STALNO POSKUPLJENJE ELEKTRIČNE ENERGIJE U HRVATSKOJ

 

Kada ulovim vremena pogledam na HRT1 televizijsku emisiju „Otvoreno”. Tako je bilo i sinoć, a tema emisije je bila „Poskupljnje energenata (električna energija / plin) od 01.04.2022”.

Pošto sam dugo vremena radio u Stuttgartu u području energetike ova me je tema vrlo zainteresirala kao stručno tako i kao krajnjeg potrošača električne energije.

U emisiji su sudjelovali predstavici vladajućih, predstavici političke opozicije, jedan neovisni analitičar iz područje energetike te predstavnik hrvatskih sindikata.

Emisija je bila za mene vrlo interesantna, ali rasprava je bila puna nedovoljnih ili netočnih informacija te po mnogo čemu nedorečena.

Činjenica je da kako u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj energenti poput električne energije i plina kontinuirano poskupljuju svake godine, a ponekad i dva puta godišnje.

Ono što je mene uvijek u Njemačkoj čudilo je nabavna cijena energenata i prodajna cijena energenata krajnjem potrošaču. Električna energija se kupuje na „Burzama struje”, a u Njemačkoj je takva burza u Leipzgu. Ako imate dovoljno novca možete kupiti električnu energiju u Leipzigu te je preko svoje tvrtke registrirae za energetiku preprodati krajnjem korisniku.

Kada sam ja 2009 počeo raditi u energetici nabavna cijena za industrijsku struju je bila 3 ct / Kwh na burzi u Leipzigu. Mi kao prodavači, prodavali smo tu industrijsku struju po cijeni od 15 ct /Kwh.

Razlika je bla punih 12 ct / Kwh. Kada od tih 12 ct odbijemo troškove i porez te gibitak koji se dogodi transportom struje u električnoj mreži, tvrtci koja je kupila električnu energiju u Leipzigu ima još uvijek ogromna dobit. Kod kupovine struje za domaćinstva te kod kupovine plina za domaćinstva ista je priča. U Njemačkoj je industrijska struja i plin nešto jeftinija od struje i plina koje koristimo u domaćinstvima. U Hrvatskoj je obrnuto.

U Njemačkoj danas postoji preko 1.000 registriraih i ovlašenih preprodavača struje uključujući banke, njemačku poštu, trgovačke lance itd.

Sve te preprodavače struje i plina možete pronaći na internet stranici „Verifox”. Jednostavno ubacite podatke o vašoj potrošnji energije, vaš poštanski broj, a program vam izbaci tada sve cijene mogućih ponuđača pa možete usporediti što vi plaćate i što bi kod drugog ponuđača morali platiti.

Njemačka vlada i Njemačke udruge za zaštitu potrošača stalno apeliraju da građani mijenjaju ponuđača energije i sami time uštede određeni novac za potpuno isti proizvod.

Ja sam sebi osobno 2010 napravio ugovor za električnu energiju za stan u Stuttgartu kod ponuđača „Schweizer Strom” koji proizvodi struju jedino hidroelektranama i kod kojeg sam ugovor zadržao do mog povratnika u Domovinu 2021.

Kada sam napravio ugovor za struju u stanu cijena je bila daleko niža nego kod domaćeg koncerna u državnom vlasništvu EnBW i iznosila je 16 ct/Kwh, ali je za 11 godina mog stanovanja porasla na 30 ct/Kwh.

U sinoćnoj emisiji „Otvoreno” nitko nije ni napomenuo da i u Hrvatskoj postoji pluralno tržište energenata (Struje i plina) i da se ne moraju bezuvjetno energenti kupiti od HEPa.

Električnu energiju i plin kako za industriju, tako i za kućanstva u Hrvatskoj nude neki od slijedećih ponuđača:

1. Hrvatska Elektroprivreda d.d. (HEP)

2. HIDRO-WATT d.o.o.

3. SPIN VALIS d.d.

4. E.ON Energija d.o.o.

5. GEN-I Hrvatska d.o.o.

6. MVM Partner d.o.o.

7. ČEZ a.s.

8. CENTRICA ENERGY TRADING A/S

9. HOLDING SLOVENSKE ELEKTRANE d.o.o.

Ako imamo mali stan od 30 m2 gotovo da se ne isplati svake godine mijenjati ponuđača energije, ali međutim ako stan prelazi 50 m2 može se ipak uštedjeti. Ako imamo privatnu tvrtku koja ima strojeve koji rade na električnu energiju i mjesečni trošak struje je nekoliko tisuća kuna ili nekoliko desetaka tisuća kuna tada obavezno potražite jeftinijeg ponuđača.

Čak se i Hrvatska vlada u mandatu tadašnjeg premijera Milanovića odlučila promijeniti ponuđača električne energije i tako uštedjeti određena financijska sredstva.

Sa plinom bilo za kućanstva ili za industriju je ista stvar. Čak se plinom kod jeftinijeg ponuđača može uštedjeti više nego na električnoj energiji.

Moj praktični savjet je: Ako mijenjate ponuđača energije, tada mijenjajte obadvoje i električnu energiju i plin, bilo da se radi o privatnoj ili industrijskoj potrošnji.

