Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda. Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.
Seoski
turizam je najčešće popraćen slijedećim
aktivnostima: hodanjem (walking / wandern), jahanjem konja,
kupanjem u obližnjoj rijeci
ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva.
Ta vrsta turizma nudi svježi
seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje,
a također i domaću hranu
kao i čašicu domaćeg
pića!
Često
netko tko živi i radi u
gradu i tko je spreman izdvojiti
novac i vrijeme da godišnji odmor
provede na seoskom imanju očekuje domaću
hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.
Mi
vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po
gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u
kojima smo uživali.
Ako
Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da
gastronomska ponuda bude "domaće i ekološko" ubrzo ćemo
postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u Europi.
Druga
vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički
turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal
vozimo: po cesti, biciklističkim stazama
ili po brdu.
Poznata
biciklističko- turistička središta
su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli
Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda
See (Gardensko jezero u Italiji).
Pošto
sam i sam veliki ljubitelj
biciklizma poznato mi je
iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla
bitna hrana, da je kvalitetna,
ukusna, dovoljno velike porcije
i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.
Prije
dvije godine imao sam mogućnost da provedem godišnji odmor u duljoj
vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog
jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220
km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen
na samom jezeru. Rutu smo podjelili na
četiri dijela, odnosno prijeđenih
50 km na dan. To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite
usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove
kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe
cijeli dan. Iako smo se pripremali za tu rutu, ona nije bila baš
jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili,
ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali
u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište. Mislim da sam u tih
četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna.
Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je
energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen
proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko
Bodenskog jezera. To što možete vidjeti vozeći bicikl vožnja
automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih
dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera.
Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi
oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana
vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart.
Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista
se razlikuje od ležanja na plaži ili obilaska gradova i
znamenitosti.
Jedan novitet u turističkoj gastronomiji je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite pravi vegetarijanski obrok umjesto "brze improvizacije" neće vas zaboraviti. Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..
S
zdravstvenog aspekta
ekološka hrana nije ni približno
u toj mjeri zagađena
otrovima, te genetski modificirana kao
konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska
vrijednost ekološki uzgojene hrane može
biti i do 30 % veća
od one uzgojene konvencionalnim putem.
Ekološka
hrana ima jako puno prednosti, a što
je najbitnije povećanjem udjela ekoloških
proizvoda na tržištu smanjuje im
se prodajna cijena. Često u ljetnim danima
u Štutgartu može
naći ekološki uzgojena
mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.
Zašto
je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna
poljoprivreda?
Postoji
više razloga za to. Ekološka hrana se
danas jednostavno traži. Prije
su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali
gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja. Danas je takvih restorana
daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke
salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom
, pa sve do Mc Donald`sa koji
ima ponudu ekoloških napitaka. Danas jednostavno svi žele ići u
skladu sa vremenom. Sjećam se da su prije više godina u Štutgartu
bile su dvije ili tri trgovine gdje ste mogli kupiti ekološke
proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi,
Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim
voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim
mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških proizvoda ponekad
gotovo izjednačene sa konvencionalnima.
Republika
Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih
zemalja.
Kod
nas prije 20 i nešto godina bio rat i
zemljište je bilo
posipano raznim minama. To zemljište je
imalo jedinstvenu mogućnost da se
„odmori“.
U
stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj
proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak.
Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te
nije postojao nedostatak minerala u zemljištu.
Pod
posijanim minama se zemljište u Republici
Hrvatskoj regeneriralo i očistilo od
kemijskih sredstava koja su se desetljećima
koristila u dohrani. Samim time to zemljište sada sadrži
veću količinu
minerala nego zemljišta koja se koriste za
konvencionalni uzgoj u Europskoj Uniji.
Republika
Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i
stočarstva teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u
zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su:
Nizozemska, Španjolska, Njemačka, Belgija, te jednim dijelom
Italija i Grčka. Te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju
konvencionalnim proizvodima tržište Europske Unije.
S
druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su:
Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog
standarda koje su davno shvatile da je važno ulaganje u ekološku
poljoprivredu i stočarstvo.
Na
politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva
subvencionirati, te kojim putem Republika Hrvatska želi ići.
Mi
imamo veliku šansu da postanemo jedan
od najvećih europskih izvoznika
zdrave hrane.
Također
ekološki uzgojena hrana i meso imaju tržište i u Republici
Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te
seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane
ignorirati. Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman
apsurd.
Današnje
vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio
i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše
civilizacije ostaju nepromijenjene.
Uzgoj
i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj
prvoj knjizi “MODERNOM
EKONOMIJOM U
BOLJU ZAJEDNIČKU
BUDUĆNOST”!
Prvi puta knjiga je
objavljena u junu 2013. godine, a danas je
knjiga dostupna na hrvatskom jeziku
preko izdavačke kuće "Peleman Industries
NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc.
Dražen Katić, dipl.ing.
Nema komentara:
Objavi komentar