HEP OD DANAS NAPLAĆUJE STRUJU ZA PUNJENJE ELEKTRIČNIH VOZILA!

 

Europska komisija na čelu sa Dr. Ursula von der Leyen želi do 2050 učiniti europu prvim CO2 neutralnim kontinentom. To konkretno znači da koliko CO2 proizvedemo toliko ga biljni svijet i mora te oceani moraju i apsorbirati.

U cestovnom prometu na ukupnu količinu proizvedenog CO2 otpada 20%. Rekli bi ni puno, ni malo. Međutim i tih 20% stoji na put CO2 neutralne Europe.

Vozila na električni pogon, kao i vozila na goruće stanice (H2) možemo smatrati jednim od CO2 neškodljivijih prijevoznih sredstava. Naravno da tramvaj i električni vlak pripadaju u tu skupinu.

Tu su u novije vrijeme i mnoga druga električna prijevozna sredstva koja prometuju našim ulicama, poput električnog motora, el. bicikla (pedilecs), el. romobila, el. vozila za osobe sa invaliditetom, el. dostavna vozila, itd.

Sva ta vozila za svoj pogon trebaju električnu energiju. Električna vozila su još uvijek dosta skupa i kupuju ih ljudi srednjeg i boljeg financijskog statusa. Ako platimo npr. jedan mali električni Smart ca. 22.000 eura, onda očekujemo da struja za njega bude vrlo jeftina, ako ne i besplatna.

Međutim kao što svi znamo struja je iz godine u godinu skuplja i skuplja. Kako za domaćinstva, tako i za privredu svake godine moramo izdvojiti više novca za podmirivanje troškova električne energije.

Od danas stanice za punjenje električnih vozila u Hrvatskoj naplačuju struju korisnicima. Iako kod nas u usporedbi s Njemačkom ima vrlo malo električnih vozila ipak struja nije više besplatna za krajnjeg korisnika.

Pošto je HEP u vlasništvu države, postavljamo si pitanje nije li država mogla taj trošak „besplatne struje“ za el. vozila preuzeti na sebe i na taj način popularizirati kupnju i upotrebu el. vozila?

Teško je predvidjeti kako će se elektromobilitet u Hrvatskoj razvijati nakon današnje odluke HEPa. Za nadati se da će usprkos toj nepopularnoj mjeri Hravtski građani i dalje pokazivati interes za el.vozila i time pridonijeti CO2 čišćim gradovima u Hrvatskoj.

Naravno da el. vozilo nije perfektno, ali u ovoj fazi tehnološke tranzicije do potpuno neškodljivog vozila, el. vozilo, polovilo i zrakoplov nemaju alternatvu.

U zadnji 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog Održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga da pročitate, a da nemate financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u komentaru bloga.

Ugodno večer i lijep pozdrav. Dražen Katić

INFLACIJA – NISKE MIROVINE – NEIZVJESNOST

 

U Hrvatskoj 56.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 1.500 kn. Čak pola milijuna umirovljenika prima mirovinu manju od 2.900 kn.

Mjesečne režije po kućanstvu su od 800 kn na dalje.

Što ostaje nakon plaćenih režija za temeljne ljudske potrebe (hrana, odjća, obuća, kulturne potrebe)?

Koja je uopće donja granica siromaštva u Hrvatskoj?

Socijalna pomoć je do nedavno bila 1.000 kn. U Njemačkoj je socijalna pomoć po osobi (ako živi sama) nešto preko 400 €.

Zašto navodim sve te podatke?

U ljeti 2021 sam se nakon 22 godine rada i života u Stuttgartu vratio u rodnu Dugu Resu. Kada sam išao u kupovinu, povremeno sam vidio sniženja nekih proizvoda. Međutim vidio sam i jednu veliku rupu u stalaži gdje su se ti sniženi proizvodi trebali nalaziti.

U Stuttgartu nikada nisam doživio da se na mjestu sniženja nalazi rupa u regalu. To me šokira još i danas.

