utorak, 19. svibnja 2015.

Neispričane priče Bleiburga: Majka rodila nasred ceste pa rafalnom paljbom ubili nju i tek rođenu bebu + KOMENTAR

Citirani tekst je objavljen u online portalu "Dnevno HR", dana 16.05.2015

"70. je obljetnica Bleiburške tragedije. Prisjetimo se ljudi kojima se danas odaje počast.
Prošlo je 70 godina od jedne od najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti koja se dogodila na jednom polju u Austriji – Bleiburgu. Ovaj tragični događaj kada su komunisti, uz svesrdnu pomoć Britanaca, pobili na stotine tisuća nedužnih ljudi dugo se prešućivao u bivšoj, naravno komunističkoj Jugoslaviji i tek su razne emigrantske novine pisale o tome.
Uostalom i emigranti su prvi pokrenuli obilježavanje tragedje na Bleiburškom polju još 1970-ih. Stjecanjem neovisnosti s teme Bleiburga je skinuta stigma te se počelo o tome govoriti i pisati, ali znakovito je da odgovorni, oni koji su još među živima, još uvijek zbog svojih zločina nisu odgovarali.
Povodom obljetnice tragedije donosimo vam tekst koji je za Hrvatski kulturni portal napisao Egon Kraljević.
‘Svjedoci smo upornih pokušaja ideologa bliskih aktualnoj vlasti da nam nametnu svoju istinu o Bleiburgu. Nastojeći ‘demitologizirati’ taj događaj, u sklopu čega s bleiburške tragedije polako otkidaju značajke zločina, stalno nas prosvjetljuju, između ostalog i tvrdnjom da u poratnim pokoljima gotovo da nisu stradali nevini, nego prvenstveno ustaše (koji su po njihovoj definiciji bez izuzetka zločinci), te eventualno pokoji domobran. Civili, uporno ponavljaju isti, nisu bili dio te priče. Oni su, ako su i zatečeni negdje u Sloveniji, navodno poslani kućama. Kako to često biva, oni koji nastupaju kao rušitelji mita, nisu ništa drugo nego manipulatori koji svjesno iskrivljuju istinu.
Grozdani Budak, kćeri doglavnika Mile nije, međutim, bila suđeno vratiti se svome domu. Nju su ubili, prije toga silovali. Netko bi mogao reći da je to izuzetak, no čak i da ovo nepojmljivo surovo, tragično i besmisleno prekidanje jednog tek započetog života predstavlja jednu civilnu žrtvu navedenog pokolja, već i samo to bi trebalo biti dovoljno da više nitko nikada ne kaže kako su na Bleiburgu stradali samo vojnici i to uglavnom ‘ustaški zločinci’.
Sudbina Budakova djeteta nije nažalost ni po čemu izdvojen slučaj. Lokalitet u Sloveniji, znakovita naziva Crngrob, posljednje je počivalište većeg broja članova obitelji uhvaćenih dužnosnika Vlade NDH. Ove (ali i mnoge druge) kosti pričaju sasvim drugu priču, dijametralno različitu od onoga što nam se ovih dana nastoji servirati kao, “tuđmanovštine” lišenu, demitologiziranu dimenzija Bleiburga.
Advocatus diaboli bi sada dometnuo da se prethodno spomenute civilne žrtve, kao srodnici istaknutih političara poražene države, ipak mogu smatrati tek rijetkim iznimkama koja potvrđuju pravilo da je ‘osveta”‘ primarno bila usmjerena prema ostatcima državnog aparata razbijene NDH.
No jedan drugi toponim također zloslutna naziva svjedoči suprotno. U Hudoj Jami su, u tek započetoj, pa obustavljenoj ekshumaciji, pronađene – marljivo i s vjerom da ipak postoji sutra – spletene pletenice još nekoliko desetaka ženskih žrtava. Jesu li i to bili ustaše?
Međunarodni odjek ‘demitologizacije’ Bleiburga
Unatoč činjenicama koje bi se moglo redati u nedogled, zahuktali proces ‘demitologizacije’ Bleiburga ide svojim tijekom, dapače dobio je i svoju međunarodnu dimenziju. Vidjelo se to u prošle godine emitiranom dokumentarcu nizozemskog novinara Geerta Maka koji se u jednoj od epizoda posvećenih jugoslavenskoj problematici dotaknuo i Bleiburga i ‘fašističkih izbjeglica’, kako ih je sam nazvao. U uratku kojeg se ne bi postidjeli ni propagandisti JNA, ponovljene su tek nešto osuvremenjene teze bivše jugoslavenske državne promidžbe.
To ne bi bilo toliko katastrofalno da nismo imali prigodu vidjeti dokumentarac istog autora posvećen Njemačkoj u razdoblju nacizma. U toj epizodi iz istog serijala, dan je prilično realan prikaz zabluda i patnji kroz koje su u Drugom svjetskom ratu prošli prosječni Nijemci, uz dosta razumijevanja za poziciju, nakon Prvog svjetskog rata zgažene Njemačke. U slučaju Hrvatske, ni naznake nečega sličnog. Neke stvari su neuništive, a jugoslavenska promidžba je svakako jedna od njih.
Demokrati Manolićeva tipa
Nit vodilja današnjeg neojugoslavenskog razmišljanja o Bleiburgu sadržana je u devizi: ocrniti žrtve poratnih pokolja do te mjere da se svaki razgovor o zločinu počinjenom nad njima, pretvori u raspravu o zločinima koje je počinio režim kojemu su, stjecajem raznih okolnosti, te žrtve služile. Svaki razgovor o Bleiburgu treba se dakle pretvoriti u razgovor o Jasenovcu.
Otuda i silni trud da se sve stradale u ovim zločinima, u što je moguće većoj mjeri svede na pojam ustaša, što bi prema mišljenji jugofila, automatski trebalo označavati zločince. Time bi nestala bleiburška tragedija, a u kolektivnoj bi svijesti zaživjela, bleiburška (malo surovija, ali ipak) PravDA, rekao bi naš predsjednik, jedan od glavnih branitelja vrijednosti iz 1945.
Možda im je forme radi trebalo suditi, rekli bi demokrati Manolićeva tipa, ali kako bi ishod ionako bio isti čemu se zamarati sudskim procedurama.
Sva zalaganja za poštivanje Ženevskih konvencija – u neojugoslavenskim redovima vrlo popularna kad su u pitanju pojedinačni zločini počinjeni nad Srbima u Domovinskom ratu – nestaju kada ih treba primijeniti na nemjerljivo brojnije, zastrašujuće sustavne poratne komunističke likvidacije. Ti zločini za pristaše ovakvog načina razmišljanja imaju jednu neodoljivu ekskulpirajuću crtu.
To su naime ‘njihovi’ zločini koje oni niti ne vrjednuju kao takve, nego kao pravo na silu u ime humanosti i Dobra, (političkim tumačima kojih se smatraju). ili kao pravo na osvetu za pretrpljeno zlo tijekom Drugog svjetskog rata… Tko zna kakva još ‘prava’ im se motaju po glavi, dok racionaliziraju navedene pokolje.
Tako ponovno dobivamo ukočenu, crno bijelu sliku Drugog svjetskog rata u kojem se na jednoj strani nalazi Zlo, koje je (osim što je zlo) neodvojivo vezano uz hrvatsku državnu ideju, dok na drugoj strani caruje Dobro, odnosno pravednost, humanizam, tolerancija, univerzalno čovjekoljublje, čvrsto povezani s predodžbom poratne Jugoslavije. Potom se uz pomoć političke alkemije, ovu državu proglašava temeljem današnje Hrvatske, a ne poratnim stratištem, a kasnije tamnicom hrvatstva, što ona uistinu jest bila.
Smrt najmlađeg ustaše
O nakaradnosti ove samodopadne slike koju o sebi nastoje ostaviti samoproglašeni apostoli jugoslavenskog antifašističkog Dobra, zorno svjedoči još jedan događaj iz beskrajno tragičnog bleiburškog niza. Svibnja 1945., iz jedne od kolona križnog puta koja je prolazila kroz Maribor, izišla je trudnica i uz cestu rodila dječačića, svjedočila je prije više od dva desetljeća vremešna Slovenka u dokumentarcu HTV-a. Dotična je htjela rodilji priskočiti u pomoć, ali ju je u tomu onemogućio rafal iz partizanske strojnice, koji je pokosio majku i tek rođeno dijete. “Bio je divan, legenda, prava legenda”, završila je tragični opis sudbine tek rođenog dječačića i njegove majke, svjedokinja tog razumu neshvatljiva čina.
Ako ne računamo nerođenu djecu pobijenu u utrobi trudnih žena (da bilo je i toga), ovo je zasigurno najmlađa bleiburška žrtva. Kao ni većini ostalih ne znamo mu ime (nije ga, osim možda u majčinu srcu, niti imao), ali barem znamo da je bio ‘star’ nekoliko minuta, možda niti toliko. No i nakon tek nekoliko udaha, dovoljno ‘kriv’ da umre.
Koliko cinizma je potrebno da bi se smrt ovog bespomoćnog bića i drugih žrtava spomenutih u ovom tekstu, (kao i onih još brojnijih čije su smrtne patnje i očaj poznati samo krvniku koji ih je stjerao u gluhoću anonimne smrti,) uklopilo u aktualni diskurs o bleiburškoj tragediji kao razumljivoj, skoro pa opravdanoj osveti, većim dijelom izvršenoj nad fašističkim zločincima?"

