Naš
planet je 70% pokriven sa vodom, a od toga je samo 3,5% slatka voda.
Nekada
smo naftu nazivali "tekućim zlatom", a sutra će to biti
slučaj sa pitkom vodom.
Danas
preko jedne milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi.
Na
našem planetu je ostalo samo oko 2% ukupne količine "slatke
vode" u pitkom stanju, odnosno za moguće konzumiranje!
Kao
dijete slušao sam priče da će se ratovi u budućnosti voditi zbog
pitke vode. Ti ratovi su već počeli. Zadnji rat koji mogu
napomenuti je bio rat u Libiji. Taj rat nije vođen zbog nafte, pošto
smo naftu redovito dobivali iz Libije. Taj rat je vođen zbog većih
količina rezervi čistog zlata (999.9) i zbog pitke vode. U Libiji
se nalaze jedni od najvećih izvora pitke vode na svijetu.
Ako
prihvatimo činjenicu da je samo 2% slatke vode u "pitkom
stanju", pitam se kako si možemo priuštiti luksuz da se
tuširamo ili da peremo automobile s pitkom vodom?
Ta
nesvjesna radnja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Mi
svi znamo koliko danas košta boca vode. Njena cijena je u Hrvatskoj
gotovo kao cijena litre benzina.
Korištenje
"pitke vode" u metalnoj ili automobilskoj industriji,
odnosno industriji proizvodnje kompjutora trebalo bi automatski
zabraniti. Te vrste industrije troše enormne količine vode.
Za
proizvodnju jednog automobila troši se 148 m³
vode, a za proizvodnju jedne tone čelika 236 m³.
Umjesto
pitke vode za industriju možemo upotrebljavati pročišćenu
(recikliranu) vodu.
Pitku
vodu dobivamo većinom iz glečera. Sa televizije nam je jako dobro
poznato da se glečeri svakog dana sve više tope. Uzrok tome je
globalno zatopljenje.
Neki
ljudi smatraju da ćemo novim tehnologijama riješiti problem pitke
vode u budućnosti. Danas postoji mogućnost modernom tehnologijom iz
morske vode dobiti slatku vodu. Međutim da bi voda bila pitka ona ne
samo da ne smije sadržavati sol, nego ni otrove, kemikalije, te
radioaktivne supstance.
Svi
znamo što se dogodilo u Japanu sa nuklearnim elektranama u Fukušimi.
Nuklearni otpad je iscurio u more. Radioaktivne tvari su pronađene u
morskim životinjama i ribama. Iz takve vode ako i odstranimo sol ne
možemo je koristiti više za piće jer je radioaktivna.
Republika
Hrvatska prilično je bogata čistom pitkom vodom. Privatne tvrtke
koje su dobile koncesiju na korištenje izvora pitke vode
eksploatiraju tu vodu, te ju prodaju na domaćem i stranim tržištima
u bocama ili u galonima. Ta voda se prodaje
po visokim cijenama. Dobit ostvaruju vlasnici tvrtki (koncesionari)
i država.
U
Saveznoj Republici Njemačkoj 28.02.2013 njemački parlament
(Bundestag) je izglasao odluku da se ukida voda kao temeljno ljudsko
pravo. Od drugog svjetskog rata odlukom Ujedinjenih Naroda voda je
pripadala temeljnim ljudskim pravima.
Odluka
Bundestaga je širom otvorila vrata velikim korporacijama da krenu u
kupnju izvora pitke vode. Na taj način mi kao potrošači prisiljeni
smo plaćati onu cijenu vode koju korporacije odrede.
Drugim
riječima ne postoji više besplatna voda.
Europska
Unija želi privatizaciju vode u svim članicama Unije.
Kakvo
je stanje sa izvorima pitke vode u Republici Hrvatskoj?
Po
sadašnjem zakonu u Republici Hrvatskoj voda pripada u opće dobro.
UNESCO-vim
izvješću o zalihama pitke vode Republika Hrvatska pripada među 30
najbogatijih zemalja svijeta.
U
europskim razmjerima nakon Norveške i Islanda dolazimo na treće
mjesto.
Hrvatska
raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke
vode po stanovniku.
90%
vodoopskrbe u Hrvatskoj je iz zaliha podzemnih voda.
Vodom
iz javne opskrbe služi se oko 80% stanovništva Republike Hrvatske.
Prosječna
potrošnja vode iz javne opskrbe iznosi 138 litara po stanovniku
dnevno.
Najbogatija
regija pitkom vodom u Hrvatskoj je Lika.
U
Republici Hrvatskoj postoji oko tridesetak koncesionara izvora pitke
vode. Koncesija se može dobiti najduže na 60 godina, a najčešće
izdane koncesije su u trajanju između 10 i 30 godina.
Najveći
domaći proizvođači flaširane vode u Republici Hrvatskoj su:
- Agrokor (Jamnica i Jana)
- Podravka (Studena)
- Coca Cola (Sveti Rok i Bistra)
- Badel 1862 (Un1que i Bionatura)
U
Republici Hrvatskoj postoji 18 proizvođača mineralne vode.
Godišnja
potrošnja vode u bocama po stanovniku u Republici Hrvatskoj iznosi:
- 51 litra mineralne vode
- 33 litre izvorske vode
Proizvodnjom
vode u bocama mnogi vide velikim biznisom budućnosti.
Način
proizvodnje kako mineralne tako i izvorske vode u plastičnim bocama
ima negativnu stranu.
Korištenjem
te vode stvara se plastični otpad, a proizvodnja i distribucija
troše velike količine energije. Za svaku prodanu litru vode u
plastičnoj boci troši se 3 litre vode za njenu proizvodnju.
Taj
način proizvodnje nije ekonomičan, ekološki i nije u skladu sa
održivim razvojem.
Pored
toga nakon duljeg stajanja u vodi koja se nalazi u plastičnim bocama
počinju se stvarati bakterije. U tijeku su istraživanja koja se
bave negativnim utjecajem plastike na ljudsko zdravlje. Rezultati
istraživanja će biti prije ili kasnije objavljeni.
Pozitivno
riješenje za proizvodnju izvorske i mineralne vode je punjenje u
staklene boce. Staklo je prirodni materijal, a boce se mogu nakon
temeljitog čišćenja gotovo neograničeno koristiti. Jedini
nedostatak je da je staklo teže od plastike.
Međutim
kada se moramo odlučiti između zdravlja i mogućih bolesti, između
ekologije i zagađenja, između održivog razvoja i neodrživog tada
bi morali zanemariti težinu stakla i uzeti to kao jedini mogući
način proizvodnje i punjenja vode.
Izvori
pitke vode vrlo su bitni za Republiku Hrvatsku. Oni pripadaju svima
nama kao "opće dobro". Izvore pitke vode treba u
budućnosti sačuvati od privatizacije i prodaje stranim i domaćim
koncernima.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj
prvoj knjizi “MODERNOM
EKONOMIJOM U
BOLJU ZAJEDNIČKU
BUDUĆNOST”!
Prvi puta knjiga je
objavljena u junu 2013. godine, a danas je
knjiga dostupna na hrvatskom jeziku
preko izdavačke kuće "Peleman Industries
NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc.
Dražen Katić, dipl.ing.
Nema komentara:
Objavi komentar