U Hrvatskoj struja i plin stalno posklupljuju zato jer je vlastita proizvodnja kako električne energije tako i plina premalena. U emisiji „Otvoreno” rečeno je da Hrvatska uvozi ca. 28 % električne energije, što nije točno. Hrvatska uvozi (u što se računa i struja iz Krškog) oko 29% električne energije godišnje.

Da bi imali jeftiniju struju moramo se osloboditi megalomanskog uvoza. Naravno i Njemačka uvozi električnu energiju, ali istovremenu ulaže u obnovljive izvore energije i pokušava reducirati uvoz.

Po meni Hrvatska premalo investira u Solarne sustave, kako za proizvodnju struje tako i za proizvodnju tople vode. Jučer je čak voditelj „Otvorenoga” postavio pitanje: „Zašto se novcem koji se troši na uvoz struje ne grade solarne elektrane i ne postavljaju solarni krovovi?”

Odgovor koji je dobio je bio na klimavim nogama.

Upravo strani koncern E.ON nudi fotonaponske sustave za krovove kuća u Hrvatskoj po vrlo atraktivnom modelu.

Par poznanika i ja smo 2012 u Hrvatsku doveli tvrtku iz Baden-Württemberga koja je imala cilj postavljanje fotonaponskih sustava u Hrvatskoj na krovove kuća po modelu „Najma krova”. U Slavoniji su postavljeni solarni paneli na kuće u dva sela. Nakon toga HEP je blokirao daljnji otkup struje pod objašnjenjem da je mreža električne energije pre slaba i da ne može podnijeti toliki protok električne energije. Vlasnik tvrtke je nakon toga pokupio stvari i vratio se u Njemačku.

Istina je da je mreža distribucije električne energije u Hrvatskoj u vlasništvu HEPa zastarjela i da treba oko 6 milijardi eura da bi se modernizirala te tako podnijela veći protok električne energije. Međutim u Hravtskoj ne postoji politička volja za rješavanjem te problematike.

„Rješenje” vladajućih za pomenutu problematiku u jučerašnjoj emisiji „Otvoreno” je bilo građanima slabijeg socijalnog statusa izdati tzv. „Vaučere” kojima bi pokrili jedan dio troškova za energente.

Nitko nije ni spomenuo da bi se tim građanima ako imaju vlastite kuće mogli ponuditi fotonaponski sustavi „u najam” čime bi smanjili svoj mjesečni račun za električnu energiju, a nakon određenog broja godina bi postali potpuni vlasnici takvog solarnog sustava.

Moje je mišljenje da se uvozom i preprodajom struje i plina zarađuju lukrativna financijska sredstva i da nikome nije u cilju da građani sami proizvode svoju struju dok im energetski koncerni i manji preprodavači mogu prodavati te energente.

Energetska neovisnost jedne zemlje jednako je važna kao i poljoprivredna neovisnost jedne zemlje i dok se u ta dva segmenta ovisi o uvozu nećemo imati bogatu zemlju ni bogate gađane.

U zadnjih 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog Održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u Njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i Belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga pročitati, a da izbjegnete financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u Facebooku ili u komentaru bloga.

Ugodan dan i lijep pozdrav. Dražen Katić

EUROPSKA UNIJA – MAĆEHA ILI MAJKA REPUBLICI HRVATSKOJ?

 

Želim na samom početku ovog članka reći nekoliko riječi o samoj Europskoj uniji. Kako bi kasnije mogli jasnije sagledati poziciju Hrvatske u EU, prednosti i nedostatke koje nam donosi članstvo, vrijedno je napomenuti osnovne podatke.

Prvi puta se EU spominje 1950 kada su je 6 europskih zemalja utemeljile kao EWG (Europska ekonomska zajednica). To su bile slijedeće zemlje: Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija i Luxemburg. Ja bi se usudio dodati da je preteća Europske unije „Deutsche Hanse“ o čemu sam i napisao poduži članak u jednoj od mojih izdatih knjiga.

Moderna Europska unija kakvu danas znamo nastaje 1992 godine Maastricht ugovorom. Pored ekonomske komponente tim ugovorom EU postaje i politička zajednica.

Zajednička valuta Euro uvodi se prvi puta 2002 godine.

Europsku uniju danas čini 27 zemalja članica. U Europskoj uniji postoji 24 službena jezika, a komunikacija se pretežno vodi na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku.

Europska unija ima ca. 450 milijuna stanovnika.

Mnoge manje zemlje koje su pristupile Europskoj uniji poput Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske ali i Hrvatske osjećaju se nepravedno tretirane u Uniji. Tim zemljama se mogu pridružiti i Poljska, Češka.

Ono što sam osobno primjetio radeći u Europskom parlamentu 2019 godine u ECR grupaciji je da postoji nevidljivi zid između germanskih naroda te slavenskih i romanskih naroda i naravno Hrvata.

Germani dominiraju Europskom unijom (Njemačka, Austrija, Belgija, Luxemburg, Nizozemska itd.) Sve te zemlje su nastale od starih germanskih plemena, čak i Engleska koja je napustila Uniju.