KOMENTAR:

prije vise godina gledao sam hrvatski film "cetverored". to je bilo prvi puta da sam poblize upoznao pricu o blajburskom putu. Nakon gledanja tog filma trebalo mi je par dana da mi se slike iz filma izbrisu iz glave. Koliko je film istinito prikazao dogadjaje, to ja ne mogu znati, medjutim ako je i polovica toga istiniti tada je hrvatski narod nakon kapitulacije NDH propatio previse. 

Postoji uzrecica koja kaze da pobjednik pise buducnost i to se pokazuje do danasnjih dana istinito. Ono sto me i danas zapanjuje je cinjenica da je Europa znala o zlocinu koji vodi komunisticki rezim u tadasnjoj SFRJ, medjutim od tog zlocina su okretali glavu. Posebnu krivicu nose Englezi koji su protivno ratnim konvencijama hrvatske vojnike i civile predali u Blajburgu partizanskoj vojsci znajuci da ce nad njima biti ucinjen zlocin. 

Ja ne stitim zlocine koje je pocinila NDH, niti bilo koji zlocin koji je ucinjen pa makar bio i od strane Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Medjutim zlocin je zlocin i ne moze se samo jednostrano kazniti. 

Nakon drugog svjetskog rata kaznjeni su nacisticki zlocinci a kod nas zlocinci koji su pocinili nedjela u uniformama ustaske vojice. Medjutim do dan danas nitko nije osudjen niti odgovarao za zlocine koje su pocinili agenti OZNE, a potom UDBE, za masovne koncentracione logore koje su na podrucju bivse SFRJ otvarali tadasnji vlastodrsci i u njima ubijali i mucili hrvatski narod. 

Nakon drugog svjetskog rata je pobijeno i protjerano oko 50.000 Nijemaca (Volksdeutsche) na podrucju bivse Jugoslavije. Takodjer i Srbi koji se nisu slagali ili bili protiv tadasnjeg rezima su zavrsili poput Hrvata i drugih naroda. 

Da li ce proces u Münchenu otvoriti vrata medjunarodnoj osudi zlocina nad hrvatskim narodom vidjeti ce se. Zlocin je zlocin bez obzira tko ga je i kada pocinio i mora biti sankcioniran u cijelom civiliziranom svijetu. 

