"70. je obljetnica Bleiburške tragedije. Prisjetimo se ljudi kojima se danas odaje počast.
Prošlo je 70 godina od jedne od
najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti koja se dogodila na
jednom polju u Austriji – Bleiburgu. Ovaj tragični događaj kada su
komunisti, uz svesrdnu pomoć Britanaca, pobili na stotine tisuća
nedužnih ljudi dugo se prešućivao u bivšoj, naravno komunističkoj
Jugoslaviji i tek su razne emigrantske novine pisale o tome.
Uostalom i emigranti su prvi pokrenuli
obilježavanje tragedje na Bleiburškom polju još 1970-ih. Stjecanjem
neovisnosti s teme Bleiburga je skinuta stigma te se počelo o tome
govoriti i pisati, ali znakovito je da odgovorni, oni koji su još među
živima, još uvijek zbog svojih zločina nisu odgovarali.
Povodom obljetnice tragedije donosimo vam tekst koji je za Hrvatski kulturni portal napisao Egon Kraljević.
‘Svjedoci smo upornih pokušaja ideologa
bliskih aktualnoj vlasti da nam nametnu svoju istinu o Bleiburgu.
Nastojeći ‘demitologizirati’ taj događaj, u sklopu čega s bleiburške
tragedije polako otkidaju značajke zločina, stalno nas prosvjetljuju,
između ostalog i tvrdnjom da u poratnim pokoljima gotovo da nisu
stradali nevini, nego prvenstveno ustaše (koji su po njihovoj definiciji
bez izuzetka zločinci), te eventualno pokoji domobran. Civili, uporno
ponavljaju isti, nisu bili dio te priče. Oni su, ako su i zatečeni
negdje u Sloveniji, navodno poslani kućama. Kako to često biva, oni koji
nastupaju kao rušitelji mita, nisu ništa drugo nego manipulatori koji
svjesno iskrivljuju istinu.
Grozdani Budak, kćeri doglavnika Mile
nije, međutim, bila suđeno vratiti se svome domu. Nju su ubili, prije
toga silovali. Netko bi mogao reći da je to izuzetak, no čak i da ovo
nepojmljivo surovo, tragično i besmisleno prekidanje jednog tek
započetog života predstavlja jednu civilnu žrtvu navedenog pokolja, već i
samo to bi trebalo biti dovoljno da više nitko nikada ne kaže kako su
na Bleiburgu stradali samo vojnici i to uglavnom ‘ustaški zločinci’.
Sudbina Budakova djeteta nije nažalost
ni po čemu izdvojen slučaj. Lokalitet u Sloveniji, znakovita naziva
Crngrob, posljednje je počivalište većeg broja članova obitelji
uhvaćenih dužnosnika Vlade NDH. Ove (ali i mnoge druge) kosti pričaju
sasvim drugu priču, dijametralno različitu od onoga što nam se ovih dana
nastoji servirati kao, “tuđmanovštine” lišenu, demitologiziranu
dimenzija Bleiburga.
Advocatus diaboli bi sada dometnuo da se
prethodno spomenute civilne žrtve, kao srodnici istaknutih političara
poražene države, ipak mogu smatrati tek rijetkim iznimkama koja
potvrđuju pravilo da je ‘osveta”‘ primarno bila usmjerena prema
ostatcima državnog aparata razbijene NDH.
No jedan drugi toponim također zloslutna
naziva svjedoči suprotno. U Hudoj Jami su, u tek započetoj, pa
obustavljenoj ekshumaciji, pronađene – marljivo i s vjerom da ipak
postoji sutra – spletene pletenice još nekoliko desetaka ženskih žrtava.
Jesu li i to bili ustaše?