Kada se podjele vodećih 5 pozicija u Europskoj uniji, najmanje 3-4 zauzmu pripadnici germanskih naroda. To sam više puta naglasio kako Nijemcima u Njemačkoj tako i u razgovorima sa Nijemcima u Europskom parlamentu. Međutim ruku na srce, utemeljitelji Europske ekonomske zajednice 1950 su bili 4 germanske zemlje i 2 romanske zemlje.

Moje je iskustvo da u Europskom parlamentu postoji apsolutna domainacija germanskih zemalja, posebno Njemačke.

Hrvatska kao posljednja članica Europske unije po mome mišljenju još uvijek traži svoje pozicioniranje u Europskoj uniji. Ono što nama odgovara jeste novac koji stoji gotovo u neograničenim količinama, a koji se može dobiti većinom iz strukturnih i investicijskih fondova EU.

Ono što nama ne odgovara to je direktiva Europske komisije i zakoni koji su donešeni u Europskom paralmentu, a trebaju se primjenjivati diljem europske unije.

Čak se i Nijemci u Njemačkoj bune protiv Zakona Europske unije i žale se na sistematski gubitak suvereniteta. Većinom se žale da se u Njemačkoj sve više primjenjuju zakoni EU, a sve manje zakoni koje donese Bundestag.

Međutim vratimo se Hrvatskoj. Naši europarlamentarci se po meni premalo međusobno druže, već su u Europskom parlementu zarobljeni u svojim političkim grupacijama te sprovode politiku tih grupacija. Vrlo često zaboravljaju da su oni zastupnici Hrvatski građana, a ne zastupnici europskih socijaldemokrata, pučana, zelenih, konzervativaca itd.

Kada sam stigao 2019 u Europski parlament potpuno dobronamjerno sam poslao Email svim našim eurozastupnicima sa željom da im se predstavim i da popijemo jedno neobavezno piće.

Što je prirodnije od toga?

Na moje razočarenje nitko od Hrvatskih europarlamentaraca mi nije odgovorio na Email. Vidjeli smo se u prolazu u hodniku Europskog parlamenta, u menzi za vrijeme ručka ali do komunikacije nije došlo. Jedino sam dobio termin kod gospođe Ruže Tomašić sa kojom sam obavio ugodan razgovor.

Interesantno je da asistenti naših europarlamentaraca često žive kod istog stanodavca pod istim krovom, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju.

Osobno sam bio oduševljen mogućnostima koje se svakoj zemlji članici EU pružaju u Europskom parlamentu. U EU parlementu imate gotovo dnevno predavanja, seminare, kongrese na kojima se sreću parlamentarci i gosti iz Europe ali i izvaneuropskih zemalja. Bio sam gotovo na svim tim predavanjima za vrijeme mog boravka u Europskom parlamentu. Ono što mi je bilo čudna da ni na jednom od tih predavanja i kongresa nije bio nitko od Hrvatskih europarlamentaraca. Ponekad pošalju svoje asistente da prisustvuju, ali sami nisu nazočni.

Ako provodite vrijeme u Europskom parlamentu u svojoj kancelariji i odete samo na ručak i natrag, naravno da nikoga ne možete upoznati pa tako ni pomoći svojoj zemlji.

Ono što je na mene ostavilo poseban utisak je bio kongres od 5 Europskih zemalja koje je organizirala Udruga za ekološku poljoprivredu pri Europskom parlamentu.

Pored toga vrlo mi se dojmio dvodnevni kongres Udruge zelenih pri europskom parlamentu koja je na kongres pozvala direktore i direktorice 40 tvrtki iz Kine.

Slijedeće vrlo dojmljivo predavanje je bilo Izraelske delegacije koju je vodio Ministar obrane Izraela.

Ja sam u svim tim susretima razgovarao sa ljudima organizatoriam i vidio velike šanse koje se pružaju Hrvatskoj u područjima koje nude izlagači.

U pravilo Eurpski parlament funkcionira po sistemu da svaka zemlja koja učestvuje u tim događanjima ima automatski otvorena vrata za pristup nekom od projekata, međudržavnom povezivanju ili B2B povezivanju.

Pošto ja nisam u Europski parlament došao kao zastupnik pa nisam imao legitimitet povezivati Hrvatsku ni sa jednom od delagacija koje su imale svoja izlaganja.

Ja se od 2007 godine intenzivno bavim Održivi razvojem, novim i modernim tehnologijama, financijskim ulaganjima, energetikom i vidio sam u Bruxellesu neograničene mogućnosti povezivanja i razvoja naše Domovine. Na primjer, povezivanje sa Izraelom bi nam mogao ponuditi najbolje sisteme navodnjavanja na svijetu, a mi Izraelu zaštitnu opremu koju koriste specijalne postrojbe (zaštitna kaciga, čizme, pancirke itd.). Sa Izraelom postoji neograničena mogućnost za suradnju na ekonomskom području.

Međutim ako ste već u Europskom parlamentu morate među ljude. Sjediti u svojoj kancelariji ili lutati po hodnicima Europskog parlamenta neće donijeti niti jedan jedini poslovni ugovor Domovini. U Bruxelles sam došao sa hrvatskim, njemačkim, engleskim i pomalo španjolskim jezikom, a kada sam napustio parlament naučio sam i par francuskih riječi. Međutim u EU parlamentu jezik je nebitan. Svaki EU paralmentarac ima pravo na prevodioce koji mu stoje na raspolaganju, a nije grijeh koristiti njihovu uslugu.