Ugodan dan. 
Drazen Katic





SKUPA OBUĆA IZ AZIJE



Zanimalo me je gdje je proizvedena obuća koju sam kupio i koju dnevno obuvam. Otvorio sam ormarić za cipele i pogledao svaki par koji se unutra nalazi.
Rezultat je bio slijedeći:
Zimska obuća
- Visoke zimske čizme, Jack Wolfskin, Made in Vietnam
- Srednje zimske čizme, Nike, Made in Kina
Sportska obuća (tenisice)
- Nike, Made in Vietnam
- Asics, Made in Indonezija
Sportske cipele
- Crne cipele Reebok, Made in Vietnam
- Bijele cipele Reebok, Made in Indonezija
- Crne cipele Kappa, Made in Vietnam
Nakon pregleda obuće ostao sam djelomično zatečen. U principu nikada ne štedim na obući i spomenutu obuću sam platio izmedju 100 i 200 eura. Kod kupovine nisam baš provjeravao zemlju porijekla. Znao sam da se danas puno toga proizvodi u Aziji, ali da sve moje cipele dolaze iz Azije nisam mogao ni sanjati!
Nakon pregleda mog ormarića za obuću postavio sami si pitanje: "Zašto si toliko platio svoju obuću? Pa to je proizvedeno u Aziji, a ne u Europi"!
Još uvijek mi to pitanje bruji u glavi. Poznato je da su industrija obuće i tekstila prebacila svoju proizvodnju u zemlje jeftine radne snage, jeftinih sirovina i malog poreza za strane tvrtke.
Znači sve je jeftino u toj priči, osim prodajne cijene proizvoda. Ne treba biti profesor matematike da na prvi pogled vidimo koliki ogroman profit zarađuju svjetski koncerni "jeftino proizvodeći i skupo prodajući"!
Pošto je većina moje obuće proizvedena u Vietnamu pokušat ću napraviti malu analizu te zemlje i njenog tržišta.
Uzmimo npr. američki koncern "Nike" koji danas pretežno proizvodi svoje proizvode u toj azijskoj zemlji. U posljednjih 30 godina tvornice Nike-a su se selile iz jedne zemlje u drugu: prvo Japan, pa Južna Korea, Taiwan, kasnije Filipini, Tailand, Malezija, Honkong.
Nike se 1981. godine izmedju Kine i Indije odlučio za proizvodnju u Kini. Danas Nike proizvodi u Vietnamu.

"Godinama je 'Made in China' bio sinonim za jeftinu robu. Ali radna snaga je zbog RMB-a i inflacije postala u Kini sve skuplja. Sve više i više tvrtke sele svoje tvornice u jeftinije zemlje!", izjavio je Song Songxing profesor s Nanjing Univerziteta u Kini.
230 njemačkih tvrtki ima svoju cijelu ili djelomičnu proizvodnju u Vietnamu. Da spomenemo samo neke: Adidas, Puma, Audi, BMW, Porsche, Mercedes, Bosch itd.
Zašto je Vietnam toiko atraktivan za stranu Industriju?
Vietnam ima preko 91.500.000 stanovnika. Preko 70% Vijetmanaca je mladje od 30 godina. Vijetmanci rade naporno i disciplinirano. Od 2009. godine strane tvrtke smiju proizvode prodavati kako izvan Vietnama tako i u samoj zemlji. Također blizina kineskog i japanskog tržišta doprinosi atraktivnosti Vietnama.
Jeftina radna snaga je glavni motiv industrijske proizvodnje. U Vietnamu je prosječni radnik u tekstilnoj industriji u prvom kvartalu 2013. godine radio za mjesečnu plaću od 120 $.
Za strane tvrtke u Vietnamu postoji 100% oslobođenje od poreza za prve 2-4 godine. Narednih 4-9 godina u pravilu strane tvrtke u Vietnamu plaćaju 50% manji porez. Dodatnu olakšicu poreza ostvaruju strane tvrtke koje otvaraju tvornice u posebnim dijelovima Vietnama (razvojna područja), tvrtke koje investiraju u "posebnu branšu", te tvrtke koje zapošljavaju "veći" broj radnika.
Ta dodatna olakšica poreza može trajati od 10-15 godina.

U Vietnamu možete otvoriti tvrtku kao "obrt ili kao d.o.o.". Vietnam važi za politički stabilnu zemlju, povoljnu za dugoročna industrijska ulaganja.
Pored svih gore navedenih proizvodnih povoljnosti i povlastica koje uživaju strani koncerni i tvrtke u Vietnamu, nije mi nikako jasno zašto moram tenisice koje su proizvedene u toj zemlji u Njemačkoj platiti izmedju 100 i 200 eura!
 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28 TOČAKA PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA NAŠE NEZAVISNE LISTE "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

ODRŽIVI RAZVOJ I EUROPSKA UNIJA



Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige – Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost:
Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu "Sylvicultura oeconomica" Hans Carl von Carlowitz u kome govori da"..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti"!
Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) da se mogu sigurno obnoviti.
Prva međunarodna definicija "održivog razvoja" zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, nazvanom "Naša zajednička budućnost", više poznatom kao "Brundtlandovo izvješće", u kome se navodi: (slobodni prijevod sa njemačkoga) ..."Razvoj koji će imati budućnost znači da sadašnja
generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe."
Održivi razvoj se sastoji od tri komponente i vrlo je bitno da su one u ravnoteži:
1. Ekonomska komponenta
2. Socijalna komponenta
3. Ekološka komponenta
Ako bilo koja od tri komponente nadvlada, oslabiti će ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.
Održivi razvoj, odnosno održiva eksploatacija je posebno bitna za sirovine koje se sporo obnavljaju, a tu pripada iskorištenje nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo potrošili već danas sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.
Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji.
Neškodljiva industrija i ekološka poljoprivreda trebaju biti temelj razvoja naše civilizacije. Pored toga ravnopravnu ulogu moraju igrati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, kao i promet održivim prijevoznim sredstvima (električni automobili, hibridna vozila, električni bicikli, električni motocikli, te električna plovila).