Međunarodni odjek ‘demitologizacije’ Bleiburga
Unatoč činjenicama koje bi se moglo
redati u nedogled, zahuktali proces ‘demitologizacije’ Bleiburga ide
svojim tijekom, dapače dobio je i svoju međunarodnu dimenziju. Vidjelo
se to u prošle godine emitiranom dokumentarcu nizozemskog novinara
Geerta Maka koji se u jednoj od epizoda posvećenih jugoslavenskoj
problematici dotaknuo i Bleiburga i ‘fašističkih izbjeglica’, kako ih je
sam nazvao. U uratku kojeg se ne bi postidjeli ni propagandisti JNA,
ponovljene su tek nešto osuvremenjene teze bivše jugoslavenske državne
promidžbe.
To ne bi bilo toliko katastrofalno da
nismo imali prigodu vidjeti dokumentarac istog autora posvećen Njemačkoj
u razdoblju nacizma. U toj epizodi iz istog serijala, dan je prilično
realan prikaz zabluda i patnji kroz koje su u Drugom svjetskom ratu
prošli prosječni Nijemci, uz dosta razumijevanja za poziciju, nakon
Prvog svjetskog rata zgažene Njemačke. U slučaju Hrvatske, ni naznake
nečega sličnog. Neke stvari su neuništive, a jugoslavenska promidžba je
svakako jedna od njih.
Demokrati Manolićeva tipa
Nit vodilja današnjeg neojugoslavenskog
razmišljanja o Bleiburgu sadržana je u devizi: ocrniti žrtve poratnih
pokolja do te mjere da se svaki razgovor o zločinu počinjenom nad njima,
pretvori u raspravu o zločinima koje je počinio režim kojemu su,
stjecajem raznih okolnosti, te žrtve služile. Svaki razgovor o Bleiburgu
treba se dakle pretvoriti u razgovor o Jasenovcu.
Otuda i silni trud da se sve stradale u
ovim zločinima, u što je moguće većoj mjeri svede na pojam ustaša, što
bi prema mišljenji jugofila, automatski trebalo označavati zločince.
Time bi nestala bleiburška tragedija, a u kolektivnoj bi svijesti
zaživjela, bleiburška (malo surovija, ali ipak) PravDA, rekao bi naš
predsjednik, jedan od glavnih branitelja vrijednosti iz 1945.
Možda im je forme radi trebalo suditi,
rekli bi demokrati Manolićeva tipa, ali kako bi ishod ionako bio isti
čemu se zamarati sudskim procedurama.
Sva zalaganja za poštivanje Ženevskih
konvencija – u neojugoslavenskim redovima vrlo popularna kad su u
pitanju pojedinačni zločini počinjeni nad Srbima u Domovinskom ratu –
nestaju kada ih treba primijeniti na nemjerljivo brojnije, zastrašujuće
sustavne poratne komunističke likvidacije. Ti zločini za pristaše
ovakvog načina razmišljanja imaju jednu neodoljivu ekskulpirajuću crtu.
To su naime ‘njihovi’ zločini koje oni
niti ne vrjednuju kao takve, nego kao pravo na silu u ime humanosti i
Dobra, (političkim tumačima kojih se smatraju). ili kao pravo na osvetu
za pretrpljeno zlo tijekom Drugog svjetskog rata… Tko zna kakva još
‘prava’ im se motaju po glavi, dok racionaliziraju navedene pokolje.
Tako ponovno dobivamo ukočenu, crno
bijelu sliku Drugog svjetskog rata u kojem se na jednoj strani nalazi
Zlo, koje je (osim što je zlo) neodvojivo vezano uz hrvatsku državnu
ideju, dok na drugoj strani caruje Dobro, odnosno pravednost, humanizam,
tolerancija, univerzalno čovjekoljublje, čvrsto povezani s predodžbom
poratne Jugoslavije. Potom se uz pomoć političke alkemije, ovu državu
proglašava temeljem današnje Hrvatske, a ne poratnim stratištem, a
kasnije tamnicom hrvatstva, što ona uistinu jest bila.