Po meni Europska unija nudi ogromne mogućnosti i šanse onima koji hoće.

Oni koji neće vraćaju se nakon isteka svog mandata kući, a da nisu naučili ni sve hodnike u Europskom parlamentu. Inače vrlo je zahtjevno naučiti te hodnike jer liče na neku vrstu labirinta.

Nadam se da će u narednom periodu Hrvatska kroz svoje EU parlamentarce ostvariti bar jedan dio šansi i prilika koje sam u ovom tekstu skicirao.

U zadnji 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog Održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga da pročitate, a da izbjegnete financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u komentaru bloga.

Ugodno večer i lijep pozdrav. Dražen Katić

HEP OD DANAS NAPLAĆUJE STRUJU ZA PUNJENJE ELEKTRIČNIH VOZILA!

 

Europska komisija na čelu sa Dr. Ursula von der Leyen želi do 2050 učiniti europu prvim CO2 neutralnim kontinentom. To konkretno znači da koliko CO2 proizvedemo toliko ga biljni svijet i mora te oceani moraju i apsorbirati.

U cestovnom prometu na ukupnu količinu proizvedenog CO2 otpada 20%. Rekli bi ni puno, ni malo. Međutim i tih 20% stoji na put CO2 neutralne Europe.

Vozila na električni pogon, kao i vozila na goruće stanice (H2) možemo smatrati jednim od CO2 neškodljivijih prijevoznih sredstava. Naravno da tramvaj i električni vlak pripadaju u tu skupinu.

Tu su u novije vrijeme i mnoga druga električna prijevozna sredstva koja prometuju našim ulicama, poput električnog motora, el. bicikla (pedilecs), el. romobila, el. vozila za osobe sa invaliditetom, el. dostavna vozila, itd.

Sva ta vozila za svoj pogon trebaju električnu energiju. Električna vozila su još uvijek dosta skupa i kupuju ih ljudi srednjeg i boljeg financijskog statusa. Ako platimo npr. jedan mali električni Smart ca. 22.000 eura, onda očekujemo da struja za njega bude vrlo jeftina, ako ne i besplatna.

Međutim kao što svi znamo struja je iz godine u godinu skuplja i skuplja. Kako za domaćinstva, tako i za privredu svake godine moramo izdvojiti više novca za podmirivanje troškova električne energije.

Od danas stanice za punjenje električnih vozila u Hrvatskoj naplačuju struju korisnicima. Iako kod nas u usporedbi s Njemačkom ima vrlo malo električnih vozila ipak struja nije više besplatna za krajnjeg korisnika.

Pošto je HEP u vlasništvu države, postavljamo si pitanje nije li država mogla taj trošak „besplatne struje“ za el. vozila preuzeti na sebe i na taj način popularizirati kupnju i upotrebu el. vozila?

Teško je predvidjeti kako će se elektromobilitet u Hrvatskoj razvijati nakon današnje odluke HEPa. Za nadati se da će usprkos toj nepopularnoj mjeri Hravtski građani i dalje pokazivati interes za el.vozila i time pridonijeti CO2 čišćim gradovima u Hrvatskoj.

Naravno da el. vozilo nije perfektno, ali u ovoj fazi tehnološke tranzicije do potpuno neškodljivog vozila, el. vozilo, polovilo i zrakoplov nemaju alternatvu.

U zadnji 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog Održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga da pročitate, a da nemate financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u komentaru bloga.

Ugodno večer i lijep pozdrav. Dražen Katić

INFLACIJA – NISKE MIROVINE – NEIZVJESNOST

 

U Hrvatskoj 56.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 1.500 kn. Čak pola milijuna umirovljenika prima mirovinu manju od 2.900 kn.

Mjesečne režije po kućanstvu su od 800 kn na dalje.

Što ostaje nakon plaćenih režija za temeljne ljudske potrebe (hrana, odjća, obuća, kulturne potrebe)?

Koja je uopće donja granica siromaštva u Hrvatskoj?

Socijalna pomoć je do nedavno bila 1.000 kn. U Njemačkoj je socijalna pomoć po osobi (ako živi sama) nešto preko 400 €.

Zašto navodim sve te podatke?

U ljeti 2021 sam se nakon 22 godine rada i života u Stuttgartu vratio u rodnu Dugu Resu. Kada sam išao u kupovinu, povremeno sam vidio sniženja nekih proizvoda. Međutim vidio sam i jednu veliku rupu u stalaži gdje su se ti sniženi proizvodi trebali nalaziti.

U Stuttgartu nikada nisam doživio da se na mjestu sniženja nalazi rupa u regalu. To me šokira još i danas.

