenjaci tope tako tamne što u kombinaciji sa sedimentima i globalnim onečišćenjem zraka dodatno ubrzava proces zagrijavanja planeta.
- Na Grenlandu što sjevernije idete to je zrak zagađeniji. Većina svjetske industrije nalazi se na sjevernoj polutki i upravo se tamo ispuštaju najveće koncentracije kemikalija - objašnjava Michael O'Neill, koji mjeri onečišćivače od 2008.
Što je led tamniji to će se prije otopiti u ocean.
- Grenland trenutačno doprinosi podizanju razine mora s 40 posto - ističe Harper.
U posljednjih stotinu godina, razina svjetskih oceana podigla se između 10 i 20 centimetara, a znanstvenici predviđaju da će do kraja stoljeća dodatno rasti čime će ugroziti obalne gradove poput Miamija, Mumbaija , Sydneya..."

KOMENTAR:

Globalno zatopljenje uzrokovano efektom staklenika pogadja cijeli planet. Svi mi danas primjecujemo da je postalo toplije. Ljeta postaju prevruca za sve nas, a snijeg pada sve rijedje ili cak izostaje. Strucnjaci se  posljednjih nekoliko godina lome izmedju teorija glogalnog zatopljenja uzrokovanog covjekom ili samom prirodom. Cinjenica je da je nedavno izmjerena najveca koncentracija ugljicnog dioksida u povijesti ovog planeta koja je iznosila preko 450 ppm. Taj ugljicni dioksid smo stvorili mi sami pa shodno tome i globalno zatopljenje je uzrocna posljedica covjeka. Covjecanstvo tezi da zatopljenje u ovom stoljecu ne prijedje 2 stupnja celzijusa, te na taj nacin da se zadrzi povecanje razine more za maksimalnih 1 metar. Da li cemo to uspjeti pokazati ce nekoliko iducih decenija. I samim podizanjem mora samo za 1 metar mnogobrojni milijunski gradovi koji se nalaze na niskoj nadmorskoj visini mogli bi se naci pod vodom. Medju njima i cijela Nizozemska. 

Mi kao obicni gradjani mozemo kontrolirati i smanjiti osobnu kolicinu potrosnje ugljicnog dioksida. Ona u Njemackoj iznosi oko 9 tona po stanovniku. U Africi samo 0,5 tona po stanovniku na godinu. Da bi smo usporili globalno zatopljenje, a samim tim i podizanje razine mora trebali bismo imati potrosnju od 2 tone CO2 po stanovniku na godinu. 

Mozda mi to kao gradjani i mozemo postici, medjutim da li to mogu postici i mega koncerni koji uveliko utjecu na svakodnevno enormno povecanje CO2 u atmosferi. Ugodan dan i lijep pozdrav. Drazen Katic www.drazenkatic.blogspot.de

EKOLOŠKA ILI KONVENCIONALNA POLJOPRIVREDA

Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda. Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.

Seoski turizam je najčešće popraćen slijedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern), jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!

Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.

Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.

Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da gastronomska ponuda bude "domaće i ekološko" ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u Europi.

Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.

Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).

Pošto sam i sam veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.

Prije dvije godine imao sam mogućnost da provedem godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan. To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan. Iako smo se pripremali za tu rutu, ona nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište. Mislim da sam u tih četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera. To što možete vidjeti vozeći bicikl vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart. Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.

Jedan novitet u turističkoj gastronomiji je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite pravi vegetarijanski obrok umjesto "brze improvizacije" neće vas zaboraviti. Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..

S zdravstvenog aspekta ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.

Ekološka hrana ima jako puno prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje im se prodajna cijena. Često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.

Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?

Postoji više razloga za to. Ekološka hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja. Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji ima ponudu ekoloških napitaka. Danas jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom. Sjećam se da su prije više godina u Štutgartu bile su dvije ili tri trgovine gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi, Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.

Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.

Kod nas prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.

U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala u zemljištu.

Pod posijanim minama se zemljište u Republici Hrvatskoj regeneriralo i očistilo od kemijskih sredstava koja su se desetljećima koristila u dohrani. Samim time to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego zemljišta koja se koriste za konvencionalni uzgoj u Europskoj Uniji.

Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, Belgija, te jednim dijelom Italija i Grčka. Te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Europske Unije.

S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su davno shvatile da je važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.

Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem Republika Hrvatska želi ići.

Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.

Također ekološki uzgojena hrana i meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane ignorirati. Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.

Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.

Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo. 

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

TAJNA GOLEME CIJEVI KOJA S VRHA VELEBITA IDE ZA OBROVAC Rješenje za hrvatsku energetiku koje nam može donijeti milijarde eura! + KOMENTAR!

Citirani tekst je iz portala "Jutarnji.hr", dana 19.07.2015

"Kada bi se svi planirani projekti crpnih hidroelektrana realizirali, ti bi poslovi za građevinare i proračun vrijedili nekoliko milijardi eura!

Najveći potencijal za daljnji razvoj energetike u Hrvatskoj nema ni vjetar, ni sunce, ni voda, ni prirodni plin, ni nafta, ni metan iz svinjskog izmeta, nego - razlika nadmorskih visina. Visinske razlike iskorištavaju takozvane reverzibilne ili pumpne hidroelektrane pa u Hrvatskoj posljednjih mjeseci traje pravo nadmetanje projekata za ulaganja u te energetske objekte.

Obnavljaju se i pojačavaju postojeće reverzibilne elektrane, traže se investitori za nove, iz ormara se vade brda gotove dokumentacije za davno razrađene pa zaboravljene projekte, a sve to prati veliki interes stručnjaka.
Tako je u drugoj polovici lipnja i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala stručno savjetovanje na kojem su vodeći hrvatski eksperti pokazali zašto reverzibilne hidroelektrane odjednom postaju tako važne i iznijeli su dragocjena hrvatska iskustva s tim elektranama, ali su ukazali i na manjkavosti u propisima te vrednovanju i plaćanja njihovih usluga.

Reverzibilne (pumpne, crpne) hidroelektrane koriste vodu iz dviju hidroakumulacija, jedne na manjoj, i druge na većoj nadmorskoj visini. Kad se u elektroenergetskom sustavu pojave viškovi električne energije, jer je potrošnja niža, te hidroelektrane pumpaju vodu iz donjeg jezera u gornje.

Viškovi struje

A kad tijekom dana potrošnja struje poraste, crpne hidroelektrane puštaju vodu iz gornjeg jezera preko svojih turbina u donje jezero i proizvode struju. Tako dovode u ravnotežu proizvodnju i potrošnju električne energije. Pritom reveribilne hidroelektrane ukupno troše više struje nego što je proizvode, no njihov je rad ipak i ekonomski opravdan budući da su viškovi struje jeftiniji (ponekad čak i potpuno besplatni), dok je struja na vrhuncu dnevne potrošnje skuplja.
Najveća je važnost reverzibilnih hidroelektrana u tome da su one jedine sposobne pohraniti doista velike količine proizvedene energije u trenucima kad je nema tko potrošiti, a klasične elektrane poput nuklearnih i ugljenih nastavljaju raditi jer se ne mogu ugasiti, ili kad hidroakumulacijama zbog prevelikog prirodnog dotoka prijeti prelijevanje vode i bacanje energije.
Ali, ono što pumpnim hidroelektranama daje novu i još važniju ulogu, jest balansiranje proizvodnje i potrošnje kad se u elektroenergetski sustav uključuje sve više takozvanih obnovljivih izvora, prvenstveno vjetroelektrana i solarnih elektrana. Njihovu proizvodnju nije moguće posve precizno predvidjeti, ona je promjenjiva već prema tome puše li vjetar i sije li sunce, a time čovjek ne može upravljati.
No uloga reverzibilnih hidroelektrana ne iscrpljuje se ni spremanjem viškova noćne struje iz vjetroelektrana.

