ANKETA: JESU LI SRETNIJI LJUDI KOJI ŽIVE U GRADU ILI NA SELU? Nakon istraživanja, saznali smo konačnu istinu + KOMENTAR

Citirani clanak je iz portala "Jutarnji.hr", dana 21.08.2015

• 
  Colourbox

Autor: Portal Jutarnji.hr

Život u urbanoj sredini i moderno uređenom stanu, ili u prirodi i kući s prostranim dvorištem? Pitanje o kojima neki dvoje, zanimalo je i brojne znanstvenike koji su dali svoj sud.

Britanski su znanstvenici istražili zadovoljstvo i razinu sreće kada je u pitanju kvaliteta života na selu i u gradu, te su došli do zanimljivih otkrića.

ANKETA

Što mislite jesu li sretniji ljudi koji žive u gradu ili na selu?

U gradu

Na selu

Ne znam

Rezultati

Život na selu Tim Price jedan od istraživača na NFU Mutual zaključio je kako mlade ljude jako muči recesija pa je svima koji žive na selu znatno teže pronaći posao nego njihovoj generaciji koja stanuje u gradu.

- Troškovi prijevoza i faktor vremena koje se troši na putovanje do grada, mnogima zadaje glavobolje - rekao je Price i dodao kako je neosporna činjenica da je život na selu znatno mirniji, što su pokazali i podaci koje je objavio britanski Ured za Nacionalnu statistiku 2014. godine.
Veća povezanost sa zajednicom i manja stopa kriminala, čini se, značajno utječu na općenito zadovoljstvo i razinu stresa.

Život u gradu

S duge strane, istraživanje je otkrilo i činjenicu da su ljudi koji žive u gradu podložniji depresivnim raspoloženjima, povećanoj tjeskobi te su nezadovoljniji kvalitetom života.
- Brine ih stopa kriminala, a veća je i razina stresa - tvrdi Price i dodaje kako je kvaliteta života u gradu tri puta manja nego na selu.
Jasno, osobne preference, ljubavni status, prijatelji i karijera - u najvećoj mjeri utječu na kvalitetu života i zadovoljstvo, međutim ipak se nameće i zaključak kako su ukupna atmosfera, okruženje i priroda također važni faktori sreće.

KOMENTAR:

Zivot na selu donosi odredjene prednosti pred zivotom u betoniranom gradu. Na selu je sve mirnije i opustenije. Postoji direktni kontakt sa prirodom. Nema buke. Sve su to faktori koji donose covjeku smirenost i zdravlje. Pored toga onaj tko zivi na selu ima mogucnost bar u manjoj mjeri uzgoja voca i povrca za osobne potrebe. Strucnjaci predvidjaju da ce do 2050. godine 90% stanovnistva zivjeti u gradovima. Lako je u to i povjerovati. Mi danas imamo preko 10 megacities (veliki gradovi) koji imaju preko 10 milijuna stanovnika. Ti ogromni gradovi donose sa sobom "slum-ove", siromastvo, neishranjenost, geta i ogroman kriminalitet. Ljudi su u gradovima vezani za svoju placu ili mirovinu kojom podmiruju sve mjesecne troskove. U zadnje vrijeme krenuo je trend "cities-gardening"- odnosno proizvodnje hrane direktno u gradovima. Naravno da je to jedna eksperimentalna faza koja pokusava pronaci rijesenje prehrane covjecanstva u buducnosti u velikim gradovima. Srednje bogati i vrlo bogati sloj ljudi koji radi u velikim gradovima stanuje u gradskim predgradjima koja podsjecaju djelomicno na selo. Takodjer vikendima oni koji si mogu priustiti napustaju velike gradove, provodeci svoje slobodno vrijeme u opustanju u prirodi. Tko ce zivjeti u gradovima u buducnosti? Da li ce to biti jedino sloj siromasnih i najsiromasnijih? Ugodan dan svima!

www.drazenkatic.blogspot.de

inShare

KAPITALISTIČKA EKONOMIJA I NJENA OVISNOST O KAPITALISTIČKOM IMPERIJALIZMU

Kapitalistički sistem se počeo stvarati nakon izuma parnog stroja, odnosno početkom prve industrijske revolucije. To je zapravo i dovelo do raspada feudalnog sistema i ukidanja kmetstva. Prvi kapitalisti su naravno bili bivši feudalci, a prvi najamni radnici bivši kmetovi.

Daljnji značajniji razvoj kapitalizma bilježimo početkom druge industrijske revolucije, odnosno Carl Benzovim izumom "Motora sa unutarnjim izgaranjem". Fordovim uvođenjem serijske proizvodnje automobila kapitalizam dobiva na svojoj snazi.

Kapitalističke zemlje su većinom izgrađivale tržišni kapitalizam baziran na slobodnom tržištu, a komunističke zemlje socijalističku ekonomiju centralistički upravljanu od strane države . Danas ta kruta podjela više ne postoji. Kapitalistički način poslovanja i poslovnog razmišljanja se integrirao u svim zemljama svijeta. Zemlje koje danas imaju socijalistički sistem kao npr. Rusija, Kina, Kuba, Venezuela, Sjeverne Koreja, Vijetnam posluju po principima tržišnog kapitalizma, odnosno po zakonu ponude i potražnje.

U kapitalističkoj ekonomiji "kapitalist" posjeduje sredstva za rad, zapošljava "najamnu radnu snagu", te najamni rad nadoknađuje "nadnicom" odnosno mjesečnom, tjednom ili dnevnom isplatom. Tako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati.

Današnji kapitalizam vrlo rijetko uvažava socijalnu komponentu. Prije 150 godina kada je kapitalist izgradio tvornicu paralelno je izgradio i stambene objekte za radnike, prostor za odmor, park, bolnicu i sl.

Odličan primjer je bivša "Pamučna industrija" u Dugoj Resi.

Osnivači i vlasnici Pamučne industrije bili su bečki trgovci Josef Jeruzalem, Wilhelm Anninger i Sigmund Mendel koji su 1869. osnovali tvornicu za predenje i tkanje pamuka. Uz tvornicu su izgradili stambene zgrade za radnike, činovnike i direktore, bolnicu, dječji vrtić, školu, trgovinu, poštu i žandarmeriju. Stambene zgrade i bolnica postoje još i danas, te su zaštićeni spomenici kulture. Te zgrade su do danas naseljene stanarima, jedan dio zgrada je izvana u potpunosti renoviran u izvornom obliku, a druge čekaju adekvatna financijska sredstva za renoviranje. U sklopu tvornice je za potrebe industrijske proizvodnje na rijeci Mrežnici 1884. izgrađena i mala hidroelektrana. Ona funkcionira još i danas, te proizvodi oko 2,0 GWh struje godišnje.