Uvijek se pitam kolika mora biti granica siromaštva kada ti sniženi proizvodi tako brzo nestanu. Također pretpostavljam da se određene skupine građana mogu jedino hraniti sniženim proizvodima. Ako je tako, tada je to ispod ljudskog dostojanstva i ispod dostojanstva jedne države. Dok je u Njemačkoj TV temeljno ljudsko pravo i obavezno ćete dobiti oslobađanje od plaćanja TV pretplate za građane slabijeg imovnog stanja, u Hrvatskoj je situacija drugačija.

Čak i električna energija nije temeljno ljudsko pravo u Domovini. Postoje slučajevi iskopčavanja struje, čak i Hrvatskim braniteljima koji nemaju dovoljna materijalna sredstva za redovno plaćanje električne energije.

HEP je u vlasništvu hravtske države pa takva nehumana i nesocijalna iskopčavanja struje od strane HEPa idu na savjest državi.

Zašto najranjivije skupine u Hrvatskoj (u što spadaju treća genearcija i djeca) često žive ispod granica siromaštva?

Republika Hrvatska Ustavom garantira dostojanstvo svakom svom građaninu. Povelja Europske unije nam također garantira dostojanstven život.

Koji je temeljni uzrok siromaštva u Hrvatskoj?

Mislim da je pravi uzrok siromaštva u Hrvatskoj stalna inflacija. U Domovini su većina proizvoda skuplji nego u Stuttgartu. Cijene proizvoda u zadnjih godinu dana rastu gotovo kvartalno. Udruge za zaštitu potrošača u Hrvatskoj spavaju. Porast mirovina i najnižih plaća i u kom pogledu ne prati stopu inflacije.

Siromašni su svakim danom siromašniji i potrošačka košarica im je skromnija.

Uvođenje eura donosi novu i veliku opasnost od hiperinflacije koja se ne može brzo stabilizirati (primjer Njemačka i Slovenija nakon uvođenja eura). Kava u Sloveniji danas košta više nego u Stuttgartu. To je tipična posljedica galopirajuće inflacije koja je pogodila Sloveniju nakon uvođenja eura.

Guverener Vujčić objašnjavajući opasnost od siromaštva uvođenejm eura daje jedan vrlo jednostavan savjet, a koji glasi: „Ako vam bude skupo, odite drugom prodavaču“.

Naravno da to u svakodnevnom životu i radimo. Međutim uvođenje eura u siromašnije zemlje donosi specifičnu financijsku situaciju praćenu galopirajućom inflacijom ili hiperinflacijom u kojoj baš svi dižu cijene svojih proizvoda jer su im ti proizvodi u nabavi daleko skuplji.

Guverner Vujčić koji zarađuje ca. 50.000 kn mjesečno će čak i hiperinflaciju prebrodit bez velikog odricanja. Međutim kako će je preproditi baka ili djed koji žive od 1.500 kn mirovine, a režije im iznose 800 kn?

Veća doza socijalne osjetljivosti vladajućih je neophodna. Ulazimo u tranzicijsku godinu „od kune prema euru“ koja će biti podložna jačim ili slabijim financijskim potresima.

Od tih financijskih potresa potrebno zaštititi najranjivije skupine stanovništva. Robne rezerve se moraju u najkraćem roku u potpunosti popuniti. Te robne rezerve moraju poslužiti svojoj svrsi, ako takav momenat dođe. Prioritetni zadatak države je zaštititi stanovništvo od ugroza, a glad najranjivijih skupina društva je vrlo velika ugroza.

U zadnji 22 godine života u Njemačkoj bavio sam se između ostalog održvim razvojem, energetikom, investmentom (Vermögensberatung), investicijama u solarnu energiju i plemenite kovine. U nekim tvrtkama bio sam od prvog dana osnivanja. Neke su poslovale vrlo uspješno, a neke manje uspješno.

Radio sam mnoge osobne analize dobrog ili lošeg poslovanja tvrtki u kojima sam bio „Poslovni partner – Geschäftspartner”. Svoje zaključke iznio sam u nekoliko knjiga koje sam izdao u njemačkoj izdavačkoj kući „Epubli” i belgijskoj izdavačkoj kući „Peleman Industries NV”.

Knjige su dostupne pod slijedećim linkom.

https://www.shopmybooks.com/BE/en/author/drazen-katic

Ako poželite neku od knjiga da pročitate, a da nemate financijski trošak, spreman sam vam knjigu u PDF formatu ustupiti bez naknade. Slobodno mi se obratite u komentaru bloga.

Lijepo večer. Dražen Katić

ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA – DANAŠNJA SABORSKA RASPRAVA

 

Pošto uvijek kada ulovim vremena pratim zasjedanje Sabora na Tvu, tako sam i danas mogao pratiti jedan dio rasprave.

Čak se poklopila i jedna od mojih omiljenih tema a to je „Novi zakon o zaštiti potrošača“. Pošto je zaštita potrošača također jedna od tema Održivog razvoja, kako u zakonskoj regulativi tako i u praktičnoj primjeni zaokuplja dio moje pažnje.

Jedan od izlagača u Saboru je napomenuo da postoji oko 200 udruga za zaštitu potrošača u Hravtskoj, a da je samo desetak od njih zaista i aktivno.

Također je zastupnik dodao da te udruge dobivaju i određenu financijsku pomoć za svoj rad iz proračuna.