Smrt najmlađeg ustaše
O nakaradnosti ove samodopadne slike
koju o sebi nastoje ostaviti samoproglašeni apostoli jugoslavenskog
antifašističkog Dobra, zorno svjedoči još jedan događaj iz beskrajno
tragičnog bleiburškog niza. Svibnja 1945., iz jedne od kolona križnog
puta koja je prolazila kroz Maribor, izišla je trudnica i uz cestu
rodila dječačića, svjedočila je prije više od dva desetljeća vremešna
Slovenka u dokumentarcu HTV-a. Dotična je htjela rodilji priskočiti u
pomoć, ali ju je u tomu onemogućio rafal iz partizanske strojnice, koji
je pokosio majku i tek rođeno dijete. “Bio je divan, legenda, prava
legenda”, završila je tragični opis sudbine tek rođenog dječačića i
njegove majke, svjedokinja tog razumu neshvatljiva čina.
Ako ne računamo nerođenu djecu pobijenu u
utrobi trudnih žena (da bilo je i toga), ovo je zasigurno najmlađa
bleiburška žrtva. Kao ni većini ostalih ne znamo mu ime (nije ga, osim
možda u majčinu srcu, niti imao), ali barem znamo da je bio ‘star’
nekoliko minuta, možda niti toliko. No i nakon tek nekoliko udaha,
dovoljno ‘kriv’ da umre.
Koliko cinizma je potrebno da bi se smrt
ovog bespomoćnog bića i drugih žrtava spomenutih u ovom tekstu, (kao i
onih još brojnijih čije su smrtne patnje i očaj poznati samo krvniku
koji ih je stjerao u gluhoću anonimne smrti,) uklopilo u aktualni
diskurs o bleiburškoj tragediji kao razumljivoj, skoro pa opravdanoj
osveti, većim dijelom izvršenoj nad fašističkim zločincima?"
KOMENTAR:
prije
vise godina gledao sam hrvatski film "cetverored". to je bilo prvi puta
da sam poblize upoznao pricu o blajburskom putu. Nakon gledanja tog
filma trebalo mi je par dana da mi se slike iz filma izbrisu iz glave. Koliko je
film istinito prikazao dogadjaje, to ja ne mogu znati, medjutim ako je i
polovica toga istiniti tada je hrvatski narod nakon kapitulacije NDH
propatio previse.
Postoji uzrecica koja kaze da pobjednik pise buducnost i to se pokazuje do danasnjih dana istinito. Ono sto me i danas zapanjuje je
cinjenica da je Europa znala o zlocinu koji vodi komunisticki rezim u
tadasnjoj SFRJ, medjutim od tog zlocina su okretali glavu. Posebnu
krivicu nose Englezi koji su protivno ratnim konvencijama hrvatske
vojnike i civile predali u Blajburgu partizanskoj vojsci znajuci da ce
nad njima biti ucinjen zlocin.
Ja ne stitim zlocine koje je pocinila NDH, niti bilo koji zlocin koji je ucinjen pa makar bio i od strane Hrvatske
vojske u Domovinskom ratu. Medjutim zlocin je zlocin i ne moze se samo
jednostrano kazniti.
Nakon drugog svjetskog rata kaznjeni su nacisticki
zlocinci a kod nas zlocinci koji su pocinili nedjela u uniformama
ustaske vojice. Medjutim do dan danas nitko nije osudjen niti odgovarao
za zlocine koje su pocinili agenti OZNE, a potom UDBE, za masovne
koncentracione logore koje su na podrucju bivse SFRJ otvarali tadasnji
vlastodrsci i u njima ubijali i mucili hrvatski narod.
Nakon drugog
svjetskog rata je pobijeno i protjerano oko 50.000 Nijemaca (Volksdeutsche) na
podrucju bivse Jugoslavije. Takodjer i Srbi koji se nisu
slagali ili bili protiv tadasnjeg rezima su zavrsili poput Hrvata i
drugih naroda.
Da li ce proces u Münchenu otvoriti vrata medjunarodnoj
osudi zlocina nad hrvatskim narodom vidjeti ce se. Zlocin je zlocin bez
obzira tko ga je i kada pocinio i mora biti sankcioniran u cijelom
civiliziranom svijetu.
Ugodan dan.
Drazen Katic
Nema komentara:
Objavi komentar