U navedenom primjeru vidimo kako bi kapitalistička ekonomija trebala funkcionirati. Ona je nekad bila održiva. Zadovoljavala je ekonomsku komponentu (profit), socijalnu komponentu (briga za zaposlenike) i ekološku komponentu (zagađenje okoline industrijom je bilo minimalno).

Nakon 150 godina kapitalistička ekonomija je izgubila balans. Ekonomska komponenta (profit) je postala jedini cilj i svrha poslovanja. Socijalna komponenta (briga za zaposlenike) je doživjela snažan pad, a ekološka komponenta (zaštita okoliša) polako posljednjih godina ponovo jača. U Europskoj Uniji se uvode mnogobrojni zakoni o zaštiti okoliša, tako da ih se industrija mora sve više pridržavati.

U današnjem kapitalizmu posebno su zastupljene slijedeće pojave :

• Neisplaćene plaće
• Otpuštanje radnika
• Ne uplaćivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za radnike
• Stradanje radnika na radnom mjestu (pogotovo zemlje Azije)
• Neprestano povećanje profita ( posebno izraženo u Americi i Europi)
• Prebacivanje proizvodnje u "jeftinije zemlje", odnosno zemlje niskog životnog standarda i niskih plaća
• Prekomjerna proizvodnja proizvoda, proizvodimo daleko više nego što nam treba
• Prekomjerno iskorištavanje resursa ne vodeći računa o međugeneracijskoj solidarnosti
• Nedovoljno zalaganje za smanjenje CO2 u atmosferi, posebno se odnosi na Sjedinjene Američke Države i Kinu

Nas kapitalistički sistem u zadnjih 60 godina direktno je vezan za kapitalistički imperijalizam i dobrim djelom živi od njega.

Kapitalistički imperijalizam je pojava koja je postala izuzetno izražena nakon drugog svjetskog rata, a odnosi se na kontinuirano vođenje niza imperijalističkih ratova od strane Sjedinjenih Američkih Država i članica NATO-a u drugim zemljama. U zadnjih 60 godina vođeno je bezbroj ratova u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Ratovi su vođeni i u Europi i to od strane tadašnjeg SSSR-a. Svi ti ratovi su u većini slučajeva bili ekonomski motivirani i to borbom za resurse (nafta, plin, ugljen, željezo, bakar, zlato).

Nas životni standard koji danas u Europi i Americi uživamo možemo zahvaliti ne samo razvijenoj industrijskoj proizvodnji i poljoprivredi, nego jednim dobrim dijelom bivšem kolonijalizmu, te u zadnjih 60. godina imperijalističkim ratovima u kojima je ostvarena premoć u posjedovanju ili jeftinoj kupovini resursa drugih kontinenata.

Ratovi su oduvijek postojali.

Usprkos toj činjenici postavljamo si slijedeća pitanja:

Da li zaista ratovima možemo riješiti globalnu ekonomsku krizu?

Da li kapitalizam koji danas poznajemo može jedino preživjeti u imperijalističkim okolnostima?

Prije oko 100 godina njemački ekonomist i profesor J. A. Schumpeter je napisao da je kapitalizam prekrut, te da se mora transformirati u novo socijalnije uređenje.

Da li je profesor Schumpeter imao pravo?

Apsolutno se slažem sa razmišljanjem profesora Schumpetera. Njegovo poznato djelo "Teorija ekonomskog razvoja" koje je prvi puta objavljena 1911. upućuje na moguće stanje ekonomije koju danas imamo. U djelu "Doprinos socijalnoj ekonomiji" profesor iznosi kritičku notu prema kapitalističkom sistemu, te mu zamjera slabu socijalnu komponentu.

U svakom slučaju profesor Schumpeter je već davno uvidio da kapitalistička ekonomija u svojoj krutosti ne može opstati.

Smatram da se današnja kapitalistička ekonomija mora ponovo vratiti u ravnotežu. Ta ravnoteža se treba postići na tri nivoa:

1. Ekonomski nivo ( neophodno je smanjiti nekontroliranu proizvodnju usluga i dobara, te usporiti utrku za profitom i super profitom)
2. Socijalni nivo (neophodno je da tvrtke i koncerni počnu ulagati u socijalne potrebe svojih radnika, njihove djece, te umirovljenih djelatnika)
3. Ekološki nivo (potrebno je smanjiti industrijsku eksploataciju resursa, smanjiti industrijsko zagađenje prirode, te maksimalno koristiti reciklirane sirovine u proizvodnji)

Kapitalistički imperijalizam kroz borbu za resurse ne može riješiti globalnu ekonomsku krizu. Također ne može držati vječno na životu današnju krutu kapitalističku ekonomiju. Današnja ekonomija se mora mijenjati na već opisani način.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

SRAMOTNI INCIDENT U BEOGRADU Srpski policajci u improviziranom kampu pokrali migrante iz Sirije + KOMENTAR

Citirani clanak je iz portala "Jutarnji.hr", dana 20.08.2015

• 
  AFP

Autor: Portal Jutarnji.hr

Među sirijske imigrante u Beogradu stigla su i dva policajca s ne baš tako časnim namjerama. Umjesto da u improviziranom kampu nadziru situaciju i osiguravaju red i zakon, ova dvojca su pokrala nesretne ljude, piše Blic.

Jedan pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova je, naime, uhapšen zbog osnovane sumnje da je izvršio kazneno djelo razbojništva nad sirijskim državljanima. On nije sam izvršio ovu gnjusnu pljačku, već je to napravio u dogovoru s još jednim - policajcem.
U večernjim satima 18. kolovoza njih dvojica su došla među imigrante, piše Blic, i pokazali im službenu policijsku legitimaciju, ali i pištolj, te su od njih zatražili da im predaju sve što su imali u džepovima. Od jednog imigranta ukrali su 1400 eura, a od drugog 650 eura, od obojice njihove osobne dokumente.

Prvoosumnjičeni M.K. (1991.) će biti priveden na sud, dok na identifikaciji i hvatanju drugog policajca-razbojnika policija još radi.