Rasprava u Saboru je dotaknula temu koja nas se sve tiče u Hrvatskoj. To je zloupotreba određenih tvrtki ili čak koncerana koji telefonskim putem nazivaju ljude kući te im nude određene usluge ili proizvode. Taj načinom marketinga se zove u prodajnom žargonu „hladna akviza“ i u Njemačkoj je ako se ne varam zakonom od 2010 zabranjen.

U Hrvatskoj tek sada Sabor razmatra tu mogućnost zabrane. Svi smo mi svjedoci da nas telefonom zovu doma i pokušavaju nas nagovoriti na „neku prezentaciju“, „kupnju određene telekomunikacijske usluge“, „ kupnju kreme za reumu“ i sl.

Taj marketing je vrlo invazivan i zadire po meni i u „Zakon o zaštiti podataka“. Netko mora te telefonske brojeve i isporučiti, ako ih nismo dobrovoljno dali telekomu na korištenje.

Taj način marketinga je usko povezan i za mnoga kaznena djela, gdje se telefonom nazivaju starije osobe te im se nudi pomoć u kući, masaža i slično. Lažni djelatnici karitasa, crvenog križa ili drugih udruga dođu starijim osobama doma i dok jedna od njih skreće pažnju starijoj osobi (bavi se njenim potrebama), druga izvrši premetačinu stana i pokupi novac i nakit.

S obzirom na tu vrstu kaznena djeala, za pozdraviti je donošenje Zakona koji će zabraniti prodaju telefonom te nazivanje potrošača kući.

Druga tema o kojoj se na Saborskom zasjedanju raspravljalo u okviru donošenje novog Zakona je bila „zabrana ubacivanja“ reklamnog materijala u poštanske sandučiće gdje je ta zabrana jasno označena. Ako ne volite reklamu raznih trgovačkih lanaca koja se u kilama svaki tjedan dostavlja i ubacuje u poštanske sandučiće s zadovoljstvom ćete pozdraviti taj novi zakon.

Čak se i starije osobe koje rado razgladavaju pa čak i kupuju na temelju reklamnih prospekata koji redovno dolaze na kućni prag, ponekad naljute zbog previše reklame.

Dostava reklame i ubacivanje u poštanski sandučić je u Njemačkoj regulirana već jako dugo. Ja sam 1999 došao u Njemačku i ako se ne varam već je tada taj zakon bio na snazi. Čak kada preuzmete u novome stanu i novi poštanski sandučić, na njemu se već nalazi naljepnica sa upozorenjem „Bitte keine Werbung“ (Molim ne reklamu)!

Ako s druge strane uživate u čitanju reklamnih brošura tada jednostavno sa poštanskog sandučića uklonite zabranu i reklame će vam redovito dolaziti kući.

Kod mene u Dugoj Resi jednom tjedno dođe reklama na kućni prag i to otprilike oko pola kile papira. Uvijek sam se pitao kako se to trgovačkim lancima uopće isplati, tiskanje reklame, plaćanje distributera reklame itd., a garancije za prodaju proizvoda nema. Međutim to je dio marketinga koji se uvrštava u troškove pa čak i kada ne donosi rezultate redovno se prakticira od trgovačkih lanaca.

Međutim vratimo se Udrugama za zaštitu potrošača u Hravtskoj. Par puta sam bio u potrebi da kontaktiram neke od tih udruga, ali osim ljubaznog odgovora da oni konkretno ne mogu pomoći, nisam dobio ono što sam očekivao.

U Njemačkoj i Belgiji je sasvim druga situacija.

Kada sam 2019 radio u Europskom parlamentu u ECR grupaciji iskrsnuo mi je jedan problem koji je zadirao i područje zaštite potrošača. U Belgiji postoje 3 velike Udruge za zaštitu potrošača koje dijeluju i van granica Belgije. Od njih sam dobio pozitivan odgovor i njihov utjecaj je tada pomogao tada riješavanju mog problema.

U Njemačkoj sam živio u gradu Stuttgartu, a on je glavni grad njemačke pokraine Baden-Württemberg. U toj pokraini postoji Udruga za zaštitu potrošača koja se naziva „Verbraucherzentrale Baden-Württemberg“. To je vrlo efikasna udruga u svom djelovanju koja čak ima i svoje pravnike koji za vrlo sitan novac riješavaju pravnu problematiku i sudski spor ako ste kao potrošač oštećeni.

Imao sam potrebu jednom tražiti pomoć te Udruge i problem je bio vrlo brzo i efikasno riješen.

Zakon o zaštiti potrošača koji će biti efikasan i zaista štititi potrošača i potrošačka prava potreban je svakoj zemlji, a također i Hrvatskoj. Svijet je postao „globalno potrošačko tržište“, a samim time se javlja potreba za boljom i čvršćom zašitom potrošača, pogotovo potrošača „osjetljivog dijela populacije” u koje spadaju djeca i treća generacija.

Ugodan dan čitaocima. Dražen Katić

HRVATSKA OBNOVA BANOVINE

U medijima se vrlo intenzivno zadnjih dana vode debate o obnovi Banovine. Najčešća pitanja koja se postavljaju vladajućim ali i opozicijskim političarima su:

 

Zašto obnova ne ide brže?

