RADNIČKA PRAVA

Nakon proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska je počela izgradnju kapitalističkog društvenog uređenja.

Poslije drugog svjetskog rata komunistička partija Jugoslavije je pod ideologijom socijalističkog samoupravljanja uvela državno vlasništvo. Tvornice u kojima su radili radnici-proleteri bile su u 100% vlasništvu države. Radnici su samo “u teoriji” imali materijalni udio u tvornicama. U praksi proleteri nisu posjedovali ništa.

Postavlja se ključno pitanje jesu li radnici proleteri imali u to vrijeme veća radnička prava od današnjih radnika zaposlenih u tvornicama europskog kapitalizma?

Uvijek pišem jedino o stvarima koje su mi potpuno poznate i koje mogu argumentirati.

Tako slijedi i ova priča.

Moji roditelji su bili zaposlenici Pamučne industrije Duga Resa koja je brojila čak i do 4.000 radnika. Najveći broj zaposlenih u Pamučnoj Industriji bili su radnici sa sela. Oni su svakodnevno na posao i s posla putovali vlakom ili drugim prijevoznim sredstvima. Nakon odrađenog radnog dana, radnici Pamučne industrije bi išli kući i nastavljali dalje raditi na svojim poljima.

Međutim, u Pamučnoj industriji su radili i radnici-proleteri koji nisu posjedovali zemljište ili imali drugi izvor prihoda. Oni su živjeli u svojim kućama koje su gradili od državnih kredita ili u stanovima koje im je dodjelila država.

Pored Pamučne industrije nalazi se stambeno naselje “Kasar” u kome su radnici-proleteri prebivali i u kojima i danas žive građani Duge Rese. Danas je naselje “Kasar” zastićen spomenik kulture pošto je izgrađen oko 1884. godine.

Po priči mojih roditelja radnici u socijalističkom samoupravljanju su imali solidna radnička prava. Imali su pravo na štrajk, ako su plaće u tvornici bile premale.

Radnici u Pamučnoj industriji su imali vlastitu pravnu službu koja se brinula za sprovođenje radničkih prava, poput današnjih sindikata, međutim sa puno većom efikasnošću.

U socijalističkom samoupravljanju svaki čovjek je imao pravo na rad i garanciju da ako želi može raditi. Radno vrijeme je u principu iznosilo 8 sati u kojem je bilo uključeno pola sata dnevne pauze. Pored tih pola sata radnici su imali pravo na još po koju pauzu odlaska na WC ili pušenje. Znači efektivno se radilo oko 7 sati na dan. Ponekad se radilo i prekovremeno.

Pošto je Pamučna industrija bila jedna od vodećih tekstilnih tvornica u Europi imala je i velike “narudžbe” gotovih ili polu proizvoda. Također su bile i poznate akcije prekovremenog rada za ekonomsku pomoć drugim Socijalističkom Republikama, posebice u to vrijeme autonomnoj pokrajini Kosovo. To znači da je Pamučna industrija u Dugoj Resi financijski pomagala i razvoj drugih dijelova danas bivše Jugoslavije.

Od radnika se i u socijalizmu dosta zahtijevalo ali se taj radnik i štitio.

Ako se dogodio neki spor u tvornici, ako je radnik bio nekorektno kritiziran ili tlačen od “majstora” ili “poslovođe” tada se on mogao za zaštitu obratiti pravnoj službi Pamučne industrije. Ako bi nekim slučajem radnik dobio otkaz u Pamučnoj industriji, daljnji postupak odnosno sudski spor je opet preuzela pravna služba Pamučne industrije.

Po priči mojih roditelja svaki radnik koji je imao pravni spor sa Pamučnom industrijom je na kraju taj spor i dobio. Radnici kojima je dodjeljen otkaz su ponekad nakon višegodišnjeg pravnog spora s Pamučnom industrijom taj spor i dobili. Oni su vraćeni natrag na svoj “stari” posao, te su im bile isplaćene unatrag sve plaće za mjesece koje su proveli kod kuće za vrijeme spora.

Drugim riječima, u pravilu je država u to vrijeme stajala iza radnika i njegovih prava.

U današnjem europskom kapitalističkom uređenju radnik koji je ponekad i dioničar tvrtke za koju radi u usporedbi sa proleterom bivšeg socijalističkog samoupravljanja, odnosno bivšem zaposleniku Pamučne industrije Duga Resa ima manja radnička prava.

Današnji radnik ima sindikate koji bi ga trebali štititi. Ima pravo na privatnog advokata (koga mora sam platiti) u slučaju spora sa svojim poslodavcem. O sporu sa poslodavcem odlučuje sud koji se nalazi u mjestu u kome tvrtka ima sjedište.

Današnji radnik ima poput proletera također pravo na najavljeni štrajk. Ako radnik dobije otkaz od svog poslodavca i u sudskom sporu dobije spor u principu ga sud gotovo nikad ne vraća na njegovo staro radno mjesto. Radnik dobije “financijsku odštetu” od tvrtke koja mu je dala otkaz. Ta financijska odšteta je u većini slučajeva simbolična u odnosu na ukupne plaće koje je radnik u toj tvrtci mogao zaraditi daljnjim radom.

Krajnji pobjednik kako u moralnom, a tako i u financijskom smislu je uvijek tvrtka odnosno kapitalist. To je osnovna razlika između prava nekadašnjih proletera i prava današnjih radnika.

