Zašto Hrvati svjetskog glasa ne trebaju Hrvatskoj? + KOMENTAR

Clanak  je citiran iz portala "Dnevno.hr", dana 23.08.2015

Dusko Marusic/PIXSELL

Autor: Zoran Paškov/7 Dnevno/ 21. kolovoza 2015. Nedjelja, 23. Kolovoz 2015.

 

Hoće li HDZ, ako dođe na vlast, angažirati hrvatske uglednike poput profesora Đikića, Pavune i Kušića, te niz drugih vrhunskih hrvatskih intelektualaca i akademika koji su ugled stekli širom svijeta?

Godinama se hrvatske institucije i političari pozivaju na mlade, uspješne hrvatske stručnjake i intelektualce u iseljeništvu, ali i dalje za svoje savjetnike biraju istrošene, stare profile svojih kolega. To im je svima kao u genima. Ili bolje reći – uspješno prolazna predizborna floskula. Dok se ne dokopaju vlasti, pozivaju se na iseljeništvo, a kad preuzmu vlast onda forsiraju prijatelje, kumove, dužnike i hvalisavce svih vrsta koji zatvaraju put vrijednim, priznatim i sposobnim kadrovima. Tako niti jedan uspješniji Hrvat iz svijeta nije pozvan posljednjih godina na neku značajniju funkciju u Lijepoj našoj.

A pritom se i dalje svi veličaju dijasporu – dijaspora ovo, naša dijaspora ono, najbogatija, najuspješnija, najdomoljubnija, a na kraju – ništa od toga. Prisjetit ćemo se samo nekih negativnih iskustava hrvatskih uglednika iz svijeta, profesora, znanstvenika svjetskog glasa, ekonomista i liječnika. Mnogi od njih s pravom kažu kako im je Hrvatska ovih godina, zahvaljujući lošoj procjeni naših političara, naprosto bila – maćeha. Jer, kako drukčije protumačiti sve te trule i gadljive političke gafove koji stižu iz Hrvatske, kojima se ozbiljan poslovni svijet samo smije i ne razumije Hrvate i njihov odluke.

Prigrlila ga Leopoldina, ali ne i HAZU…

Primjerice, našem uglednom biokemičaru, profesoru dr. Ivanu Đikiću, koji slovi za jednog od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika, cijeli svijet skida kapu. Nijemci su ga izabrali za direktora Instituta za biokemiju Sveučilišta Goethe u Frankfurtu i znanstvenog direktora Centra izvrsnosti Frankfurt (CEF). Dobitnik je niza uglednih priznanja, među kojima se ističe nagrada Američkog udruženja za istraživanje raka (AACR). Dobitnik je i najprestižnije njemačke znanstvene nagrade “Gottfried Wilhelm Leibniz” za 2013. godinu, a za svoja istraživanja tumora, posebice proteina ubikvitina, nagrađen je svotom od 2,5 milijuna eura, što je najveća novčana znanstvena nagrada u svijetu.

I sva ta priznanja profesoru Đikiću nisu bila dovoljna da bi ga HAZU primio za svog dopisnog člana. Kažu – nije dobio dovoljan broj glasova!? Smiješno od naših akademika! Pa, zar to nije sramota? Profesora Đikića je zato bez problema prigrlila Njemačka akademija znanosti – Leopoldina, najstarija svjetska akademija prirodnih znanosti. Zar to pametnome nije dosta da shvati o čemu se to kod nas radi, o kakvoj, ljubomori, zavisti i trgovini?

Tko je opstruirao te znanstvenike da se tako opredjeljuju protiv svjetski uspješnog kolege prof. Ivana Đikića, dok s druge strane u Akademiji sjede mnogi koji nikada neće ni približno dostići njegov ugled i rezultate. Ali, oni su „ugledni“ članovi HAZU! Možete zamisliti? Upravao takvi omjeri snaga u jednoj od najznačajnijih hrvatskih društvenih institucija najbolje govore tko nam vodi društvo – političari iz sjene, destruktivci koji se služe čudnim kriterijima uspješnosti, ne poštujući čak ni ugledne svjetske institucije!? Jer misle – što će nama svijet, kada smo sami najpametniji na svijetu.

Dotle se neki Đikićevi „kolege znanstvenici“ postavljaju na ministarske funkcije gdje vedre i oblače, pretvarajući se u vladajuće političare koji koče kolege, uvjereni kako će se tako riješiti nepoželjnih kvalitetnijih i stručnijih kolega. I u tome su barem do sada uspjevali zahvaljujući raznim muljažama, a sve u interesu raznih grupacija i lobija koji su pridonijeli društvenoj stagnaciji i propasti istinskih društvenih vrijednosti i napretka.