KOMENTAR:

Izbjegle osobe iz Azije i Bliskog istoka najcesce "prvo sigurno mjesto" potraze u Turskoj, pa onda put Srbije ili Makedonije u zemlje zapadne Europe. U Srbiji i Makedoniji vlada trenutacfni kaos. Te dvije zemlje nisu pripremljene za tranziciju tolikog broja migranata. Podizanjem zida na granici Madjarske i Srbije postoji mogucnost da se val izbjeglih preusmjeri sa Madjarske na Hrvatsku te pogorsa ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Interesantno je da i osobe iz Indije i Pakistana takodjer zavrsavaju u Srbiji i Makedoniji s iducim ciljem "u bolji zivot u Europsku uniju". Njemacki mediji su jucer izjavili da ce do kraja godine oko 700.000 izbjeglih pristici u tu zemlju. Konkretno to znaci da ce ih biti i preko milijun. Sve cesci su sukobi izmedju izbjeglih u samim prihvatilistima. Takodjer postoje i napadi na ta prihvatilista od njemackih gradjana. Sve veci je broj kriminaliteta u podrucjima u kojima su prihvatilista za izbjegle. Kaos se dalje zakuhava. Kradja policijskih sluzbenika u Srbiji je kap koja taj kaos samo nadopunjuje. Ugodan dan!

www.drazenkatic.blogspot.de

inShare

EKONOMIJA BUDUĆNOSTI – "TO GO" EKONOMIJA

Prije više godina pojavila se prva "kava to go" u Štutgartu. Odjednom sam vidio ljude kako hodaju ulicom idući na posao i noseći kavu u kartonskoj šalici u ruci. U prvim danima to je izgledalo vrlo čudno bez obzira koliko su Nijemci liberalni.

Danas je "kava to go" postala naša svakodnevnica. Bilo da je jutro ili tok dana vrlo veliki broj ljudi kupuje takvu vrstu pića. Prednost je višestruka. Ne gubimo vrijeme sjedeći i ispijajući kavu, pogotovo ako nam se žuri. Pored toga cijena je zaista niža nego uobičajene kave u kafiću.

"Kava to go" košta u Štutgartu između 1,0 € i 1,50 €, a uobičajena kava u kafiću između 2,50 € i 4,50 €!

Danas je "to go" konzumacija poprimila te razmjere da ju čak pored Mc Donaldsa nude i normalni kafići, a ne samo diskonti kruha i peciva.

I hrana se prodaje kao "to go" proizvod. I to ne samo kobasica, pizza, kebab ili giros. I Kinezi su pronašli svoju priliku u novom načinu prodaje. Kineska hrana u malom četvrtastom paketiću, naravno "to go". Konzumiranje hrane i pića u pokretu postala je jednim dijelom moda, a s druge strane slabiji životni standard tjera građane iz restorana u pravcu "to go" konzumacije. Nedostatak vremena i žurba pospješuju navedeni proces.

Činjenica je da se danas zarađuje veliki novac "to go" prodajom jer se proizvodi na taj način masovno prodaju. Dok čovjek popije jednu uobičajenu kavu u kafiću, bar 5 "to go kupaca" je kupilo svoju kavu i otišlo!

Postavljaju se pitanja:

Da li će tradicionalni način privređivanja i trženja prerasti u "to go ekonomiju" ili će se ipak zadržati tradicionalni oblik?

Koji proizvodi i usluge će se u budućnosti prodavati kao "to go" proizvodi?

Da li "to go" način prodaje proizvoda stvara preveliki otpad u vidu ambalaže i stoji li takova konzumacija u suprotnosti sa održivim razvojem?

Na ovo vrlo važno treće pitanje odgovoriti ću na primjeru "kave to go".

U Njemačkoj se vrlo rado konzumira kava. Pije se ujutro, te popodne. Postoji također jedan interesantan običaj da se u krugu obitelji ili prijatelja poslijepodnevni dio dana rado provodi uz "kavu i kolač". Vikendom je to gotovo obaveza.

Građani Njemačke popiju oko 150 litara kave godišnje. Od toga otpada 20 litara na "kavu to go". Najčešće se "kava to go" nudi u kartonskim čašama sa plastičnim poklopcem od 0,25 litara. To znači da svaki građanin Njemačke godišnje baci u smeće 80 kartonskih čaša i 80 plastičnih poklopaca za kavu. Ako taj broj pomnožimo sa približno 82 milijuna stanovnika dolazimo do rezultata da u Njemačkoj u smeću svake godine završi 6.560.000.000 kartonskih čaša i plastičnih poklopaca samo od prodaje "kave to go". Prodaja "kave to go" započela je u Njemačkoj 1999. godine.

Zaista se radi o enormnoj količini sirovina koje se koriste za proizvodnju kartonskih čaša i plastičnih poklopaca. Za tu proizvodnju se troše ogromne količine energije i vode. Konzumiranje "kave to go" nije potpuno u skladu sa održivim razvojem, međutim ono je postalo "in", te financijski odgovara životnom standardu prosječnog potrošača. Prodaju "to go" proizvoda nije moguće, a niti pametno zabraniti.

Ono o čemu trebamo voditi brigu je da se korištena ambalaža u potpunosti reciklira, te da se dalje kao sirovina koristi u proizvodnji drugih proizvoda. Na taj način ćemo zadovoljiti potrebe potrošača, te sačuvati prirodu od pretjerane eksploatacije resursa.

U Štutgartu i pet drugih njemačkih gradova već duže vrijeme postoji flota električnih automobila na usluzi građanima. Projekt nosi naziv "car 2 go"! Do sada je registrirano oko 160.000 korisnika usluge.

Električni smart "to go" je moguće koristiti od jednog sata na dalje. Shodno tome je određena i novčana naknada za korištenje: po satu, na dan i mjesečno. Automobili su parkirani po cijelom gradu tako da možemo uzeti vozilo sa mjesta koje nam je najbliže i ostaviti ga nakon upotrebe opet na bilo kojem mjestu na području grada. Na području grada se nalaze mnogobrojne stanica za električno punjenje automobila. Nakon korištenja automobila ako se baterija ispraznila automobil možemo uključiti u stanicu za punjenje koja se nalazi također postavljena pored mjesta za parkiranje. Parkiranje vozila "car 2 go" je u Štutgartu besplatno.

Uspoređujući renta car, car sharing i "car 2 go" možemo reći da "car 2 go" ima očite prednosti u gradskoj upotrebi jer nam štedi vrijeme, jeftiniji je, te automobili ne zagađuju okolinu. Preuzimanje i predavanje automobila vrši se direktno na ulici.

"Car 2 go" projekt startao je u Štutgartu 29.11.2012 godine. Korisnicima stoji na raspolaganju flota od 400 električnih automobila.