Uvijek se pitam kolika mora biti granica siromaštva kada ti sniženi proizvodi tako brzo nestanu. Također pretpostavljam da se određene skupine građana mogu jedino hraniti sniženim proizvodima. Ako je tako, tada je to ispod ljudskog dostojanstva i ispod dostojanstva jedne države. Dok je u Njemačkoj TV temeljno ljudsko pravo i obavezno ćete dobiti oslobađanje od plaćanja TV pretplate za građane slabijeg imovnog stanja, u Hrvatskoj je situacija drugačija.

Čak i električna energija nije temeljno ljudsko pravo u Domovini. Postoje slučajevi iskopčavanja struje, čak i Hrvatskim braniteljima koji nemaju dovoljna materijalna sredstva za redovno plaćanje električne energije.

HEP je u vlasništvu hravtske države pa takva nehumana i nesocijalna iskopčavanja struje od strane HEPa idu na savjest državi.

Zašto najranjivije skupine u Hrvatskoj (u što spadaju treća genearcija i djeca) često žive ispod granica siromaštva?

Republika Hrvatska Ustavom garantira dostojanstvo svakom svom građaninu. Povelja Europske unije nam također garantira dostojanstven život.

Koji je temeljni uzrok siromaštva u Hrvatskoj?

Mislim da je pravi uzrok siromaštva u Hrvatskoj stalna inflacija. U Domovini su većina proizvoda skuplji nego u Stuttgartu. Cijene proizvoda u zadnjih godinu dana rastu gotovo kvartalno. Udruge za zaštitu potrošača u Hrvatskoj spavaju. Porast mirovina i najnižih plaća i u kom pogledu ne prati stopu inflacije.

Siromašni su svakim danom siromašniji i potrošačka košarica im je skromnija.

Uvođenje eura donosi novu i veliku opasnost od hiperinflacije koja se ne može brzo stabilizirati (primjer Njemačka i Slovenija nakon uvođenja eura). Kava u Sloveniji danas košta više nego u Stuttgartu. To je tipična posljedica galopirajuće inflacije koja je pogodila Sloveniju nakon uvođenja eura.

Guverener Vujčić objašnjavajući opasnost od siromaštva uvođenejm eura daje jedan vrlo jednostavan savjet, a koji glasi: „Ako vam bude skupo, odite drugom prodavaču“.

Naravno da to u svakodnevnom životu i radimo. Međutim uvođenje eura u siromašnije zemlje donosi specifičnu financijsku situaciju praćenu galopirajućom inflacijom ili hiperinflacijom u kojoj baš svi dižu cijene svojih proizvoda jer su im ti proizvodi u nabavi daleko skuplji.

Guverner Vujčić koji zarađuje ca. 50.000 kn mjesečno će čak i hiperinflaciju prebrodit bez velikog odricanja. Međutim kako će je preproditi baka ili djed koji žive od 1.500 kn mirovine, a režije im iznose 800 kn?

Veća doza socijalne osjetljivosti vladajućih je neophodna. Ulazimo u tranzicijsku godinu „od kune prema euru“ koja će biti podložna jačim ili slabijim financijskim potresima.

Od tih financijskih potresa potrebno zaštititi najranjivije skupine stanovništva. Robne rezerve se moraju u najkraćem roku u potpunosti popuniti. Te robne rezerve moraju poslužiti svojoj svrsi, ako takav momenat dođe. Prioritetni zadatak države je zaštititi stanovništvo od ugroza, a glad najranjivijih skupina društva je vrlo velika ugroza.

U zadnji 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga da pročitate, a da nemate financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u komentaru bloga.

Lijepo večer. Dražen Katić

ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA – DANAŠNJA SABORSKA RASPRAVA

 

Pošto uvijek kada ulovim vremena pratim zasjedanje Sabora na Tvu, tako sam i danas mogao pratiti jedan dio rasprave.

Čak se poklopila i jedna od mojih omiljenih tema a to je „Novi zakon o zaštiti potrošača“. Pošto je zaštita potrošača također jedna od tema Održivog razvoja, kako u zakonskoj regulativi tako i u praktičnoj primjeni zaokuplja dio moje pažnje.

