Ova
tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku
roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških
školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele
Europske Unije. Činjenica je koju svi znamo da školska torba
osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod
male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi
odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo
svakodnevno do škole i natrag.
Tko
bi od nas pristao na takove "školske" uvjete?
Drugi
problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi
roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.
Postavljam
si godinama pitanje da li je edukacija sa skupim i teškim školskim
udžbenicima uopće potrebna?
Danas
jedan Laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve
što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu
za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti
preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.
Ovdje
moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim
torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje
eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također profesori
koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje
ostvaruju.
Školske
knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito
izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od
prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova
knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog
samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.
Šteta
korištenja tradicionalnog sistema "teških školskih torbi"
je višestruka:
- Djeca ispaštaju vukući teške školske torbe!
- Roditelji su opterećeni visokim školskim troškovima!
- Sijeku se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
- Sva djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom.
- U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.
Dali
li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi
zaista i funkcionirao?
To
treba isprobati!
Prošle
godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi "Vežice"
projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu.
Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj
pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te
pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.
Ideja
o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj
gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali
školski uspjeh za čak 90%.
Pošto
je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta
koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.
Tablete
mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti
e-mailom.
Osnovna
škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog
doba u kojem živimo. Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su
osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i
obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader
ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje.
Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički
razvoj uskraćen. Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da
upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi.
Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu
primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila
praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko
obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i
cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno
konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.
Ja
sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi.
Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno
računalo "Commodore 64" i rekao: "Djeco ta kutija vam
je kompjutor!" Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam
par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički
opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam
godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta
samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome
živimo.
Djeca
od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa
dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.
Da
bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno
informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim
ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene
uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti
doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.
Izdavačke
kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu
naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći
dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju
novih proizvoda, mušterija i tržišta.
Uvođenjem
e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju
izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje
će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali
svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili
zapošljavati programere iz stranih zemalja.
Informatika
i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike
Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.
U
novinskom izdanju "24 sata" 28.03.2012 gospođa Tanja
Smolić je napisala:
"Prvi
razred osnovne škole je ozbiljna investicija."
Na
kraju članka je rezimirala:
"Koliko
će vas (najmanje) koštati prvašić:"
Knjige:
670 kuna
Torba:
150 kn
Bilježnice:
30 kuna
Pernica,
olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše
Radni
stol i stolica: od 500 kuna
Tenisice:
od 80 kuna
Vreća
za obuću: oko 20 kuna
Užina:
80 kuna mjesečno
Produženi
boravak: 400 kuna mjesečno
Muzička
izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje
Tečaj
jezika: oko 250 kuna mjesečno
Veliki
broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome
djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog
jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150
kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje
godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.
To
je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove
uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj
se ne kupuje svake godine ponovo.
Jednog
dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na
najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.
Uvođenje
laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj
borbi protiv nezaposlenosti mladih kako u Republici Hrvatskoj, tako i
u cijeloj Europskoj Uniji.
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj
prvoj knjizi “MODERNOM
EKONOMIJOM U
BOLJU ZAJEDNIČKU
BUDUĆNOST”!
Prvi puta knjiga je
objavljena u junu 2013. godine, a danas je
knjiga dostupna na hrvatskom jeziku
preko izdavačke kuće "Peleman Industries
NV"!
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc.
Dražen Katić, dipl.ing.
Nema komentara:
Objavi komentar