U Republici Hrvatskoj se slično kao i u Njemačkoj rado pije kava. Pored kave postoji "to go" konzumacija ostalog pića i hrane. Dolaskom Mc Donaldsa, te europskih trgovačkih lanaca u Republiku Hrvatsku stvorila se baza za proširenje gastronomske ponude, posebice "brze hrane". Pored tradicionalnih čevapčića i bečkog odreska u Hrvatskoj se zadnjih godina može pojesti kebab, pizza Hut, hot dog, hamburger, te kineska hrana koju se poput kave i gaziranih pića može konzumirati "to go". U Hrvatskoj je dugo vremena konzumiranje pića ili hrane na ulici bila rijetkost, te se gotovo smatralo asocijalnom pojavom. Kada sam došao u Njemačku prvi puta sam vidio da ljudi piju na cesti, te nose colu ili mineralnu u plastičnim 0,5 l bocama sa sobom. U to vrijeme još nije postojala "to go" ponuda. Kada sam se nalazio u gradu otišao bi jednostavno u kafić i popio piće. Naviku koju sam donio iz Hrvatske nije bilo lako napustiti.

Pojavom "to go" konzumacije pića u Njemačkoj sve su društvene klase prihvatile novi trend. Vrlo brzo su se mogli pored učenika sa "to go colom" na cesti vidjeti i bankari ili menadžeri koji u odjelima žure u svoje urede noseći prvu jutarnju "to go kavu".

Ta nova pojava je i mene kao potrošača nakon određenog vremena ohrabrila da kupim svoj prvi "to go" napitak.

Navike i stavovi koje nosimo u našoj glavi nije jednostavno promijeniti. Ako postoji određeni društveni trend tada je jednostavnije mijenjati svoj stav i uskladiti se sa postojećim trendom. Meni je danas potpuno normalno ako sam u žurbi bez obzira u kojoj zemlji se nalazim da kupim "to go" proizvod i nastavim svojim putem. Međutim trebalo mi je dosta godina da to prihvatim.

Mislim da će u budućnosti konzumiranje "to go" proizvoda i usluga rasti. Jedan od presudnih elemenata je kontinuirano slabljenje životnog standarda građana kako na europskoj tako i na svjetskoj razini. Proizvođači dobara i usluga su danonoćno prisiljeni pratiti trendove potrošnje, te zahtjeve i financijsku snagu potrošača. Vrlo je bitno da "to go konzumaciju" aktivno prati proces reciklaže ambalaže kako ne bi nepotrebno i pretjerano eksploatirali sirovine.

Pod tim uvjetima zadovoljiti ćemo ekonomsku, ekološku i socijalnu komponentu "to go" potrošnje.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

ZAŠTO JE OVA FOTOGRAFIJA TEK ROĐENOG DJETETA DIGLA BURU NA FACEBOOKU 'Ljudi su zgroženi, strašno su me izvrijeđali!' + KOMENTAR

Citirani clanak je iz portala "Jutarnji.hr", dana 19.08.2015

• 
  facebook

Autor: Portal Jutarnji.hr

Fotografija majke i tek rođenog dijeteta putem carskog reza postala je pravi hit na Facebooku. Neki su oduševljeni neobičnom fotografijom, a neki je žele što prije izbrisati sa facebooka, ali iz glave. Kako je fotografija nastala objasnila je njemačka fotografkinja Hellen Aller, koja je i sama u osmom mjesecu trudnoće.

- Nisam očekivala da će sve ovo otići tako daleko - rekla je Helen čija fotografija je pregledana 11,5 milijun puta...
- Fotografirala sam tu ženu prije nekoliko tjedana i ona mi se povjerila kako se užasava činjenica da bi mogla roditi carskim rezom. Prošlog vikenda otišla je na porođaj, dogodile su se neke komplikacije i stvarno je rodila carskim rezom. Poslije me zvala da je opet fotografiram jer je njezina najveća noćna mora spasila život i njoj i njezinom sinom - rekla je Helen koja je priznala da je i sama u strahu od carskog reza.

Kaže da je dobila puno negativnih reakcija zbog fotografije.
- Kažu ljudi da je eksplicitna... Ne želite ni znati kako su me izvrijeđali.

 KOMENTAR:

Na koji je nacin dijete rodjeno prije svega je intimna stvar roditelja tog djeteta. Ici toliko daleko u novinarskoj senzaciji i senzacionalistickoj fotografiji te objavljivati slike novorodjenog djeteta opet je osobna stvar roditelja. O etickom nacelu fotografskog posla dalo bi se diskutirati. Gospodja Aller je pretpostavljam imala jedini cilj pokupiti klikove na drustvenim mrezama i sto skuplje prodati fotografiju medijima. Profesionalni fotografi danas su angazirani u najekstremnijim situacijama: slikanje izbjeglih, slikanje gladnih, slikanje ratnih strahota i osobnih tragedija. Profesionalni fotografi zive od prodaje svojih fotografija medijima eticko nacelo prikazivanja "necega" u javnosti im vjerovatno ne stoji u prvom planu. Koji ce fotografija imati post-efekt drugo je pitanje. Ponekad je efekt pozitivan, jer slika govori vise od 1000 rijeci. Medjutim ne uvijek. Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de

VISINA NIVOA OBRAZOVANJA

INDIKATOR – „VISINA NIVOA OBRAZOVANJA“
piše: Dražen Katić
Mjeri se po broju učenika koji su nakon završenog obaveznog osmogodišnjeg školovanja nastavili i završili srednju školu.
Izučeno zanimanje omogućava mladim generacijama pronalaženje posla te stabilniji poslovni razvoj. Omogućava i studiranje onima koji se odluče ići tim putem.

U Baden-Württembergu je 2013/2014 nakon završene osnovne škole (Grundschule) nastavilo školovanje 11,9% djece na „Werkreal-/Hauptschulen“, 36,2% na „Realschulen“, 5,7% na „Gemeinschaftsschulen“ i 44,6% djece je nastavilo školovanje na Gimnasijama.
Vrlo komplicirani sistem školovanja u Baden-Württembergu nudi djeci nakon završenog osnovnog obrazovanja daljnju izobrazbu u više pravaca. Ovisno o ocjenama i naprednosti djeteta omogućuje mu se daljnje školovanje u jednom od gore navedenih izobraznih pravaca. Najnaprednija djeca imaju mogućnost pohađanja Gimnazije, s kojom kasnije lakše dolaze do radnih mjesta ili imaju mogućnost daljnjeg studiranja.