Održivi razvoj podrazumijeva također i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje "stand-by" modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete itd.
Također svaki fotonaponski sustav za proizvodnju električne energije i za grijanje su doprinos održivom razvoju!
Održivi razvoj znači i ponekad ostaviti automobil na parkiralištu ili u garaži, te otići u kupovinu biciklom ili pješice.

U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila."
U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen. U najmanju ruku teoretski. Međutim prakticiranje odrzivog razvoja ide nesto teže.
Statista" (www.statista.com) nam pokazuje koje 4 europske zemlje proizvode skoro 2/3 ukupnog elektrootpada u Europskoj Uniji (podaci iz 2010. godine):
Njemačka 22,2%
Italija 16,6%
Velika Britanija 13,7%
Francuska 12,4%
Elektrootpad se najčešće izvozi u afričke zemlje, gdje se reciklira, te nereciklirani dio spaljuje ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi "ne-održivom" razvoju naše planete.
Statista" nam dalje pokazuje koliko se često potrošač kod kupovine hrane ili pića odlučuje za kupovinu proizvoda iz održivog uzgoja (Njemačka 2009.):
Uvijek – 3%
Često – 24%
Ponekad – 40%
Rijetko – 19%
Nikad – 14%
Statista" obradjuje i razmišljanje mlade generacije u Europskoj Uniji postavljajuci slijedeće pitanje:
Da li si ikad razmišljao da li tvoj način života ili općenito ponašanje našeg društva može imati negativne posljedice za druge ljude ili za prirodu?
Da, o tome sam već razmišljao – odgovorilo je 64% mladih ispitanikaNe, o tome još nisam razmišljao – odgovorilo je 34% mladih ispitanikaBez odgovora – odgovorilo je 2% mladih ispitanika
Statista" nam dalje prikazuje koliko nam je kao potrošačima bitno kod kupovine proizvoda da proizvodi dolaze iz održivog uzgoja, odnosno održive proizvodnje (podaci 2014.):
Dječja hrana – 37%
Meso, riba, salama – 29%
Voće i povrće – 27%
Kruh i peciva – 26%
Gotova jela – 25%
Mliječni proizvodi – 21%
Razna pića – 16%
Hrana za životinje – 15%
Proizvodi za njegu tijela – 14%
Proizvodi za higijenu – 14%
Proizvodi za domaćinstvo – 8%
Ostali prehrambeni proizvodi – 16%
Tražeći po internetu teme koje službeno obrađuju održivi razvoj u Republici Hrvatskoj naišao sam na slijedeće:
  1. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH stoji:
    Republika Hrvatska i održivi razvoj. Republika Hrvatska je podržala Agendu 21 i Plan djelovanja koji su usvojeni 1992. na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju, te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijske razvojne ciljeve usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. Republika Hrvatska sudjelovala je i na
    konferenciji UN-a o održivom razvoju 2012. godine i podržala je zaključni dokument konferencije „Budućnost kakvu želimo".
    http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/globalne-teme/odrzivi-razvoj/
2. Službena stranica Ministarstva turizma RH:
Predstavljen regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi"

ZAGREB, 4. 3. 2014.
U prostorijama Ministarstva turizma predstavljen je regionalni projekt „Održivi razvoj turizma u Jugoistočnoj Europi", kojega u Republici Hrvatskoj provodi Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, a pod pokroviteljstvom UNIDO-a (Organizacija UN-a za industrijski razvoj - United Nations Industrial Development Organisation), što je dio krovnog projekta „Jačanje regionalne suradnje i umrežavanja s ciljem osnaživanja suradnje i promicanja prijenosa znanja te prilagodbe resursno i energetski učinkovite proizvodnje (RECP) u zemljama Jugoistočne Europe". Više pod slijedećim linkom:
http://www.mint.hr/default.aspx?id=12926
Održivi razvoj u Europskoj Uniji ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. On nije filozofija. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas.
Održivi razvoj je put kojim spriječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. To je put koji omogučava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost.
Održivi razvoj nas udaljava od masovne (megalomanske) proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim" proizvodima i dobrima.
Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.
 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28 TOČAKA PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA NAŠE NEZAVISNE LISTE "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!



subota, 16. svibnja 2015.

Donja škola skuplja stari papir,uključite se! + KOMENTAR

Citirani tekst iz portala "Radio Mreznica", dana 16.05.2015

"Dugoreška Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" zajedno s Područnom školom Grabrk uključila se u akciju "Zeleni korak" koju provodi "DM Green City Project".
Cilj akcije je prikupiti što više starog papira i tako osvojiti neku od vrijednih nagrada. Nagrađeno će biti 5 matičnih i 5 područnih škola, jer se matične i područne škole natječu u odvojenim kategorijama.
Najbolje će biti one škole koje sakupe najviše papira po učeniku, kaže ravnateljica Sanja Ferkula. -  Naša je škola prije tri godine od istog organizatora već osvojila nagradu u kategoriji najbolje eko-akcije svojom akcijom "Spašavanje žaba krastača sa prometnice." Nadamo se da ćemo i sada biti uspješni jer su novčana nagrada od pet tisuća kuna i mikroskop za nastavu itekako potrebni svakoj školi. Također, razredni odjel koji sakupi najviše starog papira dobiva besplatan jednodnevni izlet u jedan od hrvatskih nacionalnih parkova ili parkova prirode. Otkup papira obavit će Unija papir po cijeni od 400 kuna po toni, objasnila je ravnateljica.
Zato iz ove škole pozivaju sve da od ponedjeljka 18.  pa sve do petka  29. svibnja  u OŠ "Ivan Goran Kovačić" Duga Resa donesu stari papir i predaju ga tehničkom osoblju ili, u slučaju veće količine, zovu na telefon 841-114 kako bi iz škole sami došli po papir."