Jedan od izlagača u Saboru je napomenuo da postoji oko 200 udruga za zaštitu potrošača u Hravtskoj, a da je samo desetak od njih zaista i aktivno.

Također je zastupnik dodao da te udruge dobivaju i određenu financijsku pomoć za svoj rad iz proračuna.

Rasprava u Saboru je dotaknula temu koja nas se sve tiče u Hrvatskoj. To je zloupotreba određenih tvrtki ili čak koncerana koji telefonskim putem nazivaju ljude kući te im nude određene usluge ili proizvode. Taj načinom marketinga se zove u prodajnom žargonu „hladna akviza“ i u Njemačkoj je ako se ne varam zakonom od 2010 zabranjen.

U Hrvatskoj tek sada Sabor razmatra tu mogućnost zabrane. Svi smo mi svjedoci da nas telefonom zovu doma i pokušavaju nas nagovoriti na „neku prezentaciju“, „kupnju određene telekomunikacijske usluge“, „ kupnju kreme za reumu“ i sl.

Taj marketing je vrlo invazivan i zadire po meni i u „Zakon o zaštiti podataka“. Netko mora te telefonske brojeve i isporučiti, ako ih nismo dobrovoljno dali telekomu na korištenje.

Taj način marketinga je usko povezan i za mnoga kaznena djela, gdje se telefonom nazivaju starije osobe te im se nudi pomoć u kući, masaža i slično. Lažni djelatnici karitasa, crvenog križa ili drugih udruga dođu starijim osobama doma i dok jedna od njih skreće pažnju starijoj osobi (bavi se njenim potrebama), druga izvrši premetačinu stana i pokupi novac i nakit.

S obzirom na tu vrstu kaznena djeala, za pozdraviti je donošenje Zakona koji će zabraniti prodaju telefonom te nazivanje potrošača kući.

Druga tema o kojoj se na Saborskom zasjedanju raspravljalo u okviru donošenje novog Zakona je bila „zabrana ubacivanja“ reklamnog materijala u poštanske sandučiće gdje je ta zabrana jasno označena. Ako ne volite reklamu raznih trgovačkih lanaca koja se u kilama svaki tjedan dostavlja i ubacuje u poštanske sandučiće s zadovoljstvom ćete pozdraviti taj novi zakon.

Čak se i starije osobe koje rado razgladavaju pa čak i kupuju na temelju reklamnih prospekata koji redovno dolaze na kućni prag, ponekad naljute zbog previše reklame.

Dostava reklame i ubacivanje u poštanski sandučić je u Njemačkoj regulirana već jako dugo. Ja sam 1999 došao u Njemačku i ako se ne varam već je tada taj zakon bio na snazi. Čak kada preuzmete u novome stanu i novi poštanski sandučić, na njemu se već nalazi naljepnica sa upozorenjem „Bitte keine Werbung“ (Molim ne reklamu)!

Ako s druge strane uživate u čitanju reklamnih brošura tada jednostavno sa poštanskog sandučića uklonite zabranu i reklame će vam redovito dolaziti kući.

Kod mene u Dugoj Resi jednom tjedno dođe reklama na kućni prag i to otprilike oko pola kile papira. Uvijek sam se pitao kako se to trgovačkim lancima uopće isplati, tiskanje reklame, plaćanje distributera reklame itd., a garancije za prodaju proizvoda nema. Međutim to je dio marketinga koji se uvrštava u troškove pa čak i kada ne donosi rezultate redovno se prakticira od trgovačkih lanaca.

Međutim vratimo se Udrugama za zaštitu potrošača u Hravtskoj. Par puta sam bio u potrebi da kontaktiram neke od tih udruga, ali osim ljubaznog odgovora da oni konkretno ne mogu pomoći, nisam dobio ono što sam očekivao.

U Njemačkoj i Belgiji je sasvim druga situacija.

Kada sam 2019 radio u Europskom parlamentu u ECR grupaciji iskrsnuo mi je jedan problem koji je zadirao i područje zaštite potrošača. U Belgiji postoje 3 velike Udruge za zaštitu potrošača koje dijeluju i van granica Belgije. Od njih sam dobio pozitivan odgovor i njihov utjecaj je tada pomogao tada riješavanju mog problema.

