http://www.hnl.org.rs/nova/hrvati-u-srbiji/19-kultura/780-hrvatiuprasini#.V1iKqVCHMvY.facebook
"Piše: Antun Horvat
Ovom prigodom bih se zahvalili Antunu Horvatu koji je bio urednik prvih 6 brojeva, kada nam je bilo najteže, koji je radio i prijelom novina, a uz sve to je stigao i napisati jedan od najjboljih tekstova do sada objavljenih u mjesečniku Hrvatske novine. Hvala mu!
Hoće li Hrvati nestati i pretvoriti se u prašinu sjećanja nečega lijepog kao jesensko lišće ispod mojih prašnjavih cipela? Jer jedan po jedan polako odlaze svojim putem u nove krajeve kao ptice selice, ali svaka od tih ptica se vraća svome gnijezdu da ga ponovno svije i da podari radost života i svoga postojanja gdje je i ponikla.
Jesenja sjetna šetnja
U ovaj jesenski dan dok hodam korak po korak, gazeći požutjelo lišće koje je palo pod moje prašnjave cipele, kao kroz jesensku jutarnju izmaglicu dopiru do mene riječi Sergeja Jesenjina:
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
Zamućenog pogleda uprtog u beskraj samo njemu znan, srećem neka znana lica uz kratko kimanje glavom za pozdrav ili jedva čujno „Zdravo“ ili „Dobar dan“. I dok se požutjeli listovi u svojoj agoniji pretvaraju u prah ispod mojih stopa, prolaze mi misli čuđenja i zabrinutosti. Sa svakim novim korakom srećem sve manje poznatih lica. Gdje su nestali? Nije im vrijeme da otputuju na onaj svijet, a sve ih je manje. Njihovo mjesto su zauzeli neki novi, meni strani, ljudi. Svaki novi korak postavlja novo pitanje. Gdje su nestali meni dragi i znani ljudi? Hoću li sa novim korakom sresti meni neko znano i drago lice?
Hodimo zajedno po ovim jesenskim, prašnjavim ulicama i jedan po jedan se polako odvaja i skreće u svoju ulicu, u svoj sokak, koji ga vodi ka nekome drugome mjestu, nekoj drugoj ulici i nekoj drugoj tuđoj jeseni, zimi, proljeću i ljetu. Zabrinutost moja stvara nemilu tjeskobu. Hoće li netko još ostati da zajedno koračamo kao do sada svih ovih godina? Naše korake smo naučili od svojih predaka. Učili su nas kako biti ponosit i ponosito nositi svoje breme i uzdignute glave koračati ulicama. Posustajemo li mi? Ili su nas promjene zatekle nespremne i prepuštamo da one koji ostaju iza nas netko drugi, netko tuđ, uči koracima, koracima života jer mi nemamo snage. Ta naša nemoć sve više nas zatvara u sebe i svoj svijet. Osjećamo se usamljenim, misleć’ da nitko ne osjeća tu bol koja samo nas uništava i cijepa nam srce i dušu, jer ne možemo da podijelimo radost svakog uspjeha, ne možemo da podijelimo tugu i brigu, sa nama dragima koji su otišli i napustili nas jer ovdje su im ulice postale tuđe i strane, a svaki korak im je bio samo saplitanje uz bol koji prožima cijelo biće.