KOMENTAR:

Skupljanje starog papira je temelj odrzivog razvoja. Za jednu tonu papira mi moramo srusiti jedno do dva drveta. Stari papir se moze do 7 puta reciklirati i tako dalje koristiti za stampanje novina, knjiga, casopisa, kartonske ambalaze itd. 

Primjer osnovne skole "Ivan Goran Kovacic" iz Duge Rese kao odrzive skole naveo sam u mojoj prvoj objavljenoj knjizi "Modernom ekonomijom u bolju zajednicku buducnost". 

Nasa nezavnsna lista "ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI" je svoj parlamentarni program predstavila u 28 tocaka koje su podjeljene na ekonomski, ekoloski, socijalni i politicki aspekt. vise o nasem programu mozete vidjeti pod slijedecim linkom. 

Ugodno vecer

Drazen Katic

http://drazenkatic.blogspot.de/2015/02/za-hrvatsko-iseljenistvo.html



RADNIČKA PRAVA



Nakon proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska je počela izgradnju kapitalističkog društvenog uređenja.
Poslije drugog svjetskog rata komunistička partija Jugoslavije je pod ideologijom socijalističkog samoupravljanja uvela državno vlasništvo. Tvornice u kojima su radili radnici-proleteri bile su u 100% vlasništvu države. Radnici su samo “u teoriji” imali materijalni udio u tvornicama. U praksi proleteri nisu posjedovali ništa.
Postavlja se ključno pitanje jesu li radnici proleteri imali u to vrijeme veća radnička prava od današnjih radnika zaposlenih u tvornicama europskog kapitalizma?
Uvijek pišem jedino o stvarima koje su mi potpuno poznate i koje mogu argumentirati.
Tako slijedi i ova priča.
Moji roditelji su bili zaposlenici Pamučne industrije Duga Resa koja je brojila čak i do 4.000 radnika. Najveći broj zaposlenih u Pamučnoj Industriji bili su radnici sa sela. Oni su svakodnevno na posao i s posla putovali vlakom ili drugim prijevoznim sredstvima. Nakon odrađenog radnog dana, radnici Pamučne industrije bi išli kući i nastavljali dalje raditi na svojim poljima.
Međutim, u Pamučnoj industriji su radili i radnici-proleteri koji nisu posjedovali zemljište ili imali drugi izvor prihoda. Oni su živjeli u svojim kućama koje su gradili od državnih kredita ili u stanovima koje im je dodjelila država.
Pored Pamučne industrije nalazi se stambeno naselje “Kasar” u kome su radnici-proleteri prebivali i u kojima i danas žive građani Duge Rese. Danas je naselje “Kasar” zastićen spomenik kulture pošto je izgrađen oko 1884. godine.
Po priči mojih roditelja radnici u socijalističkom samoupravljanju su imali solidna radnička prava. Imali su pravo na štrajk, ako su plaće u tvornici bile premale.
Radnici u Pamučnoj industriji su imali vlastitu pravnu službu koja se brinula za sprovođenje radničkih prava, poput današnjih sindikata, međutim sa puno većom efikasnošću.
U socijalističkom samoupravljanju svaki čovjek je imao pravo na rad i garanciju da ako želi može raditi. Radno vrijeme je u principu iznosilo 8 sati u kojem je bilo uključeno pola sata dnevne pauze. Pored tih pola sata radnici su imali pravo na još po koju pauzu odlaska na WC ili pušenje. Znači efektivno se radilo oko 7 sati na dan. Ponekad se radilo i prekovremeno.
Pošto je Pamučna industrija bila jedna od vodećih tekstilnih tvornica u Europi imala je i velike “narudžbe” gotovih ili polu proizvoda. Također su bile i poznate akcije prekovremenog rada za ekonomsku pomoć drugim Socijalističkom Republikama, posebice u to vrijeme autonomnoj pokrajini Kosovo. To znači da je Pamučna industrija u Dugoj Resi financijski pomagala i razvoj drugih dijelova danas bivše Jugoslavije.
Od radnika se i u socijalizmu dosta zahtijevalo ali se taj radnik i štitio.
Ako se dogodio neki spor u tvornici, ako je radnik bio nekorektno kritiziran ili tlačen od “majstora” ili “poslovođe” tada se on mogao za zaštitu obratiti pravnoj službi Pamučne industrije. Ako bi nekim slučajem radnik dobio otkaz u Pamučnoj industriji, daljnji postupak odnosno sudski spor je opet preuzela pravna služba Pamučne industrije.
Po priči mojih roditelja svaki radnik koji je imao pravni spor sa Pamučnom industrijom je na kraju taj spor i dobio. Radnici kojima je dodjeljen otkaz su ponekad nakon višegodišnjeg pravnog spora s Pamučnom industrijom taj spor i dobili. Oni su vraćeni natrag na svoj “stari” posao, te su im bile isplaćene unatrag sve plaće za mjesece koje su proveli kod kuće za vrijeme spora.
Drugim riječima, u pravilu je država u to vrijeme stajala iza radnika i njegovih prava.
U današnjem europskom kapitalističkom uređenju radnik koji je ponekad i dioničar tvrtke za koju radi u usporedbi sa proleterom bivšeg socijalističkog samoupravljanja, odnosno bivšem zaposleniku Pamučne industrije Duga Resa ima manja radnička prava.
Današnji radnik ima sindikate koji bi ga trebali štititi. Ima pravo na privatnog advokata (koga mora sam platiti) u slučaju spora sa svojim poslodavcem. O sporu sa poslodavcem odlučuje sud koji se nalazi u mjestu u kome tvrtka ima sjedište.
Današnji radnik ima poput proletera također pravo na najavljeni štrajk. Ako radnik dobije otkaz od svog poslodavca i u sudskom sporu dobije spor u principu ga sud gotovo nikad ne vraća na njegovo staro radno mjesto. Radnik dobije “financijsku odštetu” od tvrtke koja mu je dala otkaz. Ta financijska odšteta je u većini slučajeva simbolična u odnosu na ukupne plaće koje je radnik u toj tvrtci mogao zaraditi daljnjim radom.
