http://www.hnl.org.rs/nova/hrvati-u-srbiji/19-kultura/759-narodna-nosnja-backih-bunjevaca#.V486oBOeoyQ.facebook
"„Krajem četrdeseti još praznicima i nedeljom pre podne, subotički korzo je svaki put bio nova neponovljiva izložba prefinjenog ukusa, znalaštva i dostojanstva. Narodne nošnje delovale su gospodstveno, uprkos dirigovanoj mržnji prema gospodi ali i prema „kulacima“ čije su ćeri isticale osobenost u zajedništvu veličanstvenim prizorom koji se nikada neće ponoviti na subotičkom korzou.“ Bela Duranci – SN-7.8.1998.g.
Smatram da nema tačnije sadržine nego u poznatoj izreki „Odilo čini čovika“. Po spoljašnjosti i odilu ogleda se unutrašnji tip čovika, jel odića nije samo simboličko ispoljavanje izgleda, već dio ličnosti. Moguće je poredit sa izgledom kuće il stana, i svi predmeta kojima se čovik okružuje i služi. Narodna nošnja bačkiH Bunjevaca proširuje opis tipa i stila ličnosti.
Posmatranje svega što se zove bunjevačka narodna nošnja, sačuvana kroz tradiciju i običaje, ko i kroz umetnost, moglo bi poslužit ko jedno od najpouzdaniji sridstava za ulaženje u tu toliko zagonetnu bunjevačku dušu.
Tako prosto izgleda ta STVAR u prvi ma, kad („kako prilipo svileno lionsko ruvo s maramom koja se poveziva na dva kraja“, „bilo šlingovano ruvo i rađene papuče sa zlatom“, „muški svilen prusluk sa srebrnim pucadima i čizme tvrdi sara sa zvečkama“) se pronađe u kakom starom dolafu, il ritko u kojoj muzejskoj vitrini, koja godinama čeka slučajnog posmatrača. Međutim, svaka ta STVAR je tu, da svidoči o duši pojedinca - a cigurna sam da je u cilini bačka bunjevačka narodna nošnja spoljni izraz bunjevačke narodne duše.
NASTANAK NARODNE NOŠNJE BAČKIH BUNJEVACA
Sredinom XVIII vika, bački Bunjevci lagano napuštaje narodnu nošnju vikovima izrađivanu po uzoru na stari zavičaj (dalmatinsko, dinarsko, velebitski izgled). Ove promine nastale su uporido sa društvenim i političkim događanjima ondašnjeg vrimena na prostorima Bačke.
Posli ukidanja Vojne krajine u Bačkoj, 7. maja 1743. godine, Subotica postaje povlašćena kameralna varoš, i vrlo brzo postaje tgovački centar. Vojnički život Bunjevaca zaminjen je građanskim, što je unelo velike promine u način života.
Među bunjevačkim plemstvom bilo je veliki zemljoposidnika (Rudići, Vojnići, Latinovići, Vidakovići, Piukovići), ko i plemstva kojem su priznate privilegije prema ispravama iz krajeva otkaleg su se doselili (Dalmacije, Lika, Bosna, Gorski Kotar itd.), i sitnog plemstva koje je dobivano za zasluge u ratovima.
Visoki društveni slojevi u Bačkoj, plemstvo, činovništvo, svećenstvo i intelektualna elita bila je izložena mađarizaciji. Usponom u društvu, pripadnici spomenuti društveni slojeva, često su privaćali jezik i kulturu dominantnog naroda, da bi sačuvali svoje poside, al nikad se nisu odrekli svog porikla.
Međutim, kod manji plemenitaša i zemljopsidnika, uticaj asimilacije bio je skoro nemoguć, zbog načina života na velikim salašarskim gazdinstvima u obiteljskim zajednicama – “zadrugama” di su vladala stroga i jedina načela “sačuvat poštenje, ime, viru, tradiciju i običaje”. Poslovi su obavljani na temelju podile rada po težini posla, polu i dobi. Jedan od najvažniji ženski poslova u zadrugi bio je izrada odiće za sve članove zajednice. Ženski poso bio je od prirade sirovine (vune, kudelje, konoplje, pamuka) za predenje, tkanja, štrikanja, šivenja, ko i ulipšavanje odiće i cilog domaćinstva. Ovako postavljena pravila kod bunjevački žena, koja je bila čvrst stub obitelji, doprinela su očuvanju tradicije, pa i narodne nošnje.