Poremećaji napona

Prema političkoj odluci pretočenoj u zakone, obnovljivi izvori imaju apsolutnu prednost u energetskom sustavu i mreža mora preuzeti njihovu struju uvijek kad se ona proizvodi.
No neprekidno kolebanje proizvodnje iz takvih izvora izaziva u dalekovodima poremećaje napona i frekvencije koji bi, ako se ne bi gotovo trenutno ispravili, izazvali kvarove na uređajima i motorima koji rade na struju.
Reverzibilne hidroelektrane mogu brzo i učinkovito ispravljati takve poremećaje. Njihovo postojanje je, zapravo, uvjet da se u proizvodnju mogu uključivati i obnovljivi izvori veće snage i tako smanjivati emisija stakleničkih plinova. Ali ni to nije sve.
Ako se dogodi slom sustava i u prijenosnoj mreži nestane napona, reverzibilke mogu i bez pomoći drugih izvora započeti proizvodnju i osigurati opskrbu strujom na svojem području, a zatim i u čitavom sustavu.
U stručnoj se literaturi, uz ovdje spomenute, navodi još barem dvadesetak važnih usluga koje reverzibilne HE mogu pružati elektroenergetskom sustavu.
U Hrvatskoj već postoje tri reverzibilne ili crpne hidroelektrane, Fužine (puštena u rad 1957. godine), Lepenica (1985.) i Velebit (1984.) Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća razvijani su i do različite razine dovršetka dovedeni i projekti Vinodol, Borovik, Mosor i Senj.

Milijarde eura

Za Vinodol i Borovik već su izgrađene donje akumulacije, Mosoru bi kao donji bazen služilo uređeno korito rijeke Cetine, a Senj bi se kao donjom akumulacijom koristio dograđenim bazenom Gusić polje.
No zainteresirane investitore traže i posve novi krupni projekti poput reverzibilne hidroelektrane Medvednica, kojoj bi kao donja akumulacija poslužio bazen nove protočne hidroelektrane Prečko, zatim Korita također nad rijekom Cetinom i Vrdovo na Dinari, kojemu bi donja akumulacija moglo biti jezero postojeće HE Peruća.
Kad bi se svi ti stari i novi projekti realizirali, bilo bi to za proizvođače opreme, građevinare i državni proračun poslovi ukupno vrijedni nekoliko milijardi eura!
Kako izgleda i kako radi reverzibilna hidroelektrana može se vidjeti nedaleko od Obrovca, na rijeci Zrmanji.

Vozači i putnici koji se starom cestom spuštaju s Velebita prema Obrovcu proći će ispod goleme sive cijevi položene na planinske obronke. Niz tu cijev se vode s Gračačke visoravni, iz rječica Ričice, Opsenice, Otuče i Krivaka, te akumulacijskih jezera Štikade i Opsenice, kroz osam kilometara tunela i cijevi, s visine od 549 metara obrušavaju na lopatice dviju turbina smještrenih na dnu golemog betonskog “bunara” 60 metara ispod zemlje i gotovo 40 metara ispod razine mora.
Dvije turbine i dva generatora glavni su strojevi RHE Velebit, koja je u stanju pad proizvodnje struje iz vjetroelektrana nadomjestiti u prijenosnoj mreži za manje od pet minuta.