Osobno sam više privržen jednostavnom hrvatskom modelu školovanja gdje nakon osnovne škole dijete može pohađati srednju školu i izučiti neko od zanimanja. Također djeca u Hrvatskoj mogu ići nakon osnovne škole u gimnaziju. Nakon završenog srednjeg školovanja svako dijete koje prođe prijemni ispit na nekom od fakulteta ima priliku nastaviti studirati.
Hrvatski model osnovnog i srednjeg školstva „ne dijeli i diskriminira“ djecu već sva ona imaju jednaku šansu za napredak.
U njemačkom sistemu ako dijete nema „sve petice“ ne može ići u gimnaziju, te je kasnije studiranje vrlo veliki problem. Albert Einstein je kao dijete imao vrlo loše ocjene iz matematike, a kasnije je postao sveučilišni profesor i jedan od najznačajnijih fizičara današnjice.

Velika prednost njemačkog modela školovanja pred hrvatskim je u praktičnom dijelu (školskoj praksi). Za vrijeme izučavanja nekog zanimanja ili pohađanja gimnazije djeca u Njemačkoj provode veliki broj sati na praksi radeći u tvrtkama ili koncernima. Za tu praksu su djeca i plaćena. Plaćom koju dobiju mogu pokriti gotovo kompletno svoje troškove školovanja i tako financijski rasteretiti roditelje.

Pošto je u Hrvatskoj plaćanje učenika i studenata za obavljen praktičan dio „stran“ pojam, apeliram na hrvatske dobrostojeće tvrtke i koncerne da „financijski“ nagrade učenike za njihov rad proveden na praktičnom dijelu. Ta financijska nagrada je „investicija za budućnost“.
Možda će jednog dana baš ti učenici raditi kao vrhunski menadžeri ili inženjeri u tim tvornicama. Hrvatski školski sistem bi se morao transformirati, te skratiti teoretsko gradivo koje učenici danas apsolviraju, a znatno povećati praktični rad (praksu) u tvrtkama, koncernima, udrugama, bolnicama itd.

U Saveznoj Republici Njemačkoj postoji fenomen da priličan broj učenika nikad ne završi neko od zanimanja, te su baš ti učenici u budućnosti izloženi tržištu kao „jeftina radna snaga“.
Europska komisija je 2013. godine objavila da je prosjek mladih u 2012. godini koji su prekinuli školovanje za određeno zanimanje u zemljama Europske unije bio 12,8%. U usporedbi s godinom prije prekid školovanja se smanjio za 0,7%. U izvješću EK-e je naglašeno da postoji razlika u prekidu školovanja između pojedinih zemalja Europske unije kao i razlike u spolu – „djevojčice su rjeđe prekidale školovanje od dječaka“!
Visina nivoa obrazovanja je vrlo važan indikator koji nam omogućava daljnji razvoj znanosti, tehnike, umjetnosti, medicine itd. Uzrečica kaže da „Na mladima svijet ostaje“! Ako su mlade generacije školovane, tada će one na osobnom nivou kao i na općem društvenom nivou doprinijeti razvoju i stabilnosti budućeg europskog društva.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries NV“
Više o drugim temama možete vidjeti pod:
www.drazenkatic.blogspot.de
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

UVOĐENJE LAPTOPA U ŠKOLE ILI DOSADAŠNJA PRAKSA SA TEŠKIM ŠKOLSKIM TORBAMA

Ova tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele Europske Unije. Činjenica je koju svi znamo da školska torba osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo svakodnevno do škole i natrag.

Tko bi od nas pristao na takove "školske" uvjete?

Drugi problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.

Postavljam si godinama pitanje da li je edukacija sa skupim i teškim školskim udžbenicima uopće potrebna?

Danas jedan Laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.

Ovdje moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također profesori koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje ostvaruju.

Školske knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.

Šteta korištenja tradicionalnog sistema "teških školskih torbi" je višestruka:

1. Djeca ispaštaju vukući teške školske torbe!
2. Roditelji su opterećeni visokim školskim troškovima!
3. Sijeku se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
4. Sva djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom.
5. U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.

Dali li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi zaista i funkcionirao?

To treba isprobati!

Prošle godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi "Vežice" projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu. Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.

Ideja o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali školski uspjeh za čak 90%.

Pošto je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.

Tablete mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti e-mailom.

Osnovna škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog doba u kojem živimo. Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje. Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički razvoj uskraćen. Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi. Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.

Ja sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi. Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno računalo "Commodore 64" i rekao: "Djeco ta kutija vam je kompjutor!" Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome živimo.

Djeca od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.

Da bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.

Izdavačke kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju novih proizvoda, mušterija i tržišta.

Uvođenjem e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili zapošljavati programere iz stranih zemalja.

Informatika i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.

U novinskom izdanju "24 sata" 28.03.2012 gospođa Tanja Smolić je napisala:

"Prvi razred osnovne škole je ozbiljna investicija."

Na kraju članka je rezimirala:

"Koliko će vas (najmanje) koštati prvašić:"

Knjige: 670 kuna

Torba: 150 kn

Bilježnice: 30 kuna

Pernica, olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše

Radni stol i stolica: od 500 kuna

Tenisice: od 80 kuna

Vreća za obuću: oko 20 kuna

Užina: 80 kuna mjesečno

Produženi boravak: 400 kuna mjesečno

Muzička izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje

Tečaj jezika: oko 250 kuna mjesečno

Veliki broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150 kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.

To je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj se ne kupuje svake godine ponovo.

Jednog dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.

Uvođenje laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj borbi protiv nezaposlenosti mladih kako u Republici Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj Uniji.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

GOTOVO DVIJE TISUĆE VOJNIKA TUŽILO DRŽAVU Ministarstvo obrane gubi milijune zbog neplaćanja prekovremenih sati+ KOMENTAR

Citirani tekst je iz portala "Jutarnji.hr", dana 18.08.2015

• 
  Robert Fajt / CROPIX

Autor: Hajdi Karakaš Jakubin

Gotovo 2000 vojnika tužilo je državu zbog razdoblja u kojem im nisu posebno plaćana dežurstva, straže, tereni...

Razvodnik Inženjerijske bojne Dejan Stojaković iz Belišća te vozač u Inženjerijskoj bojni Goran Begović iz Valpova djelatnici su MORH-a koji su nakon višegodišnje sudske bitke na Općinskom sudu u Valpovu nedavno dobili zadovoljštinu veću od 232.000 kuna. Toliko im MORH mora isplatiti za sve neisplaćene prekovremene sate na straži i na terenu, za odrađena dežurstva...