Zašto se nije više napravilo?

Tko i što koči obnovu? Itd.

Iako vladajući navode da je do sada obnovoljeno oko 6.000 kuća očito ta brojka ne može zadovoljiti niti medije, niti političku opoziciju, a ponajmanje ljude koji još uvijek ne stanuju u svojim kućama.

Opravdanja koje se navode za usporenu obnovu najčešće ide u pravcu prebacivanja na administrativnu odgovornost.

Vrlo se često čuje da je tečko ishodovati određene dozvole ili da nije riješeno pravno-imovinsko pitanje objekata.

Mogli bi se sa time i složiti, međutim nitko tko je direktno uključen u obnovu ili politički odgovoran za obnovu u potresu srušenih objekata ne stanuje u kontejneru.

Kakav je život u stambenom kontejneru?

Na to pitanje mogu samo indirektno odgovoriti jer nikada nisam u takvom objektu stanovao. Ono što sam osobno iskusio i osjetio je bio boravak u stražarskoj (limenoj) kućici koje su bile postavljene ispred veleposlanstava i ambasada u Zagrebu prije nekih 25 godina. Kao mladi policijski službenik bio sam raspoređen na osiguranju objekata. Te kućice su nam služile da bi mogli koristiti pauzu te se skloniti od jake kiše i slično. Po zimi smo se grijali električnim radijatorom. Naravno to je bilo puno ugodnije i humanije nego cijelu noć provest pod vedrim nebom pored objekta.

Ono što mi je ostalo u sjećanju je da se čovjek u toj kućici ugrije samo sa jedne strane, do radijatora, a ostatak tijela kod veće hladnoće zebe.

Isti slučaj je i kod stambenih kontejnera koji se koriste najčešće u Njemačkoj na gradilištima. Nikada se taj kontejner ne može zagrijat da bude sa svih strana topao. Također je vrlo ekstreman slučaj po ljeti i po velikim vrućinama. Kada se kontejnerski lim ugrije, nemoguće ga je više ohladiti.

Nedaleko od mjesta gdje sam stanovao zadnjih 11 godina u Stuttgartu nalazilo se ograđeno dvorište u kome je bilo postavljeno nekoliko stambenih kontejnera u kojima su stanovali radnici koji su radili na gradilištima, a bili su iz Poljske ili Češke, koliko sam ja mogao zaključiti.

Te kontejnere su potpuno prekrili sa drvenim pločama kao bi izbjegli koliko je moguće efekat pothlađivanja i pregrijavanaj kontejnera.

Iako su ti ljudi svakom danom radili od ponedjeljka do subote na gradilištu do 19.00 sati i tek oko 20 sati dolazili prespavati u kontejnere, vrlo neljudski i nehumano je izgledao takav način stanovanja.

Naravno da je stanovanje u kontejneru daleko jeftinije od stana ili sobe u privatnom smještaju i da tako ljudi mogu uštedjeti nešto više novca pa je bila i razumljiva njihova žrtva. Međutim i oni su tu stanovali nekoliko mjeseci i tada su kontejneri bili uklonjeni.

Njemačka ne podržava takav način stanovanja.

Ljudi na Banovini u kontejnerskin naseljima žive već dvije godine.

To se ne može ničim opravdati.

Ako su zaista u pitanju dozvole bez kojih radovi na obnovi ne mogu početi, onda te dozvole država treba riješiti sama sa sobom. Uvijek postoji mogućnost izdavanja „prijevremene dozvole“, pa dok obnova objekta završi može se riješiti i trajna dozvola.

Ako je pitanje prespore obnove neriješena imovinsko-pravna pitanja, također i po tom stavku država može pokazati veću toleranciju, te krenuti u „ranu obnovu“ dok se i to pitanje ne riješi.

Ono što je interesantno da država sama od sebe ne može ishodovati pomenutu dokumentaciju. Naravno da je to apsurdno.

Politički pokret ZAUVIJEK VJERNI DOMOVINI čiji sam član od 2012 godine apelira na maksimalno ubrzanje obnove objekata. Kontejneri nisu za trajno stanovanje ljudi. Čak ni ljude koji si „izbjegli“ ne smijete dugoročno smjestiti u kontejnere. Kontejneri se koriste na brodovima za prijevoz robe ili u skladištima za skladištenje robe. Stanovanje u kontejneru je opravdano samo za vrlo kratko vrijeme.

Neljudski, nehumano i pravno upitno je držati ljude tako zatočene (stambeno zbrinute), bez obzira o kakvoj se situaciji radi (potres, poplava, požar)!

Pošto i vladajući povremeno čitaju ovaj blog, nadam se da će napisani tekst potaknutu trunku empatije za stradale u potresima i da će se prionuti obnovi maksimalnom brzinom.

Kada je šezdesetih godina u potresu stradalo Skopje (SR Makedonija), bilo je obnovoljeno u potpunosti za 6 mjeseci. Danas je tehnologija na višem nivou i ubrzana obnova ne bi smjela više biti kočena.

Ugodno večer svim čitaocima!