Krajnji pobjednik kako u moralnom, a tako i u financijskom smislu je uvijek tvrtka odnosno kapitalist. To je osnovna razlika između prava nekadašnjih proletera i prava današnjih radnika.
Prije sto i nešto godina austrijski ekonomist prof. dr. Schumpeter u svome djelu “Teorija ekonomskog razvoja” izdanom 1911. godine upućuje na krutost kapitalističkog sistema, te nužnost transformacije kapitalizma u socijalnije društveno uređenje.
Do danas je kapitalizam ostao krut.
U zadnje vrijeme moderne tvrtke uvode za radnike socijalne ponude poput korištenje fitnes studija u krugu tvrtke, gimnastike na poslu, korištenja masaže itd.
Međutim, promatrajući radnička prava u europskom kapitalizmu ona su danas gotovo ista kao i prije 100 godina. Poslodavac vas može otpustiti kada poželi. Da li je otpuštanje razlog višak radne snage ili vaše dulje bolovanje to ne igra nikakvu ulogu. Dok ste na bolovanju vi kao radnik ne možete dobiti otkaz. Međutim ako se to bolovanje nije vašem poslodavcu “svidjelo” on će sačekati da vi ponovo radite 2-3 tjedna i onda vam iz nekog “opravdanog” razloga uručiti otkaz.
Danas možete dobiti otkaz iz bezbroj razloga: privatno telefoniranje na poslu, privatno čitanje novina, privatno korištenje interneta, kašnjenje na posao, dolazak na posao pod utjecajem alkohola, pričanje sa kolegama na radnom mjestu, neodgovarajući odnos prema mušteriji, nedovoljan broj zaključenih ugovora sa klijentima, neakceptiranje prekovremenih sati itd.
Naravno napisani otkaz vašeg poslodavca će biti u takvoj formi da predstavlja “grubo” kršenje obaveza i neispunjavanja radnih normi u tvrtci. Najsretniji je radnik koji dobije otkaz zbog viška radne snage. U tom slučaju može računati na državnu naknadu za nezaposlenost u narednom periodu.
Ponekad se pitam nije li radnik europskog kapitalizma postao samo potrošna roba koji ima vijek trajanja?
Kapitalist posjeduje sredstva za rad, a radnik kroz najamni rad ostvaruje pravo na nadnicu odnosno mjesečnu plaću. Kapitalist kao vlasnik sredstava za rad uvijek teži svoj kapital “oploditi”, odnosno profitirati u financijskom smislu. Često je slučaj da je profit koji ostvari kapitalist nastao oduzimanjem od nadnice najamanom radniku, odnosno isplaćivanje niže radničke nadnice od one koju je radnik zavrijedio.
Fenomen koji je zadnjih nekoliko godina vrlo moderan je prebacivanje proizvodnje u zemlje trećeg svijeta, odnosno zemlje sa vrlo niskom radničkom nadnicom, npr. Vijetnam.
Ekstremni slučajevi, kao u Republici Hrvatskoj su potpuno neisplaćivanje plaća radnicima.
Iako radnici svaki mjesec dolaze na posao i kapitalist aktivno proizvodi/prodaje svoje proizvode ili usluge izostaje isplaćivanje plaća radnicima. To je neobjašnjiva pojava koja se može okarakterizirati kao kriminalna radnja.
Drugi primjer je najmani rad u Republici Njemačkoj gdje radnici dobiju za puno radno vrijeme toliko nisku nadnicu (mjesečnu plaću) da njome ne mogu pokriti svoje mjesečne troškove (stan, hrana, režije, prijevoz itd.). Tada u Njemačkoj uskače “Socijalna država”, te plaća dio stanarine ili čak cijelu stanarinu najamnom radniku.
Kakav je to poslodavac koji dozvoljava da njegov najamni radnik od svoje mjesečne plaće ne može platiti troškove stanovanja?
Odgovor je vrlo jasan. Nije to siromašan poslodavac, već poslodavac koji ostvaruje dodatan (ekstra) profit, daleko veći od onoga koji bi ostvario da isplati dosljedne plaće svojim radnicima.
O tim problemima je prije 100 godina pričao i pisao prof. Schumpeter.
Mi svi zajedno moramo pronaći onaj socialno-ekonomski model kojim će radnici “biti plaćeni” za svoj rad, a kapitalistu biti omogućeno da dalje financijski profitira kroz rad njegove tvrtke ili koncerna.
Takav model nije utopija, on se mora bazirati na strogom poštivanju radničkih prava, održivom razvoju, te kontroliranom stvaranju poduzetničkog profita.
Mega profit koji danas na uštrb najsiromašnijih ostvaruju brojni koncerni nije samo u sukobu sa zakonskim i moralnim propisima i načelima. On je u sukobu i sa samim sobom, jer dugoročno vodi u autodestrukciju kapitalističkog sistema i tržišne ekonomije kakvu danas poznajemo.
 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28 TOČAKA PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA NAŠE NEZAVISNE LISTE "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

petak, 15. svibnja 2015.

Glasnogovornica HDZ-a podnijela ostavku + KOMENTAR

Citirani clanak iz online portala "Poslovni.hr", dana 15.05.2015

"Dajana Antonija Bebek dala je u petak ostavku na mjesto glasnogovornice HDZ-a te najavila povratak u medije, a iz vrha stranke potvrdili su da su tu njezinu odluku primili na znanje.
"Dajana Antonija Bebek, dosadašnja glasnogovornica stranke, podnijela je ostavku na svoju dužnost, te je stranka ostavku primila na znanje", rečeno je Hini iz vrha HDZ-a.
Bebek je neslužbeno potvrdila da je prihvatila ponudu za povratak u medije, no nije rekla o kojem mediju se radi. Bila je glasnogovornica HDZ-a od 2013. godine, a prije toga radila je na HTV-u."