U Njemačkoj sam živio u gradu Stuttgartu, a on je glavni grad njemačke pokraine Baden-Württemberg. U toj pokraini postoji Udruga za zaštitu potrošača koja se naziva „Verbraucherzentrale Baden-Württemberg“. To je vrlo efikasna udruga u svom djelovanju koja čak ima i svoje pravnike koji za vrlo sitan novac riješavaju pravnu problematiku i sudski spor ako ste kao potrošač oštećeni.

Imao sam potrebu jednom tražiti pomoć te Udruge i problem je bio vrlo brzo i efikasno riješen.

Zakon o zaštiti potrošača koji će biti efikasan i zaista štititi potrošača i potrošačka prava potreban je svakoj zemlji, a također i Hrvatskoj. Svijet je postao „globalno potrošačko tržište“, a samim time se javlja potreba za boljom i čvršćom zašitom potrošača, pogotovo potrošača „osjetljivog dijela populacije” u koje spadaju djeca i treća generacija.

Ugodan dan čitaocima. Dražen Katić

HRVATSKA OBNOVA BANOVINE

U medijima se vrlo intenzivno zadnjih dana vode debate o obnovi Banovine. Najčešća pitanja koja se postavljaju vladajućim ali i opozicijskim političarima su:

 

Zašto obnova ne ide brže?

Zašto se nije više napravilo?

Tko i što koči obnovu? Itd.

Iako vladajući navode da je do sada obnovoljeno oko 6.000 kuća očito ta brojka ne može zadovoljiti niti medije, niti političku opoziciju, a ponajmanje ljude koji još uvijek ne stanuju u svojim kućama.

Opravdanja koje se navode za usporenu obnovu najčešće ide u pravcu prebacivanja na administrativnu odgovornost.

Vrlo se često čuje da je tečko ishodovati određene dozvole ili da nije riješeno pravno-imovinsko pitanje objekata.

Mogli bi se sa time i složiti, međutim nitko tko je direktno uključen u obnovu ili politički odgovoran za obnovu u potresu srušenih objekata ne stanuje u kontejneru.

Kakav je život u stambenom kontejneru?

Na to pitanje mogu samo indirektno odgovoriti jer nikada nisam u takvom objektu stanovao. Ono što sam osobno iskusio i osjetio je bio boravak u stražarskoj (limenoj) kućici koje su bile postavljene ispred veleposlanstava i ambasada u Zagrebu prije nekih 25 godina. Kao mladi policijski službenik bio sam raspoređen na osiguranju objekata. Te kućice su nam služile da bi mogli koristiti pauzu te se skloniti od jake kiše i slično. Po zimi smo se grijali električnim radijatorom. Naravno to je bilo puno ugodnije i humanije nego cijelu noć provest pod vedrim nebom pored objekta.

Ono što mi je ostalo u sjećanju je da se čovjek u toj kućici ugrije samo sa jedne strane, do radijatora, a ostatak tijela kod veće hladnoće zebe.

Isti slučaj je i kod stambenih kontejnera koji se koriste najčešće u Njemačkoj na gradilištima. Nikada se taj kontejner ne može zagrijat da bude sa svih strana topao. Također je vrlo ekstreman slučaj po ljeti i po velikim vrućinama. Kada se kontejnerski lim ugrije, nemoguće ga je više ohladiti.

Nedaleko od mjesta gdje sam stanovao zadnjih 11 godina u Stuttgartu nalazilo se ograđeno dvorište u kome je bilo postavljeno nekoliko stambenih kontejnera u kojima su stanovali radnici koji su radili na gradilištima, a bili su iz Poljske ili Češke, koliko sam ja mogao zaključiti.

Te kontejnere su potpuno prekrili sa drvenim pločama kao bi izbjegli koliko je moguće efekat pothlađivanja i pregrijavanaj kontejnera.