Jedna od važni promina života Bunjevaca, koja je ozbiljno uticala na odbacivanje starog, tradicionalnog i priuzimanje novog, modernog, bila je raspadanje mnogobrojni salašarski zadruga na više manji. Usitnjavanjem, velik dio stanovništva u daljim diobama ostaje sa vrlo malo zemlje, pa i brez nje. Velik dio bezemljaša postaju sluge i nadničari.
Raspadom zadruga, žena više nije obavljala ovaj težak i važan zadatak, al nije ni imala vrimena ni snage za to jel su se njezine obaveze obaško proširile i povećale. Po tom, možemo zaključit da je uporedo s raspadanjem zadruga otpočelo i propadanje, odnosno promina izgleda tradicionalne narodne nošnje Bunjevaca. Uticaj građanskog načina života, pokrenio je iskrena stremljena ondašnji bunjevački savremenika, za prominama.
Nova životna pravila kod plemenstva, koju je diktiro nov društveni poredak, uticaj moderne industrije, bački Bunjevci vrlo pažljivo oblikuju novu narodnu nošnju, koja je savrimena, koja dobija društveni značaj, koja pokazuje stalež i društveni rang u zajednici, oslikava pol, životnu dob, raspoloženje nosioca ko povod za oblačenje te nošnje. Vidljiva je razlika između jednostavnije svakidašnje i svečane nošnje, kod koje priovladava poseban kvalitet, raskoš i bogatstvo po uzoru na evropske dvorove.
Promina izgleda narodne nošnje u bunjevačkoj zajednici bio je dugačak proces. Koliko je u gradovima bio brz i lak, po selima i salašima di je živilo najviše stanovništva, tradicija je ipak određivala norme, posebno kod stariji patrijarhalni porodica.
S početka XIX vika postavio se konačan izgled i oblik nošnje bačkih Bunjevaca. Ona je pridstavljala i bila nosioc prvenstveno pečata kvaliteta, prifinjenog ukusa i stvaralačkog duha, što proizlazi i ukazuje na sigurno i kvalitetno uspostavljanu ravnotežu i blagostanje življenja. Svoju posebnost Bunjevci su ispoljavali kroz nošnju tako što je ona ukazivala na mogućnost zadovoljavanja najosnovniji životni potriba ljudskog bića i ljudske duše onog vrimena.
Kraće kazano, tradicionalnu narodnu nošnju bunjevačke zajednice u Bačkoj određuju tri činioca: okolina, odnosno sredina, kulturna tradicija i kolektivno izgrađena stvaralačka želja za napridkom i opstankom.
Tek krajem XIX vika, konačno se ustalio način i stil odivanja – koji se do danas sačuvo ko tradicionalna narodna nošnja bački Bunjevaca, u kojoj se pripliću stilovi, jednostavnost i izvornost starog zavičaja sa raskoši i otmenosti savrimenog, modernog, zbog mišavine svile, kadife (pliša), krzna, dukata, srebrni punki (kopča), i pucadi, finog postava ( platna) i bogatog šlinga (veza). Pravila su bila postavljena i ritko su kršena.
Najosnovnija podila bunjevačke nošnje je na mušku, žensku i dičiju, a svaka od nji dili se na: 1. Svečanu i poslendansku; 2. Zimsku i litnju; 3. Običajnu.
Na početku smo godine, a na pridlog naše urednice započela bi s opisom Svečanog bunjevačkog ruva, jel se pripravljamo na BUNJEVAČKO PRELO
Za prelo, ko najveću društvenu bunjevačku zabavu, spremalo se na vrime. Baćo su svojoj dici, posebno mezimicama – ćerima, unaprid kupovali najlipše materijale (po 12 m. svile il 5-6 m. kakog sukna) za svečano bunjevačko ruvo.
