Pošto uvijek kada ulovim vremena pratim zasjedanje Sabora na Tvu, tako sam i danas mogao pratiti jedan dio rasprave.
Čak se poklopila i jedna od mojih omiljenih tema a to je „Novi zakon o zaštiti potrošača“. Pošto je zaštita potrošača također jedna od tema Održivog razvoja, kako u zakonskoj regulativi tako i u praktičnoj primjeni zaokuplja dio moje pažnje.
Jedan od izlagača u Saboru je napomenuo da postoji oko 200 udruga za zaštitu potrošača u Hravtskoj, a da je samo desetak od njih zaista i aktivno.
Također je zastupnik dodao da te udruge dobivaju i određenu financijsku pomoć za svoj rad iz proračuna.
Rasprava u Saboru je dotaknula temu koja nas se sve tiče u Hrvatskoj. To je zloupotreba određenih tvrtki ili čak koncerana koji telefonskim putem nazivaju ljude kući te im nude određene usluge ili proizvode. Taj načinom marketinga se zove u prodajnom žargonu „hladna akviza“ i u Njemačkoj je ako se ne varam zakonom od 2010 zabranjen.
U Hrvatskoj tek sada Sabor razmatra tu mogućnost zabrane. Svi smo mi svjedoci da nas telefonom zovu doma i pokušavaju nas nagovoriti na „neku prezentaciju“, „kupnju određene telekomunikacijske usluge“, „ kupnju kreme za reumu“ i sl.
Taj marketing je vrlo invazivan i zadire po meni i u „Zakon o zaštiti podataka“. Netko mora te telefonske brojeve i isporučiti, ako ih nismo dobrovoljno dali telekomu na korištenje.
Taj način marketinga je usko povezan i za mnoga kaznena djela, gdje se telefonom nazivaju starije osobe te im se nudi pomoć u kući, masaža i slično. Lažni djelatnici karitasa, crvenog križa ili drugih udruga dođu starijim osobama doma i dok jedna od njih skreće pažnju starijoj osobi (bavi se njenim potrebama), druga izvrši premetačinu stana i pokupi novac i nakit.
S obzirom na tu vrstu kaznena djeala, za pozdraviti je donošenje Zakona koji će zabraniti prodaju telefonom te nazivanje potrošača kući.
Druga tema o kojoj se na Saborskom zasjedanju raspravljalo u okviru donošenje novog Zakona je bila „zabrana ubacivanja“ reklamnog materijala u poštanske sandučiće gdje je ta zabrana jasno označena. Ako ne volite reklamu raznih trgovačkih lanaca koja se u kilama svaki tjedan dostavlja i ubacuje u poštanske sandučiće s zadovoljstvom ćete pozdraviti taj novi zakon.
Čak se i starije osobe koje rado razgladavaju pa čak i kupuju na temelju reklamnih prospekata koji redovno dolaze na kućni prag, ponekad naljute zbog previše reklame.
Dostava reklame i ubacivanje u poštanski sandučić je u Njemačkoj regulirana već jako dugo. Ja sam 1999 došao u Njemačku i ako se ne varam već je tada taj zakon bio na snazi. Čak kada preuzmete u novome stanu i novi poštanski sandučić, na njemu se već nalazi naljepnica sa upozorenjem „Bitte keine Werbung“ (Molim ne reklamu)!
Ako s druge strane uživate u čitanju reklamnih brošura tada jednostavno sa poštanskog sandučića uklonite zabranu i reklame će vam redovito dolaziti kući.
Kod mene u Dugoj Resi jednom tjedno dođe reklama na kućni prag i to otprilike oko pola kile papira. Uvijek sam se pitao kako se to trgovačkim lancima uopće isplati, tiskanje reklame, plaćanje distributera reklame itd., a garancije za prodaju proizvoda nema. Međutim to je dio marketinga koji se uvrštava u troškove pa čak i kada ne donosi rezultate redovno se prakticira od trgovačkih lanaca.
Međutim vratimo se Udrugama za zaštitu potrošača u Hravtskoj. Par puta sam bio u potrebi da kontaktiram neke od tih udruga, ali osim ljubaznog odgovora da oni konkretno ne mogu pomoći, nisam dobio ono što sam očekivao.
U Njemačkoj i Belgiji je sasvim druga situacija.
Kada sam 2019 radio u Europskom parlamentu u ECR grupaciji iskrsnuo mi je jedan problem koji je zadirao i područje zaštite potrošača. U Belgiji postoje 3 velike Udruge za zaštitu potrošača koje dijeluju i van granica Belgije. Od njih sam dobio pozitivan odgovor i njihov utjecaj je tada pomogao tada riješavanju mog problema.
U Njemačkoj sam živio u gradu Stuttgartu, a on je glavni grad njemačke pokraine Baden-Württemberg. U toj pokraini postoji Udruga za zaštitu potrošača koja se naziva „Verbraucherzentrale Baden-Württemberg“. To je vrlo efikasna udruga u svom djelovanju koja čak ima i svoje pravnike koji za vrlo sitan novac riješavaju pravnu problematiku i sudski spor ako ste kao potrošač oštećeni.
Imao sam potrebu jednom tražiti pomoć te Udruge i problem je bio vrlo brzo i efikasno riješen.
Zakon o zaštiti potrošača koji će biti efikasan i zaista štititi potrošača i potrošačka prava potreban je svakoj zemlji, a također i Hrvatskoj. Svijet je postao „globalno potrošačko tržište“, a samim time se javlja potreba za boljom i čvršćom zašitom potrošača, pogotovo potrošača „osjetljivog dijela populacije” u koje spadaju djeca i treća generacija.
Ugodan dan čitaocima. Dražen Katić
Nema komentara:
Objavi komentar