Iako su ti ljudi svakom danom radili od ponedjeljka do subote na gradilištu do 19.00 sati i tek oko 20 sati dolazili prespavati u kontejnere, vrlo neljudski i nehumano je izgledao takav način stanovanja.

Naravno da je stanovanje u kontejneru daleko jeftinije od stana ili sobe u privatnom smještaju i da tako ljudi mogu uštedjeti nešto više novca pa je bila i razumljiva njihova žrtva. Međutim i oni su tu stanovali nekoliko mjeseci i tada su kontejneri bili uklonjeni.

Njemačka ne podržava takav način stanovanja.

Ljudi na Banovini u kontejnerskin naseljima žive već dvije godine.

To se ne može ničim opravdati.

Ako su zaista u pitanju dozvole bez kojih radovi na obnovi ne mogu početi, onda te dozvole država treba riješiti sama sa sobom. Uvijek postoji mogućnost izdavanja „prijevremene dozvole“, pa dok obnova objekta završi može se riješiti i trajna dozvola.

Ako je pitanje prespore obnove neriješena imovinsko-pravna pitanja, također i po tom stavku država može pokazati veću toleranciju, te krenuti u „ranu obnovu“ dok se i to pitanje ne riješi.

Ono što je interesantno da država sama od sebe ne može ishodovati pomenutu dokumentaciju. Naravno da je to apsurdno.

Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI čiji sam član od 2012 godine apelira na maksimalno ubrzanje obnove objekata. Kontejneri nisu za trajno stanovanje ljudi. Čak ni ljude koji si „izbjegli“ ne smijete dugoročno smjestiti u kontejnere. Kontejneri se koriste na brodovima za prijevoz robe ili u skladištima za skladištenje robe. Stanovanje u kontejneru je opravdano samo za vrlo kratko vrijeme.

Neljudski, nehumano i pravno upitno je držati ljude tako zatočene (stambeno zbrinute), bez obzira o kakvoj se situaciji radi (potres, poplava, požar)!

Pošto i vladajući povremeno čitaju ovaj blog, nadam se da će napisani tekst potaknutu trunku empatije za stradale u potresima i da će se prionuti obnovi maksimalnom brzinom.

Kada je šezdesetih godina u potresu stradalo Skopje (SR Makedonija), bilo je obnovoljeno u potpunosti za 6 mjeseci. Danas je tehnologija na višem nivou i ubrzana obnova ne bi smjela više biti kočena.

Ugodno večer svim čitaocima!

HRVATSKA DEMOGRAFIJA

Najnovije prebrojavanje stanovništva Hrvatske pokazalo je negativnu tendenciju. U zadnjih 10 godina Domovina je izgubila gotov 400.000 stanovnika. To me uopće nije začudilo, naprotiv mislio sam da sada ima oko pola milijuna stanovnika manje. Vrlo intenzivno iseljavanje u zadnjih nekoliko godina posebno u njemačke pokraine Bayern i Baden-Württemberg bile su predznak takvog trenda. Samo se u Stuttgart i njegovu širu okolicu u zadnjih par godina doselilo 150.000 Hrvata. Kada šetate ulicama Stuttgarta ili glavnom ulicom Königstrasse svaka treća osoba je porijeklom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili (nešto manje) iz Srbije.

Mediji su na velika vrata objavili katastrofalnu demografsku situaciju u Domovini, a da nisu ni jednom riječju spomenuli Hrvatsko iseljeništvo. Svi oni koji su se iselili iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine ojačali su brojčano Hrvatsko iseljenštvo. Moja je gruba pretpostavka da danas na svih 5 kontinenata u zadnjih 5 generacija živi oko 4.5 milijuna Hrvata ili porijeklom Hrvata.

Činjenica je da je već davno Hrvatsko iseljeništvo brojnije od tuzemnog Hrvtskog naroda. Sistematska marginalizacija Hrvatskog iseljeništva posebno u političkom pogleda doprijela je da se na Hrvatsko iseljeništvo ne gleda prijateljski, več sa određenom dozom nepovjerenja i skepse.