‘Bili smo zakinuti’

Prema presudi, Begoviću je pripalo 130.756,02 kune s kamatom, a Stojaković je prošao nešto “slabije” te mu poslodavac mora isplatiti 101.625,94 kune u bruto iznosu sa zateznom kamatom. Na tužbe su se odlučili sredinom 2011. godine, baš kao i 2000 drugih kolega - od niskorangiranih do visokorangiranih MORH-ovaca. Svi se redom smatraju zakinutima, a da je doista tako svjedoči i val presuda koje MORH na tjednoj razini gubi i po nekoliko, a za što na godišnjoj razini izdvoji više od 50 milijuna kuna. Naime, Stojakoviću MORH od listopada 2008. nije isplaćivao dodatne sate za dežurstva, straže, vojne vježbe na terenu. Pokušao je mirno riješiti spor, no na njegov zahtjev od 30.000 kuna nitko nije reagirao pa je financijsko-knjigovodstveni vještak izračunao da Stojaković ima pravo na tri i pol puta više! Begović je, pak, ostao uskraćen za dodatke od srpnja 2008. godine do prosinca 2010.godine.

Odbacivali prigovore

U oba slučaja MORH se kao po nekoj špranci usprotivio tužbama smatrajući da su tužbeni zahtjevi neosnovani i da je nastupila zastara potraživanja. U odgovorima na tužbu MORH je naveo i kako je prekovremeni rad obojice djelatnih vojnih osoba reguliran čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama RH te se isti primjenjuje kao lex specialis. Odnosno da je Zakonom o službi u OS-u bilo propisano da djelatna vojna osoba ne ostvaruje pravo na plaću za prekovremeni rad ako postoji mogućnost preraspodjele radnog vremena, kao i da se dežurstva uređuju rasporedom dnevnog i tjednog radnog vremena.

- Djelatnicima je redovito isplaćivana naknada za rad na terenu i stražarsko osiguranje na izdvojenim mjestima, a svaki rad dulji od osam sati bio je kompenziran slobodnim danima - tvrdi još MORH.
No Stojaković je na to objasnio edukativno “kako terenski dodatak nema nikakve veze s utuženom tražbinom jer predstavlja drugi pravni institut, odnosno naknadu za prekovremeni rad”. Stojakovićevi kolege su posvjedočili kako je, u nizu poslova, Stojaković radio i na sječi drva, utovaru i istovaru, ponekad i po pet sati prekovremeno.
Isto je ponovio i Stojakovićev nadređeni rekavši da je bilo dana kada se “radilo od mraka do mraka po četiri dana zaredom”.

Tužitelji i svjedoci

- U MORH-u radim kao vozač samoistovarivač. Dnevno sam imao i po pet sati viška. Svi vozači su u tom vremenu na plaću primali 75 kuna dnevnog dodatka, a bilo je dana kada sam radio po cijele vikende i nisam u zamjenu dobio slobodne dane - objasnio je pak Begović sucu. Jedan od svjedok u postupku bio je njegov umirovljeni kolega koji je već dobio istu takvu bitku.
Prije nekoliko mjeseci iz MORH-a su za Jutarnji list potvrdili da na sudovima vode oko 4000 radnih sporova, od kojih polovica otpada na potraživanja zaposlenika koja bi mogla koštati 100-tinjak milijuna kuna. Od toga petinu čine sudski troškovi.

KOMENTAR:

Kada sam kao drzavni sluzbenik radio u Zagrebu imao sam prekovremene sate. Nitko od mojih kolega koliko mi je bilo poznato nije dobio nikakvu naknadu za provredeno vrijeme na prekovremenom poslu. Smatralo se da kao drzavni sluzbenici imamo radno vrijeme 24 sata na dan i da je to posve normalno. Posve normalno je bilo bez ikakve naknade raditi subotom ili nedjeljom, raditi turnus 12-12 nekoliko mjeseci itd, a sva za placu od 8 satnog radnog dana. Kako tako nesto moze biti normalno? Radnik treba biti placen za svoj rad, bez obzira da li radi u privatnom ili drzavnom sektoru. Neoliberalni kapitalizam ima jedan jedini cilj, a to je da bogati budu jos bogatiji naracun siromasnih. Takav kapitalizam prakticira se danas gotovo u cijelom svijetu. Rezultati su danas posve vidljivi. Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de

NEZAPOSLENOST MLADIH – OZBILJAN SOCIJALNO EKONOMSKI PROBLEM!

Problem nezaposlenosti mladih osoba je daleko veći nego što se prikazuje. Naš mirovinski sustav za sad funkcionira jer se u njega uplaćuje novac. Djed i baka dobivaju svaki mjesec mirovinu jer unuci koji rade uplaćuju mjesečno novac u mirovinski fond. Premda baka misli da njena mirovina dolazi od novca kojeg je ona davno uplaćivala, da je taj novac netko stavio u trezor i sad joj isplaćuju svaki mjesec "njeno", stvarnost je drugačija.

Nezaposlenost mladih osoba gotovo u cijeloj Europi poprima tendenciju rasta.

Prema statističkom izvješću "Statiste" postotak nezaposlenosti mlađih od 25 godina u svibnju 2013. je iznosio:

Grčka – 59,20%
Španjolska – 56,50%
Hrvatska – 52,10%
Portugal – 42,10%
Italija – 38,50%
Cipar – 34,80%
Slovačka – 34,60%
Mađarska – 27,60%
Poljska – 27,50%
Irska – 26,30%
Bugarska – 26,20%
Francuska – 25,30%
Švedska – 23,40%
Rumunjska – 23,10%
Belgija – 22,70%
Letonija – 22,00%
Slovenija – 21,70%
Litva – 21,10%
Finska – 20,90%
Velika Britanija – 22,20%
Luksemburg – 19,40%
Češka – 18,70%
Estonija – 17,40%
Malta – 12,10%
Danska – 11,60%
Nizozemska – 10,60%
Austrija – 8,70%
Njemačka – 7,60%
....
Europska Unija- 23,30%

U svibnju je u Europskoj Uniji bilo više od 5,6 milijuna mlađih od 25 godina bez zaposlenja.

To predstavlja ne samo financijski i socijalni problem, već i etički problem. Mlada generacija nije ni u kom slučaju uzrokovala globalnu ekonomsku krizu i shodno tome ima pravo na budućnost kao i prethodne generacije.

Problem nezaposlenosti mladih razmatran je 03.07.2013 na konferenciji u Berlinu koja je nosila naziv "Borba protiv nezaposlenosti mladih u Europi". Europska Unija želi do 2015. investirati 8 milijardi eura u europske regije gdje je više od 25% mladih bez posla. Također je otvorena mogućnost da mladi koji su nezaposleni mogu ići u razvijenije zemlje Europske Unije, te tamo apsolvirati doškolovanje , odnosno usavršavanje.