Divojkama za prelo obično su se šila nova svečana cila ruva, gazdačkim posebno. Pravljena su najčešće od teške – debele ( XIX v. a posli laganije-tanje XX v.) lionske svile, koja se proizvodila i kupovala u francuskom gradu Lionu, ( bilo je svila na grane “granata”,”s’ plišanim granama”,”šarene sama od sebe”), atlaske svile ( jednobojne), marcelinske svile (tanka – mat svila, obično protkana zlatnim cvitnim detaljima) , kadife (kumaša– pliš- samot, često bogato ručno rađena sa zlatom ), svilenog brokata (po mustri il ucilo utkanim srebrnim il zlatnim žakard nitima) i tanke svile (obično poznata kombinacija „svila i kadifa“). Ovaka cila ruva od svile, bila su skupocena, čuvana i oblačena samo u posebnim prilikama, trajala su i po sto godina, ostavljana su u naslidstvo.
Šivena cila ruva od fabričkog sukna, velura, žoržeta, kašmira i dr; jednostavnija po kvalitetu i izgledu, obično su ji nosile udate il starije žene.
Žensko svečano cilo ruvo sastoji se od tri dila: otunčica, suknja i pregača.
Otunčica je uvik postavljena podstavom radi čvrstine, krojena je u 7 i više dilova. Strogo strukirana, oštro prati liniju tila skroz do struka, otkaleg se širi po pridnjici u polama, cviklama, na leđima sa dodatim duplim mrskama il nabrana, il ako je sičena u struku na loknu. Dužina otunčice blago pada do kukova priko bogato nabrane suknje. Na otunčici, s’obadve strane pridnjice uz samu pucad, (svaka se zakopčava visoko pod vrat) prišiva se širok port il čipka (zlatna il srebrna) koji se pružo skroz okolo po dužini otunčice. Dukati u jedan il više redi, obično su krasili su već prilipu bunjevačku nošnju.
Suknja, nabrana u struku, u 6-8 pola (pola je širine 70-80 cm) oblačila se priko 5-6 uštirkani podsukanja, ( kadgod su kazali da tako lipo stoji „da sve dubi“) . Nije se desilo da se u takoj suknji sidne il, ne daj Bože, zdravo skače u kolu. Ukrašavala se s jednim il dva reda porta, prišivenim 20-30 cm od doli.
Pregača, širine 1,5-2 pole pokrivala je 2/3 dužine suknje s pridnje strane. Posebno se ukrašavala sa sve tri strane istim ko na suknji portom il čipkom.
Oglavleje žena nuz svečano ruvo, divojke iđu gologlave, kosu češljaje u konđu, dok se žene povezuju s’ maramom na dva kraja (marama mora bit od istog materijala ko ruvo „s’udarenim krajevima“ il dobro usklađenom bojom da se „slaže se nuz ruvo“).
Nuz svečano ruvo obuvaju se cipele visoko na pertlanje, il litnje s kajišcom popriko.
Muška narodna nošnja je jednostavnija po opisu. Običnu bilu uzimaću mušku košulju s’ visokim galirom, pokrivaje tamne muške aljine (odilo: kaput i uske pantalone) šivene od kvalitetnog fabričkog sukna. Ispod kaputa, na bilu uzimaću košulju, oblači se prusluk koji se zakopčava sa 15-20 srebrni puca, visoko pod vrat. ( kod mlađi je to prusluk od lionske svile na grane, il rađen sa zlatom, dok kod stariji je uvik jednobojan, obično crn) Gazde – baćo, obično su nosili u džepu, zlatan sat sa lancom zakopčanim visoko u petlji, koji je odavo poseban šik. Na glavi uvik nosi veće kumašne šešire (od žečije dlake), u ruki posebno lip višnjav štap i stivu lulu. Na nogama bunjevačke čizne s tvrdim il mekanim sarama.
Ovaki stil oblačenja kod Bunjevaca zahtivo je posebnu kulturu i kvalitet življenja a odavo uzvišenu gospodstvenost."
Nema komentara:
Objavi komentar