U medijima se vrlo intenzivno zadnjih dana vode debate o obnovi Banovine. Najčešća pitanja koja se postavljaju vladajućim ali i opozicijskim političarima su:
Zašto obnova ne ide brže?
Zašto se nije više napravilo?
Tko i što koči obnovu? Itd.
Iako vladajući navode da je do sada obnovoljeno oko 6.000 kuća očito ta brojka ne može zadovoljiti niti medije, niti političku opoziciju, a ponajmanje ljude koji još uvijek ne stanuju u svojim kućama.
Opravdanja koje se navode za usporenu obnovu najčešće ide u pravcu prebacivanja na administrativnu odgovornost.
Vrlo se često čuje da je tečko ishodovati određene dozvole ili da nije riješeno pravno-imovinsko pitanje objekata.
Mogli bi se sa time i složiti, međutim nitko tko je direktno uključen u obnovu ili politički odgovoran za obnovu u potresu srušenih objekata ne stanuje u kontejneru.
Kakav je život u stambenom kontejneru?
Na to pitanje mogu samo indirektno odgovoriti jer nikada nisam u takvom objektu stanovao. Ono što sam osobno iskusio i osjetio je bio boravak u stražarskoj (limenoj) kućici koje su bile postavljene ispred veleposlanstava i ambasada u Zagrebu prije nekih 25 godina. Kao mladi policijski službenik bio sam raspoređen na osiguranju objekata. Te kućice su nam služile da bi mogli koristiti pauzu te se skloniti od jake kiše i slično. Po zimi smo se grijali električnim radijatorom. Naravno to je bilo puno ugodnije i humanije nego cijelu noć provest pod vedrim nebom pored objekta.
Ono što mi je ostalo u sjećanju je da se čovjek u toj kućici ugrije samo sa jedne strane, do radijatora, a ostatak tijela kod veće hladnoće zebe.
Isti slučaj je i kod stambenih kontejnera koji se koriste najčešće u Njemačkoj na gradilištima. Nikada se taj kontejner ne može zagrijat da bude sa svih strana topao. Također je vrlo ekstreman slučaj po ljeti i po velikim vrućinama. Kada se kontejnerski lim ugrije, nemoguće ga je više ohladiti.
Nedaleko od mjesta gdje sam stanovao zadnjih 11 godina u Stuttgartu nalazilo se ograđeno dvorište u kome je bilo postavljeno nekoliko stambenih kontejnera u kojima su stanovali radnici koji su radili na gradilištima, a bili su iz Poljske ili Češke, koliko sam ja mogao zaključiti.
Te kontejnere su potpuno prekrili sa drvenim pločama kao bi izbjegli koliko je moguće efekat pothlađivanja i pregrijavanaj kontejnera.
Iako su ti ljudi svakom danom radili od ponedjeljka do subote na gradilištu do 19.00 sati i tek oko 20 sati dolazili prespavati u kontejnere, vrlo neljudski i nehumano je izgledao takav način stanovanja.
Naravno da je stanovanje u kontejneru daleko jeftinije od stana ili sobe u privatnom smještaju i da tako ljudi mogu uštedjeti nešto više novca pa je bila i razumljiva njihova žrtva. Međutim i oni su tu stanovali nekoliko mjeseci i tada su kontejneri bili uklonjeni.
Njemačka ne podržava takav način stanovanja.
Ljudi na Banovini u kontejnerskin naseljima žive već dvije godine.
To se ne može ničim opravdati.
Ako su zaista u pitanju dozvole bez kojih radovi na obnovi ne mogu početi, onda te dozvole država treba riješiti sama sa sobom. Uvijek postoji mogućnost izdavanja „prijevremene dozvole“, pa dok obnova objekta završi može se riješiti i trajna dozvola.
Ako je pitanje prespore obnove neriješena imovinsko-pravna pitanja, također i po tom stavku država može pokazati veću toleranciju, te krenuti u „ranu obnovu“ dok se i to pitanje ne riješi.
Ono što je interesantno da država sama od sebe ne može ishodovati pomenutu dokumentaciju. Naravno da je to apsurdno.
Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI čiji sam član od 2012 godine apelira na maksimalno ubrzanje obnove objekata. Kontejneri nisu za trajno stanovanje ljudi. Čak ni ljude koji si „izbjegli“ ne smijete dugoročno smjestiti u kontejnere. Kontejneri se koriste na brodovima za prijevoz robe ili u skladištima za skladištenje robe. Stanovanje u kontejneru je opravdano samo za vrlo kratko vrijeme.
Neljudski, nehumano i pravno upitno je držati ljude tako zatočene (stambeno zbrinute), bez obzira o kakvoj se situaciji radi (potres, poplava, požar)!
Pošto i vladajući povremeno čitaju ovaj blog, nadam se da će napisani tekst potaknutu trunku empatije za stradale u potresima i da će se prionuti obnovi maksimalnom brzinom.
Kada je šezdesetih godina u potresu stradalo Skopje (SR Makedonija), bilo je obnovoljeno u potpunosti za 6 mjeseci. Danas je tehnologija na višem nivou i ubrzana obnova ne bi smjela više biti kočena.
Ugodno večer svim čitaocima!
Nema komentara:
Objavi komentar