U tu svrhu osnovan je program "MobilPro – EU" koji će financirati projekt doškolovanja mladih.

Postavljaju se slijedeća pitanja:

1. Kako je uopće došlo do fenomena da mladi ljudi nemaju posla?
2. Zašto se poslodavci ustručavaju zaposliti mlade ljude iako trebaju radnu snagu?
3. Tko ima pravo tražiti "radno iskustvo" od mladih osoba prilikom raspisivanja natječaja za posao?
4. Da li je "volontiranje" riješenje tog problema i spojnica između nezaposlenosti i stalnog zaposlenja?
5. Koje su dugoročne posljedice u socijalno ekonomskom pogledu zbog nezaposlenosti mladih?
6. Kako se nezaposlenost mladih odražava na njih same, njihovu psihu, njihove ambicije i ciljeve u životu?
7. Da li je doškolovanje, odnosno specijalizacija mladih riješenje problema?

Nezaposlenost mladih u Republici Hrvatskoj je iznimno visoka i zauzima treće mjesto u Europskoj Uniji sa 52,10%. Volontiranjem za 1600 kuna mjesečno se samo djelomično ublažava gorući problem, pošto za sad samo jedna trećina mladih nakon završenog volontiranja dobiva stalno radno mjesto i to većinom u državnom sektoru.

Doškolovanje u nekoj drugoj ekonomski razvijenijoj zemlji Europske Unije može dodatno ublažiti problem nezaposlenosti mladih Republike Hrvatske.

Međutim koje dodatne mjere može poduzeti Hrvatska vlada i privatni sektor da bi se mladim ljudima pružila šansa za život i rad?

Hrvatska vlada nužno treba uvesti prekvalifikaciju mlađih od 25 godina koji pokazuju poseban interes za područje informatike i programiranja. To sam područje naveo kao treću stratešku točku ekonomskog razvoja Republike Hrvatske. Mlada generacija je odrasla sa osobnim računalom, programi se danas ugrađuju po svuda, a sredstva za rad su minimalna. Prekvalifikacijom u programere bi zaposlili znatan broj mladih ljudi, a neki od njih bi ubrzo postali poduzetnici, te omogućili daljnje zapošljavanje mladih. Programi su skupi proizvod, lako ih je prodati i donose dobru zaradu.

Prije više godina Njemačka je imala potrebu za programerima, te je nedostatak kadra riješila izdavanjem radnih dozvola programerima iz Indije. Nakon dvije godine rada indijski programeri su skupivši radno iskustvo napustili Njemačku, te otišli raditi isti posao u Ameriku koja je taj posao bolje plaćala. Nakon te pogreške Njemačka je uvidjela da je trebala prekvalificirati nezaposlene inženjere u Njemačkoj koji bi taj posao obavljali ništa lošije od Indijaca, te ostali raditi i dalje u Njemačkoj. Loši politički potezi imaju dalekosežne posljedice kako za ekonomiju zemlje, tako i za one koji su u potrazi za poslom. Nadam se da Hrvatska neće učiniti iste greške koje je počinila Njemačka politika.

Većina mladih koji su nakon volontiranja u Hrvatskoj dobili posao zaposlili su se u državnom sektoru. Privatni sektor je jako loše zastupljen kod zapošljavanja mladih. Anketa je pokazala da mladi ljudi u Hrvatskoj daleko više preferiraju posao u državnoj službi, nego kod privatnika. Jednim dijelom je to utjecaj filozofije bivšeg socijalističkog sistema, a loša tržišna pozicioniranost privatnih tvrtki i obrta je dodatni utjecaj.

Svaka država i svako društvo živi od privatnog sektora. Malo i srednje poduzetništvo su stupovi ekonomske stabilnosti svake zemlje. Privatni sektor bi trebao sa državnim sektorom ravnopravno sudjelovati u borbi za zapošljavanje mladih, te u mladima vidjeti potencijal i šansu za daljnji rast i razvoj. S druge strane mladi ljudi bi u privatnom sektoru trebali vidjeti dugogodišnjeg partnera sa kojim će započeti stvarati bolju ekonomsku budućnost.

Državni sektor (birokratski aparat) je sam po sebi prevelik i preskup.

U budućnosti će biti neophodno smanjenje birokratskog aparata, kako bi osigurali stabilniju ekonomiju cijele Europske Unije.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

www.drazenkatic.blogspot.de

 

JUTARNJI USRED HUMANITARNE DRAME 70.000 ljudi bez novca, hrane i vode luta Srbijom, a jedina im je želja Europa + KOMENTAR

Citirani tekst je iz portala "Jutarnji.hr", dana 17.08.2015

• 
  Peđa Milosavljević / CROPIX

Autor: Snježana Pavić

Srbija nespremno dočekala veliki val migranata: osim cisterni s vodom, migranti ostali bez ikakve pomoći

Beograd i Srbiju zatekao je ovih dana veliki val migranata koji preko te zemlje žele u Mađarsku i dalje u zapadnu Europu. Deseci, stotine ljudi leže u izgaženom hladu parka između autobusnog i željezničkog kolodvora u Beogradu. Nisu ni turisti ni domaći putnici: od svih se razlikuju po tome što nemaju kofere, samo kakav manji ruksak. Ili tek mobitel i nešto novca u džepu. Prži 38 stupnjeva, ali jakne dugih rukava što vise na ogradi pokazuju da su spremni na dug put. “Jako sam umoran. Već tri dana ovdje spavam”, kaže Omar, 20-godišnjak iz Alepa u Siriji. Na putu je već tri godine, ako računa vrijeme u izbjegličkom kampu u Turskoj.

Najbrojnije su grupe mladića, ali tu su i stare žene u maramama, cijele obitelji s malom djecom sjede pod drvećem, okruženi gomilama smeća. Bijeli, crni, Arapi, nešto malo Azijaca. Svi su mirni i tihi. Dvoje djece se zatrči, zakratko: pokorno se vraćaju, otac ih je pozvao.