Prije sto i nešto godina austrijski ekonomist prof. dr. Schumpeter u svome djelu “Teorija ekonomskog razvoja” izdanom 1911. godine upućuje na krutost kapitalističkog sistema, te nužnost transformacije kapitalizma u socijalnije društveno uređenje.

Do danas je kapitalizam ostao krut.

U zadnje vrijeme moderne tvrtke uvode za radnike socijalne ponude poput korištenje fitnes studija u krugu tvrtke, gimnastike na poslu, korištenja masaže itd.

Međutim, promatrajući radnička prava u europskom kapitalizmu ona su danas gotovo ista kao i prije 100 godina. Poslodavac vas može otpustiti kada poželi. Da li je otpuštanje razlog višak radne snage ili vaše dulje bolovanje to ne igra nikakvu ulogu. Dok ste na bolovanju vi kao radnik ne možete dobiti otkaz. Međutim ako se to bolovanje nije vašem poslodavcu “svidjelo” on će sačekati da vi ponovo radite 2-3 tjedna i onda vam iz nekog “opravdanog” razloga uručiti otkaz.

Danas možete dobiti otkaz iz bezbroj razloga: privatno telefoniranje na poslu, privatno čitanje novina, privatno korištenje interneta, kašnjenje na posao, dolazak na posao pod utjecajem alkohola, pričanje sa kolegama na radnom mjestu, neodgovarajući odnos prema mušteriji, nedovoljan broj zaključenih ugovora sa klijentima, neakceptiranje prekovremenih sati itd.

Naravno napisani otkaz vašeg poslodavca će biti u takvoj formi da predstavlja “grubo” kršenje obaveza i neispunjavanja radnih normi u tvrtci. Najsretniji je radnik koji dobije otkaz zbog viška radne snage. U tom slučaju može računati na državnu naknadu za nezaposlenost u narednom periodu.

Ponekad se pitam nije li radnik europskog kapitalizma postao samo potrošna roba koji ima vijek trajanja?

Kapitalist posjeduje sredstva za rad, a radnik kroz najamni rad ostvaruje pravo na nadnicu odnosno mjesečnu plaću. Kapitalist kao vlasnik sredstava za rad uvijek teži svoj kapital “oploditi”, odnosno profitirati u financijskom smislu. Često je slučaj da je profit koji ostvari kapitalist nastao oduzimanjem od nadnice najamanom radniku, odnosno isplaćivanje niže radničke nadnice od one koju je radnik zavrijedio.

Fenomen koji je zadnjih nekoliko godina vrlo moderan je prebacivanje proizvodnje u zemlje trećeg svijeta, odnosno zemlje sa vrlo niskom radničkom nadnicom, npr. Vijetnam.

Ekstremni slučajevi, kao u Republici Hrvatskoj su potpuno neisplaćivanje plaća radnicima.

Iako radnici svaki mjesec dolaze na posao i kapitalist aktivno proizvodi/prodaje svoje proizvode ili usluge izostaje isplaćivanje plaća radnicima. To je neobjašnjiva pojava koja se može okarakterizirati kao kriminalna radnja.

Drugi primjer je najmani rad u Republici Njemačkoj gdje radnici dobiju za puno radno vrijeme toliko nisku nadnicu (mjesečnu plaću) da njome ne mogu pokriti svoje mjesečne troškove (stan, hrana, režije, prijevoz itd.). Tada u Njemačkoj uskače “Socijalna država”, te plaća dio stanarine ili čak cijelu stanarinu najamnom radniku.

Kakav je to poslodavac koji dozvoljava da njegov najamni radnik od svoje mjesečne plaće ne može platiti troškove stanovanja?

Odgovor je vrlo jasan. Nije to siromašan poslodavac, već poslodavac koji ostvaruje dodatan (ekstra) profit, daleko veći od onoga koji bi ostvario da isplati dosljedne plaće svojim radnicima.

O tim problemima je prije 100 godina pričao i pisao prof. Schumpeter.

Mi svi zajedno moramo pronaći onaj socialno-ekonomski model kojim će radnici “biti plaćeni” za svoj rad, a kapitalistu biti omogućeno da dalje financijski profitira kroz rad njegove tvrtke ili koncerna.

Takav model nije utopija, on se mora bazirati na strogom poštivanju radničkih prava, održivom razvoju, te kontroliranom stvaranju poduzetničkog profita.

Mega profit koji danas na uštrb najsiromašnijih ostvaruju brojni koncerni nije samo u sukobu sa zakonskim i moralnim propisima i načelima. On je u sukobu i sa samim sobom, jer dugoročno vodi u autodestrukciju kapitalističkog sistema i tržišne ekonomije kakvu danas poznajemo.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „ Peleman Industries NV “

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/en/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.

P.S. POD SLIJEDEĆIM LINKOM MOŽETE POGLEDATI 28 TOČAKA PARLAMENTARNOG PREDIZBORNOG PROGRAMA NAŠE NEZAVISNE LISTE "ZAUVJEK VJERNI DOMOVINI" ZA 11. IZBORNU JEDINICU (HRVATSKO ISELJENIŠTVO)!

http://drazenkatic.blogspot.de/2015/02/za-hrvatsko-iseljenistvo.html