 KOMENTAR:

Odlazak mnogih clanova hdz-a u zadnje vrijeme pokazuje da klima u stranci nije optimalna. Prije kraceg vremena Profesor Prgomet je napustio stranku. Mnogi su sa radom stranke nezadovoljni. 

Takodjer u Stuttgartu, u gradu u kojem zivim mnogobrojni clanovi su napustili HDZ ili bili izbaceni iz njega. U zadnjem razgovoru sa nekim od bivsih clanova HDZ-a Baden-Württemberga, oni su iskazali direktno nezadovoljstvo u radu stranke u proteklim godinama. Takodjer je bilo ukazano na los rad HDZ-ovih predstavnika u drzavnom saboru za 11. izbornu jedinicu. Prije mjesec dana sam sam se uvjerio da HDZ-ova politika ne funkcionira i da zastupnici 11. izborne jedinice (HDZ) ne rade svoj posao. 

Uputio sam im pismo u molbi za pomoc. Tema je bila "Izrabljivacki odnos austrijske tvrtke Vip.net d.o.o. prema hrvatskim potrosacima i hrvatskim iseljenicima". Do danas gospoda/gospodja saborski zastupnici nisu odgovorili na moj e-mail. Pitam se kako se to zastupa hrvatsko iseljenistvo ili se zastupaju samo vlastiti interesi u Hrvatskom drzavnom saboru. 

Nasa nezavisna lista koja nosi naziv "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" izlazi samostalno na slijedecim parlamentarnim izborima sa svojim kandidatima u 11. izbornoj jedinici. Vise o programu nase nezavisne liste mozete vidjeti pod narednim linkom. Ugodan dan i lijep pozdrav iz Stuttgarta. 

Drazen Katic

SMISAO POSTOJANJA MIROVINSKOG OSIGURANJA


U Njemačkoj je mirovinsko osiguranje uvedeno Bizmarkovim zakonom 1889. godine. Ono je obuhvaćalo u to vrijeme plaćeno bolovanje, starosnu mirovinu starijima od 70 godina i invalidsku mirovinu.
Danas Savezna Republika Njemačka isplaćuje preko 25 milijuna mirovina mjesečno. Oko 20 milijuna umirovljenika živi danas u Njemačkoj, a ostatak izvan Savezne Republike. Zabrinjavajuća je činjenica da gotovo 1/3 umirovljenika koja živi u Njemačkoj imaju mirovinu manju od 500 eura mjesečno (podaci "Statista", www.statista.com).
Prosječna mjesečna najamnina stana (bez režija) u srpnju 2014. u Njemačkoj je iznosila 6,80 €/m². Znači da je samac umirovljenik za stan od 40m² morao izdvojiti 272 eura. Neka grijanje, voda, struja, smeće, televizija i telefon koštaju samo dodatnih 200 eura, postavlja se pitanje kako njemački umirovljenik uopće živi?
Na sreću Njemačka je do sada bila jaka socijalna država, pa je preko socijalnih državnih službi sufinancirala ostatak do prosječnih 800 eura mjesečno po umirovljeniku sa malim mirovinama.
Pitam se što će se dogoditi kada u jednom trenutku socijalna država ne bude imala više novca za sufinanciranje?
Da li će se umirovljenici sa malim mirovinama morati iseliti iz svojih unajmljenih stanova ili će morati preživjeti ostatak svog života sa drugima u "zajedničkom stanovanju"'?
Mnogi njemački umirovljenici koji su pogođeni malim mirovinama odlučuju se pod starije dane iseliti iz Njemačke i ostatak života provesti u nekoj drugoj "jeftinijoj" zemlji. Tako imamo naprimjer siromašne njemačke umirovljenika koji su se iselili na Tailand, u Brazil, Južnu Afriku itd.

72% njemačkih umirovljenika dobilo je 2012. godine manje od 1.000 eura mjesečne mirovine (podaci "Statista").
Već sada možemo postaviti pitanje smisla postojanja mirovinskog osiguranja.

Mora li mirovinsko osiguranje postojati za samo 28% umirovljenika koji mogu "normalno" živjeti od svoje mirovine u Saveznoj Republici Njemačkoj?
Slična je situacija s mirovinama i u Republici Hrvatskoj.
"Posljednjeg dana 2012. u Hrvatskoj je bilo milijun i 217 tisuća umirovljenika i milijun i 432 tisuće osiguranika, omjer je, dakle 1: 1,18 što govori o nastavku trenda rasta broja umirovljenika, rekao je ravnatelj Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) Srećko Vuković u Hrvatskom saboru."
Da bi mirovinski sustav imao dugoročnu i održivu financijsku stabilnost za jednog umirovljenika treba raditi 4 radnika kojima se uplaćuje ili koji uplaćuju redovito u mirovinski sustav.
Prema statistici Zavoda za mirovinsko osiguranje u Republici Hrvatskoj je bilo u srpnju 2014. ukupno 1.460,042 umirovljenika.