Istodobno, malo je tko od vladajućih, prošlih i sadašnjih, postavio glasno i jasno pitanja: Koliko nam naši stručnjaci svjetskog ugleda mogu pomoći u svim društvenim aspektima, svojim znanjem, vezama i poznanstvima širom svijeta? Zar se profesor Ivan Đikić nije mogao naći na nekoj visokoj savjetodavnoj funkciji u vlasti i društvu? Zašto u svijetu neke stvari mogu bez problema funkcionirati, a u Hrvatskoj – NE?

Sve su to pitanja na koja se u hrvatskom društvu još dugo neće moći pronaći pravi odgovori. Ali nije profesor Đikić jedini slučaj gdje se hrvatske institucije tako neprofesionalno i maćehinski, ljubomorno i odvratno ponašaju prema uspješnim hrvatskim intelektualcima.

Može savjetovati Obamu, ali ne i Kolindu…

Zar i prof. dr. Davor Pavuna, fizičar svjetskoga glasa, ne zaslužuje više pozornosti u hrvatskom društvu, kada ga je kao savjetnika za pitanja energetike angažirao i sam američki predsjednik Barack Obama? Ako profesor Pavuna može savjetovati američkog predsjednika, kao čovjek koji voli i cijeni svoju domovinu Hrvatsku, kako onda ne bi mogao savjetovati hrvatsku predsjednicu, premijera ili neko hrvatsko ministarstvo? Zašto hrvatske institucije ne angažiraju takve naše uglednike svjetskog glasa, koji imaju brojne veze širom svijeta, nego za savjetnike uzimaju istrošene političare i njihove lobije, koji ne trebaju nikome živom i koji svojim savjetima ne mogu više nikome pomoći, jer ih je vrijeme – pregazilo.

Što se tiče iseljeništva i pametnih mozgova iz dijaspore, značajno mjesto zauzima i ugledni profesor sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, prof. dr. Siniša Kušić, koji je angažiran i u Hrvatskom svjetskom kongresu Njemačke. Riječ je o vrsnom ekonomisti koji svojim predavanjima odgaja naraštaje mladih stručnjaka, koji zauzimaju značajno mjesto u njemačkoj ekonomiji. Svojedobno je davao i neke korisne savjete vodećim hrvatskim ekonomistima, ali ništa više od toga. Mnogi s pravom smatraju kako bi upravo prof. dr. Siniša Kušić, kao vodeći ekonomsnki stručnjak mogao u novoj vladi, ukoliko vlast osvoji HDZ, biti novi ministar gospodarstva, savjetnik premijera ili savjetnik predsjednice RH za ekonomska pitanja. Pritom je poznato da je prof. dr. Siniša Kušić, član njemačkog CDU-a, ali i HDZ-a.

Takve stručnjake svjetskog glasa treba hrvatsko društvo, jer ako su uspješni i priznati u svijetu, zašto ih Hrvatska ne bi angažirala za spas društva i ekonomije? Naposljetku – usta su nam neprestano puna uspješnih Hrvata u svijetu. Imamo ih, samo im ne dopuštamo da nam pomognu! Očito da nekima smeta njihov uspjeh u svijetu, ugled i poštenje, jer su to već zaboravljene kategorije na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni.

KOMENTAR:

Postoji odredjena doza straha Domovine Hrvatske od Hrvatskog iseljenistva. I ako iseljenistvo pomaze gdje moze kako materijalno, humanitarno, u sportu, znanosti sve to nije dovoljno da bi mu se priznao zasluzeni status. Iseljenistvo predstavljaju tri kandidata u Hrvatskom Saboru kao i Srpsku manjinu u Hrvatskoj, premda broj iseljenika u nekoliko zadnjih generacija broji i do 4 milijuna. Ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske je jedina sluzbena spona izmedju Domovine i Iseljene Hrvatske. Zasto hrvatski strucnjaci koji su se dokazali u stranim zemljama nisu prihvaceni i Domovini? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Profesora Djikica sam osobno upoznao. Kao strucnjak ali i kao jednostavan covjek zaista treba imati bolju poziciju u hrvatskom drustvu. Hrvatska od njega i njegovog rada moze jedino profitirati. Naravno da isto vrijedi za prof. Pavunu, prof. Kusica te druge u svijetu priznate hrvatske strucnjake. Hrvati su nakon Izraelaca najraseljeniji narod na svijetu. Shodno tome zblizavanje Domovine i Iseljene Hrvatske bi bilo pozeljno. Egzodus hrvatskog naroda se i dalje nastavlja, ovaj puta iz ekonomskih razloga kao sto je to bilo od kraja 18. stoljeca. Bolja suradnja Domovine i Iseljene Hrvatske nikome nebi bila na stetu. Ugodan dan.

www.drazenkatic.blogspot.de