FOTOREPORTAŽA: Jutarnji usred humanitarne krize

Vrh ledenog brijega

Migranti oko autobusnog samo su vrh ledenog brijega, objašnjava nam Radoš Đurović iz Centra za azil: migranti su posvuda u Srbiji, od južne granice s Makedonijom i sjeverne s Mađarskom, oko beogradskog kolodvora samo su oni koji nemaju novca za spavanje u hotelima i hostelima. Iduće jutro u hotelu s tri-četiri zvjezdice u centru grada umjesto očekivanih backpackera salu za doručak ispunile su obitelji iz Sirije i Afganistana. Građanski odjeveni, kao na opuštenom turističkom proputovanju. U Srbiju dnevno dolazi oko 2000 migranata, od početka godine kroz zemlju je prošlo oko 130.000 ljudi, kaže Đurović. Procjenjuje se da ih je u ovom trenutku više od 70.000. Migrantima u parku gradske vlasti Beograda osigurale su nekoliko cisterni s pitkom vodom, par pokretnih toaleta i ništa više. -Ima mjesec dana da su se počeli skupljati u parkovima oko kolodvora, kaže mi kolega Peđa Milosavljević. - Iz Beograda idu prema Subotici, možeš ih vidjeti kako pješače uz cestu. Tamo će pokušati prijeći granicu s Mađarskom, koja je podigla zid uz granicu. - Neće uspjeti. Ali, kad su ljudi odlučni da se dokopaju boljeg života, ništa ih ne može zaustaviti. Jedino će krijumčarima povećati zaradu, jer će prebacivanje postati skuplje - objašnjava Đurović. Nevladine organizacije migrantima ponekad podijele nešto hrane ili higijenskih potrepština. Visoki tip u kratkim hlačama i sa zlatnim lancem oko vrata, očito domaći, razgovara s jednom skupinom. Nakon pola sata vidimo da visoki odlazi iz parka, a desetak ljudi kreće za njim, nekoliko mladića, dvoje djece i tri žene s crnim maramama. Očito su se dogovorili. Taksistima je zabranjeno voziti migrante, policija ih zaustavlja i šalje na sud.

Nepomične žene

Preko puta su javna montažna garaža i drugi park. Dalje u parku tri žene s crnim maramama i u tradicionalnim tamnim haljinama jedine sjede na brdu kovčega. Nepomične su, šute i gledaju pred sebe. Oslovljavamo mladića pokraj njih, ali on zove drugoga koji bolje govori engleski: Ahmad je nešto kao neformalni vođa skupine, iz Sirije i Iraka su, jedan je iz Egipta. Dvije noći spavaju u parku. Najgore im je bilo u Makedoniji, tamo ih je policija pendrecima tjerala, Ahmad nam pokazuje modrice. Tri tjedna im je trebalo iz Turske do Srbije: tjedan dana su u Turskoj čekali na brod za Grčku, zatim su dva dana bili u Makedoniji, a sada dva dana u Srbiji. Kamo idete? - To je teško reći - smijući se kaže Ahmad, 30-godišnjak svijetle puti s naočalama, bradicom i crnim šeširićem. Brat mu je u Finskoj i savjetovao mu je da bi najbolje bilo da pokuša u Njemačkoj. - Izgledam kao oni, to bi mi možda moglo pomoći - kaže ovaj irački hipster. U Bagdadu je završio fakultet, ima magisterij iz bibliotekarstva. - Ali Bagdad nije mjesto za život. Želim mir! - kaže. - Znam da mi neće biti lako - dodaje s mješavinom nade i fatalizma. - Ti imaš pasoš, možda bih mogao s tobom - s malo nade pokušava i odustaje prije nego što je rečenicu izgovorio do kraja. Pokraj invalidskih kolica mlada žena igra se s dvogodišnom djevojčicom. Dolaze policija i hitna pomoć, neki je taksist okrznuo autom neko dijete iz parka. Ne smanjuje se red pred česmom na kojoj ljudi peru ruke, noge.- Ja želim u Njemačku, studirati IT - jasan je Heshmat Samat, tanak mladić izrazito crnih očiju. Ima 16 godina. Afganistanac je, rođen u Iranu, u izbjeglištvu. Sličnu priču ima i njegov prijatelj Navip Ahmad Azim: roditelji su mu prije 20 godina pobjegli iz Afganistana u Teheran. Tamo nema posla ni za roditelje. Sad su oni ostavili roditelje i krenuli na Zapad. Navip želi biti pilot. - Želim imati lijep život, želim svoju obitelj u lijepom gradu. Sve samo ne rat - kaže Navip.

Željena Italija

U tenisicama, majicama s natpisima na engleskom i poderanim trapericama njih dvojica izgledaju poput svojih zapadnih vršnjaka. Ozbiljnije izgleda Jawad Nasiri, u plavoj, čini se, ispeglanoj košulji. - Jako puno novca smo platili da dođemo do ovdje, nemamo novca za hotel - žali se Jawad koji se žarko želi dokopati Italije, svoje zemlje snova.

Balkanski put do obećane Europe: Turska, Grčka pa Srbija i Mađarska

RUTA: Iz Turske morskim putem u Grčku, zatim do granice s Makedonijom, ilegalno uz pomoć krijumčara prepješače granicu, zatim vlakom ili autobusom do srpske granice. Ponovo ilegalno prijeđu granicu, a potom se upute prema sjeveru i granici s Mađarskom. Oko 100.000 migranata je trenutno u Grčkoj. U Makedoniji smiju boraviti 72 sata. U Srbiju ulaze kod Preševa iz Makedonije, izlaze kod Kanjiže u Mađarsku.
CIJENA: Oko 10.000 dolara da bi se domogli Zapada

KOMENTAR:

Danas u svijetu postoji oko 50 milijuna ljudi koji pokusavaju izbjeci iz ratom zahvacenih podrucja, izbjeci od klimatskih katastrofa te od ekonomske neimastine. Vecina njih zeli u Europu, odnosno tocnije receno u Njemacku ili Veliku Britaniju. U Njemackoj su se poceli javljati ozbiljni problemi oko zbrinjavanja izbjeglih, nema dovoljno mjesta za zbrinjavanje, posebno prvi prihvat, troskovi zbrinjavanja su se udvostrucili, nedovoljan je broj volontera koji pomazu izbjeglima itd. Dolaskom zime problemi ce biti jos drasticniji. U ljeti se ljudi mogu za prvu ruku zbrinuti i pod satorima, medjutim u zimi to nije moguce. Grcka, Italija, a sad vidimo i Srbija su posebno pogodjene masama izbjeglih osoba koje zele dalje put zapadne Europe. Mnoge zemlja Europske unije su pocele graditi visoke zidove kojima zele sprijeciti ulazak izbjeglih u svoju zemlju. Kako i da li je uopce moguce rijesiti problem migracije u tako velikoj mjeri? Gdje je to Europa u svojoj vanjskoj i unatarnjoj politici napravila kljucne greske?
Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de