Činjenica je također da je nakon Izraela, Hravtski narod najraseljeniji na svijetu. Ja sam se nakon 22 godine rada i života u Stuttgartu prošlo ljeto vratio u Domovinu. Naišao sam na veliko nerazumjevanje, čak i na neljubazna pitanja tipa: „Kuda si se vratio, bježi natrag!“, „Što ćeš ovdje?“ itd.

Često zaboravljamo da je Hrvatsko iseljeništvo najveći kapital koji Domovina ima. Gledano u ljudstvu, financijskom pogledu, intelektualom i sportskom kapacitetu Hrvatsko iseljeništvo treba postati motor ekonomskog oporavka Domovine.

Trideset godina je prošlo od početka Domovinskog rata i kada se malo prošećee po npr. Karlovcu možemo vidjeti na puno zgrada rupe od metaka i granata kojie su uništile fasade, ali ne prije godinu dana već prije 30 godina.

Teško se oteti osjećaju da je vrijeme stalo.

Mora li biti tako?

Ne mora! Hrvatski narod ima ljudstvo, novac, znanje i vrijedne ruke. U njemačkim tvornicama su Hrvatsti jedni od najcjenjenijih radnika. Naši inženjeri i doktori znanosti rade u njemačkim bankama i u njemačkoj autoindustriji. Hrvati su vrlo često intelektualna elita u stranim zemljama u koje su se iselili ili se u njima rodili. Mnogi završavaju fakultete i doktoriraju na prestižnim stranim sveučilištima.

Kako riješiti demografsku problematiku Hrvatske?

Odgovor je useljavanjem. Međutim ne useljavanjem strane radne snage već useljavanjem Hravtskog naroda koji se raselio na svih 5 kontinenata.

Da bi useljavanje bilo omogućeno treba se hitno riješiti „olakšano“ primanje u Hrvatsko državljanstvo. Od 4.5 milijuna Hrvata raštrkanih po svijetu mi imamo nešto više od 600.000 Hrvatskih putovnica. To je apsurd bez presedana.

Osobno imam dva prijatelja koji su rođeni u Hrvatskoj, kao mladići otišli u Njemačku, uzeli nakon mnogo godina njemačko državljanstvo, a danas više ne mogu dobiti ponovo Hrvatsko državljanstvo.

To je zapravo zdravorazumski nemoguće objasniti. Hrvatski zakoni su toliko kompleksni i birokratski postupak je toliko zakompliciran da ljudi rođeni u Hrvatskoj ne mogu biti Hrvati.

Radeći u Europskom parlamentu 2019 u ECR grupaciji shvatio sam da su mnogoljudne zemlje Europske unije vrlo moćne i da se na manje zemlje članice gleda s nedovoljno respekta. Čak i naši zastupnici u Europskom parlamentu često rade vrlo grubu grešku kada u svojim izlaganjima iznose da je „Hrvatska mala zemlja“. To se ne smije spominjati. Hrvatska je ravnopravna zemlja, članica Europske unije. Uzmimo samo npr. Luxemburg koji je manji od Zagreba, ali ima vrlo veliku političku moć u Europskoj uniji. Ne samo da je „porezna oaza“ i „zemlja poštanskih sandučića“ koje Europska unija prešućuje i tolerira, već se i dio Europskog parlamenta nalazi u Straßburgu.

Izraelski narod se počeo vraćati u Izrael da ojača svoju Domovinu. Mislim da je Hrvatsko iseljeništvo spremno za povratak u Domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Pitanje je da li je Domovina spremna da prihvati Hrvatsko Iseljeništvo i da mu da pravo i uvjete za povratak koje Hrvatsko iseljeništvo zaslužuje.

Ugodan dan svima.

Kako dalje nakon uvođenja Eura?

 

Još nepuna godina dana i Hrvatska službeno uvodi euro. Postoje razni scenariji o uvođenju eura.

Jedan je da ćemo to lako prebroditi, drugi je da će cijene skočit pa se ubrzo normalizirat, a treći je dugotrajna inflacija nakon uvođenja eura.

Ja mogu samo svjedočiti kako smo se mi u Njemačkoj snalazili nakon što je ukinuta njemačka marka, a uveden euro.