Prema internet portalu osijek031.com" u Republici Hrvatskoj u 2014. godini „od ukupnog broja umirovljenika starosnu mirovinu primaju 641.083 osobe (prosječna mirovina je 2.486,32 kn), od kojih je 146.706 prijevremeno umirovljenih (prosječna mirovina je 2.361,42 kn). U invalidskoj je mirovini 231.498 osoba s prosječnom mirovinom od 1.989,71 kn (bez invalida Domovinskog rata i članova njihovih obitelji). Obiteljsku mirovinu prima 4.910 osoba (u prosjeku 1.685,25 kn), a 12.230 umirovljenika otišli su u mirovinu kao djelatne vojne osobe, policijski službenici ili ovlaštene službene osobe (8.898 prima invalidsku mirovinu od 3.232 kune, a ostali primaju starosnu mirovnu koja prosječno iznosi 4.600 kn). Prosječna mirovina svih hrvatskih umirovljenika iznosi 2.266,29 kn.
Što se tiče hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, mirovinu primaju 72.333 osobe u prosječnom iznosu od 5.427,56 kuna, od čega 58.218 osoba prima invalidsku, a oko 13.500 osoba prima obiteljsku mirovinu koja prosječno iznosi 6.914,20 kuna. Hrvatska također isplaćuje mirovinu za 6.897 bivših pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, u prosjeku 2.840,83 kn mjesečno."
http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=49754
Dodajmo stanju s mirovinama pet privilegiranih skupina bivšeg režima (partizani, udbaši, JNA, komunistički funkcioneri - dvije skupine).
"Dakle, korisnika takvih povlaštenih mirovina je prema posljednjim podacima čak 71.604. Najviše je partizana 43.557 s prosječnom mirovinom od 2.683,00 kn, udbaša je 16.125 s prosječnom mirovinom od 3.925,94 kn, JNA kadrova je 11.540 s prosječnom mirovinom od 3.028,84 kn, a komunističkih funkcionera je 382 s prosječnom mirovinom od 2913,53 kn."

http://pollitika.com/povlastene-mirovine-partizana-udbasa-kosovaca-jna-kadrova-funkcionera-komunistickog-sustava
"Gledano po visini mirovina, najveći broj umirovljenika (316.296) prima mirovinu od 2.000 do 3.000 kn. Najmanje mirovine prima 74.000 umirovljenika (manje od 500 kn mjesečno), 86.713 osoba koje mjesečno primaju od 500 do 1.000 kn, te 129.710 umirovljenika koji mjesečno primaju od 1.000 do 1.500 kn. Njima nasuprot stoji 59.930 umirovljenika čija mirovina iznosi od 4.000 do 5.000 kn, te 1.879 umirovljenika koji mjesečno primaju više od 8.000 kn. Što se tiče umirovljenika branitelja, najveći dio (18.500) svakog mjeseca dobiva više od 7.000 kn mirovine, njih gotovo 10.000 prima između 6.000 i 7.000 kn, 10.156 prima više od 5.000 kn itd., a najmanji broj, njih oko 200, prima manje od 1.500 kn mjesečno."
Iz navedene statistike je vidljivo da je u Republici Hrvatskoj socijalno ugroženo 290.423 umirovljenika. Točnije ti umirovljenici primaju do 1.500 kn mjesečne mirovine. Njima se pridružuje i 200 umirovljenih branitelja.
Gotovo 60.000 umirovljenika prima mirovinu veću od 4.000 kuna i oni ne spadaju u socijalno ugroženu skupinu.
Razlika u visini mirovina u Republici Hrvatskoj je drastična. Veliki dio umirovljenika s 200 eura mjesečno živi u „direktnom siromaštvu", a s druge strane određeni broj umirovljenika, te korisnika povlaštenih vojnih mirovina živi u „izobilju".
U tom kontekst možemo direktno govoriti o mirovinskoj nepravdi, odnosno o nepravednoj i nelogičnoj raspodjeli mirovina.

Radnik koji je 35 godina radio u tvornici mora preživjeti s 200 eura mjesečno, a 18.500 branitelja ima na raspolaganju više od 1.000 eura mjesečno. Takodjer svi ti branitelji nisu Hrvatski ratni vojni invalidi, te se s pravom postavlja pitanje o opravdanost visina tih mirovina.
Kao student dragovoljac proveo sam 1991.-1993. na ratištu. Zaista je žalosno vidjeti stare ljude koji od svoje mirovine nemaju dovoljno ni za osnovne ljudske potrebe i mlade ratne vojne umirovljenike koji svoju raskošnu mirovinu troše na razno razne hobije.
Vratimo se zaključno Hrvatskom mirovinskom sustavu. Taj sustav nije održiv i dovodi u pitanje isplatu mirovina narednih godina u Republici Hrvatskoj. Mirovinski sustav treba hitno dovesti u balans i početi isplatu mirovina prema „stvarnim" radnim i ratnim zaslugama.
Sve mirovine u zemljama Europske unije koje se dijelom isplaćuju podizanjem mjesečnih kredita nemaju održvu budućnost. U bogatim europskim zemljama poput Njemačke treba detaljno razmisliti o sadašnjem smislu mirovinskog sustava. Taj sustav danas omogućuje solidan život samo malom broju umirovljenika, a većinu dovodi u položaj preživljavanja.
Uvđenje „Temeljne financijske sigurnosti građana - Grund Sicherung" omogučilo bi ukidanje mirovinskog osiguranja, te ukidanje drugih državno-socijalnih institucija (novac za nezaposlene, novac za socijalne slučajeve, dječji doplatak, plaćanje stanovanja socijalno slabima itd.).
Ukidanjem tih socijalnih institucija osigurali bi milijarde eura mjesečno kojima bi financirali „Temeljnu financijsku sigurnost građana". Švicarska je u tome pogledu otišla već daleko, čeka se na druge bogate zemlje Europske Unije da učine iste korake.
Moji djed i baka nisu imali mirovinu i u stare dane su živjeli od pomoći svoje djece. Mi ćemo imati u budućnosti toliko male mirovine da od njih nećemo moći egzistirati. Mirovinski sustav je model prošlosti. Za financiranje umirovljenika u budućnosti mora se pronaći drugo riješenje, inače ćemo na kraju starost dočekati poput mojih djeda i bake.
 
Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.
P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28 TOČAKA PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA NAŠE NEZAVISNE LISTE "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!