Kompenzacijski rad

Ali velebitski generatori koje je prije 30 godina sagradio zagrebački Končar, i turbine koje je proizvela austrijska podružnica njemačkog Voighta, nisu samo za proizvodnju struje: oni su istovremeno i elektromotori i pumpe. Vodu koja se s Gračačke visoravni slijeva niz planinu u akumulaciju načinjenu na rijeci Zrmanji oni su u stanju iz te donje akumulacije pumpati natrag na velebitsku visoravan u gornje akumulacije.
Prošle godine RHE Velebit je radio u turbinskom modu i proizvodio struju 2500 sati, a 700 sati je pumpao vodu natrag na planinu.
Upravo je to pumpanje vode osiguravalo pravilan rad hrvatskog 400-kilovoltnog dalekovoda koji predstavlja kičmu elektroenergetskog sustava zemlje i koji Hrvatskoj omogućava uvoz, izvoz i međunarodni transport struje.
Kako na taj dalekovod nije priključen ni jedan potrošač osim reverzibilne hidroelektrane Velebit, kada u njemu napon prekomjerno poraste, samo Velebit svojim radom “u prazno” može napon vratiti unutar zadanih parametara, u takozvanom kompenzacijskom radu.
Lani je tako RHE Velebit kao sinkroni kompenzator radio 3500 sati i za tu uslugu je od Hrvatskog operatora prijenosnog sustava ubrao pozamašnu naknadu (točan iznos je poslovna tajna).
No još značajnija usluga koju pruža RHE Velebit je usluga tercijarne regulacije za uravnoteženje elektroenergetskog sustava. To je usluga usklađivanja proizvodnje i potrošnje, te popravljanja napona i frekvencije, unutar 15 minuta. Zašto te usluge postaju za Hrvatsku sve značajnije?
S oko 340 megavata u vjetroelektranama u Hrvatskoj, RHE Velebit se lani morao pokretati oko 220 puta da bi spremao višak struje iz tih elektrana pumpajući vodu iz Zrmanje na Gračačku visoravan. A na hrvatsku mrežu uskoro će biti priključeno još 400 megavata iz vjetra.
Istovremeno, kako je na nedavnom savjetovanju u HAZU-u otkrio direktor HEP-ova Sektora za pripremu proizvodnje Nenad Švarc, termoelektrana na ugljen u Plominu, premda je njezina struja daleko jeftinija od one iz vjetroelektrana, u prvih pet mjeseci ove godine nije iskoristila čak 11 posto svojih proizvodnih kapaciteta.
No kako je u HAZU-u pokazao Mladen Zeljko iz Instituta Hrvoje Požar, proizvodnja struje iz vjetroelektrana u Hrvatskoj jako varira. U subotu 17. siječnja ove godine, kada je najveća potrošnja u šest sati navečer bila gotovo 2400 megavatsati (MWh), vjetroelektrane su davale više od deset posto ili 250 MWh.

Snažne oscilacije

Mjesec dana poslije, u subotu 14. veljače, vjetra uopće nije bilo i proizvodnja iz vjetroelektrana bila je praktički nula. Između te dvije krajnosti tipičan je bio i utorak 3. veljače kada su do pet sati ujutro svi vjetroparkovi posve mirovali, ali onda se odjednom vjetar podigao i pojačao, i do ponoći kontinuirano proizvodio 200 MWh.
Tako snažne oscilacije proizvodnje iz obnovljivih izvora, koji po zakonu imaju apsolutnu prednost uključivanja na mrežu, stavljaju proizvođače struje, operatore prijenosnog sustava i isporučitelje struje na teške muke. Sve im je teže usklađivati proizvodnju i potrošnju te održavati kvalitetu struje u mreži. Ali zato su sve veće potrebe za energetskim pomoćnim uslugama hrvatskim poduzetnicima naglo stvorile i sjajne poslovne prilike.
Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća RHE Velebit bila je jedna od samo pet reverzibilnih hidroelektrana u cijeloj Europi, rekao nam je njezin direktor Nikša Vrkić. U nju je uloženo današnjih 600 milijuna eura, a gradili su je divovi koji su s vremenom nestali ili danas još jedva životare: Industrogradnja, Konstruktor, Hidroelektra, Pomgrad, Geotehnika, Brodosplit, Litostroj, Metalna...
Njezin sustav obuhvaća 300 četvornih kilometara i pravo je inženjersko i graditeljsko remek-djelo. Europsko udruženje građevinskih inženjera uvrstilo je RHE Velebit u graditeljsku baštinu Europe. Može li se ta blistava povijest danas barem donekle ponoviti?
U podzemlju RHE Velebit jedan je generator danas posve “raskopan”, a rotor težak 220 tona podignut je i izvučen na razinu zemlje. U obnovu i osuvremenjivanje elektrane Velebit HEP će do 2019. uložiti 70 milijuna kuna. Uskoro kreće i revitalizacija crpne elektrane Fužine vrijedna 19 milijuna kuna.