Hoće li Hrvati nestati i pretvoriti se u prašinu sjećanja nečega lijepog kao jesensko lišće ispod mojih prašnjavih cipela? Jer jedan po jedan polako odlaze svojim putem u nove krajeve kao ptice selice, ali svaka od tih ptica se vraća svome gnijezdu da ga ponovno svije i da podari radost života i svoga postojanja gdje je i ponikla. Ljudi, pa samim tim i mi – Hrvati, smo drugačiji. Kada jednom raširimo krila i napustimo svoje gnijezdo da odletimo put nepoznanih krajeva rijetko se vratimo da svijemo gnijezdo u svojim krajevima odakle smo potekli. Ostavljamo za sobom sa prazninom u srcu i mutna suzna pogleda one koji su nas naučili prvim koracima, prvim riječima, mjerilima vrijednosti i ponosu hrvatskoga roda, koji je kroz mnoga stoljeća osjećao samo patnju, stradanja i progone sa svojih ognjišta. Nisu to uvijek progoni sa „ognjem i mačem“. To su mnogo finiji i suptilniji progoni: uništavanjem ličnog dostojanstva i mogućnosti normalnog života, uskraćivanjem prava na rad i adekvatnu isplatu zarade za učinjeni rad… Spisak je i suviše dug. Vjerujem da će se svatko pronaći u makar jednoj riječi uskraćivanja i omalovažavanja. Netko će se pravdati „pa to je tako, tu ništa ne možemo učiniti“. Je li baš tako? Ako smo zatomljeni u svojim brigama i nedaćama, zatvarajući se u sebe tonući u melankoliju i depresiju, učiniti ništa nećemo bit će nam sve gore i teže. Uvijek ima tko je „pametan“ za sve i o svemu „zna“ sve, pa čak i odgovor na jednostavno pitanje: zašto je to ovako kako je. „Nije vam bio dobar Titov režim, htjeli ste kapitalizam, pa izvolite i kušajte ga sada kada ste ga odabrali.“ Dok će netko drugi reći „Sve je to zavjera masona, iluminata, CIA-e, MI-6, i ostalih bjelosvjetskih hohštaplera i probisvjetova koji samo žele da unište sve ljudsko u ljudima radi ličnog boljitka i zarade, jer oni upravljaju svijetom a ne vladari država i narod koji ih je postavio na to mjesto“. Kako da odgovorim na tako „jake“ argumente? Pa stanem i zapitam se - ako već svi znaju da je to tako velika bjelosvjetska zavjera i znaju tko su ti bjelosvjetski izrodi i mrzitelji ljudskoga roda pa što ih jednostavno ne uklonimo i ne eliminiramo iz naših života, pa da nam onda sve bude lijepo. Uvijek slijedi pametan odgovor: „A ne. Ne može to tako jednostavno, pa oni sve plaćaju i drže na svojemu platnom spisku i tko neće da ih sluša jednostavno će mu biti uskraćen taj toliko vrijedni i neophodni novac za njihovu dobrobit, za narod“. Sada sam ja ostao zbunjen. Znači ti bjelosvjetski probisvijeti su zli, loši i mrze sve što je ljudsko u ljudima, a onaj tko je njihov direktni izvršilac je jadan i dobar, ali eto mora tako da čini jer Bože, drugačije ne bi bio tamo gdje jeste, trudi se on ali oni gore navedeni mu to ne daju. I onda mi bljesne „Lumin“ (mora da ću i ja postati iluminat kada mi se javljaju bljeskovi koji me osvjetljavaju i prosvjetljuju), prođe mi kroz glavu povijest našeg hrvatskog naroda i njegovo stradanje kroz pisanu riječ i usmeno predanje. Nikada osvajači nisu bili toliko zli koliko su zli bili naši dojučerašnji prijatelji, poznanici i rođaci, koji su promijenili vjeru, naciju i svjetonazor. Jer Bože, pa oni su spoznali pravu istinu i tu istinu žele po svaku cijenu naturiti svojim bližnjima, jer ih žele spasiti i izbaviti od zla kojim hode jer su nesvjesni svojega neznanja i zaslijepljeni u svojim korijenima i nefleksibilnim shvatanjima poimanja realnosti, da je sada novo vrijeme, da se ne treba moliti Bogu nego klanjati Alahu, da se ne treba prekrižiti otvorena srca i cijelom rukom zahvatiti križ svoj nego ga treba stisnuti i usmjeriti jer bitan je broj koji daje pravovjeru a sve ostalo je zabluda i laž ili se moliti na nekome tuđem nama stranom i nepoznanom jeziku. Nikada mi nije bilo jasno, do nedavno meni jako bliske povijesti, što znači „Nema većeg Turčina od Poturice“. Osvrćem se oko sebe i posmatram, očima vjerovati ne mogu koliko „Poturica“ u današnje vrijeme ima, koji sa svojom brižnošću za boljitak Hrvata sprovode i uče pravovjeru, jer što su znali naši preci, pa oni su bili glupi i nepismeni. A meni koliko je poznato od glupih predaka i potomci su glupi, jer nisu imali od koga pamet naslijediti. A pismenost se kroz škole uči i kroz život stječe, nisu uvijek pismeni oni koji pisati znaju.
I kroz sve te patnje i omalovažavanja sve manje ima nas Hrvata, odlazi se u bijeli svijet trbuhom za kruhom, sa nadom da će na nekome drugome mjestu moći da nastave život dostojan čovjeka, gdje će biti priznat kao jedinka kao jedinstveni čimbenik svekolikog života."
Nema komentara:
Objavi komentar