HRVATSKA DEMOGRAFIJA

Najnovije prebrojavanje stanovništva Hrvatske pokazalo je negativnu tendenciju. U zadnjih 10 godina Domovina je izgubila gotov 400.000 stanovnika. To me uopće nije začudilo, naprotiv mislio sam da sada ima oko pola milijuna stanovnika manje. Vrlo intenzivno iseljavanje u zadnjih nekoliko godina posebno u njemačke pokraine Bayern i Baden-Württemberg bile su predznak takvog trenda. Samo se u Stuttgart i njegovu širu okolicu u zadnjih par godina doselilo 150.000 Hrvata. Kada šetate ulicama Stuttgarta ili glavnom ulicom Königstrasse svaka treća osoba je porijeklom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili (nešto manje) iz Srbije.

Mediji su na velika vrata objavili katastrofalnu demografsku situaciju u Domovini, a da nisu ni jednom riječju spomenuli Hrvatsko iseljeništvo. Svi oni koji su se iselili iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine ojačali su brojčano Hrvatsko iseljenštvo. Moja je gruba pretpostavka da danas na svih 5 kontinenata u zadnjih 5 generacija živi oko 4.5 milijuna Hrvata ili porijeklom Hrvata.

Činjenica je da je već davno Hrvatsko iseljeništvo brojnije od tuzemnog Hrvtskog naroda. Sistematska marginalizacija Hrvatskog iseljeništva posebno u političkom pogleda doprijela je da se na Hrvatsko iseljeništvo ne gleda prijateljski, več sa određenom dozom nepovjerenja i skepse.

Činjenica je također da je nakon Izraela, Hravtski narod najraseljeniji na svijetu. Ja sam se nakon 22 godine rada i života u Stuttgartu prošlo ljeto vratio u Domovinu. Naišao sam na veliko nerazumjevanje, čak i na neljubazna pitanja tipa: „Kuda si se vratio, bježi natrag!“, „Što ćeš ovdje?“ itd.

Često zaboravljamo da je Hrvatsko iseljeništvo najveći kapital koji Domovina ima. Gledano u ljudstvu, financijskom pogledu, intelektualom i sportskom kapacitetu Hrvatsko iseljeništvo treba postati motor ekonomskog oporavka Domovine.

Trideset godina je prošlo od početka Domovinskog rata i kada se malo prošećee po npr. Karlovcu možemo vidjeti na puno zgrada rupe od metaka i granata kojie su uništile fasade, ali ne prije godinu dana već prije 30 godina.

Teško se oteti osjećaju da je vrijeme stalo.

Mora li biti tako?

Ne mora! Hrvatski narod ima ljudstvo, novac, znanje i vrijedne ruke. U njemačkim tvornicama su Hrvatsti jedni od najcjenjenijih radnika. Naši inženjeri i doktori znanosti rade u njemačkim bankama i u njemačkoj autoindustriji. Hrvati su vrlo često intelektualna elita u stranim zemljama u koje su se iselili ili se u njima rodili. Mnogi završavaju fakultete i doktoriraju na prestižnim stranim sveučilištima.

Kako riješiti demografsku problematiku Hrvatske?

Odgovor je useljavanjem. Međutim ne useljavanjem strane radne snage već useljavanjem Hravtskog naroda koji se raselio na svih 5 kontinenata.

Da bi useljavanje bilo omogućeno treba se hitno riješiti „olakšano“ primanje u Hrvatsko državljanstvo. Od 4.5 milijuna Hrvata raštrkanih po svijetu mi imamo nešto više od 600.000 Hrvatskih putovnica. To je apsurd bez presedana.

Osobno imam dva prijatelja koji su rođeni u Hrvatskoj, kao mladići otišli u Njemačku, uzeli nakon mnogo godina njemačko državljanstvo, a danas više ne mogu dobiti ponovo Hrvatsko državljanstvo.

To je zapravo zdravorazumski nemoguće objasniti. Hrvatski zakoni su toliko kompleksni i birokratski postupak je toliko zakompliciran da ljudi rođeni u Hrvatskoj ne mogu biti Hrvati.

Radeći u Europskom parlamentu 2019 u ECR grupaciji shvatio sam da su mnogoljudne zemlje Europske unije vrlo moćne i da se na manje zemlje članice gleda s nedovoljno respekta. Čak i naši zastupnici u Europskom parlamentu često rade vrlo grubu grešku kada u svojim izlaganjima iznose da je „Hrvatska mala zemlja“. To se ne smije spominjati. Hrvatska je ravnopravna zemlja, članica Europske unije. Uzmimo samo npr. Luxemburg koji je manji od Zagreba, ali ima vrlo veliku političku moć u Europskoj uniji. Ne samo da je „porezna oaza“ i „zemlja poštanskih sandučića“ koje Europska unija prešućuje i tolerira, već se i dio Europskog parlamenta nalazi u Straßburgu.

Izraelski narod se počeo vraćati u Izrael da ojača svoju Domovinu. Mislim da je Hrvatsko iseljeništvo spremno za povratak u Domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Pitanje je da li je Domovina spremna da prihvati Hrvatsko Iseljeništvo i da mu da pravo i uvjete za povratak koje Hrvatsko iseljeništvo zaslužuje.

Ugodan dan svima.