No najveći posao za hrvatske izvođače radova i proizvođače opreme bila bi gradnja pumpne hidroelektrane Vinodol. U nju bi vode Gorskog kotara mogle padati s visine veće od 750 metara, cijeli sustav mogao bi davati 1700 gigavatsati regulacijske energije godišnje, a investicija bi dosezala milijardu i 400 milijuna eura. Veći dio tog novca mogla bi ubrati hrvatska poduzeća.
Za PHE Vinodol zagrebački Elektroprojekt izradio je 1980. velik dio potrebne tehničke dokumentacije, obavljeni su istražni radovi i sagrađena prva faza donjeg jezera. Svi su objekti uneseni u prostorne planove, imaju podršku lokalnog stanovništva i izvan su zaštićenog područja Natura 2000.

Obilje izvrsnih lokacija

RHE Vinodol mogao bi u svoj sustav uključiti postojeće akumulacije Gorskog kotara Lokvarku, Lepenicu i Bajer, te infrastrukturu uz postojeću hidroelektranu Vinodol. Ali postoje i krupne zapreke realizaciji tog i sličnih projekata. Najveća je u nedovoljnoj razlici cijena “noćne” struje i struje kod vršnih opterećenja. Zapreku bi mogao predstavljati i hrvatski Zakon o vodama po kojem je sva voda u zemlji državno vlasništvo.
No, u svakom slučaju, obilje izvrsnih lokacija za crpne hidroelektrane velika je hrvatska ekonomska prednost i krupan energetski potencijal. Bilo bi šteta priliku za gradnju takvih elektrana i prodaju njihovih skupih usluga u europskoj energetskoj uniji posve prepustiti Austrijancima, Švicarcima i Portugalcima."

KOMENTAR:

Ako je prva revirzibilna hidroelektrana u Fuzinama 1957. pustena u pogon, tada taj nacin proizvodnje elektricne energije ne pripada u nova tehnoloska dostignuca. Pored toga te vrste hidroelektrane zadire u ekoloski sustav poput vjetroelektrna te geotermike. Ja sam pristalica iskoristenja solarne energije pa shodno tome sve druge alternativne i klasicne oblike dobivanja energije smatram preskupima i preriskantnim. Danas se dosta koriste i hidro elekterane koje rade na temelju plime i odeke, te valova. Sve su to nove tehnologije koje su u fazi ispitivanja. Koja vrsta obnovljivih izvora energije je najeficijentnije tesko je reci. Jedan miks od nekoliko obnovljivih sistema koji se koristi decentralno je vec duze vrijeme prema raznim strucnjacima model buducnosti. Ide se jos i dalje te se razmatra mogucnost proizvodnje elektricne energije fotonaponskim sustavima u svemiru te transport do zemlje putem mikrovalova. Sve su to realne mogucnosti koje su jos u fazi istrazivanja. 

Vratimo se cistoj realnosti. Jedan nomad koji zivi pod svojim satorom u andama ili u ruskoj stepi te nema nikakav pristup elektricnoj energiji ujutro iznad svoj satora razvije fotonaposnsko platno koje preko transformatora te akulumatora obskrbljuje njegov sator sa elektricnom energijom. Nije veliki luksuz ali dovoljno struje svaki dan za njegov tv, mali hladnjak i jednu zarulju. Tom nomadu sva nasa naucna otkrica i pokusi uopce nisu vazni dok on ima svoju struju koju proizvede 1 m² njegovoh fotonaponskog platna. 

Nas znanstvenik Nikola Tesla je u Americi istrazivao na tehnologijama koje mi danas uspjesno koristimo, od mobitela pa do izmjenicne struje. Manje je poznato da su njegova istrazivanja isla i u podrucju besplatne energije za cijelo covjecanstvo na osnovi magnetnih polja. Neki strucnjaci smatraju da ce nam oko 2050. taj izvor energije biti dostupan. Da li ce biti besplatan ili ne to je drugo pitanje. Ugodan dan i lijep pozdrav iz Stuttgarta. Drazen Katic 
 

http://drazenkatic.blogspot.de/2015/06/za-5-izbornu-jedinicu.html