Prvo što se dogodilo dobili smo nakon uvođenja eura duplo manju plaću, naravno brojčano. Onaj tko je zarađivao 3.000 njemačkih maraka dobio je plaću od 1.500 eura.

Što se tiče cijena, nakon uvođenja eura ja sam osobno imao dojam da je sve duplo poskupilo.

I zaista mnogi proizvodi su samo zamjenili znak njemačke marke sa znakom eura.

Na primjer, jabuke su ako se ne varam koštale 1,50 DM, a nakon uvođenaj eura cijena je bila 1,50 € i tako mnogi drugi proizvodi. Njemačka je bila u hiper inflaciji. Ta visoka inflacija potrajala je par godina. Rast plaća ni približno nije pratio visoke cijene koje je euro prouzročio.

Nadam se da se takav scenarij u Hravtskoj neće dogoditi. U Njemačkoj smo se morali odreći dijela luksuza, a u Hravtskoj bi to značilo odricanje od kruha.

Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI koji je utemeljen 2012 godine u Stuttgartu, čiji sam član „Glavnog odbora“ prije tri godine (2019) startao je kampanju „Kuna DA, Euro NE“.

Naša kampanja koja se vodila vrlo intenzivno u Facebooku i Instangramu nije naišla na plodno tlo.

Vladajući nisu imali sluha za naša upozorenja. Međutim da je hrvatska politička parlamentarna i vanparlamentarna opozicija samo gledala i nije se pridružila kampanji do danas ne mogu razumjeti.

Prošle godine Suverenisti su startali kampanju za očuvanje kune, ali to je bila unaprijed izgubljena bitka. Vrijeme se potrošilo.

Što će se dogoditi nakon što u povjest pošaljemo Hrvatsku kunu vidjet ćemo u prvim mjesecima i u prvoj godini sa novom valutom.

Naš politički pokret želio je pošto poto zadržati kunu jer je ona dio Hrvatskog nacionalnog identiteta i nismo jedina članica EU koja nema euro.

Europska politika je drugačijeg mišljenja. Kada sam 2019 radio u Europskom parlamentu u ECR grupaciji shvatio sam da Europska unija želi vojno i ekonomski snažnu europsku zajednicu, ali i zajednicu u kojoj ćemo sve manje i manje biti Hrvati, Nijemci, Francuzi, Mađari itd., a sve više Europljani.

Gušenje nacionalnog identiteta članica Unije po meni ne jača Europsku zajednicu, već izaziva unutarnje konflikte i nerazumjevanja.

Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI je za snažnu Europsku uniju, zajednicu različitih naroda u kojoj će se nacionalni identitet zemalja članica potencirat, a ne gušit.

Ugodno večer i lijep pozdrav iz Domovine

Dani Albanske kulture na Gazi u Karlovcu!

 

Održan je vrlo impresivan Dan Albanske kulture u Karlovcu u Albanskom Domu na Gazi. Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI je uputio svog predstavnika da upriliči skup. Prije 3 godine je održana proslava Dana Nezavisnosti Kosova u Stuttgartu na kome je Pokret nazočio kao pozvani gost, tako da su Dani Albanske kulture nastavak u uzajamnom uvažavanju kulture, običaja i tradicije Hrvatskog i Albanskog naroda..  

Albanska kuhinja koja je bila prezentirana kroz mnogobrojna jela i slastice i najvećeg gurmana može impresionirati. Lijepe narodne nošnje Albanskog naroda su upotpunile kulturno-politički događaj. Od značajnijih gostiju je za pomenuti Albansku konzulicu u Hrvatskoj te Saborsku zastupnicu Albanske nacionalne zajednice u Domovini koje su ujedno održale i govore. 

Mnogobrojne fotografije koje krase zidove Albanskog Doma u Karlovcu prikazuju Albance Hrvatske branitelje koji su se borili u redovima Hravtske vojske za slobodu i nezavisnost Domovine Hrvatske. Videozapis sa proslave Dana Albanske kulture u Karlovcu možete pogledati pod: 

https://www.youtube.com/watch?v=cVfKAzAvkxA